All types of music

22.04.2006., subota

50 CENT

50 Cent je hodajuća bomba, i to ne ona koja završava nego otpočinje rat. Već nekoliko godina otkako je zakoračio u svoje dvadesete preživio je ovaj njujorški reper probadanja, atentate, prijetnje, hapšenje, a navodno se izmaknuo i pred metkom koji je završio u tuđoj glavi. A sad je, na početku nečega što bi mogao biti rat u hip-hop svijetu u kojem je on jedna od glavnih meta, objavio prvi major label album, komercijalno najuspješniji debi album u povijesti. Prije nego što je lani potpisao ugovor na milijun dolara za Eminemovu etiketu Shady Records, 50 Cent je imao tri snimljena albuma i životno iskustvo koje možete poželjeti neprijatelju - majka mu je umrla kad je imao 8 godina, odgajali su ga baka i djed (i na tome im je zahvalan) a preživljavao je od preprodaje droge zbog koje je gledao i rešetke s krive strane. Tada se još zvao Curtis Jackson, a kada je postajao primjećeniji na hip-hop sceni pojavili su se novi problemi - proboden je nožem, da bi navodno zbog stare pjesme 'How To Rob' skoro bio ubijen - upucan je u nogu, ruku i lice (pa sad ima rupu u zubima zbog koje mu je promijenjen govor!?!). Kad je jesenas ubijen Jam Master Jay policija je sklonila 50 Centa jer je taj metak bio navodno namijenjen upravo njemu. Pa i da je to bio kraj ubijanju u hip-hop svijetu žrtva bi bila prevelika, ali izgleda da se tek zahuktava bitka između hip-hop tabora (Istok-Zapad, Def Jam-Murder Inc.), a i policija je zadnjih mjeseci zainteresirana za hip-hop svijet (ne zbog dobre glazbe), dok se često u ovim pričama pojavljuje ime našeg ovotjednog heroja. Ali zato ga sada štite dva najmoćnija kreativca u hip-hopu - Dr. Dre i Eminem. Ali budući da njihova protekcija nije premoćna, 50 Cent se uokolo vozika u blindiranom auto otpornom na metke i bombe, a omiljena majica mu je pancirni prsluk. 'Get Rich Or Die Tryin'' uopće nije inovativan album. Produkcija, koju potpisuju Eminem, Dr. Dre, Rockwilder, Megahertz i još nekolicina, kombinacija je sunčanih laganih zvukova zapadne obale i malo sirovije istočne. Puno je tu funky groovea, a, kontra trendu, nema nikakvog šaranja s rockom niti ikakvog miješanja žanrova. 'Get Rich...' je samo straight hip-hop s malo mračnog syntha i sporijeg plesnog ritma. 50 Cent je pak čak pomalo na granici repanja i najobičnijeg pričanja. Niti se drži ritma pjesama niti pjeva, nego polupjevno spaja sve te silne slogove u jednu veliku riječ. Kad se susretne s Eminemom u dvije pjesme očito je tko tu repa, a tko recitira. Ali ništa od toga nije važno, 50 Cent vrijedi jer je čovjek koji preživljava i gura dalje, s rupama od metaka po cijelom tijelu smiješi se i slaže rime o tome kako mu iza leđa stoji red ljudi koji ga žele ubiti, a njega samo brine kako da završi u raju i proda koji album ("I'm down to sell records but not my soul"). 'Many Men (Wish Death)' počinje zvukovima pucnjave što se pojavljuju kroz cijelu pjesmu i dok u refrenu kao mantru ponavlja da mu mnogi žele smrt u podlozi ide baladoidni r'n'b beat. Kroz cijelu 'Heat' provlači se Dreov beat napravljen od zvukova pucnjave i nabijanja sačmarice, dok 50 Cent prijeti prstom na obaraču. To je ta njegova real life drama koja obično ne završava dobro. Album otvara smooth gangsterska 'What Up Gangsta' da bi se nastavio s 'Patiently Waiting' s gostovanjem Eminema, a u kojoj priča o toj prilici koju je dobio (upravo od Ema). I to je jedno od rijetkih "pravih gostovanja" - ovaj se bijeljo pojavljuje u još jednom pjesmi, Nate Dogg se pojavi pred kraj albuma, dok su ostala tri gostovanja ona trojice članova 50 Centovog benda G Unit (Young Buck, Tony Yayo i Lloyd Banks). Ljepše strane života 50 Cent se sjetio u par pjesama - ljubavnoj '21 Questions' u kojoj postavlja svojoj ženi pitanja bi li ga voljela da nije postigao sve što je sad iza njega, 'In Da Club' je regularna partijana, a travarska 'High All The Time' je ujedno i prilika da oda počast ponekom(Fugees, Snoop Doggu). I dok život nekima piše romane, ovaj 26-godišnjak već je sastavio svoje prve memoare, i samo mora još preživjeti da bi ih završio. Zato uživajte dok traje; i to što prije, jer možda neće dugo...

- 14:46 - Komentari (2) - Isprintaj - #

Misfits

misfits Datum rođenja: 1977. Mjesto i država: Lodi, New Jersey, SAD Iako je hardcore punk bend Misfits aktivno nastupao od 1977-1983., njihove su pjesme nastavile cirkulirati i krajem 80-tih u obradama bendova kao što su Metallica i Guns N' Roses. Sredinom 90-tih pojavila su se njihova CD reizdanja i dala priliku onima koji ih prvi puta slušaju da shvate zašto su Misfits stekli takvu popularnost. Bend su 1977 u Lodiju, New Jersey osnovali pjevač Glenn Danzig i basist Jerry Caiafa (nastupao pod imenom Jerry Only). Njih su dvojica uzeli ime prema zadnjem filmu u kojem je glumila Marylin Monroe i nakon što im se pridružio bubnjar Manny snimili su singl "Cough Cool"/"She" za vlastitu etiketu Blank Records (kasnije se etiketa zvala Plan 9). Mannyja je uskoro zamijenio "Mr.Jin" Catania, a bendu se pridružio gitarist Frank "Franche Coma" LiCata. Nakon izmjena u postavi bend je 1978. snimio EP "Bullet" s četiri pjesme na čijem omotu su bile fotografije ubojstva Johna F. Kennedyja. Iako je snimanje albuma "Static Age" bilo završeno, niti jedna etiketa nije htjela objaviti materijal, tako da je materijal s tog albuma objavljivan na kasnijim EP izdanjima, odnosno na kompilaciji "Legacy of Brutality" iz 1985. Postavi benda su se pridružili gitarist benda Whorelords Bobby Steele i bubnjar Joey Image, nakon čega su 1979. snimljena dva EP-a s po tri pjesme :"Horror Business" i "Night of the Living Dead". Uslijedila je neuspjela turneja po Velikoj Britaniji nakon koje je nezadovoljni Joey Image napustio bend, a Danzig je završio u zatvoru nakon tučnjave u baru. Po povratku u SAD Steel je također napustio bend, a umjesto njega došao je mlađi brat Jerryja Onlyja Doyle (pravim imenom Paul Caiafa, poznat kao Doyle von Frankenstein). Arthur Googy je preuzeo bubnjarske palice, a Steel je osnovao bend Undead. Engleska etiketa Cherry Red objavila je 1980. njihov legendarni EP "Beware" na kojem su se našle pjesme s EP-a "Bullet", dvije pjesme s EP-a "Horror Business" i pjesma "Last Caress" s neobjavljenog albuma "Static Age". Ovo je izdanje kasnijih godina postala skupa poslastica za kolekcionare. Tijekom 1981. uslijedilo je još nekoliko singl izdanja, uključujući i 7 izdanje "Three Hits From Hell" i singl "Halloween". Bend je snimio još jedan veliki album "Walk Among Us" koji je objavljen 1982. kao njihov službeni debi album. Nakon tog izdanja Googy je napustio bend, a ostatak benda je objavio live EP "Evilive" na kojem je gostovao Henry Rollins iz benda Black Flag. Nakon što se bendu pridružio punk producent Robo, kraj 1982. i prvu polovicu 1983. Misfits su snimali album "Earth A.D./Wolfsblood". Brian Damage je na turneji zamijenio Roba, ali jedva da je i dobio priliku svirati obzirom da je krajem 1983. Danzig raspustio bend. Oproštajni singl "Die Die My Darling" objavljen je 1984. Danzig, koji je već 1981. objavio solo singl "Who Killed Marilyn?", odmah je osnovao bend Samhain s Eeriem Vonom. Braća Caiafa su u međuvremenu osnovala bend Kryst the Conqueror koji je uspio objaviti samo jedno EP izdanje s pet pjesama. Uskoro se pojavila kompilacija Misfits "Legacy of Brutality" (1985.) za etiketu Caroline nakon koje je objavljeno još nekoliko kompilacija i četverostruki CD. U želji da izvuku korist od ponovnog interesa za bendom, Jerry Only i Doyle su 1996. ponovno okupili Misfits, ali bez Danziga, umjesto kojega su angažirali pjevača Michalea Gravesa i bubnjara Dr. Chuda. Album "American Psycho" pojavio se 1997. za etiketu Geffen Records, a dvije godine kasnije Misfits su objavili album "Famous Monsters". artist info The Misfits žanr punk

