bigg

< kolovoz, 2009 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Oglas 



Broj posjeta
Hit Counters

 Zanimljivo iz arhive
Beč-Bjelovar-Brčko
Ne sagriješi rječju
Sudionici u prometu
Svoga tela gospodar
Psihologija i odgoj
Moda
Lisabon
Lisabon 2
Nogomet
Vječiti bundžije
Malo dijete mala briga
Boris & Bata Reunion
Val reformi...
Dioničarstvo u Hrvata
Opstipacija
Bolna priča o vrelim dodirima
Felga ti sama beži



 21.08.2009., petak

Exkluzivno: Lambaša ljubi Sanaderov trbuh


EXKLUZIVNO! SENZACIONALNO! Na pomolu nova ljubavna afera, nastupa sraz između svijeta politike i svijeta show businessa.

Jučer u smiraj dana pred dubrovačke zidine uplovila je javnosti već od prije poznata 18 metarska Buljubašićeva jahta „Malo vitra“. Kao i već početkom ovog ljeta, na jahti se nalazio bivši premijer i predsjednik HDZ-a Dr. Ivo Sanader. Dobro upućeni čitaoci znaju kako je prošli tjedan Dr. Sanader, nakon duljeg bezuspješnog liječenja od legionele te ozljeda anusa prouzročenih nasilnim pokušajima uvlačenja od strane aktualnog ministra zdravstva Dr. Milinovića, zatražio drugo liječničko mišljenje. Specijalno za tu svrhu, a na račun poreznih obveznika, iz SAD-a je doveden Dr. Gregory House, predstojnik Odjela za dijagnostičku medicinu na Princeton-Plainsboro Teaching Hospital. On je neprijeporno ustanovio da se u slučaju Dr. Sanadera ne radi o legionarskoj bolesti, već je u pitanju teži oblik encefalitisa, pa nema nikakvog razloga da bivši premijer ne nastavi i dalje normalno funkcionirati, kao što je činio i svih ovih godina do sada. Odmah po primitku ove optimistične dijagnoze Dr. Sanader je odlučio nastaviti naprasno prekinuto ljetovanje.

No, ono što su prolaznici vidjeli pri pristajanju jahte „Malo vitra“ nisu očekivali ni najsmjeliji politički analitičari, kao niti dobri poznavatelji showbiz scene. Na jahti se nalazila Dolores Lambaša koja je obnaženih grudiju skakutala oko Dr. Sanadera, očigledno u dobrom raspoloženju. Na stolu je stajala otvorena boca šampanjca i dvije čaše, a par je bio vrlo očigledno prisan. U jednom trenutku čak je uočeno kako Dolores Lambaša u šaljivom tonu cjeliva trbuh Dr. Sanadera. Izgledalo je kao da novopečeni par nije niti malo uzrujan pažnjom prolaznika, što se nije moglo reći za tjelohranitelja pjevačke dive i višestruke dobitnice nagrade Grammy Beyonce, koji je iznerviran činjenicom da na njega više nitko ne obraća pažnju istukao dvije penzionerke što su se vraćale s peškarije. Nakon dvadesetak minuta ljubakanja i najnježnijih dodira Dr. Sanader odlučio je potražiti osvježenje u moru i elegantnim je skokom na glavu zadivio grupu japanskih sudaca međunarodnog olimpijskog odbora specijaliziranih za skokove u vodu, a koji se tu također slučajno zatekli. Iz pouzdanih izvora saznali smo da je baš vještina skakanja u vodu na glavu i privukla nestašnu Dolores, jer se pokazalo da je njen prethodni ljubavnik vrlo deficitaran na tom području. Za očekivati je da će s Dr. Sanaderom Dolores biti puno sretnija, budući da je on poznat kao iznimno čvrst političar, kako u svom stilu vođenja tako i u svemu ostalom, no ono što možda baca malu sumnju na budućnost veze jest dosadašnje iskustvo cijele javnosti po kojem bivši premijer ponekad zna u najvažnijem trenutku ostaviti nesvršen posao i pobjeći glavom bez obzira.

