bigg

< studeni, 2006 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30      


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Oglas 



Broj posjeta
Hit Counters

 Zanimljivo iz arhive
Beč-Bjelovar-Brčko
Ne sagriješi rječju
Sudionici u prometu
Svoga tela gospodar
Psihologija i odgoj
Moda
Lisabon
Lisabon 2
Nogomet
Vječiti bundžije
Malo dijete mala briga
Boris & Bata Reunion
Val reformi...
Dioničarstvo u Hrvata
Opstipacija
Bolna priča o vrelim dodirima
Felga ti sama beži



 20.11.2006., ponedjeljak

Boris & Bata Reunion


Boris ulazi u bolesničku sobu. Uredno je počešljan, sijedi brkovi lijepo podšišani, odjeven neformalno, ali vrlo uredno. Pravi respektabilni stariji gospodin. U ruci nosi vrećicu s voćem, kako i priliči kad se dolazi k bolesniku. Bata sjedi na bolesničkom krevetu i široko se osmjehuje. Djeluje pomalo izmučeno, na licu mu je dvodnevna brada, ali uredno opeglana prugasta bordo pidžama kombinirana s tamnim kućnim ogrtačem odaje da se radi o čovjeku sa starinskim ukusom. Na bolesničkom ormariću stoji decentan cvjetni aranžman. Borisu se i brk smije što prvi put nakon petnaest godina uživo ugleda svog prijatelja. Požuri k njemu raširenih ruku, ali nakon dva koraka posrne, jedva se održavajući na nogama.

- Asti... Alo mala, skoro san se polomija preko ovi' vaši' kablova. 'Ajde da to snimimo iznova.
- Nastavi, nastavi – začuje se prigušen nervozan ženski glas – ovo nije film, idemo uživo.
- Ahmmmm...

Boris brzo rukom popravi odjeću, zirne ispod oka u kameru i okrene se ka Bati. Nastavi još nekoliko koraka prema njemu, padne mu u zagrljaj, žestoko ga po leđima bubnuvši onom vrećicom od kojih dvije kile. Poljubac u jedan obraz, u drugi obraz, a onda nakon kratkog hrvanja još jedan poljubac u prvi obraz.

- De si bre Borise, kućo stara. Srećan sam što si došao, da te opet vidim... i sam znaš da mi nije baš najbolje, ali neka... važno je da si mi ti tu.

Kamera zumira na Batino oko. Crveno je i suzno, vidi se iskreno ganuće. Bata ga otire rukavom. I Boris guta knedle, vidi se da mu je teško i da se suzdržava da i on ne zaplače. Bata se prvi snalazi.

- Hajde bre, ne priliči matorim jarcima k'o što smo nas dvojica da tu plaču. Kol'ke smo Nemce pobili, kol'ke smo rane pretrpeli, a ni suzu pustili nismo. Vid' nas sad. Ajde sedi, pa da popričamo.
- E, dobro govoriš. Samo uzmi pa spremi ovo malo mandarina što sam ti donija, domaće su.
- Uuu, lepo. Mogu ti reći da sam ih se zaželeo. Ove s naše pijace više nisu dobre, beru ih zelene tko zna gde i dovoze ih da zriju po kontejnerima... Nema bolje nego kad je ubereš zrelu i odma jedeš, kao ono što smo Stari, ti i ja onomad na Brionima brali... sećaš se?
- Sićan, sićan... kako se ne bi sića... nismo jednom bili tamo. E. Ali ove ti nisu s Brijuna, otkad su ovi furešti zasili na vlast ne moreš ti više tamo doć. Dok je bilo Franje još se i moglo, ali sada to samo zasebe čuvaju... i za nekakve štatijaznan polo utakmice. A i kome to triba?! Ove iz zaleđa Dubrovnika su ti još bolje.
- Znam, znam, donosio mi to svojevremeno jedan moj dobar drugar, Crnogorac...

Bata stane u pola rečenice, baci zbunjeno uplašen pogled oko sebe i na Borisa te nešto manje sigurno nastavi.