- 14:40 - Komentari (2) - Isprintaj - #

02.04.2006., nedjelja

AEROSMITH

Gigante Hard-Rocka, grupu Aerosmith nekada su zvali Bad Boys From Boston. Grupa je osnovana 1970. godine u Sunapee, New Hampshireu kao trio pod imenom Chain Reaction. Kao rock-zabavljačai svirali su za 30 dolara po večeri u mjesnim izletištima. Otuda su uredno svake večeri radili u klubovima, po koledžima, gimnazijama, barovima itd. Ako posla nije bilo na vidiku, postavili bi opremu ispred Bostonskog sveučilišta i besplatno svirali. Iako su mijenjali imena, uskoro su postali dobro poznati u Bostonu i oko njega, te si osigurali ugovor sa izdavačkom kućom Columbia/CBS. Od diskografskih početka u grupi su bili Tom Hamilton na basu, Joey Kramer na bubnjevima, Brad Whitford na gitari kao i Joe Perry te za mikrofonom Steven Tyler. Aerosmith su sigurno bili najvažnija američka rock-grupa 70ih. Svi nasljednici prve lige američkog rocka, od grupa kao što su Bon Jovi, Motley Crue, Skid Row do Guns'n'Roses, svi su oni naveli taj kvintet kao vrlo utjecajan na njih i njihovu glazbu. Citiriramo Jon Bon Jovija: ''Uvijek sam želio biti samo upola toliko cool kakvi su oni''. Joe Perry je jednom izjavio: ''Znate li zašto imamo legendaran status u Državama. Bili smo band, koji je svake godine dolazio u tvoj grad. Dok su se Stonesi i Zeppelini jedva pojavljivali, na nas ste mogli računati. Svirali smo u svakom zabitom gnijezdu ove zemlje. Jel' to "fata morgana", maestralno djelo jednog kirurga za plastične operacije ili čudo prirode? On kaže da ima 50 godina iako mu u "domovnici" piše da je rođen 1948., ima dakle 54 kuke, ali izgleda kao tridesetogodišnjak. Tijelo pjevača grupe Aerosmith je mišićavo i šlank, kosa puna, lice djeluje naprasito mladenački, osim velikih podočnjaka i bora oko očiju, što ukazuje na zaključak kako je taj čovjek u preko tri desetljeća provedenih u rock'n'rollu sve vidio i sve isprobao što se vidjeti i isprobati može. (Iz jedne takve "probe" nastala je prelijepa glumica Liv Tyler). Jel' možda poznaje neko sredstvo kojem se odupire zubu vremena? "Nikada ne razmišljam o svojim godinama, izostavljam moju dnevnu porciju jaja na oko za doručak, umjesto toga trčim dvije milje. Obilazim luksuz, jer onda postaješ lijen. Moja generacija prijatelja je većinom već ćelava ili ćelavi, masna i debela, sakriva svoja ružna tijela u odijelima. Kad sam u njihovoj blizini hvata me strah i panika", kaže Steven. Tako fit, Steven Tyler nije bio uvijek. Krajem 70ih, njega i Joea Perryja su zvali "The Toxic Twins", aludirajući na "The Glimmer Twins" (Jagger/Richards). Izgledali su prilično jadno i staro, jer su bili ovisnici o heroinu, osim toga grupa je bila pred bankrotom i raspadom. Moto grupe glasi "Let The Music Do The Talking" i pod tim motom uvijek su bili željni dobre svirke i divljih tuluma. Na jednoj turneji po Sjevernoj Americi Steven je dobio jednog dana groznicu. Osjećao se loše i uzeo gomilu lijekova. Prije početka koncerta popio je nekoliko čašica Jacka da bi se još bolje osjećao i eto, dogodilo se, morali su ga prvo nositi na pozornicu, pa nakon kratkog vremena i s nje. Njegov komentar je bio: "Mi nismo mirni, dobri dečki i to nećemo nikada ni biti!". Tijekom sedamdesetih grupa je izdala sedam albuma. Debi su odradili 1973. godine sa albumom ""Arosmith" na kojem se može ćuti hit-single "Dream On". Njihov uzlet zapravo počinje s drugim albumom "Get Your Wings" koji je bio hvaljen od strane publike i kritičara. 1975. godina im donosi konačno veliki uspjeh u Americi dugosvirajućom pločom "Toys In The Attic" s hrpom singlica kao što su "Walk This Way" ili "Sweet Emotion". Album je dosegnuo platinastu nakladu samo nakon nekoliko mjeseci, te ostao među najprodavanijim izdanjima pune dvije godine. To je istodobno skrenulo pažnju na prva dva albuma koja su zatim također otišla u platinastoj nakladi kao i četvrti album po redu, "Rocks" iz 1976. Iste godine u prodaji se ponovno našao prvi single "Dream On", ploča je konačno postala zlatna tri godine nakon prvog izlaska i dospjela je na 6. mjesto Billboarda. Činilo se, da su dečki iz grupe Aerosmith bili preodređeni za daljnje uspjehe među visikoklasnim rock-grupama kao što su u to vrijeme bili Kiss ili Grand Funk Railroad, narodne grupe, grupe koji su radili samo za svoje fanove. Ipak, sljedećem albumu nedostajao je vatre, jer je grupa ušla u studio odmah nakon naporne turneje. Originalni omot za LP "Draw The Line" iz 1977. činile su crno-bijele karikature članova grupe. Cijeli album snimljen je u ruhu nekakvog ego-tripa koji je bio čista suprotnost tadašnjem naletu punka. Nakon objavljenih koncertnih snimaka na dvostrukom albumu uživo, "Live! Bootleg" godinu dana kasnije, dopustili su si uživanje zadovoljni stečenim statusom grupe. Krajem osmog desetljeća prošlog stoljeća, new-wave postaje glavni glazbeni pravac, Aerosmith izdaje svoj šesti studijski uradak pod imenom "Night In The Ruts", a potom se originalni sastav grupe rastaje. Do sredine 80ih nova postava pod vodstvom Steven Tylera i dalje se borila za opstanak na tržištu, a Perry je osnovao kratkovječni Joe Perry Project, ali se 1984. ipak vratio u matičnu grupu. Vratio se također i drugi gitarist, Brad Whitford. Godine 1986. grupe iznenada ponovno postaje iznimno popularna zbog suradnje s rapperima Run DMC na "Walk This Way". Novi miks rapa i heavy metala osigurao je grupi Aerosmith svjetsku slavu. "Permanet Vacation" iz 1987. bio je njihov prvi uspjeh na britanskim top-listama. No uskoro ga je zasjenio album "Pump" iz 1989. koji se prodao u više od četiri milijuna primjeraka. Dvije godine kasnije časopis Rolling Stone, u svojoj godišnjoj dodjeli glazbenih nagrada, proglasio je Aerosmith najboljom grupom, 21 godinu nakon njihova osnutka. O sljedećim albumima zna se sve, pogotovo o megauspješnom "Get A Grip". I na kraju slijedi poznata izjava Stevena: "Jedno vrijeme mi je dio ženske publike predbacivao da si stavljam banane ili zokne naprijed u hlače. Naravno da sam im dopustio da se popnu na binu i da same osjete da su sa tim izjavama bile na krivom putu!"

