nedjelja, 18.03.2007.

kameleon

Eto, još jedan od dokaza da sam ćaknuta ali to dobro skrivam. Poetesa, noćima se diže da zapiše tu riječ, riječ zlata vrijednu, vrlo vjerojatno napušena ko zec, možda i pripita jer to su bile te dvije godine koje sam bila bez stalnog mužjaka. Žena se bez mužjaka pretvara u pjesnikinju. Kompenzira jedno s drugim )da mi ovaj moj opet nešto ne grebe u susjednoj sobi dok pišem osvrt na prošlost, možda bih izvukla nešto i poetično= evo, imam laptop i ne znam gdje stoji faking zagrada, a slova su izmješana ali njih sam nadopisala korektorom. Tak je to kad kupuješ polovno za crtanje a onda koristiš za čitanje svojih starih zapisa. Dugo nisam uzela baš, baš slobodan dan. idemo na čitanje o sumnji i slutnji, nek se zove slumnja

................................................................................................................................................................................

Slamat će se riječi, jedna tamo druga do nje, nepovezane i tečne. Prelomit će svaku sumnju, ostat će samo slutnja. Pretvaraju riječi osjećaje, poput bujice izazvane istim tim riječima. Riječ je dodir, u svijetu riječi sve je dozvoljeno i sve zabranjeno. Stoga ih pohranjujem poput simbola, na različitim mjestima, uklanjaju naznake nemira, strepnji, straha . Jasne i moćne prelamaju neslomljivo, naoko.......riječ je dodir

samo trag u vremenu nerazumljivog
isprepletenih poljubaca skrivenog značaja
vidim u daljinu
horizont zasljepljuje sunce
priziva divljinu
na stijeni kameleon
pretvarač po potrebi
lijep je
čeka
da netko ga probudi
tad mirno može
nastaviti sanjati
svoje boje

jedan od tragova skriven u jednom od zapisa ostaje zauvijek pohranjen negdje u djeliću svemira


- 17:33 -

Komentari (3) - Isprintaj - #

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

  ožujak, 2007 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Opis bloga

ARKANĐELOVA PISMA

DESETO

I ja sam zaljubljen bio, kao Ljubav
U jednu zemaljsku, neprolaznu priču.
Poželio sam je ispisati oblacima,nebom,
Zapisati kapima kiše na lišću,
I nikad više ne kročiti Zemljom,
I da ljudske me se stvari više nikada ne tiču.

Ljudi su tako tužni, kao lutke
U izlogu koje nitko ne uzima u ruke,
A blizu jedna drugoj, i vezane
Nitima srebrnim o Nebeske prste.
Ali ne zovu anđele.Šute.Trpe samoću,
Sve dok poput listova ne požute
I raspu se u prah, istrule u voću.

Zaljubljen sam bio u jednu ljubav,
Skrivenu i trajnu.Sudbinsku i tajnu,
Gledao suze kako lebde na mjesečini
Kao kristale lustera koji nikako
Da bljesne.Slušao jecaje.Čitao pjesme,
Dozivao Ljubav da se smiluje tišini.

I ona je došla.Arkanđela je čula.
Već izdaleka skinula veo,i zatim se izula
Da bosa se približi preplašenim bićima u tami.
Rekla je:"Poznajem ih dugo.Da,
To su oni, i jesu stvoreni jedno za
Drugo.U srca urezan isti im je znak.
Ali čovjek mora sam učiniti taj korak.
To, moraju učiniti sami."

Tad zaplakao sam kao čovjek.Gledala
Me u čudu, Ljubav, slušala kako jecam.
A onda , osmjehnula se blago :" Dobro,
Pomoći ovaj ću put, napraviti izuzetak.
Svi oni su djeca.Gle, suze su ti mokre,
A ne od svjetla.Smiri se, arkanđele dragi.
Ova ljubav će biti pjesma."
Vjerujem u Ljubav, i u Boga,
Od sada sam ono što jesam.

Maja Gjerek Lovreković


osluškujem vjetar u daljini
dopuštam mu da mi dodiruje vrat
širim se u stranama
one nikada nisu bile moje
ja pripadam
ali neznam kome
i gubim se u ostavljanju tragova
želim ljubiti
želim voljeti
ali sve su to priče poznatog stanja
želim nešto novo
svježu boju da miriše u sobi
uzdahe jutra
zadovoljna
zadovoljena
i nakon toga će doći kraj
svatko će krenuti na svoju stranu
do iznemoglosti putovati
tražeći mir koji postoji
u pjesmama i pričama
u tvojoj ljubavi
kada ostarimo i ostanemo sami
sada vlada divljina
i nitko ne može smiriti nemir
u kojem se kovitla
savršeno biće i njegov stisak
umiruju
tješe
doći će dan
kada će stras



Puna sam te ljubavi.
Tvoje ogromne ruke,
Široka prsa, put, kosti velikog djeteta
I stopala
Koja ostavljaju tragove u kojima se utapam
Kad ih ispunim svježim suzama.
Dolaziš mi preko polja drugih stvorenja,
A ja ne nosim dijete u naručju,
Samo neke siromašne rečenice, robove uzbuđenja,
S kojima skidam pretjesnu haljinu
I skupljam kosu što te škaklja na uzglavlju.
Nisam svjesna noći. Nisam. Uzalud se vrti
Čarobni mjesec i zvijezde oblikuju mudre šare neba

Ja slijepa, gluha, u tvom naručju
Širim se preko rebra
I mislim o sebi s ponosom natčovjeka

DIV ( Agora) ,Maja Gjerek


Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se