Zanimljivu nadopunu ovoj priči predstavlja i za sada samo na pola provjerena informacija kako su bivši Doloresin dečko Frano Lasić i premijerka Jadranka Kosor u strasnoj ljubavnoj vezi. Naime, u početku se sumnjalo da je Frano u vezi s Renatom Sopek, s kojom je često viđan, ali se pokazalo da je Renata tu bila samo posrednica. Budući da je ona Jadrankina fitness trenerica, a Franu Lasića poznaje još otkad je s vrtićem došla u posjetu njegovom staračkom domu, odigrala je svojevrsnu „match making“ ulogu i sada sa zadovoljstvom uživa u sreći zaljubljenog para.

Neočekivano, na sva ova zbivanja Crobex je reagirao izuzetno povoljno. Jučerašnje trgovanje završeno je sa sedam postotnim rastom u odnosu na dan prije i nadprosječno visokom likvidnošću. Upitan za mišljenje, glasnogovornik zagrebačke burze Željko Kardum izjavio je kako je pozitivan skok rezultat optimizma na tržištu koje je nastalo uslijed spoznaje da se politička elita polako okreće od ekonomije i svoj fokus stavlja na afere iz showbiz svijeta. Očekuje se da bi takav trend mogao značajno smanjiti, a možda i u potpunosti ukloniti uplitanje Vlade u ekonomiju države, što će u konačnici rezultirati procvatom i naglim razvojem svih segmenata privrede. S druge strane, hrvatski ministar financija Ivan Šuker izjavio je kako je skok burze rezultat vladine fiskalne politike te da je da ga je on predvidio još u trećem kvartalu prošle godine.

Čitajte exkluzivno u idućem broju: Strastvena ljubav između Thompsona i slovenskog premijera Boruta Pahora: „Naša ljubav ne poznaje granice“.


- 15:57 - Komentari (3) - Isprintaj - #

 20.08.2009., četvrtak

Vrše


"Danas je prošlo točno sedamdeset i šest godina otkad sam ja prvi put čuo cvrčka" rekao je barba Vijeko s osmjehom. Malo me takla ta rečenica. Ne postoji puno ljudi koji će na taj način sumirati svoj život. Svi mi, gledajući na svoju prošlost, obično tražimo velike trenutke, znamenite preokrete, bitna djela koja su ostavila traga, po kojima će nas pamtiti. A njemu su važni cvrčci. Tamo gdje se on rodio bilo je malo toga osim cvrčaka.

U dvorištu stare kamene kuće, ispod loze Babića, pijuckamo rakiju. Jutro je, već je polako krenulo ka podnevnoj vrelini. A mi smo taman s lozovače prešli na orahovac. Dogovaramo kako ćemo ujutro ići vaditi vrše. Samo, prije toga Vijeko na svojoj barki mora promijeniti jednu dasku. Pukla je, ne može se više zakvačiti veslo. Ima već spremnu drugu. Bit će to večeras pola sata posla. Imao je on i motor, ali ga je skinuo. Bolje mu je na vesla. Pitao sam ga zašto ne uzme plastičan brod, lakše je. Drvenog svake godine moraš na kraj, farbati, mijenjati što je propalo... "Nestabilno je to, pao bih ja u more..." izgovara se on. Ali nije to pravi razlog. Svu bogohulnost svog pitanja shvatio sam tek kad sam vidio spomenuti brod. Plavo bijeli čamac dug oko pet metara, bez kabine. Star devedeset i osam godina. I svaka godina ostavila je na njemu trag. Pun je brazdi, ureza, klimavih dasaka... Na površini je uredno pobojan, ali boja ne sakriva bore. Ni na Vijeki, ni na brodu. Njih dvojica idu jedan uz drugog i teško ih je zamisliti u nekoj drugoj kombinaciji. Pogotovo ne plastičnoj.

