bigg

< siječanj, 2008 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Oglas 



Broj posjeta
Hit Counters

 Zanimljivo iz arhive
Beč-Bjelovar-Brčko
Ne sagriješi rječju
Sudionici u prometu
Svoga tela gospodar
Psihologija i odgoj
Moda
Lisabon
Lisabon 2
Nogomet
Vječiti bundžije
Malo dijete mala briga
Boris & Bata Reunion
Val reformi...
Dioničarstvo u Hrvata
Opstipacija
Bolna priča o vrelim dodirima
Felga ti sama beži



 01.01.2008., utorak

Dioničarstvo u Hrvata


Ne tako davno, u našoj je Domovini nacionalno sljepilo iznenada počelo jenjavati. Više nije bilo dovoljno triput mahnuti zastavom, ispeći dva vola na trgu i bez problema dobiti izbore. Ljudi su počeli shvaćati da nacionalni ponos kruljećem želucu ne pomaže puno. Trebalo je izmisliti nešto novo čime će se privući glasovi naše neobrazovane povodljive većine.

Naravno, najbolji način za to bilo je potkupljivanje masa naglim poboljšanjem ekonomske situacije dva mjeseca prije izbora. Scenarij je poznat, aktualna vlast se dramatično zaduži u inozemstvu, potom proda neku strateški važnu firmu i od namaknute love diže porodiljne naknade, vraća dug penzionerima, gradi kuće braniteljima i svi pohrle na izbore misleći kako je iznenada otkriven rog izobilja. Međutim, na prošlim izborima naši su vlastodršci tu prokušanu taktiku uspjeli podići na novu, sofisticiraniju razinu. Odlučili su ne prodati stratešku firmu budzašto u inozemstvo, odlučili su je prodati budzašto baš istim onima koji na izbore izlaze, čime su ekstazu neobrazovane rulje podigli do neslućenih razina.

I svi su tako postali dioničari. Propali obrtnici, mesarski pomoćnici, tapkaroši karata, akademski slikari bez stalnog zaposlenja, kladioničarski gubitnici, babe s dva zuba, ZM iz Zagreba... baš svi su odjednom lifrali dioničke pakete i, da stvar bude bolja, svi su odjednom počeli zarađivati. Oni koji nikad u životu nisu bili u stanju postići da im se dinar za prst zalijepi, sada su sebi izgledali kao yuppie sa Wall Streeta koji nosi Rolex i vozi Porsche.

A kad mogu svi, što ne bih i ja? Mislim, kad sam već ionako intelektualac širokog obrazovanja i visokih moralnih standarda, što da i ja sebe da malkoc ne nagradim, zašto da i ja ne hapim neku kintu, u mutnom i na brzinu? Ipak sam, za razliku od nemoralnih gramzivaca, ja to zaslužio. Zar ne?

Međutim, osnovna pretpostavka za uključivanje u dioničarske igre bez granica je živa lova na računu (u čarapi, u tegli od krastavaca, u slamarici, u pčelinjaku...), a skoro pa mladom čovjeku poput mene, koji ima puno financijskih, stambenih i obiteljskih obaveza, akumulacija kapitala i nije najjača strana. No, poznato je da Hrvate neimanje novca nikada nije odvratilo od investicija (u skupocjene automobile, recimo) pa niti ja nisam mogao dopustiti da mi takva sitnica stane na put. Nakon malo razmišljanja, brilijantna ideja pala mi je napamet.

Svi mi uglavnom imamo roditelje. I svima su nam roditelji uglavnom ljudi koji potječu iz siromašnih i šparnih, normalnih seljačkih obitelji. Kao mali, oni su vidjeli kako pijevac skače na kokoš, kako poslije koka snese jaja pa se iz njih izlegu pilići. Vidjeli su kako pilići po dreku zobaju šrot pa porastu. Pa onda budu nedjeljni ručak. Vidjeli su kako susjed uštroji prasce pa oni više ne skaču ni na što osim na kopanju. Vidjeli su kako poštar skače na susjedu pa ga onda susjed po selu juri sa škarama za štrojenje prasaca. U svakom slučaju, naši roditelji su još u djetinjstvu naučili da svaka akcija ima svoju posljedicu i da svaki život ima svoj tijek, od početka ka kraju.

