petak, 30.11.2007.

Post za mozak na pašu

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Danas ću malo pustit mozak na pašu, tako sam odlučila. I shodno tome krenula obaviti jednostavan zadak u kojem ću ujedno i uživati – kupovina nove kreme za lice. Pri tom ću isprobati sve one puste testere koje u drogeriji nude, mirisat ću kao kur.. na kilometre, ali baš me briga, dan je za guštanje.
A kako je Bog nama ženama dao Velike Oči, gledam i strižem očima na sve stranenut. Uzimam u ruke bočicu ispunjenu smeđkastim prozirnim sadržajem i pitam se što bi to moglo biti. Izgleda kao staklenka s medom, ali nalazi se na polici s kremama i losionima. Otvaram poklopac (iako znam da se to ne smije ali ne mogu odoliti), mirišem i gotovo sam sigurna da je to ipak med, bacim oko na etiketu i otkrivam da je zapravo riječ o kremi za tijelo. Ili o gelu za tuširanje, šamponu, pilingu…svejedno, uglavnom o nekom kozmetičkom proizvodu. Pregledam još neke bočice i skužim da tu vlada pravi gurmanski trendnjami.
Da li smo mi zbog toga sretne? Valjda jesmo, jer sad konačno možemo istovremeno uživati u njezi tijela i omiljenim mirisima čokolade, vanilije, voćnih poslastica…Neki su proizvodi čak i zapakirani tako da izgledaju kao određene poslastice.
Izaberem ja svoju staru kremu koja miriše fino mom centru za miomirise, sjetim se da muž-puž treba novi šampon za kosu (u obzir dolazi samo zeleni Palmolive) kad na stupu pored odjela sa šamponima veliki naslov:

BEAUTY JELOVNIK
Kava
Ubrzava mikrocirkulaciju i potiče lipolizu
Jogurt
Odlična hrana za kožu, pospješuje obnovu stanica koje održavaju cjelovitost prirodne zaštite barijere kože, a uz to ima izrazito hidratantno djelovanje
Med
Njegovi su šećeri učinkoviti protiv slobodnih radikala te usporavaju proces starenja kože
Maslac
Umiruje nadraženu kožu i čini je mekšom te je odličan za osjetljive tipove kože sklone dehidraciji
Kesten
Šečeri u kestenu održavaju kožu vlažnom i ublažavaju svrbež i nadraženost
Kokos
Koži jamči podatnost i mekoću
Bademi
Pomažu obnavljanju zaštitnog sloja kože, odgađa proces starenja, vlaži kožu i čini je mekšom
Čokolada
Potiče cirkulaciju i pospješuje razgradnju masnoća

Itd…
Samo mi ipak nije jasno što dalje, treba li sve ovo pojestinjami ili iste specijalitete razmazivati po koži npr. ujutro i navečer.



16:19 | Komentari (8) | Print | ^ |

utorak, 27.11.2007.

Jedno muško i jedno žensko

Nema me već dva dana, ne postojim, samo životarim.
Svakih petnaest dana umrem na dva dana!!!
Jer svaka dva tjedna idem na informacije sinu mojem jedinom (oko moje plavo i milo). Nije lako tamo otić, treba se najmanje dva dana pripremat, psihički i fizički.
Već u ponedjeljak dižem se mamurna, bezvoljna i troma - naravno kad pola noći razmišljam i stvaram sliku što će me u utorak dočekat u školi. A te slike nisu ni lijepe ni dobre, nisu nikako. Znači ponedjeljak nekako prolazi turobno i sporo a svako malo me nešto štrecne usred srca "ajme sutra su informacije". Cijeli dan iščekujem njegova priznanja - ocjene, neopravdani, ništa, ni glasa.
Dođe tako i utorak, dan kobni. Spremam se, adrenalin proradio. Hodam po kući lijevo, desno, gore, dolje, uzduž i poprijeko, čas malo brže, čas malo sporije. Srce već lupa milijun/sat, grlo se steže, a kazaljke jure li, jure. Nema druge, valja krenuti pa kud puklo da puklo. I tako krenem, glava mi ko balun. Uvijek se poslije pitam kako sam ja to stigla do škole, jer ne sjećam se ni prometa ni okoline, kao da me neko samo preselio tamo i odjednom se nađem u školskom hodniku - mučilište moje.
Kako je da je, volim biti prva, ne mogu zamisliti razgovore ugodne s ostalim roditeljima, lažno smješkanje s moje strane i imbecilne odgovore (jer nisam u stanju pratiti razgovor duži od jedne rečenice pa ne znam o čemu razgovaramo a još manje što odgovaram). Zato uliječem prva, i uvijek, ali baš uvijek bude gore nego što sam u svojim noćnim i dnevnim morama zamišljala. Neopravdani ovdje, pa neopravdani tamo...ocjene, a bože sačuvaj (za moj pojam), po koja kljuka se uvijek nađe - to je kao normalno.
Izađem sad iz zbornice, čovjek bi pomislio tek ću sad biti u komi. I jesam, niti ne izlazim iz nje, ali počinjem normalnije disati,srce se polako smiruje i dok dođem do kuće tijelo se oporavilo, ali duša još nije, ostala je ljutnja, bijes, jad, suze me stišču...Što dalje?

