Tunel Paulovac: Svjetlo na kraju tunela ...........(su farovi nadolazeceg vlaka)
Dakle "nebo je bilo boje telke podešene na prazni kanal" ili jos bolje obična nedjelja popodne kad su se počele odigravati male sitnice koje su dovele do ovog incidenta.
Dok je vecina ljudi spavala potaknuta preobilnim ruckom i sanjali da su konacno upali u nekakav reality show, pala je i misao u našem lokalnom cyberspace-u (ili ti "Mreži"- ili ti gomili nedužnih računala uhvačenih wireless signalom).
Bila je to posve obična misao koju pomisli svaki obični biciklist barem 100puta na dan, ali pad ove misli je vrlo glasno zatutnjao u tada bliskoj budućnosti.
Netko je zavapio "Jel se ide kam!".
Ono što pospani mještani nisu ni sanjali da im se događa taj čas je bila puka stvarnost. Wireless signal mreže je odmah počeo pojačano zračiti sve žitelje P.Sesvete jer su ubrzano stizali elektronički glasovi podrške od ekipe na crack-ani Commfort (naše Cyber okupljalište).
Dr@gon, Herkul, Maria, Kruno (jos nema pravi mrežni nadimak), Bugatti Veyron, Dna... a nenavedeni su tek za nekoliko sati poželjeli da su bili u ovom popisu. Sreća njihova.
Naša evakuacija iz sela se trebala desiti u 16,00 ali zbog nepredvidljivosti i Murphijevih zakona krenuli smo i pol sata kasnije. Brzinom od 25km/h ili (sporošću od 6,94m/s) krenuli smo prema Kloštru. Dalje su se samo izmjenjivale table Budančevice, Prugovca, Suhe Katalene i Sirove Katalene.
Moram priznati da u utrkivanju na nizbrdici sa prugom na dnu prije Sirove Katalene smo postigli brzinu od 65km/h (18,06m/s) i onda skok preko pruge jer je na lijevoj strani prilaza prugi jama koja uzrokuje odvajanje od zemlje preubrzanog dvokotača.
U Sirovoj Kataleni na križnom križanju smo skrenuli lijevo i dalje nakon tankanja vode na lokalnom groblju nastavili do tunela Paulovac. Tunel nije baš zamišljen kao turistička atrakcija (iako bi posrnuli hž morao i to razmotriti) pa je potrebno prokrčiti put kroz grmlje do samih tračnica, i paziti da se ne upadne u odvodni kanal.
Tunel je izgrađen negdje pred 50 godina, navodno dvaput obzidavan sa ciglom i dugačak je 360m. Neznam zašto to nismo očekivali, ali u tunelu je užasno mračno več od početka. Sa svoda padaju kapljice vode. Nikakvog života unutra (ni zmija nasreću). Vrlo sablasno pa je trebalo osobnim primjerom nagovoriti ostale da se prepuste gostoprimstvu tunela.
Preciznim proučavanjem trčanja adrenalinom prepunih prestrašenih špiljskih ljudi su graditelji tunela došli do zaključka da na svakih 25m treba staviti udubljenja na obje strane.
No našim praktičnim zapažanjem kod konkretnog problema morali smo zapaziti da je špiljski čovjek očito brži od nas, a još bolje smo zapazili da je teško zapaziti tu mračnu rupu kod bezglavog trčanja kroz mrak gonjen farovima pobješnjelog kričavog metalnog stanovnika tog tunela.
Herkul je imao jaku rasvjetu na mobitelu pa nam je to pomoglo primjetiti rupu i sakriti se kojih 5sekundi prije nego je grdosija protutnjala uz nas. Za nas je tih 5s bilo tolko dugo da sam se naglednuo van da možda nije vozač zaustavio vozilo da porazgovara s nama o mogućim alternativnim završecima ovog biciklističkog putovanja.
A i briga da nije mozda ponestalo volje graditelja za rupama ispred nas gdje je bila naša druga polovica grupe. No oni ispred su ocito rupu primjetili odmah ispred sebe cim sam ja počeo kričati da treba bježati.
A dalje je sve bilo kao i kod svake uobičajene biciklijade. Povratak preko Sirove Katalene, Budrovca, Kalinovca i doma smo. Jest da je u planu bilo prebacivanje od tunela preko velikih brda direkt do Čepelovca pa do Đurđevca i onda dalje. Ali smo od toga odustali jer je bilo vec 7 sati i mozda onda naš povratak ne bi bio baš dobro dočekan doma.
|
