bigg

< listopad, 2006 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Oglas 



Broj posjeta
Hit Counters

 Zanimljivo iz arhive
Beč-Bjelovar-Brčko
Ne sagriješi rječju
Sudionici u prometu
Svoga tela gospodar
Psihologija i odgoj
Moda
Lisabon
Lisabon 2
Nogomet
Vječiti bundžije
Malo dijete mala briga
Boris & Bata Reunion
Val reformi...
Dioničarstvo u Hrvata
Opstipacija
Bolna priča o vrelim dodirima
Felga ti sama beži



 08.10.2006., nedjelja

Malo dijete - mala briga


Većina roditelja vrlo će lako u sjećanje prizvati situaciju sličnu ovoj koja slijedi. Sjedite na terasi kafića. Pokraj vas kolica na kojima vise dvije torbe opreme (rezervne pelene, rezervne majičice, nekoliko gaza, krema za guzu, igračke, vlažne maramice i još čudo toga), a u kolicima je vaše najdraže čedo uparađeno kao za misu. Karirana košuljica i mala jaknica, fine Iana hlačice pokrivaju tur nabrekao od pune pelene, cipelice s ortopedskim uloškom na nogama – iako je vjerojatnije da će Bandić izrecitirati sonet nego da će mali prohodati u idućih pet mjeseci. Sve u svemu, klinjo izgleda kao Davor Meštrović kojeg je netko osušio u sušilici za rublje na previsokoj temperaturi pa se čovjek stisnuo na nekih sedamdesetak centimetara duljine. Naravno, i oba roditelja su sređena za izlazak – jedini izlazak te oblik društvenog života kojem se mogu nadati u idućih par godina. Ako u društveni život ne brojite ćaskanje s drugim roditeljima u čekaonici prije cijepljenja protiv dječje paralize. I tako krasni i sjajni, kao iz časopisa, dajete mališanu sok od ribizla. On se zagrcne, kihne i lansira u zrak gusti roj crvenih fleka koje ne može oprati niti jedan prašak – ma koliko se u to kleli u televizijskim reklamama. Vi stojite šokirani, lice vam izgleda kao da imate velike boginje, odjeća na vama je takva da je ni najluđi stilist ne bi takvu odabrao. Klinac je jedna velika crvena mrlja i ozbiljno se bavite mišlju da ga tako kako sjedi samo odgurate do prve praonice i sve to skupa sperete miniwashem. A za susjednim stolom sjedi jedan gospodin nešto stariji od vas, s blagim i krajnje mudro pokroviteljskim izrazom lica, koji smirenenim glasom kaže „Malo dijete – mala briga, veliko dijete – velika briga“. Osim što je njegov nadmoćni i iskusan stav sasvim dovoljan da mu punu pelenu zaljepite na lice (sito dijete, drek boje senfa), ide vam na živce i sama i deja da ikad u životu može biti gore nego sad. Samo čekate da klinac poraste, da prođu grčevi, da mu već jednom narastu ti zubi, da progovori pa može reći što ga boli, da ne bude takva budala i prestane se pokušavati baciti sa vrha stepenica... da izraste u normalno ljudsko biće i oslobodi vas ovih muka koje možete podnositi samo zato što su vas na to pripremile stotine tisuća godina evolucije... nagodinu MORA biti bolje.

Kad je moj klinjo bio beba, jedini način na koji je mogao istjerati svoju volju bila je, naravno, dreka. Istina, klinci su opremljeni takvim ozvučenjem da je buka bančinog protuprovalnog alarma čista glazba u usporedbi sa zavijanjem novorođenčeta, ali svakome je jasno da je urlikanje samo za sebe sredstvo borbe za postizanje cilja efikasno otprilike kao prosvjedi sindikata učitelja. Zato je on vrlo brzo osmislio jednu efikasnu pakost. Kad je vidio da ga nosim na stolić za presvlačenje uozbiljio se, a lice mu je poprimilo vrlo koncentriran izraz. Malo po malo slojevi odjeće išli su dolje, a čim je pelena od kojih dvije kile napokon otklopljena, ispod se ukazao prizor puno primjereniji kakvom porniću nego reklami za dječju kozmetiku – pimpek je stajao u stavu pozor. Uz osmjeh olakšanja klinjo je stao pišati svud naokolo, po stoliću, zidu, meni... Prva reakcija bila mi je poklopiti to rukom, ali rješenje bilo kojeg problema u kojem izađete sa zapišanom rukom nikako se ne može smatrati zadovoljavajućim. U kasnijim prilikama bilo je tu pokušaja s plastičnom posudicom, gazom, čekanja da ga se skine tek kad se sigurno popišao, ali sve uz slab uspjeh. Sve dok ga jednom nisam rezignirano pustio da radi što god hoće. U prekrasnom luku, ne znajući otkud sve to dolazi, obilno i precizno si je zapišao uho. Nekad je najbolja akcija odsustvo akcije. Gandhi bi se ponosio mnome.