- 21:33 - Komentari (7) - Isprintaj - #

01.04.2006., subota

PINK FLOYD

Pink Floyd su osnovani 1965. godine pod imenom "Sigma 6". Zatim su promijenili ime u "The T-Set", pa "The Meggadeaths", "The Architectural Abdabs" (u nekim biografijama se ovo navodi kao netočno), "The Screaming Abdabs" i na kraju samo "The Abdabs". U to vrijeme, kada su bili poznati kao "The Abdabs") bend su sačinjavali: Roger Waters,gitara, Clive Metcalf,bas, Richard Wright,klavijature, Nick Mason,bubnjevi, Juliette Gale i Keith Noble,vokali. "The Abdabs" su uglavnom svirali rhythm and blues. Jueliette Gale se kasnije udala za Richarda Wrighta. Nakon toga su ona, Keith Noble i Clive Metcalf napustili bend, a Waters je doveo Bob Closea i Syda Baretta kao gitariste. Kasnije je Close otišao, čime je praktično nastala prava Pink Floyd postava. Krajem 1965. su postali "The Pink Floyd Sound", onda samo "The Pink Floyd". Ime Pink Floyd su uzeli od dvojice blues umjetnika Pinka Andersona i Floyda Councila, čije je ploče imao Syd Barett u svojoj kolekciji. Pink Floyd su počeli privlačiti pažnju sredinom 1966.g., konstatno svirajući u londonskim klubovima kao sto su "The UFO Club" i "The Marquee Club's Spontaneous Underground". Negdje u ovo vrijeme su prestali snimati obrade pjesama, i počeli praviti vlastite pjesme. Gotovo sve pjesme bile su isključivo Barettova djela. U to doba su bili najglasniji i "najčudniji" bend; bili su underground bend. Njihova underground popularnost dovela je do singla "Arnold Layne" koji je izašao u martu 1967.g.,a dospio je na 20. mjesto britanskih listi. Sljedeći singl bio je "See Emily Play", na listama je ostao 7 sedmica, dospjevši do 6. mjesta. Njihov prvi album zvao se 'The Piper At The Gates Of Dawn', također je ostao 7 sedmica na listama dosegnuvši 6. mjesto. Uspjeh koji je popratio prva dva singla, kao i neki drugi faktori, izgleda da su bili previše za Baretta. Počeo je uživati u sve većim i većim količinama droge, čime je postao nepredvidljiv na nastupima i u studiju. Ostali članovi benda odlučili su dovesti dodatnog (ritam) gitaristu u bend; prijatelja kojeg su poznavali jos iz školskih dana - Davida Gilmoura koji je stekao ugled u bendu Joker's Wild, i kao gitarista i kao vokal. Barettovo stanje se sve više pogoršavalo tako da jedne večeri jednostavno nisu navratili po njega kad su išli na jedan nastup. Jedini album na kojem su sva petorica (Barett, Gilmour, Mason, Waters, Wright) bili zajedno je 'A Saucerful Of Secrets' izdan 1968.g. Odlaskom Baretta iz benda počinju svirati muziku karakterističnu samo njima - "Floyd sound", rješavaju se svog psihodeličnog prizvuka iz prvih pjesama. Iako su mnogi čuli za njih nito nije znao zapravo ko čini Pink Floyd, bili su vrlo mističan bend, nikada se nisu previše pojavljivali u medijima. Planetarnu popularnost Pink Floyd postižu konceptualnim albumom 'Dark Side Of The Moon' izdanim 1973.g., te tada postižu veliku popularnost i u Americi. Ovaj album je ostao na Top 200 albuma Billboard liste čak 14 godina, a prodao se u 25 miliona primjeraka! Na turneji nakon ''Dark Sidea…'' upotrijebili su nevjerovatne vizualne efekte kao sto su goreći gong, čudoviste s laserskim očima i avion koji se srušio na pozornicu sa zaglušujućim bljeskom.1975.g. izdaju album 'Wish You Were Here' posvećen Sydu Barettu. Još jedan veliki preokret u njihovom stvaralaštvu je konceptualni album 'The Wall' izdan 1979.g., a snimljen je istoimeni film sa Bob Geldofom u glavnoj ulozi i njihovom muzikom. Pjesma ''Another Brick In The Wall Part 2'' izazvala je proteste konzervativnih engleskih prosvjetnih radnika zbog stiha:''we don't need no education…''Wall turneja bila je jedna od najboljih i najzahtjevnijih u istoriji rocka. Održano je 29 nastupa na kojima je bio sagrađen zid visok 25 metara i dug 80 metara. Koncerti su se sastojali od dva dijela, u prvom dijelu zid se gradio između publike i članova benda, da bi se u drugom djeli koncerta zid rušio. The Wall je zapravo bio simbolički prikaz otuđenja, nekomunikacije između ljudi; pomalo ironično to je zapravo i razlog nesuglasica izmedju Watersa i ostatka benda. 1980. grupu je napustio Richard Wright. 1983.g. izdaju album 'The Final Cut' koji je praktično bio Watersov solo album. 1985.g. Waters odlazi iz benda, i tada je već bio gotovo siguran raspad benda. Te iste godine nastaju sudski sporovi izmedju Watersa i ostatka benda oko imena Pink Floyd. Waters traži pravo na korištenje imena, no sud odlučuje u korist ostatka benda. U međuvremenu Pink Floyd nije prestao postojati. 1987.g. Gilmour i Mason odlučuju se ponovo sastati, pridružuje im se Wright, te izdaju album 'A Momentary Lapse Of Reason' koji je postao hit i kreću na svjetsku turneju. 1994.g. izdaju album 'The Division Bell' koji također postaje hit. Turneja uz taj album bila ja spektakularna i mogla se mjeriti s njihovim najboljim danima u 70-tim. Veliki uspjeh doživio je i album ''Pulse''. Njihov zadnji album izdan je 2000. godine i zove se ''Is There Anybody Out There-The Wall Live 1980-1981''. Radi se o koncertnom albumu s davne Wall turneje kojim su Floydi željeli oživjeti stare dane ponosa i slave. Danas su Pink Floyd gospoda u zrelim godinama i s pokojim kilogramom viška, ali još uvijek stvaraju vrhunsku muziku i zadivljujuće koncerte, dokazujući da su najbolji predstavnici psihodeličnog rocka.

- 11:59 - Komentari (4) - Isprintaj - #

POVIJEST METALA

BEE GEES

Ni jedan pop sastav, koji je djelovao tokom 60-tih, 70-tih, 80-tih i 90-tih, nije iskusio više uspona i padova u svojoj karijeri od benda Bee Gees. Ovu grupu osnovali su braća Gibb – Barry, Maurice i Robin. Počeli su nastupati 1955., mijenjajući ime sastava od Rattlesnakes, preko Wee Johny Hays do Bluecats. Porodica Gibbs se 1958. preselila u Brisbane, a oni mijenjaju ime sastava u Bee Gees. Bee Gees se nalze među najuspješnijim vokalnim grupama u R’n’R historiji, a zauzimaju 6. mjesto na listi najprodavanijih izvođača svih vremena. Prije njih su samo Elvis Presley, Beatlesi, Michael Jackosn, Garth Brooks i Paul McCartney. Njihovo učešće na soundtracku “Saturday Night Fever” iz 1977., donijelo je ovom albumu prodaju od 40 miliona kopija. Bio je to najprodavaniji album svih vremena, sve do pojave Jacksonovog “Thrillera”, za koji je kralj popa, kako je sam rekao, inspiraciju našao upravo u “Saturday Night Fever”. Bee Gees su svoj prvi ugovor potpisali 1962. sa Australia’s Festival Records-om. Sedmično su bili domaćini show-a na australijskoj TV, ali njihove pjesme bile su nezapažene sve do 1967., kada su se preselili u Englesku i sa “Spicks and Specks” dospjeli na prvo mjesto britanske liste. Po preseljenju u Englesku, Bee Gees postaju kvintet – pridružili su im se bubnjar Cohn Peterson i basista Vince Melouney, obojica Australijanci. Njihov debi album pod nazivom “Bee Gees 1st” izašao je u augustu 1967., a iste godine, njihova pjesma “New York Mining Disaster 1941” postala je prvi planetarni hit. Uslijedio je niz jednako popularnih balada: “To Love Somebody”, “Holiday”, “Massachusetts”, “Words”, “I’ve Got To Get A Message To You” i “I Started To Joke”, sa dva sljedeća albuma “Horizontal” i “Idea”. Kritičari su pjesme sa ovih albuma ocijenili kao divne i neobične, sa bujnim aranžmanima, sve pažljivo snimljene i sa izvrsnim mixom električnih instrumenata i orkestra. 1969. dolazi do svađe u bendu i to oko nezamislive stvari. Pred izlazak albuma “Odessa”, braća Gibb se nisu mogli dogovoriti koja pjesma će biti prvi singl. Svađa je rezultirala Robinovim odlsakom iz Bee Gees-a. Robin Gibb je izdao solo album “Robin’s Reign”, za koji je sam napisao sve pjesme, uradio aranžmane i produkciju. Barry i Maurice Gibb su i dalje nastupali kao Bee Gees, a bez Robina su snimili album “Cucumber Castle”. Nakon toga Bee Gees napuštaju i Melouney i Peterson, a bubnjar ih je tužio tvrdeći da je vlasnik imena “Bee Gees”. Sudski spor je punih 18 mjeseci zaustavio rad braće Gibb i u tom periodu su gotovo pali u zaborav. Uprkos promociji na britanskoj TV, album “Cucumebr Castle” prošao je nezapaženo. Konačno, 1970. Bee Gees su odlučili pokušati ponovo. Rezultat je bila pjesma “Lonely Days”, njihov prvi broj jedan hit u Americi, i također njihov prvi zlatni tiraž u SAD. I sljedeća pjesma, “How Can You Mend A Broken Heart” iz 1971.g., bila je veliki hit. Međutim, narednom albumu, “Trafalgar”, nedostajala je raznolikost koja je prethodne albuma činila tako interesenatnim, i ovaj album nije uspio dostići tiraž prethodnih. 1972. izdali su još jedan veliki hit, pjesmu “Come To Me”, ali album “To Whom It May Concern”, izdat iste godine, brzo je pao u zaborav. Ove probleme je dobrim dijelom uzrokovala i promjena izdavačke kuće. Naime, istekli su im ugovori sa Atlantic-om i Polydor-om, a Bee Gees su odmah prešli u RSO Records, izdavačku kuću njihovog managera. Činilo se da gube tlo pod nogama. Pop i rock su se oko njih kretali u novim i snažnijim pravcima. 1973. izdali su album “Life In A Thin Can”, koji je uključivao singl “Saw A New Morning”. Uprkos velikoj promotivnoj turneji, album i singl nisu uspjeli ponoviti uspjeh svojih prethodnika. Spas grupi Bee Gees donio je Eric Clapton, koji im je predložio da pokušaju snimati u studiju Criteria, u Miamiji, gdje je on snimio svoj “461 Ocean Boulevard”. Prihvativši Claptonov prijedlog, Bee Gees se vraćaju 1974. sa novim, amerikaniziranim i R&B obojenim zvukom u pjesmi “Mr. Natural”. 1975.g. izdali su album “Main Course”, koji je označio početak treće ere sastava Bee Gees. Nestao je naglasak na romantičnim baladama, a njihovu muziku su sada karakterisali dance i funk ritmovi, te visoke harmonije.”Jive Talkin” iz 1975. bio je nihov drugi #1 hit u Americi. Uslijedili su potom hit “Nights On Broadway” i album “Children Of The World”, koji je sdržavao hitove “You Should Be Dancing” i “Love So Right”. Usred ove plejade velikih i usjpešnih hitova izašao je njihov prvi koncertni album pod nazivom “Bee Gees Live”, koji je povukao liniju između njihovih starih i novih hitova. 1977. radili su na soundtracku za film “Saturday Night Fever”, a sve njihove pjesme sa ovog albuma bile su hitovi broj jedan. Album je 24 sedmice bio na prvom mjestu top liste. 1979. izdali su album “Spirits Have Flown” koji je dospio na prvo mjesto američke liste, a uslijedila su još tri broj jedan hita: “Tragedy”, “Too Much Heaven” i “Love You Inside Out”. Međutim, njihovi dani na vrhu američkih listi bili su odbrojani. Album “Living Eyes” iz 1981. nije čak dopsio ni na Top 40. Veći dio sredine 80-tih godina Bee Gees su radili ‘nevidljivo’. Pisali su i producirali hitove za Dolly Parton, Barbru Streisand, Dianu Ross i Kennya Rogersa. 1987. napravili su prvi pokušaj povratka sa albumom “ESP”. Album je dobio dobre kritike i odlično se prodavao u svim dijelovima svijeta, osim u SAD. Singl “You Win Again” bio je na prvom mjestu velikog broja svjetskih top listi, ali ne i u Americi.. Njihov novi album, pod nazivom “One”, iz 1989. dobro je primljen širom svijeta, a naslovna pjesma sa ovog albuma dospjela je na američku listo 10 najboljih singlova. Proslavljajući 30 godina od izlaska njihvog prvog hita, u aprilu 1997. izdali su album “Still Waters” i krenuli na svjetsku turneju. Mjesec dana nakon izlska ovog albuma primljeni su u R’n’R Hall Of Fame. 1998. g. izdali su njihov drugi live album “Live – One Night Only”. U aprilu 2001. izdali su album pod nazivom “This is Where I Came In”.