"Taj mi je brod ostavio otac"
"A kome ćete ga vi ostaviti?"
Malo šuti pa tiho reče... "Nikom."

Jedne godine, kada Vijeko više neće moći veslati, izvući će brod na kraj, da tamo stoji. Da se pokraj mora, a ne dotičući ga, polako rasuši i umre. Bit će to smrt onoga koji je vidio generacije, koji zna za vremena kada su brodovima žene iz Prekog išle u Zadar prati robu. Sjeća se i olujnog dana kojeg se nisu vratile, kada ih je more, i njih i bijele ispeglane gospodske plahte, uzelo za sebe. Kao što je uzelo mnoge prije njih. I kao što će još mnoge uzeti. Ali, možda je i to bolje nego raspasti se, osušiti, polako nestati... Brod više bez Vijeke ne može. Kao ni Vijeko bez broda.

Sutra, kad prije sunca pođemo vaditi vrše, reći ću sinu da pamti. Jer to što će sutra vidjeti i raditi, vjerojatno nikad više u životu neće imati priliku. Niti on, niti bilo tko iz te njegove iPhone generacije. Kada od barke ostane samo hrpa trulih dasaka i jedno veslo na zidu konobe, ispod kojeg će sezonski konobar grupi stranih turista servirati buzaru od japanskih škampa, uveseljavajući ih na četiri jezika, moći će se samo sjećati... broda, vrša i mora kakvo je nekad bilo...

Fotke s ribarenja

- 12:06 - Komentari (5) - Isprintaj - #

 06.08.2009., četvrtak

Slučajni glazbeno-ekološki putopis


Kada netko sjedne na bicikl i proveze se par kilometara, uslika par slika i napiše par rečenica, na kraju sve to objavi na blogu i nazove cijelu stvar „putopisom“, u najmanju ruku može se reći da se radi o vrlo pretencioznom činu. U svom životu radio sam sa sasvim dovoljno novinara i raznih PR eksperata da, ako ništa drugo, naučim da zapravo isključivo i jedino naslov prodaje priču. Tko bi ovo čitao da je na naslovnici blog.hr vidio nešto poput „Prašnjavi savski nasip: par slika i rečenica“? Ma hajde... S druge strane, da sam u naslov još nekako uspio ubaciti Grašu i Danijelu, to bi bio totalni hit. Imao bih hitova više nego Huljić hitova... ako me razumijete. Samo, malo sam se bojao sudske tužbe... i da me Thompson ne napuca... thompsonom... ako me razumijete... a sve u domoljubnom zanosu. Ili da me Grašo ne odjene u neki svoj metro kompletić. Ili, još gore, da mi ne otpjeva nešto... No, skrenuh s teme, odlutah kao neka sklerotična Baba Plutačica... Hajdemo k biti priče.

Nakon ne naročito stresnog, ali zato mučno-ljetnog radnog dana, odlučih se malo probiciklirati. Trebalo mi je određeno ispuhivanje. Iako po svom habitusu (kakva divna riječ, kako se sad sam sebi doimljem pametan) nisam biciklist, već mi se po drugi put u kratkom vremenu desilo da mi bicikliranje paše. Na nasip sam se popeo kod srednjeg mosta i okrenuo prednji kotač nizvodno, prema istoku, utakavši slušalice u uši.