Hvala bogu, sad sam mirna iduća dva tjedna!!! Mamin ljubimac osmjehom i poljupcem riješi sve - "nije to ništa strašno, mama, ocjene ću ispraviti znaš i sama" kaže on, a neopravdani "to svi imaju pokoji". Jedan osmjeh, dva poljupca i mama je gotova, kapitulirala. A što mogu kad je dobar ko kruh a i školi će jednom doći kraj (još ova godina).
Kraj! Slijedi opuštanje.

Eto to je jedno muško.
A jedno žensko ću ostaviti za drugi put - za nju mi trebaju drugačije riječi koje sad ne mogu pronaći, vedrije i vrckastije raspoloženje, jer ona je obrnuti slučaj od onog muškoga.





18:46 | Komentari (16) | Print | ^ |

nedjelja, 25.11.2007.

Saznala sam...

"U nizu spomenika koje je za zadarske javne prostore izradio kipar Ratko Petrić, najnoviji, postavljen na rivi ispred zgrade Zadarskog sveučilišta, posvećen je prirodoslovcu Špiri Brusini. Zadar već ima šesnaest brončanih poprsja zaslužnih Zadrana, tzv. “perivoj od slave”, također Petrićevih uradaka, ali i poznati kip Petra Zoranića ispred crkve sv. Krševana, te Krešimira Ćosića na predjelu Jazina. Na predjelu Dikla postavljeno je Petrićevo poprsje Franje Tuđmana, a u pripremi je i spomenik belafuškoj ženi. Petrićeve skulpture tako suvereno vladaju ukupnim zadarskim javnim prostorom izazivajući, najblaže rečeno, kontroverze oko postava i kvalitete.

Upravo na kipu Špire Brusine na zadarskoj rivi do izražaja dolaze sve oblikovne mane Petrićeve spomeničke plastike. Brusina je prikazan kako sjedi na bitvi i promatra nekakvu školjku u rukama. Tijelo mu je povijeno otprilike onako kako bi se ugibala kakva biljka, pa bi se i ruke i noge prije mogle prispodobiti granama stabla nego ljudskim ekstremitetima. Problem je i u oblikovanju površine. Brusina kao da je na sebe navukao gumeno odijelo, a ne građansku opravu, dok su reveri, te završeci rukava i nogavica više “nacrtani” nego izmodelirani. Da ne govorimo o tome da je gibljivost tkanine u potpunosti negirana, tako da umjesto nabora odjeće imamo neprirodno slivenu masu koja najviše podsjeća na ronilačko odijelo. Postavljanje skulpture posred kamene šetnice na rivi ambijentalno je upravo tragično.

Dr. Špiro Brusina je nestor hrvatske zoologije i otac naše biologije mora, dugi niz godina bio je zaboravljen, ali se u posljednje vrijeme češće spominje uz obljetnice prirodnih znanosti. Prvi je naš biolog koji se pojavio na međunarodnim kongresima s temom o biologiji mora i prvi među našim prirodoslovcima isticao je važnost istraživanja Jadrana. Zalagao se za osnivanje biološke postaje na moru, a značajna je i njegova muzejska djelatnost."

Piše Vinko SRHOJ

Dakle, umjetnički kritičar sigurno nisam jer se meni ovaj kip baš svidio.


19:45 | Komentari (11) | Print | ^ |

subota, 24.11.2007.

Yes, uspjela sam još prije ponoći staviti prve slike na blog. A da li bih to znala ponoviti?


Photobucket - Video and Image Hosting



Sramota me ali ne znam tko je ovo i da li je uopće netko, ali ako je saznat ću. Vidim samo da ga vuku za nos kao ninskog Grgura za palac.

Photobucket - Video and Image Hosting






21:06 | Komentari (10) | Print | ^ |

Asocijacije - zakutne ulice u mozgu

Po Klaiću – asocijacija je povezanost među pojedinim odvojenim predodžbama uslijed koje jedna predodžba izaziva drugu.

Po Harry Potteru – zakutna ulica je imaginarna ulica u središtu Londona (čitaj: mozga) , ona je skrivena od bezjaka (čitaj: svih ostalih ljudi), u nju se ulazi kroz gostionicu Šuplji kotlić, te kroz zid iza nje gdje treba udariti štapićem po određenim ciglama kako bi se prolaz otvorio.

