subota, 12.12.2009.

...iskočilo iz mraka...

U sobi mrak.
Svjetlost dolazi samo s ekrana televizije.
Provjeravam prošlogodišnje božićne lampice, jesu li ispravne ili moram kupiti nove...
....i odjednom je cijela atmosfera zasjala nekim romantičnim prizvukom (ispravne su), osjećala sam se kao pećinski pračovjek...

Photobucket

To me vratilo u djetinjstvo, u zlatno doba redukcija. Sjećate li se da su nam se one tada dešavale jednom ili dva put tjedno, ne sjećam se više? Tata bi gledao dnevnik, a mama prčkala večeru u kuhinji, i odjednom cap! Ostali bi u mraku. To je bilo strašno romantično nama djeci - bojali smo se i veselili istovremeno. Sjećam se mame koja bi tapkala u mraku i ljutila se na sebe što je opet tako dobro spremila svijeće, da ih ni ona više ne može naći. Brat i ja smo bili uzbuđeni zbog bajkovitog ugođaja svijeća koje su nam davale slabašnu, plešuću svjetlost. Televizija bi utihnula i ostali bismo jedni s drugima, oči u oči: bilo je vrijeme za bajke i razgovore.

A kad bi i to iscrpili igrali smo, meni tada najdražu igru s kartama, bankuc.
Bila je i neka bezimena igra koja se igrala malim drvenim vrtuljkom sa slovenskim natpisima: vzemi sve, vzemi 1, vzemi 2, daj 1, daj 2, daj sve – pobjednik je bio onaj koji je na kraju igre pokupio najviše novčiča, onih od 5 ili 10 para.
Igrali smo i Čovjeće, ne ljuti se, Gradove i države, Križić-kružić – vrlo popularna igra i u školi za vrijeme nastave, zbog koje smo često dobijali opomene učiteljice....bilo je tu sigurno još toga ali se sad ne mogu sjetiti....

Kasnijih godina došle su i druge redukcije, vožnja parnim i neparnim danima – što je mnoge natjeralo da si nabave još jedan automobil s parnom ili neparnom tablicom, ovisi koju si imao na prvom automobilu, nestašice kave, ulja....dugih redova ispred trgovina i kupovina „preko veze“ ispod banka...

Eh, bila su to vremena možda i teška, ali nama djeci sigurno ne...bilo je to naše djetinjstvo, svakome svoje najdraže...
...a danas....
...pitam se kako bi se prilagodili takvoj situaciji....kakvo je trenutno stanje, tko zna što nas još čeka???....


20:05 | Komentari (25) | Print | ^ |

subota, 05.12.2009.

Da kažete danas......

......svojoj djeci da upale gramofon i stave neku ploču, mislim da bi slegnuli ramenima ne znajući što pričate ili bi pomislili „ovi starci su skroz prolupali“.

Uz obilje digitalnih izuma cd-a, dvd-a, mp3-a, mp4-a, ipod-a i nemam pojma čega još, ploče im zaista i ne trebaju....ali mi smo uživali u njima.....

Sjećam se svog gramafona....onaj crni, prekrasan, moćan, nov, poklopac je ujedno bio i zvučnik, a ručica mu se automatski podizala i spuštala.....mogla sam na njega odmah naslagati pet ploča i u miru bez prekidanja slušati i slušati.....to sam obavezno i radila pred spavanje, ljepše je bilo utonuti u san uz odabranu glazbu.....stvarno je taj gramofon bio moćan.....pa na 33 okretaja za longplejke ili 45 za singlice.....bio je još jedan broj....da li 78 ili nešto slično.....nemam pojma za kakve je to bilo.....

Uglavnom imala sam popriličnu kolekciju ploča....bilo je tu svega....Parnog valjka, Prljavog kazališta, Zabranjenog pušenja, Riblje čorbe, Haustora....ma ni ne sjećam se.....

Gramofonske ploče su posljednjih godina uglavnom pozavršavale na sajmovima, smeću ili skupljaju prašinu po podrumima uz nepotrošene keramičke pločice, sanjke i parkete....

Ali negdje sam nedavno pročitala da se pomalo vraćaju.....unatoč svom škripanju, pucketanju, šumovima, ploče su mnogim glazbenim sladokuscima ostale najbolji medij za reprodukciju glazbe čak i nakon svih blagodati digitalnog formata. CD ima možda precizniji zvuk, ali nema toplinu koja te kod ploča obuzme. Dalje su rekli da je ova godina zabilježila gotovo dvostruko veću prodaju gramofonskih ploča od prethodne godine (gdje li ih ljudi samo kupuju, u mom gradu se nigdje ne mogu nabaviti) i da će trend nesumnjivo rasti sa sve većim brojem ljudi koji su nezadovoljni sterilnošću mp3 formata i glazbenom produkcijom u kojoj je glasnoća ubila svaku finesu.....a ja svoj gramofon bacilaheadbang.....ploče poklonilaburninmad......



A onda je stigao kasetofon i mi smo odjednom bili u nedoumici.....da li kupiti ploču ili kazetueek.....zvuk je bio podjednake kvalitete, ali kazetofon je bio lakši za prijenos.....mogao si snimati glazbu po želji.....pa brisati.....Kad smo ga kupili cijela se obitelj sakupila oko stola proučavajći to novo čudo tehnike......kako nešto snimiti a kako obrisatinono......snimali smo svoje glasove......i smijali serofl......zvuk je bio tako čudannut....

