19

petak

rujan

2008

Mo'š si mislit'

Našli smo mačića u parku. Crni s bijelom točkom na vratu. Ne znam tko je sretniji – ona koja voli mačke ili ja koji bi imao čopor životinja da imam gdje s njima. Ipak, uskoro se pokazalo koliko je tu i posla i odgovornosti. Mačak je super, ali za njim treba čistiti, spremati, mijenjati pijesak… Voli jesti, ima lavlji apetit, a i od nas uvijek dobije neki zalogaj. Ujutro je najbolje.

Budim se, ustajem, slijede wc i kupaona, redovite stanice do kuhinje, pa spremam doručak. Nađemo se u kuhinji, pa krene priča. On je u pravilu najgladniji i čim se pojavim, javi se.

- Jutro, šefe. Što je za doručak? Ribica u onom finom umaku? Ili patkica? – čujem mjauk iz blagovaone.

- Mo'š si mislit'. Danas je jedan običan četvrtak, a već dugo nismo bili u špeceraju, pa se troše rezerve. Nažalost, vaša visosti, na meniju je obična piletina s rižom, odgovaram.

- Pusti. Nije to loše, a ni obično. Dok sam živio na cesti, jelo se svašta – nastavlja mačak mrmljajući si u bradu.

- Sva sreća nisu izbirljivi, vaša osobitosti… Piletina s rižom može proći…

- Daj, samo istresi to u zdjelicu, umirem od gladi, nisam jeo od sinoć. Ona riba je bila fina, ali lagana hrana.

- Eto, vaša bitnosti i hitnosti. A sad ćete mi dozvoliti da se povučem u svoje odaje, te svojoj dragoj i sebi priredim skromni objed, doručak na primjer.

- Mmmm, mljac, romf, slobodno … ja ću malo jesti, par zalogaja… fina ti je ova piletina s rižom, ali mi se nekako čini mala porcija … nema veze.

- Zahvaljujem. Eto, sad će i naš doručak. Da vidimo … čaj šipkov… salama - Poli? OK. Nije nešto, ali može proći, a dragoj šunka u ovitku. Ima li koji namaz? Margarin, sir, salama – prihvatljivo, hranjivo… Vaša visosti, već ste sve pojeli? Baš lijepo što ste mačjeg – lavljeg apetita. Možda nam se sad pridružite pri našem skromnom doručku…

U kuhinju ulazi i ona. Spava hodajući. Sjeda za stol i polako počinje jesti, a pogledom prati približavanje mačka, koji se zaustavlja na pristojnoj udaljenosti, slaže najjadniju facu na svijetu i počinje joj pričati tužnim pogledom…

- Kad bi samo znala koliko sam gladan…

- Macan bi se pridružio, komentiram.

- Je – slaže se ona i u tišini žvače. Sluša prvi tihi mijauk i žicanje klope.

- Daj mi malo te fine salame. Ovaj tvoj mi je dao neku pretpotopnu pterodaktil piletinu u šatro umaku, s rižom…

- Što je? Gladan si? Evo ti malo salame. Nije nešto…

- Daaaaaj, daj daj… dobraaa, dobra salama (isto pileća, što je ovo danas?). Daj.

- Evo još malo polija …

- Oho-ho, ima toga još … ovo je fino …ne znam od čega je, valjda isto od piletine, ali može proći, fino mljeveno… mljac, ronf, …

- I sad će valjda biti miran, kao kroz san je prošaptala.

- Mo'š si mislit'.