Tako zamišljam da moje misli kucnu negdje u mozgu i pred njima se otvaraju razni prolazi. Zašto to spominjem?Jer sam upravo prevrtala po knjizi tražeći jednu dječju pjesmicu za nekog dječaka kad sam naletjela na jednu posve drugu.

.Dohvati mi tata mjesec

- Dohvati mi, tata, mjesec,
Da kraj mene malo sja!
Dohvati mi, tata, mjesec,
Da ga rukom taknem ja!

- Mjesec mora gore sjati,
Ne smije se on skidati,.
On mora kod zvijezda biti,
Put zvijezdama svijetliti,
Da zvijezdice kući znaju,
Kad se nebom naigraju.
I na zemlju mora sjati
Da zec vidi večerati
Da jež vidi putovati
Da miš vidi trčkarati,
Da bi ptice mogle spati,
I da tebi, moje dijete,
Mjesec lagan san isplete
Od srebrne niti
Pa da snivaš i ti.

Zastala sam da je pročitam a ona me bez pitanja vratila u vrijeme drugo, vrijeme davno, na početak moje osnovne škole. Čitajući je sada, shvatila sam da se upravo tada, kad sam je prvi put čula u OŠ, dogodio onaj klik u glavi koji me odveo jednim određenim putem kojim i danas gazim.
Upravo tada, s tom pjesmom, shvatila sam da svijet može biti drugačiji, da se nešto može ne samo vidjeti nego i osjetiti dušom, da ti se stvari koje ne vidiš mogu prikazati u glavi, tako da ih vidiš drugačijim očima. Ta me pjesma odvela na daleki put, uljuljkala me u san, svaki sam njezin stih doživjela nezemaljskim, lelujavim, dalekim a meni tako blizim. Odatle je valjda krenula i moja ljubav prema riječima, pa slikovnicama, pa knjigama. A ona je vječna.

Da ovaj trenutak, koji me upravo sad ispunio, nisam zapisala, vjerojatno bi pao u zaborav i tko zna da li bih ga se ikad više sjetila.
Eto što su ti asocijacije – kreneš a nikad ne znaš gdje ćeš stići.


13:14 | Komentari (5) | Print | ^ |

četvrtak, 22.11.2007.

First try

Kada se moj dragi muž-puž počeo zanimati za blogove gledala sam iza njegovih leđa što on to radi. Malo po malo dovukla sam i sjedalicu do njega pa pratila, zapitkivala i shvatila da sam totalno neuka po pitanju informatike. Mislim, znala sam to i prije ali sad sam se počela osjećati i glupom. Čak i kada bi čitala upute ništa nisam razumjela npr. -sad to kopiraj u xy- pa gdje ću kvragu kopirati i što ti je to paste?- eto ni toliko nisam znala. Od tada (znači od prije dva mjeseca) pa do danas puno sam toga naučila ali koliko toga još ima...
Zato sam više za probu nego za ozbiljno napravila sama svoj blog pa šta bude. Za sada nemam ideju ni što ni kako ni o ćemu. Kud me ideje i misli odvedu...
Kao što se vidi iz prva dva posta teme su bile iz pošlih davnih vremena, valjda sam bila nekako laganini raspoložena. Neka tako bude i ubuduće, što na umu to na drumu.
Imam još 10 minuta vremena pa moram krenuti na posao. Htjela bih staviti i neku sličicu na post ali to još ne znaaaaaam. Kad se vratim slijedeći put bit će naučeno.


09:50 | Komentari (4) | Print | ^ |

ponedjeljak, 19.11.2007.

Tvoje lice

A nekako u to vrijeme slušala se pjesma "Tvoje lice" od Aerodroma. Neki su me djelovi teksta dirali ravno u srce npr. "...pokaži mi već jednom to svoje pravo lice..." jer mi je uvijek prigovarao da premalo pričam i da ne zna nikad što mislim i kakva sam zapravo. Onda "...uvijek kad ja to želim da te čujem uzalud zvoni telefon..." jer sam naravno po cijele dane (kao kakva zaljubljena tinejđerka) visila kraj telefona čekajući hoće li me nazvati. Tko je onda još čuo za mobitel, poruke, dostupnost u svako doba dana i noći. Čuli bi se možda jednom na dan i to ako se na telefon ne bi javio Tata i uredno me odbio dozvati "jer je vrijeme dnevnog odmora". I tako bi i taj jedan razgovor propao. A ako se slučajno dan prije nismo dogovorili kad i gdje ćemo se vidjeti, piši kući propalo je.
Telefon je bio onaj stari, na žicu, i naravno u hodniku gdje uvijek vlada ciča zima kao na Sjevernom polu. U slučaju da se malo požurim javiti na zvonjavu telefona, to bi bilo popračeno riječima znakovitog tona "trči, trči ". Dozvole za izlazak bile su minimalne pa ako sam izašla u toku jutra naravno da navečer ne bih mogla. "Kako bi ja to po cijeli dan bila vani, pa imam tek 18 godina."
Isto se rado sjećam tih dana i mislim da nam je bilo lijepo (živo čudo kako je to On -čitaj moj suprug- izdržao s obzirom da je rastao u potpuno drugačijoj sredini gdje je vladala parola "sloboda narodu" - živi i radi što hoćeš pa ako malo negdje "skreneš" bit ćeš po hitnom postupkuvraćen na pravi put).