Sa otprilike dvije godine skužio je da je urlanje i bacanje po podu, uz nabijanje glavom o tlo, nešto što će svakoj majci raskomadati srce i definitivno polučiti željeni rezultat. Što se u nekoliko navrata pokazalo istinitim. Sve dok nas dvojica jednom prilikom nismo ostali sami na dvorištu. Slatki mališan poželio je malo se poigrati sa susjedovim rotvajlerom. Za neupućene, radi se o crnoj životinji s glavom kao u goveda, u kojoj je mozak kao u goveda, ali zubi definitivno nisu primjereni preživačima. K tome, konkretno ovaj primjerak poznat je po tome da se u svom dvorištu igra sačekuše sa svim ljudima koji idu u trgovinu. Sačeka dok priđu dovoljno blizu, a onda kroz jedan prorez u zidu počne divljački lajati i keziti zube, dok slina pršti svuda uokolo. Dakle, rekao bih da moja roditeljska briga nije bila prenaglašena. Saopćih svome mališanu da će njegov zahtjev ostati isključivo u sferi želja, a on na to složi tragično lice, zalegne na travnjak i uz lelek i jauk poče udarači čelom o tlo. Pomalo je podsjećao na hrvatskog nogometaša kad se saplete na rubu šesnaesterca pa od vlastite sramote glumi penal. Gledao sam ga tako neko vrijeme kako čelom utabava travu u zemljicu crnu, a onda sam ga prebacio na betonsku stazu pokraj kuće. „Ako lupaš glavom, lupaj kako treba. Udri tu!“ Pogledao me u šoku, a suze su presahle. Opipao je podlogu i zaključio kako to i ne bi bila neka ideja. Uvrijeđeno je ustao i odbauljao tražiti nekog suosjećajnijeg. Ne možeš se kačiti s luđim od sebe.

Jednom sam ga prilikom, negdje s tri godine, još malo podsjetio na ovu shemu. Tražio je da mu nešto kupim i tvrdio da mu je užasno teško što to ne može dobiti, toliko teško da jednostavno ne može izdržati. Predložio sam mu način za olakšanje pritiska. „Stavi lijevu ruku na zid.“ Zbunjeno me pogledao, ali je učinio što sam mu rekao. „Sad stavi i desnu, ali napravi razmak.“ Stavio je. „A sad udaraj čelom točno u sredinu, dok ti ne bude malo lakše.“ Naravno, nije to učinio. Ali sam po šeretskom osmjehu na njegovom licu vidio da je upravo shvatio što znači sarkazam.

Sa četiri godine stvari su postale složenije. Ukapirao je da su i djed i baka neki autoriteti te da se i njih može pitati za dopuštenje. S time što, za razliku od roditelja, djed i baka dopuštaju sve. Rasipanje šećera po stolu, nabijanje vratima od ormara, ručanje na ljuljački, crtanje po zidu... zapravo, vjerojatno se dječji mozak uopće ne može sjetiti takve gadne perverzije, a da je djed i baka ne bi dopustili svome najdražem unučetu. Nezgodacija s djedovima i bakama je u tome da, koliko god su popustljivi prema unučadi, toliko su tvrdi prema vlastitoj djeci. Ako im kažete da ne mogu unuku dopuštati stvari koje mu vi branite, obaspu vas paljbom pogrda i uvjeravanjem kako je surov odgoj štetan za dijete. Tu sad možete podviti rep i prihvatiti činjenicu da njihov loš utjecaj postoji i da vi morate živjeti s njime, jednako kao što jug SAD mora živjeti sa spoznajom da će im dogodine kuću sklepanu od drva soriti nekakav uragan. Ili možete ući u žestoke svađe, koje će vam požderati živce, ali koje neće polučiti nikakve rezultate. Dapače, moji roditelji su vrlo eksplicitno rekli da će oni svome unuku dopuštati što žele, a da ja ne mogu baš ništa protiv toga. Klinac je skužio da igra pali i vrlo ju je obilato koristio. Ja sam se našao u pat poziciji i naizgled nije bilo izlaza. Nekoliko dana sam razmišljao, a onda sam došao na spasonosnu ideju. „Slušajte,“ rekoh svojim starcima „ja se sa vama neću svađati, ali svaki put kad malom dopustite nešto što mu ja branim, njega ću izmlatiti po guzici bez obzira što ste vi krivi. Pa mu onda i dalje dopuštajte.“ Vojničke metode kolektivnog kažnjavanja uvijek pale. Sasuli su me hrpom pogrda, htjeli me objesiti kao nacističkog ratnog zločinca, ali ja sam ostao tvrd i pri svom. I to je riješilo problem jednom za svagda.