18

četvrtak

rujan

2008

Nobel

Na trajekt Alfred Nobel u Kopenhagenskoj luci ukrcavali su se zadnji putnici. Među njima bio je i Ignac Palčić, među svjetskom terorističkom elitom poznatiji pod nadimkom Nobel. Vožnja ovim brodom u njemu je uvijek budila teške osjećaje. Uvrijeđenost. Nemir. Tjeskoba. Žudnja. Žudnja za slavom. Osjećaj nepriznatosti u svijetu znanosti. Čak i jal. Mješavina teških osjećaja ovaj put je toliko ovladala da si nije mogao pomoći… odlučio se za još jedan opasan, ali ovaj put i suicidalan potez. Odluka je bila neopoziva – potopiti ovaj brod. Uništiti sve. Pa čak i sebe. Potonuti kao Nobel, zajedno s brodom istog naziva. Tragika. Patetika. Komika. Sve bi to ustanovio dr. Novak, njegov privatni psihoterapeut, ali sada je bio sam, bez ikakvih štetnih utjecaja, bilo medicinskih bilo kakvih ostalih. Zadnjih par puta potapajući brodove nekim je čudom upravo se on našao među rijetkim preživjelim, pa je tako od jednog nizozemskog, tri norveška i dva švedska osiguravajuća društva primao fantastične iznose novaca na ime odštete. Neki od njegovih kolega, oni ultralijevo orijentirani, bili su uvjereni kako se radi o triku – potapanje brodova i uzimanje odštete, u stvari - o još jednom obliku borbe protiv svjetskog kapitalizma. A zapravo, on je jedini znao kako se radi tek o neuspjelim pokušajima samoubojstva. Naravno, on koji je slovio kao neokrunjeni kralj eksploziva, nije imao nikakvih ideoloških smjernica ni zastranjenja. Niti lijevo niti desno. Bio je tek nesretan, iskompleksiran i željan slave bar na nekom od područja njegovog interesa, a prvenstveno na području eksploziva. Željan svjetske medijske pozornosti, jet-set provoda, zabave s najzgodnijim ženama… A malo od toga (ako i koju asocijaciju) si je uopće mogao i priuštiti. Slavu je ostvario s druge strane zakona, uspjeh tek u svojoj branši, jet-setu nije imao pristup, a ljepotice su bile tek povremeno angažirane escort-dame. Odrastao je u malom turopoljskom mjestu – Odri, gdje je već od malih nogu bio predmet šala i raznoraznih pogrdnih nadimaka – «Okac», «Ćoro», «Klempi», «mali» (jer je zaista bio nizak rastom). Opasni zanat minera i specijalista za eksplozive počeo je naučavati tek u vojsci, a nakon početnog interesa za ovu opasnu struku vinuo se u visine struke. Sa fakulteta su ga izbacili nakon što je digao u zrak školjku u profesorskom WC-u, jer ga je povrijedilo izbacivanje iz WC-a. Domar mu je zabranio dolazak i korištenje profesorskog WC-a, a studentski nije želio koristiti, jer mu je tamo bilo neugodno.

I tako je od malog Ignaca postao veliki majstor eksploziva, bombi, eksplozija, paljevina, strah i trepet svjetskih prijevoznika, tvrtki i centara poslovanja i moći, ali i svih ostalih žrtava terorizma.

Na brod je ušao sa hrvatskom putovnicom, naravno krivotvorenom na ime Ante P., a za svaki slučaj imao je u pričuvi u sefu u luci i bosanski pasoš kao potvrdu dvojnog državljanstva. U aktovci je držao pet kilograma Nobelita-9, svog najnovijeg proizvoda (razornog eksploziva, vistruko jačeg od svih do tada izumljenih), a naziv mu je dao po svom nadimku. Donekle je bio i sretan zbog činjenice da će svoj najnoviji i najznačajniji izum pokopati zajedno sa sobom i ovim brodom na dno mora. Osjećao je neku čudnu vrstu ponosa i ushita zbog ovakvog spleta okolnosti. Uživao je pri pomisli da će za pola sata sve biti gotovo. Za slučajne žrtve nikada nije previše mario, one su uvijek bile tu zbog uveličavanja njegovog remek-nedjela, uzdižući njegov genij u svijetu terorizma.

Šetao je ponosno palubom, držeći u jednoj ruci torbu, a u drugoj tzv. M-9 daljinski upravljač, odnosno mikrokompjutorski daljinski upaljač za jednu od najrazornijih mina i eksploziva.

Šetajući palubom došao je do mjesta gdje je predvidio eksploziju i razaranje broda. Upravo na zapovjednom dijelu, nedaleko putničkih kabina i motora, nalazila se njegova kabina s rezervacijom i napomenom «ne uznemiravati». Zapalio je svoj omiljeni Davidoff, pušeći s osobitim užitkom jednu od zadnjih cigara u životu, što ga je donekle umirilo. Još petnaest minuta. U njemu su se miješali osjećaji nervoze, pospanosti, nemira, tjeskobe, dosade, tjelesnog i duhovnog uzbuđenja… Ipak, istodobno, osjećao je sve snažniju i neodložniju potrebu za razgovorom. Čak štoviše, osjetio je snažnu želju za ispovijedanjem. Možda mu Bog ipak oprosti. Bog je velik. Shvatit će suštinu problema, mislio je Ignac. No, kome se ispovijediti? Svećeniku? Ali kojem? Gdje? Sad?

Srećom, na drugoj strani kabine, u nepušačkom odjelu, ugledao je svećenika i to katoličkog, ali u ovom trenutku ne bi imao ništa protiv bilo koje kršćanske crkve (ni inače nije bio isključiv, a katoličku religiju je prihvatio odgojem i po inerciji). Bilo je bitno (i hitno) naći svećenika, bilo koje vjere. Mjesto do svećenika je bilo prazno, a i jednako pogodno za planiranu eksploziju. S tog mjesta učinak eksploziva ne bi bio ništa manji.