- ... ma znaš ga, Milo Đukanović. Jes', donosio on meni mandarine, ali video sam na televiziji da su se ovi tvoji političari lepo izmirili s njime i da ste sada drugari... Mislim, rek'o čovek da mu je žao...
- E, ža je čoviku, vidija san i ja na televiziji. Tako se iskreno pokaja da mu je sigurno i Tereza oprostila... Ma pusti sad to... nego, kako je onaj tvoj mali, Miljko, još se uvik bavi lizaljkama?
- Čupa čups, ha? Ma neeee, brate davno je to prošlo. Poraslo dete. Na tome je obrn'o neke pare i nastavio da gradi biznis dalje. Sad je u poslovima s nekretninama, tu se dobre pare vrte...
- Lipo... i kako mu ide?
- Dobro, ne mogu da se požalim. Eto, sad su mu dali da se brani sa slobode. A kako tvoj mali, kako ono beše... e da, Dino? Video sam ga nedavno na televiziji. Glumio je u nekoj seriji o jednoj nesrećnoj obitelji. Ono, otac neradnik i bitanga, nesposoban da se brine o sebi - čak se i s kerovima kupa u kadi, retardirana kćerka koja ni osnovnu školu ne može da završi i neka jadna žena, ružna ali marljiva, koja se bori da spoji dan sa danom. Nesreća jedna. Stvarno mu je dobra ta serija i dobro glumi. Mnogo me potreslo, mogu da ti kažem.
- .....?!

Boris zastane pa pogleda Batu ispod oka. Nije siguran je li blesav ili se samo pravi. Zavrti glavom i podigne pogled. Nastavi tihim glasom.

- Pusti sad to... nego da ti kažen sta sam doša'. Vidija san da si me zva' preko televizije jer si bolestan pa sam ti doša' reć' da san ti sve oprostija. Oprostija san ti i što si 'tija granicu na Karlobagu, što si u toj vašoj Skupštini govorija da su svi 'Rvati Ustaše i da ih treba pomlatit', oprostija san ti čak i što si niki dan – kad je onaj zlotvor Slobo krepa – na pogrebu reka da je on tvoj predsjednik i prijatelj zauvik. Sve san ti to oprostija, a sad moreš na miru umrit!
- Opa bato, vid' ti njega! – Bata se vidno uzrujao – A 'ko si ti pa da meni tako opraštaš? Dok je onaj senilni general Franjo bio živ vucar'o si se po Saboru, na televiziji si prič'o šta god bi ti on ili onaj Vrdoljak rekli da kažeš... Sećam se kako si nekad s Oliverom lepo pev'o Nadalinu rezervistima na vojnoj vežbi, a nekoliko godina iza toga si se okren'o kamo je vetar zaduv'o... posle niti Smoji na sprovod nisi hteo da odeš! Ja sam barem uvek ost'o isti.
- Ma ne sićam se ja toga...
- Dabome da se ne sećaš kad u zadnjih dvaj's godina nisi ni dana bio trezan!
- Ma slušaj ti mene Životinjo četnička...

Taman je Boris zgrabio Batu za kragnu lijepo popeglane svilene pidžame, a Bata je krenuo rukom hvatati masivnu vazu u kojoj je stajalo cvijeće na ormariću, kad su se odjednom svjetla pogasila. Stari prekaljeni partizani u vihoru bitke zastali su zbunjeni, trepčući da im se oči prilagode na slabašnu jesenju svjetlost što je dopirala kroz prozor. Prišla im je mršava asistentica režije u crnoj odjeći, ošišana skoro na nulu, s jednim dugim zelenim pramenom na čelu i s rinčicom u nosu...

- Ovaj... oprostite... javili su mi sad iz režije da prekidamo snimanje. Gledanost je jako niska. Očekivali smo da će biti visoka, kao kad ste se onda prije petnaest godina posvađali, ali danas očito nitko i ne zna tko ste vi, niti koga zanima... Nekako su ti Partizani, Četnici i Ustaše postali stvar prošlosti, ljude više to ne zanima. Povrh svega, na RTL-u je upravo počeo „Mijenjam ženu“, tako da su i ona tri penzića koji su vas gledali sad prebacila. Žao mi je...

Okrenula se na drugu stranu.

- DEČKI, POTRPAJTE OVO U KUTIJE, IDEMO ZA GLOBALNO SIJELO SNIMITI BABU KOJOJ SE OTELILO TELE S DVA ŠUPKA!

Bata i Boris su pustili jedan drugog te polako, zbunjeno sjeli na krevet. Dok je snimateljska ekipa pakirala stvari oni su sjedili i u tišini i zbunjeno ih gledali. Kad su napokon ostali sami Bata duboko udahne i prvi prozbori.

