bigg

< rujan, 2008 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30          


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Oglas 



Broj posjeta
Hit Counters

 Zanimljivo iz arhive
Beč-Bjelovar-Brčko
Ne sagriješi rječju
Sudionici u prometu
Svoga tela gospodar
Psihologija i odgoj
Moda
Lisabon
Lisabon 2
Nogomet
Vječiti bundžije
Malo dijete mala briga
Boris & Bata Reunion
Val reformi...
Dioničarstvo u Hrvata
Opstipacija
Bolna priča o vrelim dodirima
Felga ti sama beži



 26.09.2008., petak

Bolnička kronika: Da mi se samo popišat'


Moj bolnički cimer ima nešto manje godina nego moj otac. Totalno je ok tip i dobro smo se složili. Zajedno gledamo UFC s mog laptopa, pričamo priče o djeci i unucima, provociramo medicinske sestre, na što nam one uzvraćaju hihotanjem ili dernjavom – kako koja.

Nas dvojica smo došli i do nekih jednostavnih životnih istina.

Sve je krenulo kad sam se ja vratio s operacije i nisam mogao niti smio ustati iz kreveta. S druge strane, trebao sam piti puno tekućine, a i natočili su mi dvije boce infuzije. Iz operacijske dvorane su me dovezli negdje oko podneva, a do pet popodne trbuh mi je već bio tvrd od prepunog mjehura. Spinalna anestezija polako je počela popuštati tako da sam noge već polako počeo osjećati, a i bol u mjehuru također. Došla je medicinska sestra, dala mi gusku i rekla da se popišam. Koliko god se trudio, još uvijek nisam imao kontrolu nad sfinkterom i niti kap nije izlazila. Idućih dva sata prošlo je u borbi do zadnje kapi... mokraće, ali opet ništa. Sestra je navraćala još par puta i kroz šalu mi davala podstrek tvrdnjama da njoj nije nikakav problem uvesti mi kateter. Tada mi je jedina misao, jedina želja, ono na što se sveo sav moj bitak bila: „Da se bar mogu popišati!“ Nakon nekog vremena sam zaključio da je prevelik trud kontraproduktivan, nataknuo gusku na ćunu (jebote, kako ovo zoofilski zvuči) i krenuo čitati knjigu. Za pola sata guska je bila puna. Ja, naravno, nisam ni osjetio da pišam.

Idući dani su također prošli u željama. Punio sam u gusku desetak puta dnevno (valjda od infuzije) i osjećao sam se smrdljivo i zapišano. I bilo me sram pred sestrama i tehničarom, koji su s puno strpljenja odnosili moju pišalinu. Razmišljao sam samo o tome kako bih htio ustati se i otići sam na wc. Onda sam jednom ustao i na štakama odskakutao do zahoda, noseći u vrećici dren u koji mi se cijedila sukrvica iz koljena.

Teško mi je bilo kretati se s drenom. Osim što sam glupo izgledao s vrećicom (kao da nosim nešto s tržnice) boljelo me je, a i nisam mogao spavati. Želio sam da ga izvade. I izvadili su ga.

Želio sam i hodati okolo bez štaka. Sada hodam.

Danas želim izići iz bolnice. A želim i karte za belu, da se malo zabavimo. A i ne bi bilo loše da imamo kakav televizorčić...

Danas mi je cimer rekao: „Sjećaš li se, prije neki dan si se samo želio popišati. Sada to imaš, i još puno više, a ipak nisi zadovoljan“. I u pravu je.


* * *

Ostali cimeri nisu tako produhovljeni. Jedan ima 62 godine i nikad prije nije bio kod doktora. Ni sada ne bi bio, ali je pao s kruške. Doslovce. Zamislite samo, čovjek je mogao proživjeti cijeli život a da zdravstveni sustav nikad ne sazna da on postoji.

Drugi cimer nije mlad kao onaj što je pao s kruške. Recimo to ovako, prvi puta je u životu čuo radio 1946 godine, u svojoj petnaestoj. On uglavnom prdi. I sprda sestre (pohotnik stari). I super mu je jer je doma sam u četiri zida, s televizorom. Doma puno gleda dokumentarce i zna hrpu beskorisnih činjenica: „Hej, znaš li koliko košta prosječni bolnički ručak?“, „E, znaš li koliko spajalica stane u karnister od deset litara?“, „Znaš li koliki je udio ruralnog stanovništva na Mikroneziji?“

A ja... znate kako je, pokušavam se uklopiti.

