30

četvrtak

rujan

2010

i dok je natječaj za dizajn bloga u tijeku, a na trajno otvoreni literarni natječaj pristižu nova remek djela, urednik je odlučio objaviti ...

NATJEČAJ ZA NAJBOLJI NAZIV MAIL-A BLOGA

NAJBOLJI PRIJEDLOG NAZIVA BIT ĆE NAGRAĐEN VELIKOM PORCIJOM MIJEŠANOG MESA, ALI I OBJAVOM PRIJEDLOGA, SAMOG NAZIVA, NA SAMOM BLOGU, A VRHUNAC NAGRADE BIT ĆE IMENOVANJE AUTORA ČLANOM REDAKCIJE LITERARNE PEČENJARNICE "KRATKE DOMAĆE"

24

petak

rujan

2010

zabunom ili ne, urednik je, umjesto lakih nota, vina i poezije, nastavio objavljivanjem repriznih izdanja nepoznatih autora

Naravno, pogađate, radi se o isječku iz autorovog neobjavljenog romana "Ruski događaj", kao dijela trilogije "Noć, vrisak i skok na krivulji vrijemeprostora", čije je objavljivanje predviđeno za studeni 2055 ili jubilarni 80-ti Interliber, koji će se tradicionalno i po deseti put održati u prostorima Narodnog učilišta Velika Gorica, jer turopoljska prijestolnica bit će više od kulturne meke ovog dijela planete...

Ruski događaj - III *

Narednik Zukov i general Kautsky ispitivali su pukovnika Smitha do kasno u noć. Nije im bilo jasno kako može biti dovoljno pritisak jednog «krivog gumba» na tizeru, pa da letjelica SE1K novog tipa s više od 5 članova posade grupe RT 12 nestane… Jednostavno, ne samo što nisu vjerovali u priču o «slučajnosti» i «krivom naslanjanju», lijevim dlanom na «zabranjeni», odnosno gumb koji se nikad nije pritiskalo , ako se letjelicom i tizerom (bar u prvih nekoliko sekundi) upravljalo izvana. Naravno, radilo se o tipki RANDOM SEARCH, tipki koju se smjelo aktivirati tek onda kad su sve prethodne pripreme to omogućavale i jedino ako nije bilo živih bića u letjelici, a uz barem 50% vjerojatnosti povratka letjelice.

- Ali, vjerujte mi, gospodine generale, zaista nisam imao ni zamisli, ni razloga, niti bilo čega što bi me navelo na namjerno aktiviranje tipke RANDOM SEARCH. Pa generale Kautsky, znate i sami da sam tamo bio kao vaš izaslanik, a da je korist koju je naše ministarstvo trebalo imati od svega toga više nego trostruka u odnosu na sva ostala ministarstva, odjele, grupe…

- Baš zbog te koristi koju smo svi mi trebali imati, sad smo svi u gabuli… ti, ja, on, mi, svi… jebem ti, jesi li ti uopće svjestan, idiote … pa, tko će ih sad naći? Gdje? Kada? Kako? S čime?... ti si ih ispalio u neku točku na krivulji, negdje u prošlosti, ah da, utješno je to što bar znamo da su negdje na Zemlji!

Narednik Zukov nervozno je ušetao u predvorje ureda generala Kautskog.

- I kažeš da ne znaš kako se to dogodilo … nervozno je nastavljao ispitivanje već pobješnjeli general.

- Ali, gospodine generale…

- Gospodine generale, gospodine generale, gospodine generale, … sumanuto je šaptom ponavljao general… što da radimo? Ovi gore u ministarstvu i glavnom zapovjedništvu će nam iščupati i glave i jaja ako ovu situaciju ne riješimo a.s.a.p... Znamo li uopće jesu li na Zemlji? Ha, Gordone? Divni moj pomoćniče za razvoj i tehnologiju? Znamo li bar to? I što još znamo? Što uopće znamo?

- Gospodine generale, ja zbilja ne znam, očajavao je gotovo plačnim glasom pukovnik Gordon Smith.

