rememberthis

Došla sam kasno, već je pao mrak. Groblje je bilo staro i nije bilo puno grobova. Čitam imena, meni potpuno nepoznata. Samo na jednom grobu bilo je svježe cvijeće, stručak žutih krizantema. Priđem bliže da vidim tko je to ostao u tako lijepom sjećanju. Bio je to grob neke žene….ne sjećam se imena. Znam da tražim jedan poseban grob ali koliko god se trudila ne mogu se sjetiti imena.
U crkvici pored groblja vladala je polutama. Prastari prozori, uski komadi zelenog stakla usađeni u debele kamene lukove, propuštali su ostatke svjetlosti. Nakon što su mi se oči privikle na tamu zavirim u nadgrobne ploče i spomenike u kapelici. I dalje tražim nečije ime….i zamalo mi je promaknuo grob koji tražim. Bio je potpuno crn kao da je i napravljen da bude neprimjetljiv. Nije bilo istaknutih reljef slova, već je bio mrak, pa pružim ruku da ih opipam, poput Brailleova pisma, riječ po riječ, ali ne shvaćam što piše, samo znam da sam baš ovaj grob tražila.
Već je mrak i osjećam strahoviti strah, srce mi zastaje. Brzo izađem iz crkve i krenem pošljunčanom stazicom prema dvorcu koji je zapravo bio jedna velika ruševina, na prozorima nije bilo stakala ni okvira, posvuda čađa – kao da se ovdje dogodio požar, smeće, grede se urušile, bršljan se penje po zidovima, iznad mene mrak i nebo.



Opet nezamislivi strah, netko me prati, idem dalje u slijedeću sobu i tamo ugledam nekoliko mladih ljudi. Instinktivno znam da sam dio njih i da od nekoga bježimo, od nekoga strašnog, opasnog, zlog i mračnog….i da, on je tu iza mene, spodoba crna i siva, razbarušena, čađavog neraspoznatljivog lica, duge prljave kose, zaogrnut dugim sivim kaputom koji se uvije oko njega….bježimo ali kuda, gdje god krenemo on je iza nas i jednog po jednog nas uspijeva uloviti…..sve je već toliko strašno, mrak je i nikako da svane i trudim se izdržati još malo jer svjetlost će mi donijeti spas. To skrivanje po ruševini, zavlačenje i provlačenje traje već dugo, umorni smo i sve nas je manje. Još malo i ja ću doći na red, kad god se okrenem on je iza mene i ako još malo ispruži ruku uhvatiti će me.

Tada odjednom, kao spas, shvatim da je ovo sve san, jer ja zapravo ne živim u ovakvom svijetu, svijetu groblja, mračnih crkava i ruševnih dvoraca….moram se probuditi…..i uspijeva mi….ali opet padam u san i vraćam se na isto mjesto, još uvijek me netko želi dohvatiti….opet buđenje, svom silom pokušavam ostati budna, ali nešto…što….uporno me vraća…u jednom trenutku opet sam budna….opet sanjam….budna….sanjam….budna….zar nikad neću prekinuti ovu noćnu moru….i na kraju zaista jutro i svjetlost donosi mi spas….BUDNA SAM!!!

I konačno ovom užasnom snu je došao kraj, i pitam se zašto mi je ovoliko dugo trebalo da se razbudim, jer kad god sanjam lijepe, divne, sretne snove i želim da traju još malo i nakon buđenja, pa na silu zatvaram oči jer želim još spavati i sanjati, nikada se ne vratim na ta divna, lijepa mjesta, san se izgubi i nema ga više, a ja uporno stišćem oči……..uzalud, BUDNA SAM.