Trčanje prema stalaži s igračkama u trgovačkom centru bio je interesantan problem u dobi od nešto manjoj od pet godina. Čak i pretpostavivši da, kad šmugne van vidnog polja, neće odmah naletjeti na nekog kriminalca koji će ga ošišati, obući ga u haljinicu i prodati u Italiju, te trgovine su jako velike i prepune ljudi. Roditelj ima premalo vremena da bi ga gubio tražeći svoje čedo naokolo te premalo živaca da ih glođe s takvim glupostima. I tako jednom, dok sam u kolica trpao prekrasne kokošje paštete na sniženju, moj je ponosni sin šmugnuo prema igračkama koje su stajale u blizini. Duboko sam udahnuo, dovršio to što sam činio (ne treba podcjenjivati vrijednost dobre kokošje paštete) te polako zakotrljao puna kolica za njim. Ušao sam među police s igračkama, ali njega tu nije bilo. Lagano mi se jeza počela penjati uz kičmu. Ostavio sam prikupljene artikle i brzo se nagnuo lijevo i desno u prolaz, ali ništa. Tad sam zaključio da bi najracionalnije bilo odustati od svakog racionalnog ponašanja te sam počeo besciljno jurcati uokolo, prestravljen i zadihan. Naravno, takav postupak urodio je plodom. Na dvadesetak metara od sebe, u glavnom prolazu, uočio sam nekog gospodina kako se udaljava vodeći mog klinju u smijeru pulta s informacijama. Duboko sam udahnuo i krenuo polako za njima. Moj sinčina je, kužilo se i s leđa, ronio takve suze da su se s artikala kraj kojih je prolazio cjedile rastopljene umjetne boje i umjetna sladila. Zbog njegovog tuljenja su radnici u obližnjoj tvornici prerano pogasili strojeve, misleći da je došao kraj smjene. A ja sam ležerno koračao. Čim smo stigli do informacija prišao sam im, a sin je skočio na mene. Zaljepio se kao mladunče čimpanze na majku majmunicu koja na 90 metara visine skače sa sekvoje na sekvoju. I više nikad nije sam bauljao po trgovinama.

Neki je dan zapodjenuo razgovor s bakom:
- Baka, ja ću uskoro imati šest godina. Jesam li ja velik?
- Paaa – podigne ona jednu obrvu ne znajući što da očekuje – još si uvijek dosta mali, ali si i veliki dečko. Nagodinu ćeš u školu, znaš slova, sve razumiješ... Rekla bih da si veliki dečko.
- A hoćeš li ti meni kupiti igračku za rođendan, iako sam ja velik?
- Naravno da hoću, i sa deset godina ću ti kupiti igračku.
- A zašto bi mi kupila igračku, ako sam ja velik?
- ?!
- Ako sam velik, kupi mi nešto za velike.
- Na primjer što?
- Recimo digitalni foto aparat, mobitel ili Play Station!
- ....?!!!!!

I tako. Svaki put nešto novo. Još uvijek mi ide na živce onaj gospodin s početka priče, znate onaj „Malo dijete...“ tip, ali na neki način ima nešto u tome što govori. Svaki izazov je sve kompliciraniji. I nikad ne znaš što dolazi iduće. Ili, još bolje, ne znaš gdje će to završti. Hoće li raditi godinu dana svaki dan nakon škole kako bi si kupio motor na kojem može poginuti? Ili će na sebe obući crnu odjeću, staviti rinčicu u nos, s ekipom će u PPK kupiti dvije boce Ribara, sjesti na klupu u parku, lokati dok ne bude dovoljno pijan da počne skakati po cvijeću, lomiti kantu za smeće i rasipati sadržaj uokolo. A ja ću ga vaditi s policije. Ili, još gore, prijavit će se za Big Brother i na televiziji izigravati debila, a ja ću svaki petak izigravati debila u studiju dok će mi vremešna, ali još uvijek prsata Renata Sopek gurati mikrofon pod nos. Ne znam. Sve to su rizici na koje čovjek pristaje kad se odluči biti roditelj. Zlobnici bi rekli da te tri minute zadovoljstva nisu bile vrijedne nekoliko desetljeća muke koja potom dolazi. Ja bih rekao da su mi svi i najteži i najljepši trenuci u životu vezani uz tog malog. I da niti jedne niti druge ne bih dao ni za što na svijetu.

