srijeda, 24.10.2012.

I dalje dio ljudi radi debilne poslove za koje su odlično plaćeni i onda nam serviraju još debilnije postove sa destinacija na kojima troše taj novac. a i ja pišem poeziju kad imam mužjaka, ali primjećujem da nije mistična, duboka i prepuna nepoznanica . Ipak se sad radi o konkretnim primjerima iz svakodnevnice kao npr. bojleru.Romantična sam i dalje ali u puno manjoj mjeri jer to je za cure, ja sam već žena i još nemam bore osim onih smijalica jer smijem se svemu , ne plačem i ne vrištim nikad, mada nije ni to loše ponekad. Meni ne treba normabel ni tako šta, ja sam prirodno cijepljena protiv ishitrenosti. Nekad se zbog tog osjećam kao baba. Pa sjednem s vršnjakinjama, al mi ful neugodno objašnjavati da uzavrele emocije i problemi zbog kojih se čupa kosa s glave postoje u većini slučajeva samo u našim glavama. Ostalo su hormoni. Hormoni prosječne zapadnoeuropske žene na dodirnoj točki s balkanskim mentalitetom. Znači, kriš kraš. Ni vrit ni mimo. Mada, ima i kulerica s kojima je baš ugodno, čije mudrosti nadilaze i najbolje ženske filmove a ne plivaju u plićaku .
Obleka, ah, obleka i ja, bosa noga i nešto preko sebe i livada. Seljanka nikad ne spava. Jebe mi se za sve vrste obleke , ne šminkam se ali volim vidjet dotjerane i revne žene u polju mode. U polju kako kopaju svoj komadić pod suncem. Svaka ima svoje polje i kopa najbolje što može i zna. Zagreb je i dalje najljepši u Maksimiru , ola la svaki jebeni dan 2 sata .Još razmišljam zašto želim da mi poprave bojler, ne sjećam se da nije radio, a opet, puno toga meni brzo ishlapi.Na tevejcu debilana osim onog lika što putuje vlakom, ali to često prespavam jer počne malo prije ponoći.
15.4.17

......................................................................................................................................................................................


jesen, ta predivna jesen
čak je i Zagreb lijep u ovo godišnje doba, smješe mi se zgrade i prozori, užurbani prolaznici i tramvaji, smješe se nevidljivo obavijeni velom magle
ja, nepopravljivi romantičar, nikad odrasla djevojčica sa već prvim borama, pružam ruke prema nebu, nebih li uhvatila jedan list ,i sanjarim jesensku bajku, zakopanu duboko, da nitko ne može ni naslutiti, nitko....a svatko ju nosi u vreći uspomena....jesen


po cijele dane kupujem odjeću , prevrćem, isprobavam, odlazim pa se vraćam....više nemam mjesta u ormaru. nisam godinama ništa kupovala i sada sam totalno otkačila na garderobu, malo se i šminkam. lakše mi je opisati vanjsko stanje dok bi za unutarnji nered bilo premalo i slova da poslož
i policu. briga me, senzibilnost je možda dobra u nekoj tamo galaksiji, ali držim se.. di sam stala, puštam kosu. već mi je 4 cm i stišće me, kao lonac.
baš me briga za sve....ali neću više provoditi vrijeme u sekonhend trgovinama gdje za 15 kn mogu kupiti haljinu retro koju vjerojatno nikada neću obući ili barem dok ne nađem cipele za nju.
kupila sam brdo retro čudnih izdanja i sutra ću se spickati i idem raditi.
od kad ne pušim prezadovoljna sam. ne pijem više kavu, samo zeleni čaj

želim da mi popravite bojler
sezona grijanja počinje
susjeda sprema veš u sobu
čini se i noć je
na tv-u ozbiljni glasovi
izvještavaju ozbiljno
svijet kreće u nekom smjeru
modernom čovjeku to je dolično
da stavi kravatu
povisi glas
i glasno se smije
kao da živjet će vječno
radi bezvezne poslove
za koje je jako dobro plaćen
kakvo je to vrijeme
jedva sve to sažvačem

- 19:03 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< listopad, 2012 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Opis bloga

ARKANĐELOVA PISMA

DESETO

I ja sam zaljubljen bio, kao Ljubav
U jednu zemaljsku, neprolaznu priču.
Poželio sam je ispisati oblacima,nebom,
Zapisati kapima kiše na lišću,
I nikad više ne kročiti Zemljom,
I da ljudske me se stvari više nikada ne tiču.

Ljudi su tako tužni, kao lutke
U izlogu koje nitko ne uzima u ruke,
A blizu jedna drugoj, i vezane
Nitima srebrnim o Nebeske prste.
Ali ne zovu anđele.Šute.Trpe samoću,
Sve dok poput listova ne požute
I raspu se u prah, istrule u voću.

Zaljubljen sam bio u jednu ljubav,
Skrivenu i trajnu.Sudbinsku i tajnu,
Gledao suze kako lebde na mjesečini
Kao kristale lustera koji nikako
Da bljesne.Slušao jecaje.Čitao pjesme,
Dozivao Ljubav da se smiluje tišini.

I ona je došla.Arkanđela je čula.
Već izdaleka skinula veo,i zatim se izula
Da bosa se približi preplašenim bićima u tami.
Rekla je:"Poznajem ih dugo.Da,
To su oni, i jesu stvoreni jedno za
Drugo.U srca urezan isti im je znak.
Ali čovjek mora sam učiniti taj korak.
To, moraju učiniti sami."

Tad zaplakao sam kao čovjek.Gledala
Me u čudu, Ljubav, slušala kako jecam.
A onda , osmjehnula se blago :" Dobro,
Pomoći ovaj ću put, napraviti izuzetak.
Svi oni su djeca.Gle, suze su ti mokre,
A ne od svjetla.Smiri se, arkanđele dragi.
Ova ljubav će biti pjesma."
Vjerujem u Ljubav, i u Boga,
Od sada sam ono što jesam.

Maja Gjerek Lovreković


osluškujem vjetar u daljini
dopuštam mu da mi dodiruje vrat
širim se u stranama
one nikada nisu bile moje
ja pripadam
ali neznam kome
i gubim se u ostavljanju tragova
želim ljubiti
želim voljeti
ali sve su to priče poznatog stanja
želim nešto novo
svježu boju da miriše u sobi
uzdahe jutra
zadovoljna
zadovoljena
i nakon toga će doći kraj
svatko će krenuti na svoju stranu
do iznemoglosti putovati
tražeći mir koji postoji
u pjesmama i pričama
u tvojoj ljubavi
kada ostarimo i ostanemo sami
sada vlada divljina
i nitko ne može smiriti nemir
u kojem se kovitla
savršeno biće i njegov stisak
umiruju
tješe
doći će dan
kada će stras



Puna sam te ljubavi.
Tvoje ogromne ruke,
Široka prsa, put, kosti velikog djeteta
I stopala
Koja ostavljaju tragove u kojima se utapam
Kad ih ispunim svježim suzama.
Dolaziš mi preko polja drugih stvorenja,
A ja ne nosim dijete u naručju,
Samo neke siromašne rečenice, robove uzbuđenja,
S kojima skidam pretjesnu haljinu
I skupljam kosu što te škaklja na uzglavlju.
Nisam svjesna noći. Nisam. Uzalud se vrti
Čarobni mjesec i zvijezde oblikuju mudre šare neba

Ja slijepa, gluha, u tvom naručju
Širim se preko rebra
I mislim o sebi s ponosom natčovjeka

DIV ( Agora) ,Maja Gjerek


Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se