A sada kratak osvrt na glazbu, da nađem makar malo alibija za pretenciozni naslov. Veliki mi je užitak vozati se okolo i slušati muziku. Posebno mi paše malo žešća i glasnija, ali šibati cestom i ne biti u stanju čuti auto iza sebe, zanesenog biciklista lako može dovesti u situaciju da svojim krhkim tijelom nekom suludom vozaču napravi totalnu štetu na autu. A kako nemaju svi kasko, bolje je ipak muziku slušati van prometnica. Ili makar glavnih. Moja play lista obiluje svakakvom muzikom po mom ćeifu. Istaknimo ovom prilikom Metallicu (zadnji album na kojem su očito zaključili da ima puno mjesta na CD-u pa nema skladbe ispod 6 minuta), Green Day (boy band koji misle da su pankeri), Iggy Pop (sušeni bakalar kojeg je neka sklerotična Baba Plutačica kupila prije 15 godina za Badnjak i zaboravila na njega, a on sad cijelo ovo vrijeme vjeruje da je punk pjevač), Hladno Pivo (bend iz Gajnica koji su nekad bili pankeri, ali se sada razumije što pjevaju) i Drop Kick Murphys (irski folk punk ljevičarsko-patriotski bend koji se već dva desetlječa svim silama grči da zvuči kao Hladno Pivo). Ne bih sad previše davio, no bacio bih samo mali fokusić na ove zadnje, čije sam dvije pjesmice tu prikačio. U svakom slučaju, malo je reći da sam uživao u zvučnoj kulisi.



Prvih par kilometara prošlo je kao subotom prijepodne u Bogovićevoj. Pregorene kvarc – tete rastrčavaju svoje skakučuće wonderbra grudnjake, svoje majice na bratelice s dubokim dekolteićima i sitnim znakom krokodilčića. Sakrivaju oči iza naočala s potpisom, dok njihovi metro mužići na biciklu za njima na povodcu vode zadihano psetance, koje pak super pasira uz njegove crvene capri hlače. Takve i slične spodobe hrpimice blokiraju put, pa jedva čekam da se malo maknem iz onog što svi mi i predobro poznajemo pod nazivom „Zagreb“. Ali, takav gad brzo nestaje svakim okretajem pedala.

Kilometar ili dva nakon što uređeni dio nasipa prestane i nakon što ružne industrijske konstrukcije zamjene stambene višekatnice, počinje vodozaštitno područje. Isprva me malo čudilo vidjeti znak „vodozaštitno“ u takvom ružnom okruženju, tko bi pio vodu koja se ovdje crpi? Ali kako sam odmicao zgrade su nestajale, puteljak uz nasip postajao je sve manji, a potom mi je pred očima pukla idilična slika (slika 1, slika 2, karta, satelit). Nekoliko tihih ribiča vrlo smirenih izraza lica okupilo se oko idiličnog jezerceta. Kućica s natpisom „Ribičko društvo Peščenica“. Tko bi rekao da ovdje tako nešto postoji? Ide li i predsjednik Peščenice ovamo kratiti svoje vrijeme, odmarati se od svojih dnevnih dužnosti? Jesu li ovo njegovi Brijuni?

Vozeći polako dalje, uz još nekoliko jezeraca i još više ribiča, asfalt zamjenjujem bijelom cestom. Uspentravši se na nasip, da vidim gdje sam, čudni mirisi koji su do mene dopirali već zadnjih par minuta pokazali su na svoj izvor (slika 1, slika 2). Planina „Jakuševac“ prostirala se s druge strane Save, još uvijek šira nego viša. Zasad. Imate sreće što još uvijek nije moguće fotografirati smrad. Na mojoj, pak, strani Save nalazili su se nasadi nekakvog povrća (slika 1, slika 2). Dosta toga raste u ovom smradu. I prašini šodrane ceste. Mljac povrće... ili ne baš.

Što dalje to tužnije. Između nasipa i Save sada je puno širi prostor koji obiluje puteljcima i dračem. Stabljike ambrozije ovdje se hvataju za ruke i plešu nepregledna kola, znajući da je ovo njihovo carstvo. Da sam alergičan vjerojatno bih tu skončao. Ono što je još gore, nije moguće proći više od sto metara a da se ne naiđe na neko divlje odlagalište smeća. Stare olupine veš mašina, vreće i vrećice, limene kante i sve unaokolo ljepljivo od izgorjelog ulja, nafte ili tko zna čega. Teško je povjerovati koliko je toga ovdje. Poslikao sam samo jedno takvo mjesto (slika 1, slika 2) jer mi je usred sve te gadarije pao mrak na oči, zgadila mi se i vožnja i slike. Ali vjerujte, na nekoliko kilometara vidio sam nekoliko desetaka ovakvih grozota. Gade mi se ljudi. Gade mi se moji susjedi kojima je lakše i ljepše napraviti ovaj užas nego odvesti svoje smeće na neko mjesto gdje se to organizirano odlaže. I gdje bi možda morao platiti par kuna. I oni od vas koji sada čitate, a koji ste navezli nešto od ovog – i vi mi se gadite, da znate. Brzo dalje, da ne gledam.