- Vide'l ti ovo, ha?
- A vidija san, šta ću ti reć?
- I šta ćemo mi sad?
- A ne znan, mogli bi zaigrat' na balote...
- Eeee, znao sam, dobro znadeš da imam slabo srce, hteo bi da me opizdi infarkt pa da oni tvoji Ustaše budu sretni...
- Ma ne šempijaj... izvadi onda oni šah...
- A, to može. 'Oćeš crne il' bele...

- 09:57 - Komentari (14) - Isprintaj - #

 09.11.2006., četvrtak

Pažnja, pažnja!


Vjerovali ili ne, postoji i nešto važnije od dobre klope. Molim slijedite ovaj link. Hvala.

- 19:55 - Komentari (1) - Isprintaj - #

 08.11.2006., srijeda

Što jesti u Istri?


Na ovako postavljeno pitanje naoko je teško odgovoriti. Tu su fuži, njoki, fritaje, tartufa ima crnih i bijelih, na obali Istre ima i ribljih specijaliteta... No, pravom nosiocu brkate kombinacije kromosoma s istančanim ukusom (ispričavam se ženama pod testosteronskom terapijom) vrlo je lako prokrčiti kroz tu šumu i usmjeriti se ka osunčanom proplanku čistog užitka. Dakle, neka mi vlasnici istančanih osjetila oproste, ali ono što slijedi je čisto moj izbor.

Dobar početak svakog istarskog obroka je biska. Za neupućene, u pitanju je žestoko piće koje možete doživjeti kao slatkastu rakiju ili kao iznimno jak biljni liker. Ovako ili onako, jako žeže i jako miriše te je stoga uputno piti je prilično hladnu. Jedan od bitnih sastojaka je imela. Znam da mnogi ljudi misle kako je lijepo ljubiti se ispod imele. Ja bih rekao da je puno bolje od nje praviti bisku. Ovaj aperitiv sam pio serviran na razne načine, ali jedan bih istaknuo kao najbolji. Uzmete mali vrčić veličine oko 0,5 koji je napravljen od nepečene ili slabo pečene gline. Umočite ga u vodu i kad je se glina dobro napije stavite ga u duboko zamrzavanje. Kad se voda koju je vrčić popio pošteno smrzne, izvadite vrčiće i u tako zaleđene servirajte bisku. Priča za totalne sladokusce. No, čak i ako nemate mogućnosti za ovakve štoseve, biska će u bilo kojoj varijanti biti dobra uvertira u sve bolji razvoj događaja.

Slijedi korak hladnog predjela. U ovoj fazi neki se priklanjaju pršutu i siru. Meni to nije loše, ali nekako mi nije naročito bitno - niti mi je tako nešto specijalna odlika Istre. Toga ima i u Slavoniji i u Dalmaciji te zato obično preskačem platu. I idem dalje na jednu od meni omiljenih stvari.

Supa je nešto što se u Istri zove baš tako, ali označava nešto totalno drugačije nego recimo u Srbiji. Osnovni sastojak je teran, teško seljačko, zemljano vino – kako mu i ime govori. Vino se prokuha, stavi se u njega maslinovog ulja, šećera i papra. Jedna kriška domaćeg kruha se dodatno prepeče na ploči peći na drva do stupnja da se vanjski sloj na nekim mjestima malo karbonizira. Takva kriška se ubaci u supu i pusti se da se malo razmoči. Nakon što je kruh malo razmočen jede se žlicom. Supa se obično servira u specijalnim glinenim vrčevima, u količini od pola litre ili litru. Pola litre, u kombinaciji s aperitivnom biskom koju ste već prije popili, je dovoljno da muškarac od preko sto kilograma navikao na pijenje čistog vina na putu prema autu potraži sigurnost oslonca ograde te da pred vozilom ključeve preda ženi. Jedna litra je dovoljna da žena od 47 kilograma kaže muškarcu od preko 100 kilograma da je pijana stoka i da će ga ostaviti da spava u ovoj pripizdini, a da je on pri tome, cereći se od uha do uha, pokuša od dragosti ljubiti slinavim ustima. Obratite pažnju da u supi osim alkohola postoji i tanin. On iz vruće tekućine isparava poprilično i samo ga udišući možete se opiti. Jedući žlicom nagnuti nad vrč – kako se to normalno čini - možete se sasvim pošteno zatući. S obzirom da bit supe nije u alkoholiziranju već u njenom iznimnom okusu, budite oprezni. Pojedite žlicom samo kruh, a ostatak tekućine pijte uz obrok. Bit ćete povremeno iznenađeni zaostalim komadićima kruha, ali to je meni velik dio gušta. Imao sam prilike kušati supu i hladnu, ali osobno to smatram bogohuljenjem.