Ali to je bilo prošlog stoljećapjeva.... hm, kako to zvučizujo.......ali ne dam se janut........makar sam u srednjim godinama.......ipak sam u najboljim godinamathumbupthumbupthumbup.......hm.....



18:15 | Komentari (11) | Print | ^ |

nedjelja, 29.11.2009.

Bila sam ......

…u Splitu, poslom, na seminaru. Ispao je to savršen izlet, savršeni ljudi, savršen grad, jer i usred zime, odnosno kasne jeseni dočekalo me par savršeno sunčanih i toplih dana. Iako živim jako blizu Splitu, nikad nisam prošetala njegovim ulicama, nikad nisam upoznala niti jednog Splićanina.

Moja baka i mama su Hvaranke. One ne vole Split i Splićane. Ne znam točno zašto??? Iz njihovih priča stekla sam dojam da je to zapravo uvriježena predrasuda s kojom su otočani rođeni. To je nešto o ćemu se ne razmišlja, jednostavno imaš taj neki osjećaj. Ne mogu reći da nešto od toga i meni nisu prenijeli. Na kraju krajeva potomak sam istih otočanki, iako sam na Hvaru bila dva puta u životu, i to kao dijete. Tek sada nakon što sam nekoliko dana provela u Splitu, upoznala neke ljude, radila s njima ali se i zabavila, zapitala sam se zašto je to nešto u mojoj glavi?...nema razloga. Treba ponekad neke stvari osvijestiti, razmisliti o njima. Iako se kaže da je lakše razbiti atom nego predrasudu, ne mora biti tako. Ako se sam uvjeriš u neke stvari sve je puno lakše.
Splićane sam doživjela kao jako tople, ljubazne, zabavne ljude, u svom poslu agresivne do daske - to mislim u pozitivnom smislu, perfekcioniste jako visokih standarda. Jedino se čuvajte vozača, voze brzo i agresivno, ne zanima ih zašto pješak hoda cestom (možda zaobilazi neku prepreku u vidu krivo parkiranih automobila, a možda prelazi preko obilježenog pješačkog prijelaza ....) zaobići će vas na centimetar razdaljine te će vam često jakna zavijoriti za autom.

Ovih sam se dana imala prilike podsjetiti i na neke davne dane, na dane kad sam još bila dijete i kad je moja baka upotrebljavala riječi koje sam sad opet čula. Naime, na ovom seminaru bilo je riječi o nekim projektima na državnoj razini pa su Splićani bili jako iznenađeni kad ostatak lijepe naše nije razumio riječi kao što su – kadena, đardin, support, ponistra, kontreštavanje, korteđavanje, šentada, kuraž….. a moram priznati da se ni ja ne sjećam što znači korteđavanje. Naime, kako sam odrastala sve sam se više trudila upotrebljavati “ispravne” književne riječi, odnosno riječi koje su se upotrebljavale u mojoj okolini, vrtiću, školi….te sam nekim riječima zaboravila značenje, iako su mi poznate, bliske, i još uvijek smještene u nekim zakutnim ulicama mojeg mozga…..ufff, koja dugačka i smotana rečenica…

Najdraže od svega mi je što je bilo dosta vremena za “učiniti đir” po gradu, po rivi i starom dijelu….pa evo par sličica…..


<br />
<br />
<a href=Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket


Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket


17:12 | Komentari (8) | Print | ^ |

ponedjeljak, 23.11.2009.

...opet ja...

Nisam znala kad ću nastaviti pisati, ali znala sam da hoću.

Trenutno ne znam ni kako, ali znam da želim.

Neke sam stvari i zaboravila, jedva sam uspjela dobiti novu lozinku, pa ju promijeniti u neku meni prihvatljivu i zapamtljivu, a što se može, godine čine svoje…

Osjećam nostalgiju, osjećam leptiriće, osjećam….svašta nešto, kad otvorim ove stranice. Nedostaju mi ona vremena dopisivanja, ona uzbuđenja otvaranja stranica, čitanja vaših postova, razmišljanja…

Baš nisam dugo…

Čitam ponovno silne tekstove koje sam napisala….i izbrisala….i spremila kojekuda, neka ostanu, neka se nađu…..i ne mogu vjerovati da su to moje riječi i tekstovi…..čini mi se da sada sama sebi nisam ni do koljena.

Malo sam….ili puno….zahrđala…..za sve je potrebna vježba…..ali mislim da bih mogla opet…..pokušat ću.

Nedostaje mi pisanje…

A i pričam ovih dana Pužu kako me svrbe prsti, kako me opet privlači tipkovnica… vidi on da u zadnje vrijeme često otvaram vaše stranice…..pa mi kaže – piši ako ti se piše.

Pa zašto ne?

Jednostavne stvari traže jednostavna rješenja!

I tako sam evo napisala nešto malo….za početak, za novi zalet.
A malo sam i radoznala hoće li tko primjetiti da se ovdje nešto događa, da je svratila ona neka koja već dugo nije bila tu.

Pozdrav svima koji me se još sjećatewave

Svako moje i svako vaše slovo mi je falilo, svaki dancerek

Idem vas sad čitat…smijeh


19:04 | Komentari (8) | Print | ^ |

nedjelja, 04.01.2009.

Dobro vam jutro

Photobucket

sunce mi zauzelo sobu, pijem nessicu,
još svi spavaju pa tiho pišem.. da ih ne probudim..
vrapci se svađaju pod krovom.. nedjelja..


12:54 | Komentari (37) | Print | ^ |

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se