- 07:51 - Komentari (2) - Isprintaj - #

31.03.2006., petak

THE BEACH BOYS

Grupa se sastojala od Briana Wilsona, njegove braće Carla i Dennisa, njihovog rođaka Mikea Lovea i školskog prijatelja Alana Jardinea, a osnovana je u Hawthorne, Kalifornija 1961. Prve inspiracje stizale su od oca braće Wilson, Murrya i vokalnih grupa kao The Four Freshmen. Na početku grupa se predstavljala kao The Pendletones, nakon što su Pendleton vunene majice bile popularne. Iako su surferski motivi bili jako zastupljeni u prvim pjesmama, jedini pravi surfer bio je Dennis. On je predložio braći da proslave njegov hobi i mjesto djelovanja, Južna Kalifornija. Na početku Murry Wilson je bio njihov menedžer i vodio karijeru pjevanja sa Capitol Records. 1964. Brian Wilson otpustio je njegova oca nakon svađe u studiju. Nakon smrti Murrya Wilsona, Brian nije bio na pogrebu. Njihove prve pjesme temeljile su se na život mladih u Kaliforniji (npr. ˝All Summer Long˝, ˝Fun, Fun, Fun˝), automobile (˝Little Deuce Coupe˝) i surfanje (˝Surfin' USA˝, ˝Surfin' Safri˝ itd.). Oni su postali najpoznatija američka pop grupa, ali i svjetska sve do 1964. kada su se pojavili The Beatles koji su im postali največi rivali. Kao i The Beatles, The Beach Boys su razvili svoju glazbu u 60-ima, a ona se temeljila na proucentima kao Burt Bacharach i Phil Spector. Oni su producirali hit ˝California Girls˝ 1965. Takav uspjeh doživjeli su glazbenici poput The Beatles, The Rolling Stones, The Byrds i James Brown. No teret da stvore mit američke slobode ležao je ipk na Beach Boysima. Tijekom 1964. Brian je počeo dobivati napadaje i odustao je od turneja s grupom da bi se posvetio pisanju pjesama i produkciji. Tada je Bruce Johnston postao stalni član grupe. Brianova stručnost u studiju i njegova sofisticirana glazbena djela dala su plod 1966., to je bio album Pet Sounds. Singlovi kao ˝Wouldn't It Be Nice˝ i ˝God Only Knows˝ (koje su po prvi put pokazale Carla kao glavnig vokalista) pokazuju Brianov talent kao skladatelj i producent. Govori se da je pjesma ˝God Only Knows˝ prva američka pop pjesma koja je imala riječ ˝God˝ (eng. za Bog). ˝˝Caroline, No˝, također uzeta iz Pet Sounds je izdana kao solo Briana Wilsona, jedini solo Briana Wilsona u ranim godinama u Capitol Records. Taj album je bio svjetski poznat i Paul McCartney je rekao da mu je to najdraži album svih vremena i da je dao važan utjecaj na album Beatlesa pod imenom Sgt. Pepper's Lonely Hearts Club Band. Iako je dobio vrlo pozitivne kritike Capitol Records dao mu je slabe ocjene i to je utjecalo na njegov rang (samo # 10). Njegov pad utjecao je duboo na Briana. U kasnim 70-im Dennis je također počeo patiti od droge i alkohola, i tako su neki koncerti bili obilježeni s pijanošću i drogiranošću nekih članova. Grupa je bila prisiljena ispričati se javnosti nakon katastrofalnog koncerta u Sydneyu 1979. gdje su većina članova bili pijani. Iako često pijan, Dennis je ostvario svoj prvi solo projekt Pacific Ocean Blue, i tako lansirati novi projekt Bamboo. Za blagdan 4. srpnja 1980. The Beach Boys su održali koncert National Mallu u Washingtonu pred mnoštvom. Tradicija se nastavila još dvije godine no 1983. Ministar unutarnjih poslova James Watt im je zabranio koncerte u Mallu jer je rock imao ˝negativan˝ utjecaj. No 1985. Nancy Reagan, žena Ronalda Reagana im se ispričala i ponovo su se vratili u Mall. Zadnji put kad su The Beach Boys nastupili u Mallu bilo je 2005. Dennisovi problemi počeli su se razvijati u ranim 80-ima, a 1983. je poginuo utopivši se u pijanom stanju pokušavajući sakupiti stravi baćene s broda. Nakon tragične smrti Dennisa Wilsona The Beach Boys su nastavili dalje i uspjeli su napraviti # 1 hit 1988. pod imenom ˝Kokomo˝ koji je postao najbolji best-seller. Tragedija je obitelj Wilson zadesila i 1998. kada je Carl Wilson preminuo od raka pluća. Iako Johnston i Love nastupaju pod imenom ˝The Beach Boys˝, nitko iz stare grupe nije s njima.

- 21:35 - Komentari (0) - Isprintaj - #

THE BEATLES

The Beatles su bili Britanski rock sastav aktivan tokom šezdesetih godina. Smatra se da su Beatlesi najpoznatiji muzičari dvadesetog stoljeća i najpopularniji sastav popularne muzike svih vremena. Članovi Beatlesa su bili John Lennon (vokal, ritam gitara, i pisac stihova), Paul McCartney (bas, vokal i pisac stihova), George Harrison (gitara i vokal), i Ringo Starr (bubnjar). 1970. godine Beatlesi su izjavili da više neće raditi zajedno, zavšavajući sjajnu karijeru tokom koje su ukupno prodali milijardu ploča i kaseta širom svijeta. Lennon sreće McCartneya pred kraj pedesetih godina i nagovora ga da mu se pridruži u Lennonovoj grupi The Quarrymen u julu 1957. Nakon prilično beznačajnih tri godine, grupa dobiva ime The Beatles, i sastoji se je od Lennona, McCartneya, Harrisona, i bubnjara Pete Besta. U augustu 1962. godine, Ringo Starr zamjenjuje Pete Besta. Beatlesi završavaju svoj prvi album, "Please Please Me" 11. februara 1963. Drugi singl sa tog albuma, istog imena kao i album, postaje veliki hit. Brojne druge pjesme, poput "Love me Do", "P.S. I Love You", "I Want To Hold Your Hand", "She Loves You", "Can't Buy me Love", i "And I Love Her", također postaju vrlo popularne. 1964. godine, Beatlesi snimaju svoj prvi Američki album i sviraju na TV emisiji poznatog Ed Sullivana. 73 miliona Amerikanaca gledaju tu epizodu. Te godine Beatlesi čak snimaju i film, "Noć nakon teškog dana" ("A Hard Day's Night"). Senzacija i fenomen Beatlesa dobiva naziv "Beatlemanija". Nakon vrhunca Beatlemanije, 29. augusta 1966. godine Beatlesi održavaju svoj zadnji koncert u San Franciscu. Od tada nastoje da prave bolje albume i eksperimentiraju sa njihovom muzikom. Naravno, droga tad već postaje veliki uticaj na njihovu muziku (Naročito razna iskustva sa LSD-om). Zajedno sa grupima poput Doorsa, Beatlesi započinju psihadelični pokret u rock muzici. Albumi poput "Revolver" i "Rubber Soul" su odlični primjeri psihodeličnih utjecaja na muziku Beatlesa. Muzika Beatlesa nastavlja biti vrlo popularna ali sada također ima umjetničko poštovanje. 2. juna 1967. godine, Beatlesi objavljuju album koji mnogi smatraju za jednog od najboljih i najvažnijih svih vremena: "Sgt. Peppers Lonely Hearts Club Band". "Sgt. Peppers" uskoro postaje najpopularniji album svih vremena. U historiji rocka, "Sgt. Peppers" je važan zbog toga što je bio prvi popularni rock koncept album, i time otpočeo klasični rock pokret. Menadžer Beatlesa, Brian Epstein, umire 27. avgusta 1967. godine. Epstein je do tada upravljao svaki aspekt njihove karijere, i posljedice njegove smrte su bile značajne. No, kasniji albumi Beatlesa ne opadaju u popularnosti. Pjesma "Hey Jude" postaje najpopularnija Beatles pjesma svih vremena. Ipak, na albumima poput "The Beatles" (Poznatiji kao "bijeli album"), i "Magical Mystery Tour", očigledno je da članovi Bitlsa počinju da slijede svoje sopstvene interese. The Beatles snimaju svoj posljedni album, "Abbey Road", u julu 1969. godine. Beatlesi se zvanično rastaju 1970. godine. Kasnije te godine, razne ranije pjesme su bile objavljene kao dio novog albuma, "Let it Be". Svi članovi Beatlesa zatim počinju vlastite karijere. John Lennon je imao najuspješnije albume, ali McCartny, Harrison, i Starr su također imali zapažene albume. Ljubitelji Beatlesa širom svijeta su očekivali da će se članovi Beatlesa možda ponovo okupiti i održati jednu posljednju svjetsku turneju. Nažalost, ubistvo Lenona 8. decembra 1980. godine prekida te nade.

