Kratke poučne priče

Trgovac mješovite robe došao je u velikoj tjeskobi učitelju da mu kaže da je nasuprot njegovoj trgovini otvoren veliki supermarket koji će uništiti njegov posao. Njegova je obitelj stoljećima posjedovala tu trgovinu - i izgubi li trgovinu, bit će to njegova propast, budući da ništa drugo ne zna raditi.
Učitelj mu odgovori: "Budeš li se bojao gospodara supermarketa, mrzit ćeš ga. Mržnja će biti tvoja propast."
"Što moram činiti?" upita uznemireni trgovac.
"Svako jutro izađi iz svoje trgovine na pješački nogostup, blagoslovi svoju trgovinu i zaželi joj da što bolje posluje. Potom se okreni prema supermarketu i njega blagoslovi."
"Što? Da blagoslovim svog konkurenta i onoga koji će me uništiti?"
"Svaki blagoslov koji ćeš mu podijeliti, vratit će se k tebi. Svako zlo koje njemu želiš, tebe će uništiti."
Nakon šest mjeseci trgovac se vratio da izvijesti učitelja kako je morao zatvoriti svoj dućan, baš kao što se i bojao, ali da je sada upravitelj supermarketa i da njegov posao cvjeta bolje negoli ikada prije.

Mladi bračni par je pitao: "Što moramo činiti da naša ljubav traje?"
Učitelj odgovori: "Ljubite zajedno druge stvari."

Ženi, koja se tužila da je bogatstvo nije usrećilo, učitelj reče: "Govoriš kao da bi luksuz i komfor bili dijelovi sreće; a ono što ti, draga moja, uistinu trebaš da budeš sretna jest nešto zbog čega bi bila oduševljena."

Činilo se da se učitelja uopće ne tiče što ljudi misle o njemu. Kad su ga učenici pitali kako je postigao takvu nutarnju slobodu, glasno se nasmijao i rekao: "Sve do dvadesete godine nisam se brinuo što ljudi misle o meni. Nakon dvadesete beskrajno sam se brinuo što moji bližnji misle o meni. Tada, jednog dana, nakon pedesete, iznenada sam shvatio da jedva misle o meni."

Kod učenika je pobudila zanimanje činjenica da njihov učitelj, koji je vrlo jednostavno živio, nije osuđivao bogate sljedbenike.
"Rijetko je, ali nije i nemoguće da netko bude bogat i svet", reče jednog dana.
"Kako?"
"Kad novac ima isti učinak na srce kao i bambusova sjena na dvorište."
Učenici su otišli promatrati bambusovu sjenu koja je padala preko dvorišta, a da nije podigla ni česticu prašine.

Bilo je poznato da je učitelj na strani revolucionara, čak i uz cijenu da se zamjeri vladi.
Kad ga je netko upitao zašto se aktivno nije uključio u socijalnu revoluciju, odgovorio je ovom zagonetnom poslovicom:
"Sjedeći mirno
ništa ne čineći
proljeće dolazi
i trava raste."

Teškom bolesniku, koji se tužio zbog svoje sudbine, učitelj reče: "Ti si onaj koji stvaraš svoju sudbinu."
"Ali ja sigurno nisam odgovoran što sam se rodio teško bolestan."
"Roditi se bolestan nije sudbina. To je činjenica. Sudbina je kako ti prihvaćaš svoju bolest i što činiš od nje."

Neki je mladić potrošio svoju baštinu koju je naslijedio. Kao što obično u takvim slučajevima biva, u trenutku kad je ostao bez novaca, otkrio je da je i bez prijatelja.
Potrošivši sve vlastite zalihe, potraži učitelja i reče mu: "Što će biti od mene? Nemam ni novca ni prijatelja."
"Ne brini se, sinko. Poslušaj što ću ti reći: sve će ponovno biti dobro."
Nada zaiskri u mladićevim očima. "Hoću li nanovo biti bogat?"
"Ne. Naučit ćeš se da budeš bez novca i da budeš sam."

"Gdje trebam tražiti prosvjetljenje?"
"Ovdje."
"Kad će se dogoditi?"
"Upravo se sada događa."
"A zašto ga ne osjećam?"
"Zato jer ne gledaš."
"A što da gledam?"
"Ništa. Dovoljno je da gledaš."
"U što?"
"U bilo što na čemu počivaju tvoje oči."
"Moram li to gledati na poseban način?"
"Ne. Dovoljno je običan način."
"Ne gledam li uvijek na običan način?"
"Ne."
"Zašto ne?"
"Zato: da gledaš moraš sav biti ovdje. Ti si uglavnom negdje drugdje."