Kad se izađe iz šikare, kad granje i sve što ono skriva ostane iza vas, pogled pukne na novi most preko Save koji je sagrađen u produžetku Radničke. Ona preko njega izlazi na zaobilaznicu kod petlje Velika Kosnica. Most je lijep i sasvim bi sigurno pomogao rasterećenju ulaska u grad, samo da je Radnička cijelim putem proširena na četiri trake. Ovako, to je samo još jedan prometni čep i pitanje je do kad će to tako biti.

Još nekoliko kilometara i stigao sam do mjesta gdje autoput iz Varaždina, sada već zaobilaznica oko Zagreba, prelazi Savu (slika, satelit 1, satelit 2 – lijepo se vidi aerodrom Pleso s kojeg sutra idem na put). Tu sam uočio još dvojicu veselih ribiča. „Što je, rekreacija ili pecanje“ pitaju oni. „Rekreacija, da se iz kostiju ispuca posao i grad“. „Ah, mi samo dođemo autom i zabacimo udicu. Mi se tako smirimo.“ Sretno u pecanju dečki. Rekao bih vam i „Bistro“, ali na Savi bi to zvučalo kao ironija, pa bolje ne.

Nazad sam krenuo vrhom nasipa. Mislio sam da ću samo šmugnuti kući, da neću više stajati niti slikati. Da će me letargija EKV-a u ritmu okretaja kotača otpratiti do kuće, a da i ne primijetim. Ali, novi smrad me prenuo. Pa dokle više, koliko tog ima? Ali ovaj put izvor zadaha nije bilo divlje odlagalište, već postrojenje za pročišćavanje otpadnih voda Struge (slika, satelit). Kad sam bio tamo odmah sam shvatio da je u pitanju neki kolektor, ali nisam točno znao kakav i što. Tek sam kasnije prosurfao i vidio. Da, ljudi moji, to što mi kakamo i piškimo, i to nekamo ide. Što dalje od naših očiju i noseva, velite vi... da. Ali i to je nekamo. I u nečije susjedstvo. Ne volim one fanatične ekologe, idu mi na jetru oni koji svaki dan na posao idu autom i u ljetu ne izlaze iz klimatiziranih prostora, ali zato skupljaju potpise na Cvjetnom trgu protiv ove ili one elektrane... ali ova količina gadarija polako počinje uzimati danak i kod mene. Ljudi moji, mora li ovo ovako?

Nasip dalje vodi između olupina, pokraj sklepanih kućica romskog naselja. Grupa mladih Roma stoji na nasipu, prati me pogledom. Da su kojim slučajem svirali, možda bih ih i nazvao Cigani. Ovako su bili samo jadni. Nisu zaslužili taj naziv, koji mene podsjeća na noć, violinu, splav, pun stol i razbijenu čašu. Zapravo, vidjevši ih ovakve najviše su me podsjetili na Perhana i njegove, iz Kusturičinog filma. I pas koji kenja nasred puta, i zmusana klinka s prevelikom majicom, s natpisom „I'm everybody's girl“. Koji kliše. Čitam što sam napisao i čudim se sam sebi. I ovo je Zagreb. Jeste li ga ikad vidjeli?