- Seronjo nijedan, nemoj mi tu više cendrati, ne moraš još biti i «pussy» (osim što si budala, pomisli u sebi, ali pričuva ovaj epitet za drugu prigodu). Ako si već budala, ako što ne volim onda su to budalaste «pussies» (ova stilska figura mu se više svidjela)… osim toga, zadnjih pet godina otkad su te meni premjestili, dozvolio sam ti da me oslovljavaš po imenu. Zovi me i dalje po imenu, pa i u ovakvim prilikama. Bit će još vremena za oslovljavanja i tituliranja s vi i slična sranja… Saša, donesi mi one tvoje domaće votke, da se napijem. S ovim bokcem se baš i nećemo nešto okoristiti, a i teško da od njega još išta novoga možemo saznati. Bar se možemo napiti, jer sutra… kad nam dođu oni guzičari iz ministarstva, pa nas počnu šiljiti, po prstima lupati i ostalo…

Aleksandar Zukov, viši narednik u višedesetljetnoj službi kao voditelj ureda kod generala Kautskog bio je ponovo šokiran. Znao je što znači votka u životu Ivana Kautskog. Odmak od stvarnosti, i to opasan najčešće.

- Ne znam imamo li ovdje votke, Ivane. Ne sjećam se da smo ju i nosili, pokušao je narednik s prijateljsko diplomatskim pristupom smirivanju generalovog bijesa. To je bila već desetljećima provjereno uspješna metoda.

- Daj, nemoj me sad i ti zajebavat', k'o ovaj tu. Ne znaš, ne sjećaš se. Što ne znaš, kako se ne sjećaš? Pa znaš da sam bio tu prekjučer i da sam nosio nekoliko boca… pa nismo sve popili, o ostalo… ? Popio moj stric? Pa ovi papci tu u centru ne znaju ni vodu piti, a kamoli votku. Ima votke, i to one prave, znam ja. Ostalo je dvije boce u frižideru. Jebem ti… znaš što mi je palo na pamet?

- Što?

- Da nije ovaj bedak popio onu votku, a onda onako pijan, naslonio se na tizer i one naše jadnike ispalio ravno do majčice Rusije…? Ako uspijemo ikada uspostaviti ikakvu vezu s njima… pa nam donesu koju litricu sa sobom… uh, baš bi bilo lijepo raspaliti po pravoj ruskoj, par desetljeća ili stoljeća staroj… votkici.

General Kautsky bio je obožavatelj votke, kad god bi došao u priliku nabaviti koju litru, pa makar i ovih novih sintetičkih vrsta, surogata, s umjetnom aromom ili bez nje. Iako, i bez votke je bio dovoljno lud i opasan, a pogotovo u trenutcima bijesa.

- I onda, Aleksandre Nikolajeviču Zukove, gdje li se mogla sakriti naša votka? U Rusiji nije, jer je nema. A ni u Americi, jer ni nje nema. Ni u Kini, ni u Europi, na Arktici, Antarktici… Gdje je? U frižideru. Kako glupa anarhistička riječ. A ima i gorih.

Narednik Zukov skrušeno je otišao u kuhinju i vratio se nazad sa dvije boce votke i zdjelom punom umjetnog leda. Čaše je uzeo iz ormara. Ovo je bila posebna prigoda, pa se moglo i čaše uzeti, one prave, staklene.

- Eto, malo vrhunske sintetike. Umijeće imitacije. Najbolja moguća među imitacijama votke, ironično je komentirao general.

- Izvolite čaše gospodo, poslužio je votku narednik Zukov.

- A i velikodušni smo, vidim… čaša za Gordona, nastavio je general s ironičnim komentarima. Neka. Samo, zaboravio si donijeti i sok od breskve, jer kolega ne pije čistu votku, ako se ne varam…

- Je, istina je, Volim votku sa sokom, a s breskvom najviše, složio se pukovnik Smith. - Ali, obzirom na prilike, sad bih mogao i čistu votku.

- Ne brini, ne mislim te baš natakati, a i više će meni ostati. Ionako će ti dobro doći malo votke za opuštanje. Kad dođu sutra oni face iz ministarstva… Meni će biti teško, a tebi… Pa da se napijemo, zaključio je general.

- Da se napijemo, složili su se pukovnik i narednik.