Uhvatili su nekog lava i bacili ga u koncentracijski logor gdje je, na svoje iznenađenje, našao druge lavove koji su tamo bili godinama, neki od njih cijeli život, jer su se tamo i okotili. Brzo je upoznao društvene aktivnosti lavljeg logora. Bili su podijeljeni u skupine. Jedna se grupa sastojala od onih koji su privatno vlasništvo htjeli pretvoriti u opće; druga je bila poslovna skupina; jedna pak kulturna, čiji je cilj bio vjerno čuvati običaje, predaju i povijest onih vremena kad su lavovi bili slobodni; druge su skupine bile religiozne - sastajale su se uglavnom zato da pjevaju dirljive pjesme o budućoj džungli u kojoj neće biti ograde; neke su grupe privukle one koji su po naravi bili literati i umjetnici; neke su bile revolucionarne - one bi se sastajale da planiraju pobunu protiv onih koji su ih uhvatili ili protiv drugih revolucionarnih skupina. Povremeno bi izbila revolucija i tada bi jedna grupa uništila drugu, ili bi čuvari bili pobijeni, a zatim bi na njihovo mjesto došli drugi.
Kako je istraživao okolicu, pridošlica opazi lava koji je izgledao uvijek uronjen u svoje misli, samac koji nije pripadao nijednoj skupini i od svakog se držao po strani. Bilo je nešto neobično u tom lavu što je u drugima budilo divljenje i općenito neprijateljstvo, jer je njegova prisutnost budila strah i sumnju u samog sebe. On reče pridošlici: "Nemoj pristupiti ni jednoj skupini. Te bijedne budale bave se svim i svačim, samo ne bitnim."
"A što je to?" upita pridošlica.
"Ispitati narav ograde."

"Prije nego navečer izađem van, sa ženom se kladim o 100 kuna da ću se do ponoći vratiti."
"A zatim?"
"Zatim pustim da ona pobijedi."

Pastir je pasao svoje ovce kadli naiđe neki putnik i reče: "Imaš lijepo stado ovaca. Mogu li te nešto pitati o njima?" "Naravno", odgovori pastir. Čovjek reče: "Po tvom mišljenju, koliki put tvoje ovce prevale u jednom danu?" "Koje, bijele ili crne?" "Bijele." "Bijele prevale oko šest kilometara na dan." "A crne?" "Isto toliko."
"Što bi rekao, koliko trave na dan pojedu?" "Koje, bijele ili crne?" "Bijele." "Dakle, bijele pojedu otprilike dva kilograma trave svaki dan." "A crne?" "I one." "Po tvom računu, koliko vune daju godišnje?" "Koje, bijele ili crne?" "Bijele." "Eto, rekao bih da bijele daju tri kilograma vune svake godine u vrijeme striženja." "A crne?" "Isto toliko."
Prolaznik je bio zbunjen. "Mogu li te upitati, zašto imaš čudan običaj da dijeliš ovce na bijele i crne svaki put kad odgovaraš na moje pitanje?" "Pa, eto," odvrati pastir, "to je prirodno. Bijele pripadaju meni, vidite." "Ah! A crne?" "I one", odgovori pastir.

Maharadža je isplovio na more kadli se podiže velika oluja. Jedan od robova na lađi počeo je plakati i jadikovati od straha, budući da nikada prije nije bio na brodu. Njegov plač je bio tako glasan i uporan da su na lađi svi bili srditi, a maharadža je bio za to da bude bačen preko palube u more.
Ali njegov glavni savjetnik, koji je bio i mudar, reče: "Ne. Prepustite ga meni. Mislim da ga mogu izliječiti."
Zapovijedi mornarima da čovjeka bace u more. U trenutku kad se našao u moru, jadan rob počeo se od užasa derati i divlje lupati po vodi. Nakon nekoliko sekundi mudrac zapovijedi da ga izvuku na palubu.
Našavši se na palubi, rob je ležao u jednom kutu u potpunoj tišini. Kad je maharadža pitao svog savjetnika za razlog, ovaj odgovori: "Nikad ne shvaćamo koliko smo sretni sve dok se naše stanje ne pogorša."

Žena mužu čija je glava bila uronjena u novine: "Je li ti ikada palo na pamet da u životu postoji i nešto drugo osim onoga što se događa u svijetu?"

Priča se da je požar izbio u kući u kojoj je neki čovjek spavao. Pokušali su ga iznijeti kroz prozor. Nisu uspjeli. Pokušali su ga iznijeti kroz vrata. Nije išlo. Bio je prevelik i pretežak.
Bili su prilično očajni dok netko nije predložio: "Probudite ga, onda će sam izići."