Odakle ideja da je rješenje na papiru? Na ekranu?
Utjeha je tamo, vani. Izvan ovog razbacanog kreveta, izvan vruće sobe u kojoj su boravile tolike duše, čije su zidove dodirivale tisuće ruku... Utjeha nije trenutni smijeh (ili napad smijeha) koji daje iluziju da je sve u redu.
Utjeha je u nečijem zagrljaju. U osjećaju da je nečija toplina, energija oko tebe, u osjećaju da je nekome stalo. Utjeha je u dodiru nečije ruke, potpuno laganom, gotovo neprimjetnom. Možda u jednoj rečenici, jednoj riječi...
Toliko mi to treba. Toliko mi treba da je nekome stalo. Treba mi netko kome mogu plakati u zagrljaju, a da se ne osjećam kao da sam slaba.
Želim plakati, ali suze ne dolaze.





Trenutno stojim na ovim tekstom, nad ovom poboldanom rečenicom, očekujući čudo. Želeći se nečime zabaviti, jer ne želim da itko zna koliko razmišljam o svemu.
Želim biti netko drugi, maknuti se od svega ovoga. Želim svoj krevet. Želim na jedan dan zaboraviti cijeli svijet. Cijeli Svemir. Želim da na jedan dan prestanem postojati.
Želim da na jedan dan sve prestane postojati.





-----------
A opet, toliko toga ostane neizrečeno... Zašto mene uvijek snađe neka nesreća, nikako da se smirim - ili da se pokrenem, ovisi kako gledamo, je li. Ne mogu uhvatiti vlastite misli. Zato tonem, tonem, tonem... Dublje nego ikada. Sumnjam da ću ovoga puta isplivati, i nemam apsolutno nikakve osjećaje prema tome, to je ono što me plaši. Jedino prema čemu imam osjećaje je on.
Tko je izmislio daljinu? Kome da jebem krv?
Odoh.
Uživajte, ljudovi najdraži.


(napravila sam predupise yey :3)

Oznake: govno

utorak (10.12.2013.) komentiraj post