| travanj, 2024 | ||||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | |||||
ARKANĐELOVA PISMA
DESETO
I ja sam zaljubljen bio, kao Ljubav
U jednu zemaljsku, neprolaznu priču.
Poželio sam je ispisati oblacima,nebom,
Zapisati kapima kiše na lišću,
I nikad više ne kročiti Zemljom,
I da ljudske me se stvari više nikada ne tiču.
Ljudi su tako tužni, kao lutke
U izlogu koje nitko ne uzima u ruke,
A blizu jedna drugoj, i vezane
Nitima srebrnim o Nebeske prste.
Ali ne zovu anđele.Šute.Trpe samoću,
Sve dok poput listova ne požute
I raspu se u prah, istrule u voću.
Zaljubljen sam bio u jednu ljubav,
Skrivenu i trajnu.Sudbinsku i tajnu,
Gledao suze kako lebde na mjesečini
Kao kristale lustera koji nikako
Da bljesne.Slušao jecaje.Čitao pjesme,
Dozivao Ljubav da se smiluje tišini.
I ona je došla.Arkanđela je čula.
Već izdaleka skinula veo,i zatim se izula
Da bosa se približi preplašenim bićima u tami.
Rekla je:"Poznajem ih dugo.Da,
To su oni, i jesu stvoreni jedno za
Drugo.U srca urezan isti im je znak.
Ali čovjek mora sam učiniti taj korak.
To, moraju učiniti sami."
Tad zaplakao sam kao čovjek.Gledala
Me u čudu, Ljubav, slušala kako jecam.
A onda , osmjehnula se blago :" Dobro,
Pomoći ovaj ću put, napraviti izuzetak.
Svi oni su djeca.Gle, suze su ti mokre,
A ne od svjetla.Smiri se, arkanđele dragi.
Ova ljubav će biti pjesma."
Vjerujem u Ljubav, i u Boga,
Od sada sam ono što jesam.
Maja Gjerek Lovreković
osluškujem vjetar u daljini
dopuštam mu da mi dodiruje vrat
širim se u stranama
one nikada nisu bile moje
ja pripadam
ali neznam kome
i gubim se u ostavljanju tragova
želim ljubiti
želim voljeti
ali sve su to priče poznatog stanja
želim nešto novo
svježu boju da miriše u sobi
uzdahe jutra
zadovoljna
zadovoljena
i nakon toga će doći kraj
svatko će krenuti na svoju stranu
do iznemoglosti putovati
tražeći mir koji postoji
u pjesmama i pričama
u tvojoj ljubavi
kada ostarimo i ostanemo sami
sada vlada divljina
i nitko ne može smiriti nemir
u kojem se kovitla
savršeno biće i njegov stisak
umiruju
tješe
doći će dan
kada će stras
Puna sam te ljubavi.
Tvoje ogromne ruke,
Široka prsa, put, kosti velikog djeteta
I stopala
Koja ostavljaju tragove u kojima se utapam
Kad ih ispunim svježim suzama.
Dolaziš mi preko polja drugih stvorenja,
A ja ne nosim dijete u naručju,
Samo neke siromašne rečenice, robove uzbuđenja,
S kojima skidam pretjesnu haljinu
I skupljam kosu što te škaklja na uzglavlju.
Nisam svjesna noći. Nisam. Uzalud se vrti
Čarobni mjesec i zvijezde oblikuju mudre šare neba
Ja slijepa, gluha, u tvom naručju
Širim se preko rebra
I mislim o sebi s ponosom natčovjeka
DIV ( Agora) ,Maja Gjerek
