bigg

< srpanj, 2009 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Oglas 



Broj posjeta
Hit Counters

 Zanimljivo iz arhive
Beč-Bjelovar-Brčko
Ne sagriješi rječju
Sudionici u prometu
Svoga tela gospodar
Psihologija i odgoj
Moda
Lisabon
Lisabon 2
Nogomet
Vječiti bundžije
Malo dijete mala briga
Boris & Bata Reunion
Val reformi...
Dioničarstvo u Hrvata
Opstipacija
Bolna priča o vrelim dodirima
Felga ti sama beži



 16.07.2009., četvrtak

Bolna priča o vrelim dodirima... ili obrnuto


Neki me dan kolega podsjetio da sam ostao dužan zanimljivu priču iz Istanbula. Iskustvo iz hamama, koje sam obećao u jednom od tekstova. Za one koji ne znaju, hamam je ono što se u našim krajevima zove turska kupelj. Od uobičajenih (finskih) sauna se razlikuje po tome što je temperatura nešto niža, ali je zato vlaga puno puno viša. Turci imaju duboko ukorijenjenu tradiciju odlaska u hamam, mada se većina mlađih poslovnjaka s kojima sam pričao posjeta toj instituciji uglavnom sjeća iz djetinjstva, kad su s mamama ili tatama tamo hodočastili. Postoje ženski i muški hamami i to je strogo odvojeno, ali po mom saznanju u Istanbulu su dva koja su radi turista napravljeni da budu miješani. Jedan od njih je i onaj pokraj Sulejmanove džamije, koji smo mi pohodili.

Konkretna građevina je stara oko 500 godina i izgleda identično kao u vrijeme kad je Sulejman II Veličanstveni tamo redovito dolazio osvježiti se nakon molitve. Prva, prijemna prostorija, djelovala je baš onako kako bi zapadnjak i zamislio srednjovjekovnu sobu u Istanbulu. Pod zbijen od drvenih dasaka, drveni zidovi prekriveni ornamentima i rezbarijama. Uz rub prostorije debeli ćilimi i jastuci za izvaliti se. Tu i tamo koja nargila. Mladić odjeven u tradicionalnu odjeću doveo nas je do niše ispod stepenica, kamo smo odložili cipele, te nas je uputio na lođu gdje su se nalazile drvene kabinice za presvlačenje.

Ovdje je važno zastati, da se malo opiše struktura naše male turističko/poslovne skupine, jer bez toga nije moguće u potpunosti spoznati bizarnost i užas situacije u kojoj sam se te večeri našao. Naime, kao što sam rekao, grupica je bila mješovita i sastojala se od sedmero, osmero osoba. Većina tih dama i gospode bili su vrlo visoko pozicionirani i uspješni manageri u svojim institucijama, poprilično značajnima za razmjere naše male države. Sve te ljude navikao sam gledati preko pregovaračkog stola, ili u najležernijem slučaju preko poslovnog ručka, te prema njima gajim visoku dozu poštovanja, moglo bi se reći čak i respekta. Tako da nije teško zamisliti kako sam se super osjećao kad je nasmiješeni Turčin pokušao nagurati nas trojicu u kabinicu veličine metar puta dva, da se presvučemo.