18:50 | Komentari (1) | Print | ^ |

nedjelja, 18.11.2007.

Ne daj se Ines - Rade Šerbedžija



Kad malo prošvrljam po sjećanju na svoju mladost pada mi na pamet ova pjesma. Bili su to dani bezbrižni, dani ljubavi - nekako u to vrijeme sam upoznala i svog supruga.
Možda se još netko sjeća tih vremena (80.-e su bile godine)...

Upoznala sam ga 7.12.1982. g. tj. tada smo počeli "hodati" (tako se to tada zvalo), a upoznali smo se nešto ranije (sram me bilo ne sjećam se datuma) u auto-školi. Nismo imali još ni 18 godina, sa mnom na prvi sat teorije došla je i prijateljica u koju se zapravo moj muž zagledao. Slijedeći sat, jao njemu, nje naravno nije bilo, pa što ćeš uzmi što ti život pruža - a to sam ja. Tako je to krenulo, nekako šepavo, tek tako da ti prođe vrijeme. Moram priznati da je bio prezgodan (iako nikad u životu pa ni dan danas ne bi pogledala plavog momka - više mi se sviđaju crni sa svjetlim očima), a ja previše sramežljiva, tiha i povučena. Tako je to jedva išlo. Ali uz sve uspone i padove, zajedno smo do dana današnjeg.


21:26 | Komentari (0) | Print | ^ |

Ne daj se, Ines

Ne daj se Ines
Ne daj se godinama moja Ines
Drukčijim pokretima i navikama
Jer još ti je soba topla
Prijatan raspored i rijetki predmeti
Imala si više ukusa od mene
Tvoja soba divota
Gazdarica ti je u bolnici
Uvijek si se razlikovala
Po boji papira svojih pisama, po poklonima
Pratila me sljedećeg jutra oko devet do stanice
I ruši se zeleni autobus tjeran jesenjim vjetrom
Kao list niz jednu beogradsku padinu
u večernjem sam odijelu i opkoljen pogledima

Ne daj se mladosti moja, ne daj se Ines

dugo je pripremano naše poznanstvo
I onda slučajno uz vruću rakiju
I sa svega nekoliko rečenica, loše prikrivena želja
Tvoj je način gospođe i obrazi seljanke
Prostakušo i plemkinjo moja
Pa tvoje grudi, krevet
I moja soba obješena u zraku kao naranča
Kao narančasta svjetiljka nad zelenom i modrom vodom Zagreba
Proleterskih brigada 39. kod Grković
Pokisla ulica od prozora dalje i šum predvečernjih tramvaja
Lijepi trenuci nostalgije, ljubavi i siromaštva
Upotreba zajedničke kupaonice
I "Molim Vas ako me tko traži"

Ne daj se Ines

Evo me ustajem tek da okrenem ploču
Da li je to nepristojno u ovakvom času
Mozart Requiem Agnus Dei
Meni je ipak najdraži početak
Raspolažem s još milion nježnih
I bezobraznih podataka naše mladosti
Koja nas pred vlastitim očima vara, i krade, i napušta

Ne daj se Ines

Poderi pozivnicu, otkaži večeru, prevari muža
Odlazeći da se počesljaš u nekom boljem hotelu
Dodirni me ispod stola koljenom
Generacijo moja, ljubavnice

Znam da će jos biti mladosti,
Ali ne više ovakve - u prosjeku 1938
Ja neću imati s kim ostati mlad ako svi ostarite
I ta će mi mladost teško pasti
A bit će ipak da ste vi u pravu
Jer sam sam na ovoj obali
Koju ste napustili i predali bezvoljno
A ponovo počinje kiša,
Kao sto već kiši u listopadu na otocima
More od olova i nebo od borova
Udaljeni glasovi koji se miješaju
Glas majke prijatelja, kćeri, ljubavnice, broda, brata
Na brzinu pokupljeno rublje pred kišu
I nestalo je svjetla s tom bjelinom
Još malo šetnje uz more i gotovo

Ne daj se Ines


20:11 | Komentari (2) | Print | ^ |

Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se