Idući korak je ombolo. Radi se o lungiću, koji je najbolji komad svinjetine koji uopće postoji. Nalazi se negdje na mjestu gdje se vrat i leđa pajceka spajaju. Osim jezikom, možete ga osjetiti i u obliku velike boli koja nastaje kada se brzo vozite s otvorenim prozorom auta i kad vam vjetar puše po vratu. Ili kad u teretani u stojećem stavu dižete uteg s pojasa na bradu. No, to što vas tada boli nije svinjski već vaš lungić. Ispričavam se svinjama koje čitaju ovaj tekst (pretpostavljam da ga one doživljavaju kao horror priču). Enivej, u meni najdražoj, običnoj, seljačkoj varijanti lungić je lagano dimljen, začinjen, a potom u komadu pečen u pećnici, uz podlijevanje. Kad je pečen nareže se na šnite i lijepo posloži po tanjuru. Jeo sam i varijantu s „mediteranskim biljem“, što znači više manje istu priču ali umak nije vlastiti već je spravljen od maslina, lovora i ružmarina, što daje vrlo interesantnu notu cijeloj priči, ali se gubi ona crta izvornosti koju ja iznimno cijenim. Sviđa mi se jedna i druga varijanta, izbor je na vama. Umjesto lungića možete jesti i kobasice (naglasak je na slovu „i“) koje sliče dimljenim roštiljkama, ali meni je ombolo bolji.

Za prilog nije loše imati pečeni krumpir. Ali ono što je obavezno imati je dinstano kiselo zelje s komadima mesa unutra. I s puno papra. Ja to zelje zalijevam i s maslinovim uljem, ali vjerojatno to ne paše svima. Uglavnom, bitno je da je malo žestoko. Ovo daje pravu seljačku notu obroku te ako ga jedete u dobrom ambijentu, kakvih je puno po Istri, dobijete osjećaj da ste se vratili parsto godina u prošlost.

U ovoj fazi ste već prilično umorni, ali još je jedan težak izbor pred vama. Možete se odlučiti za tradicionalni ili malo ekstravagantniji desert. Tradicionalni bi bile krištule, tijesto razvaljano kao mlinci, ali zaprženo u vrućem ulju kao krafne. Pomalo papreno i zasuto „štaub šećerom“. Vrlo jednostavno, ukusno i u skladu s regulama o izvornosti. Druga varijanta, koja mi se iznimno svidjela – na moje veliko iznenađenje – jest jedna fora sa sladoledom. Da, dobro ste čuli. Neočekivano, ha? Dakle, uzmete par kuglica sladoleda (najbolje samo vrlo gorak sladoled od čokolade) i stavite ga u zdjelicu. A potom ga malo zalijte djevičanskim maslinovim uljem (ispod hladne preše). Grozno? Nemojte biti takve konzerve već kušajte. Ja sam se oduševio.

Dobar kraj svakog istarskog obroka je biska. Znam da vam je do sada želudac već pun, oči na pola koplja, ali puno ćete lakše sve provariti ako maznete još jednu. Osim toga, u ovoj fazi jako dobro „sjeda“ njen okus. A i manje će vas smetati škripa guma nakon što vas bijesna žena proveze oštrim zavojima uskih istarskih cestica.

Dobro u cijeloj priči je da po selima Istre ovo ne smije koštati više od 150 kuna po osobi, a normalno košta stotinjak. Osim ako odete na neko razvikano mjesto gdje se goste Talijani i domaći snobovi. Srećom, ovi potonji još su uvijek u manjini.

Hmmm.... rekao bih da je tekst pri kraju. Pod koje sad da ga rubrike uklikam? „Recepti“? „Putopisi“? „Osobno“? Ili možda najbolje pod „Filozofija i smisao života“.

Za kraj, zapjevajmo...


Krasna zemljo, Istro mila,
Dome roda Hrvatskog,
Svud se ori pjesma vila
S Učke pa do mora tog.
Glas se čuje oko Raše,
Čuje Mirna, Draga, Lim,
Sve se diže što je naše,
Za rod gori srcem svim.

Slava tebi Pazin grade,
Koj nam čuvaš rodni kraj.
Krasna polja, i livade,
Nek vas mine, nek vas mine tuđi sjaj!
Sva se Istra širom budi,
Pula, Buzet, Lošinj, Cres.
Svud pomažu dobri ljudi,
Nauk žari, nauk žari kano krijes!