Kao da nije dovoljno grozno što ću se sada skidati gol pred poslovnim partnerima, samo još fali da se u uskom prostoru trljamo guzicu o guzicu! Vjerojatno ponukani istim motivima kao i ja, preostala dvojica kolega su se pridružila mojoj pobuni i uspjeli smo isposlovati dvije kabinice od sada već pomalo smrknutog janjičara. Naravno, ja nisam bio taj koji je ostao sam u kabini. I tako smo nas dvojica iznijeli na vidjelo sve svoje argumente, da budem doslovan, razgovarajući uštogljeno ležerno, kao da baš u tom trenutku šećemo oko švedskog stola neke konferencije i nabadamo teleće medaljone na vilicu. Dress code po kojem se s partnerima uvijek razgovara u sakou i s kravatom u tom trenu djelovao je nekako daleko, nestvarno i privlačno, kao Proustov kolačić. Atmosfera u susjednoj, ženskoj kabini, bila je puno ležernija. Dame su se cerekale na sav glas. Nije mi jasno što se to točno tako smiješno tamo zbivalo, ali bez obzira na bolju atmosferu, bilo mi je drago što nisam tamo. Nikako se nisam pred njima želio pojaviti gol, pa čak niti ogrnut u ovu tanku, šarenu krpicu koja je valjda trebala odglumiti ručnik. Bože mili, kako oni misle da ja nešto veličine i kvalitete kuhinjske krpe omotam oko svoje škembe? Čak i da uspijem, što ako nešto proviri ispod te improvizirane suknjice? A ako je stavim ispod trbuha, nedostatak ozbiljnije guzice svakako će omogućiti da stvar nekako sklizne dolje. Ne, definitivno ne idem ovakav van!

Za manje od minute kaskao sam niz stepenice prema onoj prvoj prostoriji, gotovo jednako uporno pokušavajući prikriti nelagodu, koliko i sve ono ostalo što je trebalo prikriti krpom. Pretpostavljam da sam i u jednom i u drugom bio podjednako uspješan. Dame su se cerekale i trčkarale naokolo zagrnute u iste onakve, samo veće tkanine (majku mu, zašto to ja nisam dobio) i noseći nekakve gornje dijelove badića koje su im također tamo dali. Na dnu stepenica čekale su nas klompe. Zapravo, reći da su to bile klompe bilo bi kao reći da je Bajs ministar turizma. Ta obuća bila je namijenjena tome da se natakne na nogu i hoda, ali u osnovi to je bio komad cjepanice s kožnim remenčićem u koji se zatakne noga. I da, sve su bile iste veličine. Otprilike četrdeset i dva. I tako sam ja svoju nožurinu broja pedeset pokušavao nagurati u tu srenjevijekovnu spravu za mučenje, dok su žene već klipsale prema ulazu u prostorije kupelji, vukući glomazne trupce svojim stopalima broja trideset i šest.

Pred prostorija kupelji bila je sva mramorna, mramornog poda i mokra, tako da su se naše „klompice“ počele divljački klizati. I bilo je vruće. Zapravo, nije bilo vruće, ali meni neiskusnom se to tada činilo vruće. Tamo je, zapravo, bio raj.

Vruće je bilo iza idućih vrata. Osjećaj ulaska u pravu, tradicionalnu tursku kupelj najlakše je zamisliti ovako: jednog vrelog ljetnog dana uzmete nekoliko kuhinjskih krpa i stavite ih u lonac vode. Sve to skupa stavite na štednjak i pustite da dobro zakuha. Onda zamolite nekog da kuhačom zakvači jednu od krpa i fljasne vam je posred lica, dok vi pokušavate udahnuti punim plućima. Prvih nekoliko koraka u glavnoj prostoriji nisam bio siguran plivam li ili koračam. Sklizao sam na drvenim cjepanicama bez gumenog đona, bauljajući lijevo, desno, sve u namjeri da stignem do velike središnje kocke za sjedenje. Tada sam shvatio zašto jastozi pokušavaju skočiti iz lonca dok ih kuhaju. U više navrata i ja sam pokušao iskočiti iz svoje kože. Ostatak ekipe također je bauljao u istom smjeru. Ali, sjesti na tu mramornu klupu također je bio izazov. Bila je vrela. U prostoriji je već bilo nekoliko ljudi, uglavnom europske vanjštine. Onako, kao Česi ili Švabe po našim plažama, samo bez čarapica u sandalama. I strašno, strašno iscrpljenog izgleda. Kao da su u pola podneva, u vrijeme smjene turista, proveli četiri sata pred tunelom Sveti Rok u škodi Fabii, '98 godište i bez klime. Zelenoj.