Minute idu, kilometri idu... već sam na uređenom dijelu nasipa. Gužva... šminkeri i metrići sad se doimaju nestvarno. Pa još prije par trenutaka sam bio skoro pa u indijskom slamu, među govnima... Zgrada HRT-a na Prisavlju nekako iznanađujuće hitro skače pred mene. Tu sam i kraj je.

Nije bilo puno kilometra, ali oko mene se izvrtilo dosta kulisa, skoro pa dva svijeta. Sad sam nekako smiren, umoran, uljuljkan. I nije me briga. Zapravo, svim teškoćama, cijeloj svakodnevici, politici koja nas zasipa sa svih strana, krizi, Jaci, HŽ-u... svima... a najviše onom bahatom balavcu koji me na nasipu pokušao preplašiti pa da padnem s bicikla, a kojem sam punog srca pokazao srednji prst... svima njima posvećujem pjesmu s s play liste koja odlično oslikava moje trenutno raspoloženje.



A tko su Babe Plutačice? Ljudi moji, pa moram i u idućim tekstovima o nečem pisati, zar ne?

P.S. Ovo je moja frizura nakon što sam skinuo biciklističku kacigu :-)


- 23:27 - Komentari (6) - Isprintaj - #

 02.08.2009., nedjelja

Felga ti sama beži...


Ivan
Redovito se pentra po planinama, što biciklom a što pješice. Obišao Alpe, planine po Škotskoj, bio u Ukrajini biciklom. Obožava manifestacije poput „tko će se u 24 sata više puta popeti na Sljeme“. Bicikl nadograđen hrpom frajerske opreme, dobra kaciga, sintetička majica za trčanje, na leđima mini takmičarski ruksak. Biciklističke gaće „s pelenom“, tene s kopčama tako da na biciklu nema pedale već samo nekakav docking station gdje mu se tene nakače (čudo jedno).

Marko
Svako jutro prije posla ide u teretanu. Prošao Alpe i što ja znam što još biciklom, a svaki vikend ide na Sljeme. No, po cesti je zadnji put bio na Sljemenu 1995. jer je to za curice. Po planinarskim stazama mu treba manje od sat vremena. Suludo dobar bicikl, frajerska kaciga, biciklistička majica s džepovima iza, bicke „s pelenom“ i naravno, čarobne tene/pedale. „Strong silent type“, rekli bi u američkim filmovima.

Ja
Bivši košarkaš, iz doba kad su utakmice imale poluvremena a ne četvrtine. Rekreativni jiu jitsu borac, u zadnje vrijeme malo i plivam. Najviše vremena provodim oko roštilja i butelje vina. Parketi se povijaju pod pritiskom mog čunjastog torza. Bicikl kupljen pred 21 godinu, od jedne od prvih plaća. Prekjučer dokupio novi sic, da mi hemoroidi ne izbiju na oči van, budući da nemam „gaće na pelenu“. Kaciga za 50 kuna, izgledam kao gljiva. Rukavice za teretanu, reklamna pamučna majica, gaće od Kineza. Obične pedale kupljene prije par godina, prijašnje sam polomio. Stare tene slične starkama. Na leđima ruksak iz vojske.

I tako, toga jutra, mi krenusmo na Sljeme cestom.

Do cilja 9,7 km: Slikamo se, smijemo, šalimo. Sjedamo na bicikle i krećemo. Ja odlučujem biti konzervativan i stavljam prijenos na dosta nizak stupanj. Dečki se ne poznaju međusobno pa ćaskaju da vide tko su im zajednički frendovi. Ti fanatici se uvijek znaju između sebe. Nešto kao Al'Quaida.

Do cilja 9,2 km: Hm... malo mi je teško. Ali neću pokazati. Neprimjetno spuštam omjer zupčanika da mi bude lakše, ali odmah i usporavam. Dečki odlaze malo naprijed. Naravno, poznaju desetke zajedničkih ljudi.

Do cilja 8,6 km: Huh huh... teško se diše. Skoro sam dokusurio prvu bocu vode (od dvije koje imam). Ivan je skužio da sam usporio, ali kaže da ne želi voziti krugove oko mene. Obećao je Ivanki da neće.