Narednik je uskoro donio i litru soka od breskve iz frižidera. No, kulminacija straha u mislima, psihi i tijelu pukovnika Smitha, urodila je čudnim, najblaže rečeno neobičnim i gotovo odvažnim potezima. Uzeo je jednu od boca i natočio si gotovo kub i popio na eks. I tu radnju pukovnik Smith ponovio je još dva puta. General i narednik promatrali su ga u čudu i s blagom nevjericom. Jednostavno, ovakvom se razvoju situacije nisu nadali.

- Lakše malo! – uplašeno je viknuo general. Ne mislim te ovdje držati pijanog. Vidio sam te jednom kako izgledaš kad si pijan, i to u boljim vremenima. Ne treba mi repriza. Još da mi Saša to napravi, sve u redu, do jedne boce fore mu mogu dati, … ovako na eks, pa tri čaše… jesi poludio?

- Možda je rješenje u votki, zagonetno se osmjehnuo Smith.

- Za tebe sigurno je, bar za prvo vrijeme, odgovorio je Zukov i dodao mu još jednu do vrha punu čašu, koju je Smith počeo ispijati polako, s užitkom.

- Što si mislio pod tim da je rješenje možda u votki, zaintrigirao se general pijanim Smithovim zaključkom, dok je Zukov zamišljen sjedio i ispijao svoju drugu čašu votke te večeri.

- Pa, ako se, mislim, … dobro razvalimo od ove votke, možda nam se u mozgu upali koja lampica… čuo sam da se to događa ljudima… poput inspiracije za umjetnička djela ili znanstvena otkrića…

- Iako ti je teorija blesava, podržat ću je. General je već počeo tonuti u letargiju.

- Mogli bi se malo i odmoriti, zaključio je pomirljivo Zukov. A i votke ima još malo za sutra…

- Daj Saša, pošalji nekog od onih novih klinaca po još par boca votke, pa makar i one Singapurske sintetike. Valjda će biti dovoljno. Vidiš da je ovaj puk'o. Ne samo što je počeo piti čistu votku, što je u njegovom slučaju revolucija, već i propovijeda spoznaju i velika otkrića, životna rješenja… kroz votku… ono, kad si mortus, možda ti se ukažu likovi, mjesta, događaji, put po krivulji, vrijeme, prostor…telepatija, vizija…

- Klinci su otišli, nema više nikoga u Institutu, ni u Centru, osim nas trojice.

- Daaa?

- Pa znaš da smo onih nekoliko pripravnika i asistenata poslali nazad u zapovjedništvo, kao i sve ostale svjedoke, na ispitivanje. Tamo će i ostati sve dok se situacija ne riješi. Zukov je znao da nakon litre votke general gubi kritičnost i zdravu logiku, ali, znao je i da su na važnom zadatku i da su u pitanju i karijere i životi.

- Ništa, onda ostani tu i razgovaraj s Gordonom. Možda vam se upali lampica. Možda otkrijete gdje je nestala naša draga grupa RT 12, zajedno s letjelicom i većinom opreme i ostalim potrebnim, možda vam dođe trenutak lucidnosti… i nikog ne puštajte… ionako na ulazu stoji straža i nikog ne pušta ni unutra ni van osim mene… a sad sam još OK, za što ne mogu biti siguran da će potrajati.

General je izjurio po nove boce votke iako je ostala još jedna puna i tek otvorena boca. I za čudo, vratio se neočekivano brzo. Nije prošlo niti pet minuta. Zatekao je Zukova i Smitha kako snuždeno sjede i tupo gledaju pred sebe. Svi su bili iznenađeni ovako brzim povratkom i u isti glas odgovorili pitanjima:

- Što je bilo?

- Što se zbilo?

- Što se dogodilo?

