utorak, 29.04.2008.

"Dani cvijeća" u Sv. Filipu i Jakovu

Nije me bilo neko vrijeme, nisam bila raspoložena, uhvatio me "totalni kolaps" na svim područjima. Blog mi je počeo oduzimati toliko slobodnog vremena da sam zanemarila neke druge stvari. A te druge stvari su, do prije otkrića bloga, činile moj život. Bez njih nisam mogla, bez njih to nisam bila ja. Pa sam im se opet morala malo posvetiti. I u jednom trenutku sam ugasila kompjuter, još se nekoliko dana mučila oko odluke što ću, i konačno odlučila da ću za neko vrijeme odustati od bloga. Toplo vrijeme, sunce, proljeće, toj su odluci pomogle, jer sam mnogo vremena provodila vani, ili u vrtu, ili u šetnjama i lutanjima.

Tako sam prošli vikend posjetila i sajam cvijeća u susjednom Sv. Filipu i Jakovu. A tu ljepotu i raskoš ipak nisam mogla sačuvati samo za sebe.
Najprije ambijent i prostor u kojem se sve događalo - borova šuma, hladovina, blizina mora, tipično turističko mjesto na obali uređeno do zadnje sitnice. Toliko prekrasnog cvijeća na jednom mjestu nikad nisam vidjela. U startu sam odlučila ne trošiti novce, jer sam većim dijelom svoj mali komadić vrta već uredila, ali tko bi odolio.....pa pogledajte samo tu raskoš. Tako sam ipak ponešto kupila, i donijela odluku da slijedećih proljeća neću uređivati vrt dok ne posjetim ovaj sajam. Tu se našlo svega, od kaktusa, cvijeća vrtnog i balkonskog, grmlja, stabala, ruža........pribora za održavanje vrta, ukrasnih tegli, ručnih radova - ukrašenih vaza, posuda, svijeća, nakita........pa sam sve očekivala da će negdje izroniti naša Salveta (iako, naravno da je ne bih mogla prepoznati). Jadne žene, toliko sam napadno buljila da su me počele čudno gledati, hihihih..........Održavala se i radionica - kratka obuka kako napraviti aranžmane, zgodne buketiće cvijeća........jedan je dio pripao i dječici gdje su mogli crtati na platnu i igrati se do mile volje.
A sad pogledajte malo!!!



Ovo je jedan paviljon - zagorska hiža. Mogu vam reči, da sam na TV-u čula kako zagorci pričaju, ali ovo je bio tko zna koji zagorski dijalekt, ništa nisam mogla razumijeti, kao da govore potpuno neki strani jezik. Tu sam prvi put uživo vidjela kako se prede na preslici, objasnili su mi ćemu ono teško kamenje - služilo je za obradu platna od kojeg su se šivale hlaće i košulje, jer je inače to platno bilo toliko grubo da bi moglo potpuno izgrepsti našu nježnu kožu. Zatim je tu bio i žrvanj, pa ono gdje se krunio kukuruz (ah, kako li se to zove?), mala peć za grijanje kave ili pegle, originalni krevet i kolijevka, a na zidu papirnatim cvijećem ukrašen križ. Izvan hiže, vrijedni zagorci pokazali su nam kako se izrađivalo posuđe, tkali tapeti. A u funkciji je bio i "ringišpil" za djecu, bilo je baš smiješno vidjeti kako im vire glavice iz košara, dok se ringišpil na ručni pogono okreće.



Eto toliko za danas!
I ubuduće ću biti puno manje prisutna na blogu, ali ne mogu još definitivno odlučiti okrenuti vam svoja virtualna leđa.
Zato, do čitanja!!!


19:00 | Komentari (17) | Print | ^ |

utorak, 15.04.2008.

"Kako je dobro…..glupirati se opet"

Ne znam kako ni zašto, ali ne stižem ništa. Stalno sam u nekom poslu, a konkretnih rezultata nigdje. Danima čak niti ne otvorim blog, jer znam da će mi za to trebati pooodosta vremena, a ne mogu ga u komadu skupiti.
Tako sam se jutros odlučila za jedan brzinski prelet, a kad sam već tu, evo i par riječi od mene.