- 20:15 - Komentari (17) - Isprintaj - #

 01.11.2006., srijeda

Sisvete


Ovo doba Sisveta, kad većina ljudi kupuje krizanteme i lampaše te njima uređuje grobove, uvijek me nekako gurne u razmišljanje o smrti. Zapravo, ne toliko o samoj smrti – ona je na kraju ipak samo normalna biološka pojava, prisutna svuda u prirodi – već više o ljudskom poimanju vlastite prolaznosti. Za početak, recimo, većina ljudi boji se umiranja. Reći ćete da je to je također prirodno. Svi instinkti u životinja podešeni su tako da spriječe da ih tamo nekakav debeli lovac napuca snajperskom puškom i kasnije pojede u paprikašu, uz par butelja kvalitetnog slavonskog vina. Zašto bi se onda ljudi osjećali drugačije? Možda zato što smo ljudi i što bismo trebali ponekad biti u stanju upotrebljavati i sivu koru mozga, njegov dio koji se koristi za racionalno promišljanje, a koji bi se mnogima koje poznajem mogao odstraniti bez da itko potom uoči razliku. Dakle, razmislimo malo.

Uzmimo zdravo za gotovo teoriju Velikog praska. Mislim da to možemo učiniti mirne duše, budući da je ona jedna od rijetkih stvari u kojima se slažu aktualna crkvena vlast i aktualna fizika. Malo je zabrinjavajuće to što jedni i drugi to čine iz dogmatskih razloga, no ne sitničarimo previše već prihvatimo prasak kao veliku istinu. I prihvatimo da je vrijeme kao pojava jedno od svojstvava svemira, da ono van svemira ne postoji i da je počelo teći u trenutku njegovog nastanka – dakle Velikog praska. Smatramo li da je tih par sitnih pretpostavki točno, možemo mirne duše reći da je do 1972. godine, kada sam se ja rodio, prošlo ciglih 13,5 milijardi godina vremena u kojem me nije bilo. Jer se još nisam rodio. Budući da život započinje rođenjem (ili 9 mjeseci prije, začećem, stvarno mi se sada ne ulazi u tu raspravu) ja do tada nisam bio živ. A ako nisam bio živ, znači da sam bio mrtav. Dakle, ako želimo razmišljati oko toga što će biti nakon što umremo, dovoljno je samo obratiti pažnju na ono što je bilo kad smo zadnji puta bili mrtvi. Osobno, mogu reći da je meni ta smrt prošla k'o za tren. Uopće nemam osjećaj da je trajala 13,5 milijardi godina. Osim toga, nije me ni naročito naživcirala. Nimalo me nije smetalo to što sam mrtav, nije me čak smetalo niti to što ću biti živ pa opet mrtav, a koliko se sjećam u to vrijeme nisam ni skakutao s oblaka na oblak s parom krilaca na ramenima i odjeven u bijelo (mada vjerojatno većina pravih kršćana koji ovo čitaju smatra da čovjeku koji piše ovakve stvari raj ionako nije nešto s čime može računati). Znači, definitivno nemam nikakvih loših iskustava od prošli put kad sam bio mrtav te ne vidim niti jedan razlog da drugačije bude idući put. Zašto se onda živcirati? Nadalje, uz malo sreće i promjenu posla mogu se nadati da ću ukupno poživjeti sedamdesetak godina, zbrojimo li ovu polovicu koju sam potrošio do sada i drugu polovicu koju upravo trošim sve brže i brže. Koliko god ih razvlačimo ili skraćujemo, sedamdesetak godina i nije nešto naspram 13,5 milijardi. A ako povrh toga pretpostavimo da će nakon moje smrti svemir postojati još barem onoliko vremena koliko je postojao prije nje ili znatno dulje od toga (nikako mi se ne sviđa ta ideja, ja bih sve prestane sa mnom, ali trenutno nema baš nikakvih razloga da se to desi), mirne duše možemo reći da je u beskrajnoj ukupnosti vremena moj život samo treptaj svijesti između dva nemjerljiva zaborava. Ili nešto drugo podjednako patetično. Drugim riječima, ja sam uvijek mrtav, a to što sam sada živ samo je katka smetnja u mojoj beskrajnoj smrti, smetnja koja ni na koji način ne utječe ni na što prije niti poslje, koja u ovom svemiru nije ni na koji način važna osim jedino sebičnom i malom meni. Smetnja koja će vrlo brzo biti otklonjena. A onda ću ponovo biti mrtav, kao i obično. I gdje onda leži razlog za nerviranje i strah?