Pokušao sam se osvrnuti po prostoriji i nekako se uživjeti u doživljaj povijesnog prostora koji ja, eto, sada koristim na isti način na koji ga je koristio veliki Sulejman II. Vrata kroz koja smo ušli bila su u jednom uglu kvadratne prostorije. Tri preostala kuta bila su ograđena u manje prostorijice u koje se ulazilo kroz dovratak bez vrata. U njima su bili neki ljudi i radili nešto. Na zidovima između tih prostorijica bile su starinske slavine i mramorni umivaonici/korita (kopanji rekli bi u mome kraju). Tamo su optimisti i luđaci grabili hladnu vodu i polijevali se njome. Strop je bio vrlo vrlo visoko, kupolastog oblika i s par zastakljenih rupa kroz koje je ulazilo slabo svjetlo. Prostorija je bila u polumraku. I naravno, sve je bilo u mramoru, kao predsoblje kuće hercegovačkog tajkuna. Minus pozlata. Svaka čast velikom Sulejmanu, ali snažan dojam i ganuće koje bih inače svakako doživio ustuknuli su pred borbom za svaki idući udah. Uvjeren sam da u usporedbi s turskom kupelji ljetno popodne na Amazoni djeluje kao alpska visoravan.

S obzirom da na toj temperaturi bjelančevine uglavnom koaguliraju, tako niti moj mozak nije bio baš u potpuno ispravnom stanju. Zato mi je čitav taj period u pomalo maglovitom sjećanju. Teško je procijeniti koliko smo vremena bili tamo, ali ugrubo sat vremena prošao je bauljanju, sjedenju, pokušajima razgovora koji su završavali u zadahtanim stankama. Bilo je i diskusija o tome kakve bakterije tu žive, no zaključili smo da u hamamu vlada stanje trajne pasterizacije i da tu može preživjeti samo ono što živi u gejzirima i grotlima na pola aktivnih vulkana. Ja sam cijelo vrijeme navlačio ono nešto jada krpe preko svoje guzice, bolno svjestan da mi sa stražnje strane viri razdjeljak kao onomad u mome djetinjstvu majstoru parketaru. Ponekad se još noću u znoju budim zbog tog prizora. Par puta sam, skližući se i sapličući, odgegao do kopanjčića. Pazio sam da limenim tanjurom zagrabim onu vodu koja je već malo odstajala i prigrijala se, te da se njome malo rashladim. Nije mi palo napamet polijevati se potpuno hladnom, to bi mi valjda bilo zadnje. U jednoj od tih prilika, pri povratku, pred kompletnim ženskim dijelom managementa otpao mi je ručnik. Dok sam ga lovio, shvatio sam da osim pukog srama uslijed golotinje, imam se sramiti i upečatljivosti svojih argumenata, koji su očito zaključili da je u ovako zeznutoj situaciji najbolje povući se koliko je god to moguće.

