iz repriznog programa... odabrao ...

Isus u Wartburgu

Redovita prometna gužva na Ilici. Prošlo je 4. Zarobljen u sredini troredne kolone, slušam šarenilo zvukova. Iz crvenog Audija, meni zdesna, čuju se narodnjaci. Čovjek uživa. Tih, ali prepoznatljiv zvuk harmonike. S moje lijeve strane nešto je manje zadovoljstva. Rasprava je dovoljno glasna da i ja čujem.

- Mala, još mi to jednom reci, pa …

- Kaaaj?, začujem nazalni ženski glas.

- Nemoj se zajebavat… Nisam ti ja onaj tvoj Karlek, da me motaš oko malog prsta. Bio sam ja s takvima…

- Daaaa? – jednako unjkavo.

Ispred mene je plavi fićek u kojem sjedi penzić i pozorno, gotovo napeto prati sve oko sebe. Maksimalno je skoncentriran na situaciju u prometu. Daje žmigavac i pokušava se prešaltati

A iza mene …

- Je li moguće da mu netko toliko sliči? – pitam se.

Vozim se Ilicom i razmišljam o liku iza mene, koji se polako vozi u Wartburgu. Duge kose, guste i njegovane brade, blagog pogleda, blaženog izraza lica, vozi se u koloni poput svih nas smrtnika, malih ljudi, običnog puka. Isus u Wartburgu. Jebi ga, pomislih, ovo je valjda kraj, ili početak, Isusa vidiš jednom i znaš da to nešto znači, nije slučajno. Razvijam svoje paranoje i mračne misli, ali ne ide mi.

Pogledam ponovo u retrovizor i vidim ga kako se smije. Blaženim pogledom smiruje me i govori neka ne brinem, nek' se ne čudim, neka nastavim svoju misiju na ovom svijetu, a on i onako ide svojim putem i nema ništa za mene osim onog što je dao drugima i još im daje. Blagoslov. OK. Vozim dalje.

Na slijedećem križanju nestaje mi iz vidokruga. Ne vidim ga više. Ni Wartburga, ni Isusa, ni čovjeka, koji mu je bio nalik ili nije, ili mi se sve pričinilo, a vrijeme je predblagdansko i svi si ponekad poželimo nešto više za Božić, pa i takve stvari, poput viđenja Isusa,

A ja sam ga vidio. Vozio je bijelog Wartburga, '90-to godište, k'o nov. I smijao se meni ili svima nama i sve je bilo neobično, kao i inače, a Isus je vozio auto u koloni, zajedno sa svima nama i vjerojatno mu je sve skupa bilo smiješno kao što je to trebalo biti i nama, običnim smrtnicima nervoznima za volanom i u životu, prepunim strahova i briga. I to je to. Pa ti onda ne vjeruj u čuda. A «rođo» iza njega vozio je Mercedesa i fućkao neku njemu dobro poznatu melodiju, gledao kroz prozor i nije vidio kako se vozi iza Isusa, kako ga i doslovno slijedi. Znao je da je Bog s njim, a krunica se lagano njihala u ritmu melodije koju je slušao na radiju. Znao je on da je Isus tu negdje i nisu ga mučila filozofska pitanja ni vrijednosne dvojbe.

Utonuo sam u misli i odjednom ugledao u retrovizoru njega. Isus u Wartburgu, vozio se iza mene u koloni i smijao se svemu.