Tri pitanja istog značenja postavljena od tri različite osobe koje su mislile isto…

- Dobio sam tri boce od malog Larsona, ma znaš onog … pijanac iz GST 4, onaj Norveški… medvjed. Jebem ti… nisam znao da tamo ima i gorih od mene. Mali je tek poručnik a kakav će biti za koju godinu? Užas. Ima šesnajst boca ovog otrova zbuksano u sobi za projekcije. Strava. U, al' ćemo se satrat'… pazi Gordone, ovo što sam od malog Larsona dobio … nije tako fino i kvalitetno kao ovo što si pio do sada, ali je jače… puuuno, puno jače i oštrije… reže uši noseve, jezike, otpadaju zubi, nožni palci i nogavice…

- Ma daj, samo ti to natoči, već vidno ohrabren javio se Smith. Misliš da ja ne mogu, jer sam prije pio votke sa sokovima.

- Je, je. Zajeban je ovaj pukovnik, prava zvijer Ivane, pije, loče… užas, izgleda da mu je danas dan, da ga je baš krenulo, s osmjehom je komentirao Zukov.

- Pa nek' pije, sutra mu se sreća smije, poetski je odgovorio Kautsky.

Pilo se do dugo u noć, do ranih jutarnjih sati zapravo. Ispitivanje ključnog svjedoka, a vjerojatno i sukrivca (jer, otkrilo se još nekoliko «sitnih propusta»), promijenilo je formu u potpunosti i prešlo u neobvezni razgovor, lamentacije i alkoholičarski tulum. Rješenje se tražilo u alkoholnim parama votke. Prvo ruske sintetike, a potom i norveške imitacije. I rješenje se našlo.

U jednom od prevrtanja na ležeći položaj (jer sjedeći se već napustilo, a prije tog i stojeći), Smith je podigao glavu, ukočio pogled i viknuo:

- Vidim ih! Svih pet! U kolibi, zapravo drvenoj kući…! – Smith je naglas opisivao svoje vizije.

General Kautsky i narednik Zukov uspjeli su se koliko toliko pridići u sjedeći položaj i malo se ukočiti, slušajući vizije Gordona Ssmitha.

- Vidim ih. Nikolaj vježba ruski. A i Tatjana pokušava obnoviti svoj ruski. Pa nisu valjda zbilja u Rusiji… po stilu gradnje i uređenju prostora, reklo bi se da su u 20. stoljeću, vjerojatno Rusiji ili nekom od dijelova tadašnjeg Sovjetskog saveza, još jednom od carstava na tim prostorima.

- Daj još, poticao ga je Zukov, možda zbilja ima nešto u toj votki. Natočio je svima po još jednu čašu.

- Daj još, ima još votke, viknuo je general

- Nešto raspravljaju, nezadovoljni su, valjda im ne radi komunikator, izgubili su vezu s nama, uopće…

- Pa naravno da im ne radi komunikator, već bi se javili do sada… ti, ti… unezvjereno ga je promatrao Kautsky.

- Gdje sam stao? Da, mislim da su uletjeli u sredinu dvadesetog stoljeća i još nisu uspjeli stupiti u kontakt ni sa kim od ljudi na tom području, ali imam neki mračan predosjećaj da bi im se moglo dogoditi svašta… mislim, svašta ružnoga…

- Daj, lociraj mi mjesto i vrijeme, da pošaljem ljude da ih izvade iz tih govana, pa to je velika frka, boga ti… nekoliko stotina godina, uz to još i u Rusiji… Užas.

- Nalaze se negdje blizu Lenjingrada.

- Čega?

- Lenjingraad su zvali i Petrograd ili sankt Petersburg…

- Znači, zapadni dio Rusije.

- Valjda.

- Strašno.

- Zašto?

- Nema veze.

- Zašto?

- Još da ti i to kažem. Ionako znaš i više od onog što bi trebao i smio.

I vizije potekle iz votke učinile su svoje. Pokrenule su i potaknule niz akcija izravno i posredno. Krajem pedesetih malo tko se usudio i pomisliti, a kamoli reći da je uočio, vidio, zapazio… čudnovate letjelice iznad Lenjingrada. Amerikanci su nešto primijetili uz pomoć radara i satelita, ali nisu znali što je to, već su sa strahom i sumnjom očekivali nove izume sovjetske vojne industrije, a osobito one iz svemirskog programa. To su bile godine napetosti.

21

utorak

rujan

2010

urednik je otvorio butelju, natočio punu čašu, otpio gutljaj dva i pogledao na mali dodatak uz butelju – notica s pjesmom T'ga za jug... ostalo je legenda...