- 21:26 - Komentari (7) - Isprintaj - #

THE ROLLING STONES

Početci Na samom početku bi trebalo reći kako su dobili ime. Nazvali su se po jednoj pjesmi Muddyja Watersa - "Rollin' Stone". Prva postava Stonesa se upoznala ranih 60-tih po londonskim klubovima gdje su nastupali sa svojim grupama. Točnije, Mick Jagger i Keith Richards su prijatelji od djetinjstva. "Imao sam 18 godina kada sam u brzom vlaku, koji je jurio iz Londona za Dartford sreo svog starog školskog prijatelja Keith Richardsa s električnom gitarom u ruci, a ja sam imao par rock'n' blues ploča u ruci. Bio je to početak revolucije..." (Jagger) Tada su se dogovorili kako bi mogli osnovati svoju grupu u kojoj će Mick pjevati, a Keith svirati gitaru. Tako je i bilo. Trećeg člana svog banda su našli u strašno nadarenom Brianu Jonesu (vidi: Priča o Brianu), u Earling Blues Clubu. U to vrijeme su se zvali "Brian Jones and Mick Jagger The Rollin' Stones" da bi tek nešto kasnije, nakon što su se kompletirali ostalo 'samo' Rolling Stones. U grupi su još bili privremeni bubnjar Tony Chapman, basista Dick Taylor i vječita 'rezerva' Ian Stewart. Brian, Mick i Keith su se dali u potragu za bubnjarem i basistom. Pronalaze sjajnog jazz bubnjara Charliea Wattsa koji je već do tada svirao s poznatim grupama. No, Charlie nije odmah prihvatio poziv nego je rekao kako će još razmisliti o napuštanju grupe. Pored toga, problem prijelaza u Stonese mu je bio i taj što je bio zaposlen i nije mu se napuštao posao. Ali su ga ipak nagovorili. Tada su kupili kuću u Londonu u kojoj su živjeli Mick, Keith i Brian od listopada 1962. do rujna 1963. Kako nisu mogli pronaći 'pravog' basistu dali su oglas na koji im je se javilo malo muzičara među kojima je bio i onaj pravi: Bill Wyman. "1962. godine nitko nije želio grupu koja je izgledala poput nas i koja je svirala ono što smo mi željeli svirati, jer vodeći ljudi show-businessa nisu mogli shvatiti da bi je itko slušao." (Jagger) Ovaj Jaggerov citat uvelike govori o stanju na londonskoj rock sceni tih godina i o tome koji će put do vrha oni odabrati. Od njih su 60-tih godina željeli napraviti suštu suprotnost Beatlesima koji su tada bili na samom vrhu i koji su im bili najveći rivali. I koliko god su liverpoolske 'bube' bile čiste, ljupke, uglađene i fine toliko su Stonesi trebali biti agresivni, nasilni, neuredni, prepotentni, neposlušni - ukratko "Sramota Engleske!", "Anđeli zla!" - kako su ih u to doba po tisku nazivali. Jednostavno rečeno BUNTOVNICI! Nakon svog prvog nastupa na televiziji u emisiji Thank Your Lucky Stars koji je protekao u njihovom stilu cijeli engleski tisak je pisao kako je "SRAMOTNO I NEDOPUSTIVO DA TAKVIM TIPOVIMA DAJU PROSTOR NA TELEVIZIJI". Ali prema zamisli njihovog managera Andrewa Oldhama, to su bile očekivane i željene reakcije javnosti jer je on tako želio skrenuti pozornost na njih i njihovo izbijanje na rock'n'roll scenu. Seks, novac, nepristojnost, nasilje, neredi bile su riječi koje su se najčešće izgovarale uz njihovo ime. Poslije se ispostavilo to da su oni bili rođeni za takav život i to što su oni živjeli takvim provokativnim životima te što im je to pružalo zadovoljstvo. "Svi misle da su lijepi i zgodni - čak i oni sa iskrivljenim nosevima izbuljenim očima. Kada su Stonesi započinjali nismo mislili da smo zgodni - mislili smo da smo PROKLETO DOBRI." (Jagger) "Oni su sa hvalisavim prkosom raskrstili sa postojećom 'srednjom strujom' popularne glazbe, okrenuvši se za 180 stupnjeva od vladajućih trendova. Tada su svoju prirodnu, primarnu drskost kanalizirali najprije u jednu od manje poznatih pjesama Chuck Berryja da bi je upotrijebili protiv frustracija i dosade tadašnjeg vremena. Danas, COME ON može biti samo raritet, ali u ono je doba pjesma poslužila svojoj svrsi." (Dio teksta sa kompilacijske ploče Rolled gold) "Rolling Stones su više od grupe - oni su put kroz život. Put kroz život koji je zaplijenio maštu teenagera i koji je od njih stvorio jednu od najtraženijih grupa. Za Stonese i njihove prste koji imaju puls za osnovu uspješnog koncerta, a uz to i javne promocije zvuka, i to zvuka koji su dali sa svojim prvim albumom, ranjivim, temeljno uzbudljivim pristupom rythm'n'bluesu koji je pomiješan s njihovih pet istinski eksplozivnih karaktera dao njihova tri hita i E.P. koji je ostao na ljestvici 15 tjedana. Osam mjeseci otkako su se Stonesi ukrcali na njihovu turneju, nisu imali niti kredom označenu glavnu kartu svojih uspjeha, ali porušeni su svi rekordi u dužini i širini turneje u zemlji. Imaju pet super-talenata koji će uspješno putovati daleko preko Kraljevine u koncertnoj muzici. U ovom albumu ima 12 dobrih razloga zašto." (Tekst koji je napisao Andrew Loog Oldham i koji se nalazi na omotu njihovog prvog albuma.) Diskografija Već je ranije spomenuto da su Stonesi ušli u svijet glazbe obrađujući rock'n'blues klasike i izdavajući ih na singlicama. Sve je počelo 07. lipnja 1963. godine kada su izdali svoj prvi singl, obradu Chuck Berryjeve COME ON, a na B strani je bila Willie Dixonova I WANT TO BE LOVED. Uspjeh ove singlice ih je ohrabrio i nastavili su snimati. U listopadu iste godine izdaju drugu singl ploču na čijoj A strani je pjesma koju su im napisali Lennon i McCartney. Pjesma se zove I WANNA BE YOUR MAN. Na B strani je pjesma STONED. Slijedi razdoblje koje je bogato snimljenim pjesmama. Iz mnoštva materijala svakako treba izdvojiti singl koji ih je po prvi put postavio na vrhove ljestvica s tim da nije bila obrada neke pjesme nego su je potpisali Jagger i Richards. Naravno, to je THE LAST TIME (1965). Zatim, pjesma po kojoj ih svi znaju, velika rock himna SATISFACTION (1965). Keith kaže kako se u ponoć probudio u jednoj hotelskoj sobi s rifovima te pjesme u glavi. Odmah ju je napisao da bi kasnije od nje napravio svjetski hit. PAINT IT BLACK (1966) je pjesma koju su stvorili u psihodeličnom razdoblju svoje karijere. U pjesmi se ističe Brian Jones na sitaru koji pjesmi daje specifično prepoznatljiv zvuk. Sljedeća pjesma koju bi trebalo izdvojiti je LET'S SPEND THE NIGHT TOGETHER (1966) koja je bila cenzurirana i zabranjena na nekim TV i radio stanicama zbog njenih potajnih aluzija. Jagger je u TV emisiji Ed Sullivan show otpjevao "Let's spend some time together". (?!) Tih godina su zaglavili i u zatvoru, naravno zbog droge i 'nedoličnog ponašanja'. Odmah po izlasku iz zatvora (Mick i Keith, a Brian je prebačen u bolnicu) snimaju pjesmu WE LOVE YOU (1967) gdje im back vokale pjevaju Lennon i McCartney. U pjesmi se ističe simboličan snažan zvuk zatvaranja (zatvorskih) vrata. Singl JUMPIN' JACK FLASH iz 1968. predstavlja nekakav vrhunac njihove 'pure rock' muzike. Singl koji je stao rame uz rame SATISFACTION-u. Trebalo bi izdvojiti još tri pjesme koje su izuzetne same na svoj način. Prva je SYMPATHY FOR THE DEVIL (1968) koja je podigla prašinu u javnosti zbog svog provokativnog teksta i zbog povezanosti sa koncertom ALTAMONT (06.09.1969.) koji je trebao biti besplatni koncert koji su Stonesi zamislili kao poklon kalifornijskim obožavateljima. Umjesto toga Stonesi im 'poklanjaju' mrtvog obožavatelja koga su za vrijeme izvođenja te pjesme izboli Hell's Angelsi, koji su bili službeno osiguranje na koncertu. To ubojstvo je snimljeno kamerom i nalazi se na filmu 'Gimme Shelter'. Nakon tog nemilog događaja Stonesi punih 6 godina ne izvode tu pjesmu na svojim koncertima. Druga pjesma bi bila veličanstvena ANGIE (1973). Po mnogina najbolja laganica svih vremena. Pjesmu je Jagger napisao tadašnjoj Bowievoj ženi koja mu je zapela za oko, a možda i više. Treća je MISS YOU iz 1978. godine. Fascinira njena jednostavnost i melodičnost. Godine koje slijede Tu bi negdje bio kraj njihovog "hitoidnog" razdoblja i tada su mnogi nagađali da bi se Stonesi mogli raspasti. No, tada slijedi drugi dio karijere koji bi se mogao opisati kao komercijalan. Slavu i ugled Stonesi čuvaju veličanstvenim i nezaboravnim koncertima, ali ne i albumima. Redaju se godina za godinom, a uz to i album za albumom. Izmjenjuju se mnogi pravci u muzici koji utječu na izgled albuma, ali se kroz svaki provlači nit rock'n'bluesa s kojim su započeli karijeru. Tako se mogu primjetiti utjecaji folka, countrija, popa, pa i dancea. Možda ih je to i održalo u rock životu, ili ih je privlačio novac. Ili, kako to jednom reče Jagger to što su ih napuštali gitaristi. Prvo ih je u lipnju 1969. godine napustio Brian Jones, na čije mjesto dolazi Mick Taylor koji prvi put svira sa Stoneima na besplatnom koncertu u Hyde parku koji su Stonesi održali u čast preminulom Jonesu. Taylor ih napušta 1975. pred snimanje albuma "Black and Blue" i pred svjetsku turneju tijekom koje će svirati i u Zagrebu. Kao privremenog gitaristu uzimaju Ron Wooda koji nedugo zatim postaje standardnim članom Stonesa. Pred snimanje albuma Voodoo Lounge (1994) napušta ih jezgra Stonesa, čovjek iz ritam sekcije, basist Bill Wyman. Izgovor za iznenadan odlazak iz grupe bio je da mu je dosta turneja i velikih koncerta, te da ostatak života želi provesti nešto mirnije. Na njegovo mjesto dolazi tamnoputi Darryl Jones koji ipak ne uspijeva ući u prvu postavu sastava tako da Stonesi više nisu peteročlani nego četveročlani band. Stonesima smrt 1984. godine uzima Iana Stewarta koji se spominje na početku ove priče. Smatra se jednim od osnivača grupe, ali nikada nije bio 'njihov'. Svirao je skoro na svim njihovim albumima u studiju. Često je išao s njima i na turneje kao prateći muzičar. Može se reći da je bio 6. Stones. Iz mnoštva manje uspješnih albuma 80-tih, može se izdvojiti album STEEL WHEELS iz 1989. godine koji je njihov najbolji album nakon EXILE ON MAIN STREET iz 1972. godine. Solidan uspjeh je postigao i singl HIGHWIRE koji je izašao na jako dobrom live albumu FLASHPOINT (1991). Album VOODOO LOUNGE nosi singl LOVE IS STRONG koji je natprosječan u odnosu na cjelokupan album. Epilog U ovom završnom poglavlju dajem vam citat iz velikog New Musical Expressa u kojem je slikovito opisan 'rad' Rolling Stones stroja što će biti dovoljno za završetak ove šetnje kroz kratku povijest banda: "Dok su Bill Wyman i Charlie Watts stvarali temeljan, izmučen prateći ritam, Brian Jones i Keith Richards su sa svojim loše naštimanim gitarama napadali 'brisani prostor' ostavljajući Jaggeru istureno mjesto da izvikuje tekst na svoj najusiljeniji i grub način." Početci Na samom početku bi trebalo reći kako su dobili ime. Nazvali su se po jednoj pjesmi Muddyja Watersa - "Rollin' Stone". Prva postava Stonesa se upoznala ranih 60-tih po londonskim klubovima gdje su nastupali sa svojim grupama. Točnije, Mick Jagger i Keith Richards su prijatelji od djetinjstva. "Imao sam 18 godina kada sam u brzom vlaku, koji je jurio iz Londona za Dartford sreo svog starog školskog prijatelja Keith Richardsa s električnom gitarom u ruci, a ja sam imao par rock'n' blues ploča u ruci. Bio je to početak revolucije..." (Jagger) Tada su se dogovorili kako bi mogli osnovati svoju grupu u kojoj će Mick pjevati, a Keith svirati gitaru. Tako je i bilo. Trećeg člana svog banda su našli u strašno nadarenom Brianu Jonesu (vidi: Priča o Brianu), u Earling Blues Clubu. U to vrijeme su se zvali "Brian Jones and Mick Jagger The Rollin' Stones" da bi tek nešto kasnije, nakon što su se kompletirali ostalo 'samo' Rolling Stones. U grupi su još bili privremeni bubnjar Tony Chapman, basista Dick Taylor i vječita 'rezerva' Ian Stewart. Brian, Mick i Keith su se dali u potragu za bubnjarem i basistom. Pronalaze sjajnog jazz bubnjara Charliea Wattsa koji je već do tada svirao s poznatim grupama. No, Charlie nije odmah prihvatio poziv nego je rekao kako će još razmisliti o napuštanju grupe. Pored toga, problem prijelaza u Stonese mu je bio i taj što je bio zaposlen i nije mu se napuštao posao. Ali su ga ipak nagovorili. Tada su kupili kuću u Londonu u kojoj su živjeli Mick, Keith i Brian od listopada 1962. do rujna 1963. Kako nisu mogli pronaći 'pravog' basistu dali su oglas na koji im je se javilo malo muzičara među kojima je bio i onaj pravi: Bill Wyman. "Mislim da su me Stonesi primili u grupu jer sam tada imao najbolju opremu." (Wyman) I tako je svaki kamen došao na svoje mjesto. Kako se kamenje zakotrljalo? "1962. godine nitko nije želio grupu koja je izgledala poput nas i koja je svirala ono što smo mi željeli svirati, jer vodeći ljudi show-businessa nisu mogli shvatiti da bi je itko slušao." (Jagger) Ovaj Jaggerov citat uvelike govori o stanju na londonskoj rock sceni tih godina i o tome koji će put do vrha oni odabrati. Od njih su 60-tih godina željeli napraviti suštu suprotnost Beatlesima koji su tada bili na samom vrhu i koji su im bili najveći rivali. I koliko god su liverpoolske 'bube' bile čiste, ljupke, uglađene i fine toliko su Stonesi trebali biti agresivni, nasilni, neuredni, prepotentni, neposlušni - ukratko "Sramota Engleske!", "Anđeli zla!" - kako su ih u to doba po tisku nazivali. Jednostavno rečeno BUNTOVNICI! Nakon svog prvog nastupa na televiziji u emisiji Thank Your Lucky Stars koji je protekao u njihovom stilu cijeli engleski tisak je pisao kako je "SRAMOTNO I NEDOPUSTIVO DA TAKVIM TIPOVIMA DAJU PROSTOR NA TELEVIZIJI". Ali prema zamisli njihovog managera Andrewa Oldhama, to su bile očekivane i željene reakcije javnosti jer je on tako želio skrenuti pozornost na njih i njihovo izbijanje na rock'n'roll scenu. Seks, novac, nepristojnost, nasilje, neredi bile su riječi koje su se najčešće izgovarale uz njihovo ime. Poslije se ispostavilo to da su oni bili rođeni za takav život i to što su oni živjeli takvim provokativnim životima te što im je to pružalo zadovoljstvo. "Svi misle da su lijepi i zgodni - čak i oni sa iskrivljenim nosevima izbuljenim očima. Kada su Stonesi započinjali nismo mislili da smo zgodni - mislili smo da smo PROKLETO DOBRI." (Jagger) "Oni su sa hvalisavim prkosom raskrstili sa postojećom 