Do cilja 7,7 km: Teško dišem, ali pedaliranje nekako postaje još teže. Marko mi se prikrao straga i ceri se kao lud. Svojom prednjom gumom struže o moju zadnju: „Malo pedaliranja pod opterećenjem, he, he ,he...“. Sunce mu.

Do cilja 6,5 km: Definitivno sam na najnižem stupnju prijenosa i planiram tu ostati do kraja. Gorkog kraja. Marko je malo podivljao zbog „brzine“ kojom se krećemo i odjurio u šumu. Čujem ga kako skače biciklom, vere se po deblima i što ja znam što.

Do cilja 5,7 km: Marko ispada iz šume na cestu s osmjehom na licu. Malo se smirio. Ivan gleda kupine uz put i razmišlja da stane ubrati koju. Lako me sustigne. Prestiže nas lik koji veselo fućkajući pedalira uzbrdo, dok ruke ima prekrižene na prsima. Mrzim ga.

Do cilja 5,2 km: Ivan je definitivno pukao. Staje i bere gljive. Ja nisam točno siguran kako se zovem. Prva boca vode davno je otišla, druga je na pola. Kroz nepoznat vremenski period i kroz maglu vidim da nas Ivan sustiže. S gljivama.

Do cilja 4,0 km: Stajem na ugibalištu da uhvatim zraka. Ivan me pita da li smo mi to sada na križnom putu, ono – postaje i tako to. E, Ivane moj. Nisam siguran hoće li mi samo dvanaest zaustavljanja do vrha biti dovoljno. Marko ponovo odlazi u šumu.

Do cilja 3,2 km: Ivan mi daje svoju vodu. Ivan i Marko se sprdaju da bi bilo fora da mi se da infuzija, a onaj metalni stalak s kotačićima na kojem vrećica od infuzije visi mogao bih držati rukom i voziti kraj sebe. Suludi vozač u plavom Mini Morisu u rally stilu prohuji pokraj nas. Ivan se baca u jarak. Ima pravde...

Do cilja 2,2 km: Stajem i naslanjam se na bicikl. Ne znam da li da povraćam ili samo da legnem. Ne pričam ništa već dulje od sat vremena. Noge ne slušaju.

Do cilja 1,2 km: Hvata me luđačka glad i slabost. Očito sam potpuno ostao bez šećera. Proklinjem jer nisam uzeo sušenog voća, kao što sam planirao. Ivan me tješi. I Marko. Ali ne dopire do mene. Pješakinje koje sam vidio prije pola sata nas prestižu.

Do cilja 0,9 km: Na raskršću prema Tomislavcu liježem na klupicu. Popio sam svima svu vodu. Penzioner sa štapom i parkinsonovom bolešću nas prestiže. Slijep sam i gluh. Što mi je ovo trebalo? Ubijte me sad.

Do cilja 0,0 km: Jes, jes! Najbolji sam! Hrabar, čvrst, brz, jak, nepobjediv!!! Daj ovamo taj višnjevac Ivane, da zalijemo. Huraaaaa. Na vrhu sam Svijeta. Nakon samo dva i pol sata.

Marko i ja smo sjeli u restoran i maznuli grah s kobasicom, piva Velebitska, pola litre. Ja sam na to drapio i štrukle. Ivan nije ostao jesti, žurio je na vlak a potom vozati se biciklom po Gorskom Kotaru. Valjda sam mu malo dojadio. Nizbrdo je bilo super... juhuuuu... malo paziš na šljunak, rupe i zavoje, ali nema pedaliranja. Na jednom mjestu je Marko šibao 72 km/h. Kući sam stigao oko jedan, legao i zamr'o. Već oko šest sam uspio ustati. I skoro da mi uopće nije bilo mučno.

Jedva čekam iduću priliku.

A slike su ovdje.

- 11:51 - Komentari (2) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se