Kroz neko vrijeme došao je moj red da idem u kutnu prostoriju gdje neki ljudi rade nešto. Neki ljudi smo, očito, u tom trenutku postali moja malenkost i Turčin. Goli turčin, zaogrnut u krpu. No ono „nešto“ što se tamo radi je tek priča za sebe. Prvo me posjeo na stepenicu na podu i krenuo me prati. „Prati“ znači polijevati velikim količinama vode. Ledeno hladne. Aaaarrrghhh... cijela moja nutrina je vrištala dok sam stezao zube. Mislio sam da ću po kratkom postupku otegnuti papke. Ali, onda je prestao i krenuo činiti nešto, ne baš puno bolje. Uzeo je rukavicu koja je s vanjske strane bila blaga kao brusni papir najviše granulacije i krenuo me trljati, u očitoj namjeri da struže dok ne dođe do kosti. Nije prošlo dugo prije nego sam se u mislima oprostio sa svojim blijedo – ljubičastim tenom, ali on je ipak stao. I krenuo me masirati nježno, s puno osjećaja. Znam, običaji su običaji. Turci ovo rade stalno i svi su preživjeli, ali dok mi je lagano trljao leđa nikako nisam mogao iz glave potjerati ono što sam čitao o kupaonskim igricama viših indijskih kasta s njihovim eunusima. A kad je došao s prednje strane i krenuo mi masirati list, a potom i bedro, sasvim sam ozbiljno počeo planirati kako da ga umrtvim jednim šuberom petom u čelo, prije nego me zgrabi za ono što proviruje ispod ručnika. No, nije bilo potrebno. Prije nego je došlo do pretjeranog akta prisnosti, Turčin me šljusnuo na stol za masažu. Kameni, naravno, sličan onom na kojem se prodaju ribe u ribarnici. I krenuo me lupetati po leđima. Lupetao me kao da sam mu majku psovao, kao da sam Kurd, kao da mu je klub iz kvarta na penale izgubio finale Kupa prvaka. Ja se nisam previše branio, da ga ne ražestim još više, nego sam se više izvijao poput gliste, izbjegavajući udarce u bubrege. Zatim mi je krenuo masirati noge. Zapravo, svom snagom gnječiti mišiće, tako da ih krvnički žulja o potkoljenične kosti. Od boli sam počeo puzati prema naprijed, a kad sam stigao do zida počeo sam plaziti uz njega, samo da pobjegnem. Turčin me ovlaš zgrabio za gležnjeve i potegao nazad. Sad mi je bila jasna priča o kolegi koji je u istoj situaciji psovao na sav glas i vikao Turčinu da su njegovi preci potamanili Turke pred Siskom, a on će ih usred Istanbula. Nakon što je završio s „masažom“ stražnjeg dijela tijela, okrenuo me na leđa i napravio sve isto. Potom mi je krenuo savijati udove u svim mogućim i nemogućim smjerovima, kao onomad kad je Minotauro uhvatio Mirka Filipovića. Na kraju je pomoću nekakve jutene vreće i sapuna napravio nekoliko kubika pjene i prekrio me cijelog. Ja sam bio domišljat (kao mali sam bio u izviđačima) pa sam skužio da mi je ispod pazuha ostalo ponešto zraka. Disao sam te rezerve dok nije isprao pjenu s mene. Na kraju me ponovo posjeo na onu kamenu klupicu na podu i nježno, s puno ljubavi mi oprao kosu u šamponu. Usred te Becketovske situacije činjenica da me muškarac kupa nije se činila naročito neobična niti strašna.

Nakon gay sado-mazo sessiona izašli smo u onu prvu pripremnu prostoriju. Janjičar nas je cijele ogrnuo u nekakve velike bijele krpe pa smo izgledali kao beduini nakon četrdeset dana jahanja kroz pustinju. Poslužio nam je čaj ili što se već kome pilo. Tu je bila i neka grupa Španjolaca koja se super zabavljala. Čak i postoji neka fotka koju su nam kasnije poslali Internetom, koja prikazuje nas, ižmikane arapske mladenke staklastih pogleda.

Izašli smo van, obukli se. Platili, ubacili tip u Turčinovu škrabljicu. Neka ga voda nosi, ipak nam je priskrbio nezaboravno iskustvo. Ono što moram reći je da me, kad sam izašao van, uhvatila neka euforija. Odjednom sam bio pun snage i volje. Kao da sam se probudio nakon devet sati sna, maznuo jaja sa špekom i jogurt pa sam sad spreman za pokoriti Svijet. No, kad sam stigao do hotela shrvao me umor i usnuo sam snom pravednika. Sanjao sam šarene ćilime, hladnu vodu, tursku glazbu i dupe parketara kako poskakuje u ritmu.

- 23:48 - Komentari (9) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se