'srednjom strujom' popularne glazbe, okrenuvši se za 180 stupnjeva od vladajućih trendova. Tada su svoju prirodnu, primarnu drskost kanalizirali najprije u jednu od manje poznatih pjesama Chuck Berryja da bi je upotrijebili protiv frustracija i dosade tadašnjeg vremena. Danas, COME ON može biti samo raritet, ali u ono je doba pjesma poslužila svojoj svrsi." (Dio teksta sa kompilacijske ploče Rolled gold) "Rolling Stones su više od grupe - oni su put kroz život. Put kroz život koji je zaplijenio maštu teenagera i koji je od njih stvorio jednu od najtraženijih grupa. Za Stonese i njihove prste koji imaju puls za osnovu uspješnog koncerta, a uz to i javne promocije zvuka, i to zvuka koji su dali sa svojim prvim albumom, ranjivim, temeljno uzbudljivim pristupom rythm'n'bluesu koji je pomiješan s njihovih pet istinski eksplozivnih karaktera dao njihova tri hita i E.P. koji je ostao na ljestvici 15 tjedana. Osam mjeseci otkako su se Stonesi ukrcali na njihovu turneju, nisu imali niti kredom označenu glavnu kartu svojih uspjeha, ali porušeni su svi rekordi u dužini i širini turneje u zemlji. Imaju pet super-talenata koji će uspješno putovati daleko preko Kraljevine u koncertnoj muzici. U ovom albumu ima 12 dobrih razloga zašto." (Tekst koji je napisao Andrew Loog Oldham i koji se nalazi na omotu njihovog prvog albuma.) Diskografija Već je ranije spomenuto da su Stonesi ušli u svijet glazbe obrađujući rock'n'blues klasike i izdavajući ih na singlicama. Sve je počelo 07. lipnja 1963. godine kada su izdali svoj prvi singl, obradu Chuck Berryjeve COME ON, a na B strani je bila Willie Dixonova I WANT TO BE LOVED. Uspjeh ove singlice ih je ohrabrio i nastavili su snimati. U listopadu iste godine izdaju drugu singl ploču na čijoj A strani je pjesma koju su im napisali Lennon i McCartney. Pjesma se zove I WANNA BE YOUR MAN. Na B strani je pjesma STONED. Slijedi razdoblje koje je bogato snimljenim pjesmama. Iz mnoštva materijala svakako treba izdvojiti singl koji ih je po prvi put postavio na vrhove ljestvica s tim da nije bila obrada neke pjesme nego su je potpisali Jagger i Richards. Naravno, to je THE LAST TIME (1965). Zatim, pjesma po kojoj ih svi znaju, velika rock himna SATISFACTION (1965). Keith kaže kako se u ponoć probudio u jednoj hotelskoj sobi s rifovima te pjesme u glavi. Odmah ju je napisao da bi kasnije od nje napravio svjetski hit. PAINT IT BLACK (1966) je pjesma koju su stvorili u psihodeličnom razdoblju svoje karijere. U pjesmi se ističe Brian Jones na sitaru koji pjesmi daje specifično prepoznatljiv zvuk. Sljedeća pjesma koju bi trebalo izdvojiti je LET'S SPEND THE NIGHT TOGETHER (1966) koja je bila cenzurirana i zabranjena na nekim TV i radio stanicama zbog njenih potajnih aluzija. Jagger je u TV emisiji Ed Sullivan show otpjevao "Let's spend some time together". (?!) Tih godina su zaglavili i u zatvoru, naravno zbog droge i 'nedoličnog ponašanja'. Odmah po izlasku iz zatvora (Mick i Keith, a Brian je prebačen u bolnicu) snimaju pjesmu WE LOVE YOU (1967) gdje im back vokale pjevaju Lennon i McCartney. U pjesmi se ističe simboličan snažan zvuk zatvaranja (zatvorskih) vrata. Singl JUMPIN' JACK FLASH iz 1968. predstavlja nekakav vrhunac njihove 'pure rock' muzike. Singl koji je stao rame uz rame SATISFACTION-u. Trebalo bi izdvojiti još tri pjesme koje su izuzetne same na svoj način. Prva je SYMPATHY FOR THE DEVIL (1968) koja je podigla prašinu u javnosti zbog svog provokativnog teksta i zbog povezanosti sa koncertom ALTAMONT (06.09.1969.) koji je trebao biti besplatni koncert koji su Stonesi zamislili kao poklon kalifornijskim obožavateljima. Umjesto toga Stonesi im 'poklanjaju' mrtvog obožavatelja koga su za vrijeme izvođenja te pjesme izboli Hell's Angelsi, koji su bili službeno osiguranje na koncertu. To ubojstvo je snimljeno kamerom i nalazi se na filmu 'Gimme Shelter'. Nakon tog nemilog događaja Stonesi punih 6 godina ne izvode tu pjesmu na svojim koncertima. Druga pjesma bi bila veličanstvena ANGIE (1973). Po mnogina najbolja laganica svih vremena. Pjesmu je Jagger napisao tadašnjoj Bowievoj ženi koja mu je zapela za oko, a možda i više. Treća je MISS YOU iz 1978. godine. Fascinira njena jednostavnost i melodičnost. Godine koje slijede Tu bi negdje bio kraj njihovog "hitoidnog" razdoblja i tada su mnogi nagađali da bi se Stonesi mogli raspasti. No, tada slijedi drugi dio karijere koji bi se mogao opisati kao komercijalan. Slavu i ugled Stonesi čuvaju veličanstvenim i nezaboravnim koncertima, ali ne i albumima. Redaju se godina za godinom, a uz to i album za albumom. Izmjenjuju se mnogi pravci u muzici koji utječu na izgled albuma, ali se kroz svaki provlači nit rock'n'bluesa s kojim su započeli karijeru. Tako se mogu primjetiti utjecaji folka, countrija, popa, pa i dancea. Možda ih je to i održalo u rock životu, ili ih je privlačio novac. Ili, kako to jednom reče Jagger to što su ih napuštali gitaristi. Prvo ih je u lipnju 1969. godine napustio Brian Jones, na čije mjesto dolazi Mick Taylor koji prvi put svira sa Stoneima na besplatnom koncertu u Hyde parku koji su Stonesi održali u čast preminulom Jonesu. Taylor ih napušta 1975. pred snimanje albuma "Black and Blue" i pred svjetsku turneju tijekom koje će svirati i u Zagrebu. Kao privremenog gitaristu uzimaju Ron Wooda koji nedugo zatim postaje standardnim članom Stonesa. Pred snimanje albuma Voodoo Lounge (1994) napušta ih jezgra Stonesa, čovjek iz ritam sekcije, basist Bill Wyman. Izgovor za iznenadan odlazak iz grupe bio je da mu je dosta turneja i velikih koncerta, te da ostatak života želi provesti nešto mirnije. Na njegovo mjesto dolazi tamnoputi Darryl Jones koji ipak ne uspijeva ući u prvu postavu sastava tako da Stonesi više nisu peteročlani nego četveročlani band. Stonesima smrt 1984. godine uzima Iana Stewarta koji se spominje na početku ove priče. Smatra se jednim od osnivača grupe, ali nikada nije bio 'njihov'. Svirao je skoro na svim njihovim albumima u studiju. Često je išao s njima i na turneje kao prateći muzičar. Može se reći da je bio 6. Stones. Iz mnoštva manje uspješnih albuma 80-tih, može se izdvojiti album STEEL WHEELS iz 1989. godine koji je njihov najbolji album nakon EXILE ON MAIN STREET iz 1972. godine. Solidan uspjeh je postigao i singl HIGHWIRE koji je izašao na jako dobrom live albumu FLASHPOINT (1991). Album VOODOO LOUNGE nosi singl LOVE IS STRONG koji je natprosječan u odnosu na cjelokupan album. Epilog U ovom završnom poglavlju dajem vam citat iz velikog New Musical Expressa u kojem je slikovito opisan 'rad' Rolling Stones stroja što će biti dovoljno za završetak ove šetnje kroz kratku povijest banda: "Dok su Bill Wyman i Charlie Watts stvarali temeljan, izmučen prateći ritam, Brian Jones i Keith Richards su sa svojim loše naštimanim gitarama napadali 'brisani prostor' ostavljajući Jaggeru istureno mjesto da izvikuje tekst na svoj najusiljeniji i grub način."