Tako su i oni krenuli u grad u školu, iz đačkih i studentskih domova povjenčali su se u podstanarske stanove. Nas su napravili šezdesetih i sedamdesetih u bunilu opijata, tako tipičnih za djecu cvijeća. Dobili su stanarsko pravo ili su gradili kuće kreditima čije su rate kasnije gotovo nestale požderane galopirajućom inflacijom (pomogavši na taj način uništenju prošle države). Kupili su zelenog stojadina, češljali nas na razdjeljak dok su nas ispraćali u školu, davali su nam novac za bonove studentske menze koje smo mi uredno zapijali... Napravili su sve što pristojni ljudi naprave u jednom životu. Jedino što još nisu napravili jest – nisu još umrli. I, kao i sve drugo, i to su odlučili odraditi temeljito i prema planu, kako se mora. Oni koji na gradskom groblju već nemaju mramornu grobnicu sa svojim imenima cifrasto uklesanima ispod gravirane maslinove grančice (samo bez datuma), zasigurno negdje imaju pospremljenu lovu „za ne daj Bože“ i za „teška vremena“. Jednom riječju, za smrt. E, baš ta lova je ono što treba svakom prominentnom mladom ulagaču i dioničaru.

To je lova koja, u najboljem slučaju, stoji na nekakvom oročenju i dobiva ogromnih dva posto kamate godišnje, a ne bi li banke mogle zarađivati dvadeset posto godišnje ni na čemu. To je lova koju svi mi beskamatno i besramno posuđujemo kad god nam treba financijska injekcija, ali koju uvijek na kraju moramo vratiti. A starcima zapravo i ne treba lova, njima treba da ako se, Bože sačuvaj, desi nešto loše, da se netko pobrine za njihov gladak prijelaz u posljednje konačište. Ne bi li onda bilo savršeno dogovoriti business u kojem ćemo okolo skupljati lovu „za smrt“, investirati u dionice koje prodaju političari u stadiju predizbornog očaja, a za uzvrat pokapati ljude? Tako nečeg do sad se ni Mamić nije sjetio. Pazite, tu ne leži para samo u prihodu od dionica, ima tu još i te kako prostora za dodatni razvoj poslovnog modela.

Za početak, generacija naših roditelja su još uvijek relativno mladi ljudi, makar su si zabrijali u glavu gluposti sa umiranjem. Većina njih na groblja neće još desetljećima (osim u svojstvu posjetilaca), a do tada si zarade i drugu lovu. Ako se i desi da neki umre, tada ne treba pristati na podlu i prljavu igru pogrebnih poduzeća i komunalca koji samo gledaju da izvuku pare iz ljudi kad im je najteže. Masnu lovu naplaćuju za ljesove od iverice, za trubače koji falšaju dok sviraju „Falu“ i za pijane grobare koji padaju u raku dok je zatrpavaju. Stoga za početak treba kupiti manji broj grobnih mjesta i proglasiti ih grobovima za urne. Tako više stane, pa više para i ostane. Potom, zašto bi na groblju ljudi u grobovima bili sami, ili samo sa svojim obiteljima? Njih su se nagledali i dok su bili živi. Treba u uslugu uključiti i neki matchmaking, nešto na foru Iskrice, pa da osobe sličnih afiniteta - koje se ne moraju nužno poznavati - dijele svoj vječni počinak. Recimo, ne biste li vi željeli malo pomiješati svoj pepeo s ostacima one plave sisate iz kreditnog odjela? Svakako puno radije nego do vječnosti ležati u grobu s punicom. Na kraju, znamo da je i krematorij skup. To što stave nekoliko ofucanih plastičnih kala na mramorni pod ne znači da je njihova usluga vrijedna bogatstva koje naplaćuju. Treba napraviti ugovor sa spalionicom glomaznog otpada. Sve drage pokojnike složimo na paletu i užgamo ih o istom trošku. Ali samo jednom mjesečno, radi količinskog popusta. Na tonažu. Pepeo kasnije lopaticom pravedno razdijelimo u ukusne i kvalitetne urne, koje smo kupili kod lokalnog Kineza. I pare ostanu nama, a oni dobiju ukusan i dostojanstven posljednji ispraćaj. Upravo ono što su željeli.

U svakom slučaju, to što smo glupi, što ne znamo kako, što nemamo novaca, što znamo da je u pitanju predizborni trik i što znamo bi nam bilo bolje da pljunemo u šake i idemo raditi umjesto da stalno nešto muljamo, ne bi nas trebalo spriječiti da krenemo investirati u dionice i da postanemo pravi mali burzovni maheri.

I samo da znate, ovaj poslovni model sam zaštitio kao intelektualno vlasništvo i tužit ću svakog tko ga pokuša kopirati. A ja sam već krenuo u obrađivanje prosperitetnih budućih pokojnika, u nestrpljivom iščekivanju idućih izbora i novih vladajućih bisera.


---------------------------
Koristim ovu priliku zahvaliti se svojoj dragoj prijateljici na pomoći pri razvoju ovog poslovnog modela. Kao matematičarka te stručnjakinja za bankarstvo, račnunarstvo i rizike dala je značajan obol njegovoj preciznosti i kvaliteti. Njen doprinos ekonomskoj znanosti bit će zapamćen zauvijek.

- 22:10 - Komentari (11) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se