... i dok je redakcija razmatrala pristigle radove više ili manje nepoznatih autora, u rasponu od poezije do tragikomedije, urednik je kontemplirao na temu "T'ga za jug" i dojmove zalijevao kapljicom...

T'GA ZA JUG

Tamo zorata greit dušata,
i s'nce svetlo zajdvit v gorata;
Tamo darbite prirodna sila
so s'ta raskoš gi rasturila:
bistro ezero gledaš beleit,
i si od vetar silno temneit
pole pogledneš, ili planina,
segde boževa je hubavina.
Tamo po s'nce v kaval da sviram…

T'ga za Jug – fragment
Konstantin Miladinov
Moskva, 1862

... U to ime... !

11

subota

rujan

2010

na zahtjev urednika, čitatelja i šire javnosti...

izmijenjen je dizajn bloga i postavljeno privremeno dizajnersko rješenje. za novo, trajno i kvalitetnije rješenje, kao i kod literarnih događanja, otvara se natječaj i zna se - pobjedniku sve, ostalima sirnica i jogurt... utješne nagrade. dakle, otvara se još jedan natječaj i eto prilike vama modno i dizajnerski osvještenima, da pošaljete svoje prijedloge, a možete poslati i gotova rješenja. tko zna, možda već slijedeći mjesec ovaj blog osvane u novom ruhu, uz novi, ljepši i funkcionalniji dizajn, s većim i ljepšim, čitljivijim i vidljivijim slovima i ilustracijama, o kojima se najozbiljnije razmišlja u redakciji i među čitateljstvom.

09

četvrtak

rujan

2010

u očekivanju novih rukopisa, a prije inventure, urednik se zamislio, otvorio crnu knjižicu i našao nekoliko vlastitih umotvorina, od kojih neke izravno prenosimo ...

psi ne laju bezveze

ulovio sam muhu pod prozorom i gledao joj krila, to čudo prirode, koje nekima omogućava brzi odlazak u svim mogućim smjerovima. juha se kuhala u loncu i još je samo par minuta falilo do magičnog trenutka ubacivanja rezanaca. domaćih. psi su lajali u parku. nije bilo bezveze. izvukao sam vaticu iz ušiju da ih bolje čujem. čuo sam i zvonce na ulaznim vratima. više puta (nisam brojao). i što sad? psi i dalje laju. pogledao sam kroz špijunku. jehovini svjedoci? ili, možda prodaju kozmetiku... ili osiguranje... ili već nešto. nešto sigurno prodaju. ne otvaram ljudima koji mi nešto prodaju na vrata. tolike sam se godine bavio prodajom svega i svačega, na raznorazne načine, ali ne volim prodaju pred vratima. ne volim prodaju uopće. više volim kupovati. ali ni to ne volim s kućnog praga ili u predsoblju. volim otići u dućan i kupovati (staromodno, ali veseli me). ne vjerujem ni u ove kataloške kupnje, jer uvijek imam osjećaj zajeba čak i kad je sve 5. i onda pomislim kako bi trebao nabaviti psa. jer psi ne laju bezveze...

03

petak

rujan

2010

burek za bajku, pljeska za priču, priča za pjesmu, pjesma za majku...

dakle, urednik se vratio s odmora napunjenih baterija. nije ni čudo kad se odmarao... poslovna tajna. gdje, kad, kako, koliko... o tom po tom. u nekom od slijedećih postova možda se objavi koja crtica ili nešto više. u svakom slučaju, kad je vidio kako sve ide ok, po starom, gosti dolaze, troše, pišu, pričaju, pjevaju... odlučio je nastaviti s natječajem - literarni su radovi i dalje na cijeni, a nagrade kao i do sada, hm, primamljive (je li to baš pravi izraz, pitao se...). pa, zato ovaj post i najavljuje nove natječaje, nagrade i naravno, remek djela suvremene domaće i svjetske blogeristike (smije li se reći literature?). zato, samo hrabro. u slijedećem postu (po starom dobrom običaju), objavljujemo dobitnike i nagrade. neka riječi poteku... :)

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se