- 21:21 - Komentari (0) - Isprintaj - #

BOB MARLEY-KRALJ

Robert Nesta Marley rođen je 6. veljače 1945. u kući njegovog djeda na Jamajci. Uskoro nakon što je rođen, njegov je otac napustio njegovu majku, iako je financijski nastavio uzdržavati obitelj i povremeno se vraćao da posjeti svoga sina. Bilo je to sredinom '50-ih, kada je naći posao na Jamajci bilo vrlo teško, pa su Bob i njegova majka napustili svoj dom u St. Ann i uputili se u Trenchtown (Zapadni Kingston) kako bi pronašli sreću u velikom gradu. U Trenctownu, provodio je mnogo vremena sa svojim dobrim prijateljem Nevill Livingstoneom, kojeg su obično zvali nadimkom Bunny. U velikom gradu također je bio više izložen glazbi koju je volio, a koja je uključivala Fats Domina i Ray Charlesa. Bob i Bunny zajedno su pohađali satove glazbe koje je držao poznati jamajkanski pjevač Joe Higgs. Na tim su satovima upoznali Peter Macintosha i uskoro postali dobri prijatelji. U meduvremenu se jamajkanska glazba razvijala i postajala vrlo popularna širom Kariba zahvaljujući invenciji Ska glazbe. Kada je Bobu bilo 16 godina, počeo je slijediti svoj san da postane glazbenik. Glazba je većini mladih s Jamajke bila jedina mogućnost za bijeg iz surove realnosti. Jedan od tih mladih ljudi bio je i Jimmy Cliff koji je sa svojih 14 godina već imao snimljena dva hita. Nakon što je upoznao Boba, Jimmy ga je upoznao s Leslie Kong, lokalnom glazbenom producenticom. Bob je poslušao Jimmyjev savjet i otišao na audiciju kod Leslie Kong. Bobov glazbeni talent došao je do punog sjaja i počeo je snimati u studiju svoj prvi single "Judge Not". Nažalost, niti "Judge Not" niti njegov single iz 1962., "One More Cup Of Coffee", nisu bili baš uspješni. Bob je uskoro prekinuo suradnju s Leslie, nakon što nije primio nikakvu plaću. Slijedeće su godine Bob, Bunny i još nekoliko prijatelja formirali The Wailing Wailers. Početak nije baš bio sjajan, jer su nakon nekoliko studijskih proba dva člana, Cherry i Junior Braithwait, napustili bend. Unatoč tome, bend je nastavio s radom i bio je predstavljen Clemet Doddu, producentu Coxsone izdavačke kompanije. U toj su kompaniji The Wailing Wialers snimili svoju prvu pjesmu "Simmer Down", koja je postigla priličan uspjeh na Jamajci. The Wailing Wailers, koji su se sada sastojali od Bob Marleyja, Peter Tosha i Bunnyja, postali su prilično popularan lokalan bend. Njihova se publika rapidno povećavala i snimili su još nekoliko pjesama za Coxsone etiketu, koje su uključivale "It Hurts To Be Alone" i "Rule The Roadie". Bob je uskoro preuzeo ulogu vođe benda i tekstopisca. Život Boba Marleyja postao je vedriji kada se 10. veljače 1966. oženio za Ritu Anderson. Slijedećeg dana, nakon vjenčanja, Bob je otišao u SAD posjetiti majku koja je živjela u Delaweru. Za vrijeme boravka u SAD-u, radio je kako bi mogao financirati svoju glazbu, ali se uskoro vratio kući. Nakon Marleyjeva povratka, glazba The Wailing Wailersa evolvirala je od Skaa u Rock Steady. Ova se evolucija sukobljavala sa zahtjevom Coxsone etikete za Ska bendom. Zbog toga su novi Wailing Wailersi napustili Coxsone i preimenovali se u The Wailers. Umjesto da traže novu izdavačku etiketu, The Wailers su odlučili osnovati vlastitu koju su nazvali Wail 'N' Soul. Taj se događaj poklopio s rođenjem Marleyeva prvog sina kojeg su nazvali Cedalla. Nekoliko singlova, kao što su "Bend Down Low" i "Mellow Mood" izdali su za svoju etiketu prije nego se ugasila te iste godine. Propadanje njihove vlastite etikete imalo je snažan učinak na bend i uspjeli su se vratiti na svoj stari put tek kada su upoznali Lee Perryja. Uz pomoć Perrya, The Wailers su stvorili sjajne pjesme kao što su "Duppy Conquerer", "Soul Rebel", "400 Years" i "Small Axe". 1970. godine The Wailersi su se proširili za dva člana - Aston Barreta i njegovog brata Carletona. The Wailersi su u to vrijeme bili prilično popularni širom Kariba, ali još uvijek nepoznati u ostatku svijeta. Ova im je popularnost omogućila da osnuju drugu, uspješniju etiketu, koju su nazvali Tuff Gong, prema nadimku Marleyja. Upoznavši Johnny Nasha, Marley je otputovao s njim u Švedsku, a zatim u London, gdje je snimio "Reggae On Broadway", kojeg je izdala etiketa CBS. Nakon toga je ostatak The Wailersa doputovao u London kako bi pomogli promociju singla, ali su ubrzo shvatili da su ostali bez financijskih sredstava. Bez ikakvih drigih preostalih mogućnosti, Bob je otišao vlasniku etikete Island Records, Chris Blackwellu, nadajući se mogućem ugovoru. Blackwell je već bio čuo za The Wailerse i odmah je s njima potpisao ugovor. Kao predujam dao im je osam tisuća funti kako bi se mogli vratiti doma i snimiti svoj prvi album za Island etiketu. Ovo je bio vrlo važan ugovor, jer je prvi puta jedan reggae bend imao pristup najboljim uvjetima snimanja. Album koji su izdali zvao se "Catch A Fire", kritičari su ga vrlo dobro prihvatili i bio je jedan od prvih reggae albuma. Prije The Wailersa, reggae se prodavao samo u obliku singlova ili na kompilacijskim albumima. U proljeće 1973. The Wailersi su se vratili u London kako bi odradili tromjesečnu turneju po Velikoj Britaniji. Po završetku turneje vratili su se na Jamajku, gdje je Bunny odlučio prestati ići na turneje. Zamijenio ga je Joe Higgs. The Wailersi su, zajedno s Higgsom, otputovali u SAD gdje su trebali svirati kao predgrupa na 17 koncerata, u to vrijeme, najpoznatije američke crnačke grupe Sly And The Family Stone, ali su otpušteni nakon četiri nastupa jer su postali popularniji od grupe prije koje su svirali, a publika je skandirala "Wail-ers" još dugo nakon što bi Sly And The Family Stone počeli sa svojim koncertom. Također su nekoliko puta svirali i prije Bruce Springsteena. Nakon što su ih Sly And The Family Stone otpustili, našli su se The Wailersi još jednom bez novaca, ovaj puta u Las Vegasu. Nekako su se dočepali San Francisca gdje su održali live koncert za radio stanicu KSAN-FM, a cijelo je to iskustvo uzrokovalo rast njihove popularnosti u Južnoj Americi. Krajem 1973. izdali su dugo očekivan nastavak albuma "Catch A Fire", kojeg su nazvali "Burnin". Na ovom se albumu nalaze mnogi klasici The Wailersa, kao što su "I Shot The Sheriff" i "Get Up, Stand Up". Popularnost The Wailersa u Južnoj Americi još više je porasla kada je Eric Clapton snimio remake pjesme "I Shot The Sheriff", koji je postao broj jedan na američkoj ljestvici singlova. 1975. izašao je treći album The Wailersa, "Natty Dread", na kojem se nalaze iznimne pjesme kao "Talking Blues", "No Woman No Cry" i "Revolution". Loša je stvar bilo to što je dvije trećine orginalne postave The Wailersa, Peter Tosh i Bunny Wailer, napustilo bend kako bi se posvetili solo karijeri. To je uzrokovalo ponovnu promjenu imena sastava, ovoga puta u Bob Marley And The Wailers. Odlazak dva člana benda stvorio je rupu u vokalnoj sekciji, koju su popunile Rita Marley, Judy Mowatts i Marcia Grittiths. Tog je ljeta bend počeo novu turneju po Europi. Dva koncerta održana su u Lyceum Ballroomu, oba su snimljena i izdana kao live album, na kojem se nalazi nezaboravna live verzija "No Woman No Cry", koja je postala svjetski hit. Grupa je doživjela dodatne promjene dolaskom u bend Al Andersona i Bernard Harveyja, koje su kasnije zamijenili Junior Marvin i Tyrone Downie. Poslijednji put kada su The Wailers svirali zajedno u orginalnoj postavi bilo je na koncertu Stevie Wondera za jamajkanski Institut za slijepe osobe. Bob Marley And The Wailers nastavili su s izdavanjem nevjerojatnog albuma "Rasta Man Vibration" 1976. godine. To je potaklo svojevrsnu reggae-maniju u Sjedinjenim državama, a časopis Rolling Stone ih je imenovao grupom godine. Na albumu se nalazi snažna pjesma "War" čiji su stihovi preuzeti iz govora kojeg je održao car Haile Selassie. Bob Marley je odlučio održati besplatan koncert u Parku narodnih heroja, u Kingstonu, 5. prosinca 1976. Ideja koju je koncert podupirao bila je mirovna poruka protiv ratova koji su se vodili u getu Trenchtowna u to vrijeme. Tragedija se dogodila dva dana prije samog koncerta, kada je naoružana osoba upala u stan Marleyjevih i pucala na Boba, Ritu i dvoje drugih prijatelja. Nasreću nitko nije stradao. Unatoč ovome događaju, Bob Marley je nastavio s prvobitnim planom i održao nezaboravan koncert pod imenom "Smile Jamaica", dva dana kasnije. Nakon koncerta bend je otputovao u Veliku Britaniju, gdje su 1977. snimili album "Exodus", vjerojatno njihov najbolji album općenito. Ubrzo je postao album broj jedan u mnogim zemljama, između ostalog u Njemačkoj i Engleskoj. Također je bio jedan od najboljih albuma te godine. Za vrijeme europske turneje, bend je održao nekoliko nastupa u londonškom Rainbow Theatre. U svibnju Bobu je dijagnosticiran rak. Bilo je vjerojatno da bi se širenje raka moglo spriječiti tako da se Bobu amputira nožni palac, ali je on to odbio. Takav bi postupak bio protiv njegove rastafarijanske vjere. Ovim vijestima ostatak je "Exodus" turneje otkazan. Ipak, bolest nije spriječila Boba Marleyja da nastavi sa snimanjem glazbe, pa je 1978. izdan album "Kaya", koji je imao puno zreliji zvuk nego prijašnji albumi. Boba su optužili da se prodao, jer su mnoge pjesme bile posvećene ljubavi ili ganji (marihuani). Rastafarijanci su, naime, vjerovali da će ih pušenje svete biljke približiti Jahu (Bogu). U travnju 1978. Bob se vratio na Jamajku kako bi održao "One Love" mirovni koncert, kojeg je posjetio i jamajkanski predsjednik Michael Manley te vođa opozicije Edward Seaga. Bob ih je doveo na pozornicu i čak natjerao da se rukuju. 15. lipnja dodijeljena mu je medalja za mir u trećem svijetu, koju su mu dodijelili Ujedinjen Narodi. Posjetio je prvi puta Afriku otputovavši u Keniju i Etijopiju. Na tome je putu započeo rad na pjesmi "Zimbabwe". Za to je vrijeme bend je izdao drugi live album "Babylon By Bus", koji je snimljen u Parizu. Album koji ga je slijedio bio je "Survival" 1978. Na cijelom je albumu očita prisutnost motiva preživljavanja crnaca. Sedamdesete su se sada već bližile kraju, a Bob Marley And The Wailers bili su jedan od najpopularnijih bendova. 1980. prvi su puta nastupali u Africi, u gradu Gabon. Vlada Zimbabwea pozvala je cijeli bend da gostuje na ceremoniji u čast neovisnosti njihove zemlje u travnju. Bob je kasnije izjavio da je taj poziv bila za njega najveća čast u životu. Bob Marley je nastavio sa snimanjima i 1980. izdan je album "Uprising". Sve se činilo blistavim - bend je planirao američku turneju sa Stevie Wonderom te zime. Bobovo zdravlje se pogoršavalo, ali je ipak dobio dozvolu od doktora da ide na turneju. Turneja je počela u Bostonu, a slijedio je New York. Za vrijeme njujorškog nastupa Bob je izgledao vrlo loše i skoro se srušio. Slijedećeg jutra, 21. rujna, trčeći kroz Central Park, Bob se srušio i prevezen je u bolnicu. Tamo mu je otkriven tumor na mozgu i doktori su mu predviđali još mjesec dana života. Rita Marley je inzistirala da se turneja otkaže no Bob je želio nastaviti. Odsvirao je nezaboravan koncert u Pittsburghu, ali je bio prebolestan da nastavi, pa je turneja napokon otkazana. To je bio njegov poslijednji nastup. Liječenje mu je malo produžilo život no ono neizbježno ipak se spremalo. Prevezen je u bolnicu u Miamiju gdje je kršten Berhane Selassie u etijopskoj ortodoksnoj crkvi, 4. studenoga. U posljednjem pokušaju da spasi svoj život, podvrgao se kontroverznom liječenju u Njemačkoj. Za vrijeme boraka u Njemačkoj proslavio je svoj 36. i posljednji rođendan. Liječenje, nažalost, nije uspjelo. Bob je želio umrijeti kod kuće, ali nije doživio da ga prevezu natrag na Jamajku. Umro je 11. svibnja 1981. u bolnici u Miamiju. Tisuće ljudi prisustvovalo je njegovom sprovodu 21. svibnja, između ostalih predsjednik Jamajke te vođa opozicije. Bob Marley nalazi se danas u mauzoleju u svom rodnom mjestu. Nakon smrti dodjeljen mu je orden Jamajke za njegove zasluge. Bob Marley znao je svoju sudbinu - kao vizionar, predvidio je i ovo, a njegove će riječi ostati zauvijek besmrtne u pjesmama u kojima je napisao: "One bright morning when my work is over I will fly away home."

- 21:01 - Komentari (1) - Isprintaj - #