Još se jednom pokazalo točnim da je bolje kad ništa ne planiraš.
Puž i ja smo smo, u subotu navečer, planirali odvesti Repliku na koncert Zagrebačke filharmonije (jer je padala kiša) i vratiti se kući. Na povratku smo ipak svratili do prijatelja (iz pretprošlog posta). Moram tu samo dodati da smo prijatelji još ih školskih dana, zajedno smo ljubovali, družili se, glupirali i sve ostalo što mladi raderoflzujonaughty. Bilo je to poprilično veliko društvo, ali nas je rat razbucao. A tko zna, možda bi to život svejedno učinio. Uglavnom usred planirane kratke posjete, pala je ideja da pozovemo još jedan par prijatelja iz istih vremenathumbup. Nas troje, tri obitelji, ostali smo jako dobri prijatelji do dan danas, ali nas je poprilično teško zajedno spojiti i planirati zajedničku večer. To nam uspije možda tri do četiri puta godišnje, a sinoć bez plana i programa, večer je ispala ……..a što da vam kažem…….kao u dobra stara vremena……kao da smo opet svi bili mladi i ludi.thumbupsmokinpartypartypjeva

Naši muževi, sva trojica, sviraju po više instrumenata, jučer su se uhvatili gitara i nekih afričkih bubnjevapjevanut. Pjesme i zabave za pet. Nema te stvari koje se nismo sjetili, četiri sata svirke, četiri sata pjesme, …..prošlo je kao četiri minute. Repertoar je stvarno bio nutnutroflpjeva…….ma sve u posljednjih trideset godina.

Bilo je tu i Azre, i Balaševića, Prljavaca, Parni valjak, stari Magazin, Fosili,…….sjetili se i Olivera Mandića, Andrej Šifrer i njegov "Brat" , Film, "Žuti kišobran"……..čak i Zdravko Čolić, a možete zamisliti tko je glumio Lokicenaughtynut…..bilo je tu pjesama i grupa koje neću spominjati, ali su ipak bile dio naše mladosti.

A što je najbolje, puževi su bili usklađeni instrumentalno, nisu se morali uštimavati, a tekstove smo sipali kao iz rukava. Nismo niti znali da sve te riječi znamo i pamtimo. Kao da smo otvorili i one zakutne ulice u glavi, koje je odavno obavila paučina.zujonut

I tako su, jednom za promjenu, djeca dočekala roditelje u kasne noćne sate….ili rane jutarnje.nut
A što je najbolje, za tako dobru zabavu nije nam trebala ni kap alkohola, a da ne govorim o kakvim drugim stimulansima.rolleyeswink
A što je najgore, grrrrrrrr#%&/(=/&&&%$%$………..digitalac je opet blaženo spavao na svom mjestu u ladiciheadbangheadbangheadbang….tako da će sve morati ostati zabilježeno u našim glavama i srcima….a eto i na blogu.cerekcerek


09:59 | Komentari (26) | Print | ^ |

ponedjeljak, 07.04.2008.

Po tko zna koji put.....i opet guštam

"Jenega dana iša moj Zorzi u grad, a ja ostala sama. I, kako me bog stvorija mirnu
I povučenu, sunce u more, ja u kuću. Četr prsta krakuna na vrata, i spavann mirno.
Kad u niko doba noći, eto ti niko čeljade kroz otvorenu ponistru.
Uliza, muči, stoji,
Muči on, mučin ja.
I počeja se on svučivat, najprin jaketu, košuju, pa gaće.
muči on, mučin i ja.
Tuče meni po glavi ča je on doša.
Ja san žena svon mistu, ne dan mu reta.
I zamislite,
perfinje skinija klobuk s glave. I di će on ven meni u posteju.
Ma ja se ne dan, držin se duro, ni riči da progovorim.
Mučin ja, muči on.
Ćutin ja ruku na kolino, ča je ovo, bože moj, mislin ja,
Ali mučin.........
Tiska se on uza me, sve me lagodi, golica, gori doli, gori doli, a ja mislin u se :
neš ti
Od mene rič čut, merlo, muzuviru jedan. Na lipi si se indiric namirija, nisan ti ja od oni....
Svu me izmiša, pritiska, bože sačuvaj ča je učinija od mene, svu me ruvina.
Ali mučin ja, muči on, nije od mene besidu izvuka..
I mislin ja u se, muzuviru, to ti je sve ča znaš.
I poslin jedne ure zdiga se on bez riči, obučije mudante, košuju, jaketu i pojde ća.
Ja, evo,judi, ni danas ne znan ča je on od mene tija."
Zojina pripovid (odlomak iz „Malog mista“ Miljenka Smoje)


Evo po tko zna koji put, u 16.45 se zalijepim za televiziju kao dijete za crtani film i upijam svaku riječ te genijalne serije koja me uvijek iznova nasmije. Prilikom posljednje reprize moj ju je svekar cijelu snimio na video kazete. Od tada povremeno uživam, naročito u gluha ljetna popodneva, gledajući najdraže djelove. Kada se prisjetimo na koji način i u kojim uvjetima je serija snimana i ako uzmemo u obzir da nije bilo ni boje (što danas mnoge odbija), a ipak je doseglo status kultnosti. Malo misto je pravo čudo za sve generacije, gleda ga i mlad i star.