Prošetao je tih dvadesetak koraka. Pozdravio je svećenika na hrvatskom jeziku i začudno, na istom dobio i brzi i uljudan odgovor.

- Krasno! Katolički svećenik i to još hrvatski, na ovom brodu…

- Drago mi je mladiću da vas veseli… eto svijet je mali…

- Bog je velik, počeo je Ignac svoju ispovijed, koje svećenik u prvi mah nije bio ni svjestan.

- Ah, naravno. Bog je velik. Zaista. Bavite se time ili su ovo tek vaša trenutna razmišljanja…?

- Zapravo, želim se ispovijediti, ako biste htjeli…

- Mogao bih, ali zašto?

- Što zašto? Zbunjeno je upitao Ignac.

- Zašto se želite ispovijediti, pitao je otac Josip.

- Zato što ću uskoro umrijeti…

- No no, nemojmo sad širiti crne slutnje i paniku. Vidio sam i boljih brodova, a i plovio njima, ne vidim razloga za toliku skepsu… Nobel je sasvim solidan brod i mi ćemo za sat vremena biti u Švedskoj. Znate…

- Svi ćemo uskoro potonuti. Brod će eksplodirati. Svi ćemo poginuti, i ja i vi i ostali putnici, Ignac je nastavljao neslužbenu ispovijed.

Još osam minuta, pogledao je na sat. Neko su vrijeme šutjeli obojica zbunjeni novonastalom situacijom. Ignaca je čudilo zašto ga otac Josip ne želi ispovjediti, a otac Josip je bio sav u čudu i zatečen ovolikim stupnjem skepse u ovako mladog čovjeka, ali i njegovim istodobno začudno mirnim držanjem.

Još pet minuta, ponovo je pogledao na sat.

- I hoćete li me ispovjediti ili nećete?

- Ne vidim zašto. Mladi ste i zdravi, a ako baš želite ispovijed… pođite sa mnom, kad dođemo u Švedsku, možemo to obaviti u našoj crkvi, zaista, nije problem… Ovdje na brodu, mislim, nema smisla… nervozno se osvrtao otac Josip.

- Zašto ne? Ja baš želim ovdje. Na brodu. Imamo još četiri minute života i želim dobiti božji oprost za sva nedjela i slabosti, propuste i sve ostalo u životu…

- No, nemojte tako strogo prema sebi. Bog voli sve…

- I mene?

- Zašto ne? Pa i vi ste Božji stvor.

- Dakle, niš' od ispovjedi. Baš šteta, snuždio se Ignac.

- Nemojte biti tužni. Obavit ćemo to za kojih par sati u Švedskoj, u našoj crkvi i župi, ako to baš toliko želite.

- Želim.

- Strpite se još malo…

- Bit će kasno…

- Nikad nije kasno…

- Zbilja?

- Zbilja.

- I sad kad bi poginuo…

- Bog bi vas uzeo k sebi… vi ste Božji stvor. Osim toga, ako tako često mislite na to…

- Znam samo da imam još minutu i pol.

- No no, svećenik je pogledao Ignaca blagim i sažaljivim pogledom, prepunim razumijevanja za eventualne duševne slabosti i teškoće koje proživljava ovaj mladi čovjek.

- Možete li mi bar srediti oprost grijeha? upitao je Ignac zabrinuto, pogledavajući na sat sve češće. Ostalo je još 78 sekundi do eksplozije.

- Mogu, smireno je odgovorio otac Josip, pomirivši se sa činjenicom da ovoj duši zapravo i ne treba poseban ili ikakav oprost, jer uživa u božjoj pažnji i blaženosti.

- Pa, dajte mi već jednom.

- Imaš oprost. Otac Josip načinio je križnu kretnju rukom i dao Ignacu oprost grijeha.

- Amen! Potvrdio je Ignac.

Eksploziv je detonirao upravo tri sekunde nakon oprosta Ignacovih bivših i budućih grijeha. Brod je ubrzo potonuo, a iz hladnog mora tek je desetak putnika uspjelo izaći živo. Još desetak su izvukli polumrtve, a ostali su nestali u dubinama Sjevernog mora.

Otac Josip nije dočekao rajske blagodati isprve, jer je (zbog davanja božjeg oprosta i blagoslova unaprijed) bio zadržan u čistilištu, a Ignac je do raja stigao i nešto prije jer mu je i od Boga bilo oprošteno, budući je slijepo vjerovao u ispravnost svoju i svojih poteza.


<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se