Ako mislite da je moje poimanje ove priče besmisleno i bolesno, kako onda doživljavate poimanje prosječnog kršćana iz moje i vaše okoline? Recimo, većina onih koje znam istovremeno vjeruje u teoriju evolucije i u postojanje besmrtne duše. Dakle, čovjek je nastao evolutivnim napretkom od svojeg majmunolikog pretka, a on od nekakvog sisavca koji se od gladnih dinosaura skrivao po žbunju. A ovaj je, pak, u gušterolikom obliku izmilio iz praoceana. To je kontinuirani, evolutivni, proces – kako mu i samo ime kaže – u kojem ne možemo niti za jedan trenutak reći „e, svi koji se od SADA rode su ljudi“. Dapače, još uvijek nismo sigurni niti da su ljudi koji se danas rađaju zaista ljudi, a ne samo neka njihova preteča koja ima još dosta razvoja pred sobom prije nego što zasluženo može nositi taj ponosni naziv. Dakle, ne zna se kad točno počinje čovjek, ali se zna da čovjek ima besmrtnu dušu. Zna se da ju je imao prije 300 godina, da ju je imao prije 1000 godina, da ju je imao kad je brao bobice i lovio antilope... i slijedno, da ju je imao i kad je bio majmun. I žohar. Ili, je majmun i žohar nisu imali, već samo ljudi? Koji su nekako iz žohara i majmuna nastali preko noći? A gdje je tu onda evolucija? No dobro, neka su majmun i žohar imali dušu jer se ne zna točno kad prestaju majmuni a počinju ljudi. Kad su majmun i žohar umrli, njihova je duša bila besmrtna i kao takva otišla je u raj, ili već na neko drugo mjesto gdje se čeka Sudnji dan. Da li to znači će, kad ja umrem, moja duša otići na neko mjesto gdje sve vrvi dušama majmuna i žohara, kojih ima daleko više nego duša ljudi kakve ja poznjem? Jer tek zadnjih stotinjak tisuća godina više ličimo na ekipu koja u zoološkom vrtu gleda izvana nego na one koji gledaju iznutra, te stoga je majmuna i žohara u predpovijesti svakako bilo dramatično više nego nas sada. Ili postoji poseban raj i pakao za duše majmuna i žohara? Ili su svi oni koji su se rodili prije Ivana Krstitelja (kako je to mislio Dante) nekrsti i oni lijepo idu u pakao, a svima nama veseljacima koji su se rodili poslije je sve oprošteno (čak i ovakvi tekstovi) te mi idemo u raj. I tako je vrlo zgodno riješena sitna nezgodacija s pomirivanjem istovremenog vjerovanja u evoluciju i besmrtnu dušu. Još uvijek mislite da sam ja budala zbog onog što piše u odlomku prije ovog? Ili je najbolje reći da je sve ovo jedno veliko otajstvo, da čovjeku nije suđeno spoznati ovakve stvari, da bi trebao prestati razmišljati, da bi se trebao poklopiti ušima, reći „moj grijeh“, ubaciti zadnjih sto kuna od svoje bijedne plaće u škrabljicu za novi zvonik i biti sretan što postoji netko drugi tko brine umjesto njega?

No, na stranu metafizika. Postoji još jedna, puno manja misterija vezana uz Sisvete, koja me ipak svake godine muči. Ljudi su ljudi. Osjećaju potrebu povezati se s osobama koje im nedostaju, koje su umrle, i zato se većina nas svake godine za taj praznik slijeva na groblja, uređuje grobove, pali svijeće. Kad padne mrak, u začuđujućoj tišini velik broj nas šeće između grobova, milijuni lampiona svijetle sve do horizonta. Sve odiše suzdržanom, svečanom i vrlo posebnom atmosferom koja veče čini jedinstvenim. Na ovom blagdanu nam zavide mnogi pripadnici drugih naroda, čak i onih koji se u to vrijeme maskiraju i nose okolo izrezbarene bundeve. Ali ono što mi nikako nije jasno jest kako se u tu dostojanstvenu atmosferu uklapaju vašarski štandovi s pečenim kestenima i šećernom vatom odmah na ulazu groblja te obližnji travnjaci, blatnjavi i ružni, izrovani automobilskim gumama.

- 12:52 - Komentari (10) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se