- 19:34 - Komentari (11) - Isprintaj - #

 25.09.2008., četvrtak

Bolnička kronika: Opstipacija


Pisanje teksta za blog tipkanjem po tastaturi mobitela dobrano iza ponoci pomalo je sumanuta ideja - slozit cete se. No, to je ono sto upravo cinim. Lezim u bolesnickom krevetu ortopedije, svjetlo je ugaseno, moj cimer hrce tako slatko da ga je milina cuti. Samo meni nikako san naoci. Svakako, mozemo razgovarati o uzrocima moje nesanice, krenuti u smijeru neciste savjesti ili brige zbog trenutnog minimuma sunceve aktivnosti (sto ima brojne posljedice, napose na hranidbene navike lemura), ali stvarnost je znatno prozaicnija. U pitanju je previse Coca Cole, koju sam pio jer je dobra za likvor. Ne znam sto je likvor, niti cemu mi sluzi, ali bolje mu je da je sada zdrav. Drugi razlog za nesanicu su barem dvije cijevi koje upravo vire iz mog tijela. Oprostit cete mi sto izostavljam detalje, ali ionako me dovoljno sram sto me praktikantice iz srednje medicinske, klinke pomahnitale od navale hormona i zatupljujuceg tv programa, podsmjesljivo gledaju kako piskim u gusku; ne treba mi sad da i ona tri covjeka koji citaju ovaj blog mogu zivopisno zamisljati moju trenutno otuznu sliku. U ovoj situaciji tipkati po mobitelu cijelu noc nije zlo nego blagoslov. Brze ce mi doci 5 ujutro, kada vesela nocna sestra razdragano budi neopravdano mrzovoljne pacjente. Dakle, ovaj tekst je bez palatala s razlogom.

Da biste shvatili bit price morate znati sto je to braunila. U pitanju je komad plastike koji na kraju ima iglu. Satjeraju ti je u venu i onda ona tako stoji u tebi. Kada medicinska sestra zeli nesto natociti u tebe ili nesto istociti iz tebe odvrne jedan od dva cepa i posluzi se. Stvar je vrlo cool, onako, kao da su je popalili iz Matrixa.

U sobi do mene su neke bakice. Totalno su drage i nenametljive. Osim sto stalno usred noci prolaze kroz nasu sobu na putu prema wc-u, lupajuci stakama o limeni namjestaj i zazivajuci Boga da ih uzme k sebi kako se ne bi vise mucile. Osobno, bilo bi mi drago da im Svevisnji odmah uslisi molitve, ili da im barem umjesto toga podari malo jaci mjehur. Takodjer, bogobojazne starice cesto kolektivno opale krunicu na sav glas, da cijeli odjel zveci. A ponekad samo gataju ili tracaju tko se s kime kurva.

Jedna od bakica sutra (to jest danas) ide na ugradnju umjetnog kuka. U tu svrhu od dana prije ne smije niti jesti niti piti, a pozeljno je i da obavi veliku nuzdu, kako ne bi drek frcao uokolo kada joj ortoped brusilicom od puno tisuca okretaja bude pilio artriticnu zdjelicu (sve u namjeri da od bake napravi kiborga). Nazalost, kako to kod starijih zena cesto biva, jedini problem veci od hladnih nogu je troma probava. Stoga je medicinska sestra dragoj starici dala tri tabletice, koje su trebale napraviti isto sto navodno cini i Donat Mg, Sensia i jos neki proizvodi iz reklama, samo znatno brze i bucnije. Kroz pola sata sestra se vratila da zenu odsteka s infuzije. Kako bi to ucinila bez da uprilici tarantinovskh mlaz krvi koji prsti iz nejake, smezurane ruke, trebao joj je cep od braunile.

"Baka, gdje je cep od infuzije, tu sam ga, na ormaric stavila?"
"Ah... a ja sam se jos cudila kakva je to vrazja tableta s luknjom..."

Mislim da je baka sada definitivno zacepljena.

- 10:57 - Komentari (6) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se