Kako su moja mama i baka s otoka, ova serija me odmah vrati u predivne dane djetinjstva, kad su one još uvijek koristile otočki rječnik. Tada sam bila jako ponosna što razumijem svaku riječ u seriji i što sam se u potpunosti mogla prebaciti u malomištansko stanje uma.

Ono što me stvarno oduševljava u seriji je gluma koja je uistinu uvjerljiva, prirodna, tekst izlazi spontano i bez karikiranja iako ne znam koliko su glumci u to doba bili školovani. Koliko god jesu ili nisu, današnji glumci u ovim hrvatskim novokomponiranim sapunicama nisu im ni do gležnja. Jer, možete li zamisliti da bi npr. jedna Antonija Šola mogla glumiti Bepinu a Tarik ili ne daj blože Bitorajac Luigija? Ja ne!!!
I taj humor! Ma možeš se smijat na svaku!

A sjećam se, kao danas, kako mi je grop stiskao grlo svaki put kad je Luigi tješio Bepinu u bolesti i kako sam gorko plakala kad je jadna Bepina umrla. Bila sam tada dijete i bio je to valjda prvi filmski događaj koji je kod mene izazvao takve emocije.












19:17 | Komentari (18) | Print | ^ |

petak, 04.04.2008.

Čekam proljeće

Čekam proljeće. I baš kad pomislim da ga konačno mogu dotaknuti, pomirisati, osjetiti, vidjeti i čuti, nebo opet prekriju oblaci.
A proljeće je, kažu, vrijeme ljubavi.
A ja je baš ne vidim previše oko sebe, sve je nekako uobičajeno, monotono. Povremeno me ubija ta malaksalost i ravnodušnost prema svemu što me okružuje, ta nemoć.
Zašto se mnoge ljubavi gase? Rijetke ostaju do kraja žive i tople.

Opet se moram podsjetiti da je proljeće. Jer ne čujem oko sebe zvonke glasove i ne vidim razdragana lica.
U mojoj mladosti, ljubavi su bile drugačije. Momak i cura su hodali, sastajali se, odlazili na izlete, u kino, šetali, družili se s prijateljima……a poslije svatko svojoj kući. U tih par sati zajedničkog druženja oboje bi pokazivali svoja najbolja i najljepša lica, pa se zapravo nikad do kraja ne bi ni upoznali. Sve dok ne bi počeli živjeti zajedno, u braku. E tu su čekala kojekakva iznenađenja!
Danas je sve drugačije. Zaljubljeni od početka žive zajedno, prebrzo se upoznaju i uskoro nema više nikakve nepoznanice zajedničkog života. Sve prelazi u svakidašnju kolotečinu i monotoniju. Preskaču onu našu fazu…..upoznavanja, iščekivanja, maštanja, otkrivanja…..

Dakle, proljeće nema nikakve veze s ljubavlju. Nje ima ili nema! Jer zašto bi onda, baš u proljeće, mojoj prijateljici nakon dvadeset godina braka, postao upitan daljnji zajednički život. Nije u igri ni treća osoba, jednostavno nakon tko zna koliko plima i oseka, sve je manje volje s jedne i druge strane. Tužna sam zbog njih. Jer volim ih oboje. A opet, možda će i ovo biti još "samo" jedna oseka.



Nitko valjda do sada nije, a vjerojatno i neće, u potpunosti shvatiti tajnu ljubavi između muškarca i žene. A neću sigurno ni ja.


10:47 | Komentari (13) | Print | ^ |

srijeda, 02.04.2008.

Nered......

"Pisati ne znači drugo nego misliti.
Nered u rečenicama je posljedica nereda umislima, a nered u mislima je posljedica nereda u glavi, a nered u glavi je posljedica nereda u sredini i stanju te sredine.
Ako je netko odlučio vršiti kritiku, a to znači da hoće od nereda u rečenicama,
u mislima, u glavama, u ljudima i u sredinama stvarati red, onda takav subjekt ne smije biti neuredan ni u rečenicama ni u glavi ni u mislima."

Miroslav Krleža

Nered u rečenicama, u mislilma, u glavi, u životu...?! Ooo, da.......upravo mi je to!!!
I zato me nema!!! Zato šutim!!!
Čekam bolje dane!!!

Photobucket


19:33 | Komentari (14) | Print | ^ |

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se