- 23:11 - Komentari (18) - Isprintaj - #

 05.10.2006., četvrtak

Bjelovar, Bjelovar, tebe voli mlad i star...


Pomalo posramljen činjenicom da dugo, ali baš jako dugo, nisam ništa objavio na svome blogu, izbjegavao sam sve što počinje na B. Osim banana, koje izbjegavam zbog žgaravice. No, u odsudnom trenutku urođena znatiželja prevladala je mučnu grižnju savjesti i po prvi put nakon više mjeseci pogledah naslovnicu blog.hr. I što tamo vidim? Jedna dama piše o mome gradu. Svaka čast mladoj dami, njena opažanja vrlo su simpatična i donekle površno dražesna, blagonaklona i ljubezna, ali smatram kako takva ad-hoc analiza ne može u potpunosti predočiti višeslojni senzibilitet grada, njegov habitus i movens, njegovu sol i dah, dakle sve ono što jedan grad čini jednim gradom. Za razliku od nekih drugih stvari koje, recimo, jednu debelu babu čine jednom debelom babom. Stoga odlučih kako mi je baciti se na posao, zaoštreno pero staviti u službu oka i uha te objektivno i dokumentaristički pretočiti duh grada u zavijutke slova i mrljice tinte. Tako, blago Gospodinu, nastade prikaz koji slijedi.

Bjelovar je nastao prije 250 godina posadivši se između dvije rijeke, Bjelovarske i Plavničke. Bez obzira što je to dvostruko više rijeka nego što, primjerice, teče kroz Beč (koji o toj jednoj jadnoj koju imaju čak i valcere skladaju), grad nikad nije imao izrazitu orjentaciju ka životu na njihovim obalama. Bjelovarčani se nikada nisu bavlili ribarstvom, šlepovi natovareni ugljenom nikad nisu trubljenjem odgovarali na mahanje žena što na obalama peru rublje, a momci nikad nisu od djevojaka krali poljupce, sakriveni pod elegantnim lukovima mostova. Poznajem mnoge psihologe koji bi u ovom zaziranju Bjelovarčana od vode koja teče prepoznali zatvorenost i konzervativnost, nesklonost promjenama, no ja bih rekao da su razlozi dosta jednostavniji i praktičniji. Naime, radi se o tome da je Plavnička toliko široka da, kad se u proljeće krene snijeg otapati, prosječan osmoškolac pri njenom preskakanju umoči noge taman dovoljno da kući od oca dobije dvije šljage, onako ovlaš. Bjelovarska je, pak, nešto malo uža.

Osnivačica grada je kraljica Marija Terezija. Svi znamo kako je ta Monarhija bila divna. Ni o čem tada nismo morali brinuti. Mađari su nam besplatno slali svoje lingviste da nam djecu uče pričati. Austrijanci su jeli kremaste kolače koje su im Česi pripremali, veselo su odmahivali čipkastim maramicama koje su vadili iz čipkastih rukavića što su im virili iz strukiranih sakoića, znajući da su mirni dokle god se mi tu koljemo sa Turcima. U to vrijeme čak nismo morali ni pljuvati po vlastitim političarima. Samo bismo ih poslali u Bečko Novo mesto, a oni bi vrlo brzo potom bili skraćeni za glavu. Eeee, to su bila vremena. U tom prekrasnom ozračju spomenuta dama se sjetila kako bi bilo super imati utvrdu, centar Vojne krajine, otkud bi se moglo nadzirati spomenuto klanje s Turcima. I ne budi lijen, osvanuo je grad. Ako se nešto što se sastoji uglavnom od vojarni, konjušnica, birtija, zatvora i javnih kuća uopće može smatrati gradom. Na žalost svih, radovi još nisu ni bili gotovi, a Turcima je već dojadilo. Okanuli su se ratovanja i počeli se baviti ugostiteljstvom, prvenstveno prodajući kebabe. No, Bjelovar je već bio tu i nije bilo nazad. Seljaci iz okolnih mjesta naselili su zgrade, iz konjušnice su napravili dječji dispanzer i krenuli živjeti. Posljedica instant-izgradnje je pojava da Bjelovar ima sve ulice okomite jednu na drugu. Sva djeca koja tu odrastu smatraju da su okomite ulice prirodno stanje stvari i nemalo se iznenade kad krenu na studij u Zagreb. Pojava ulica pod svim mogućim kutevima toliko im je šokantna i zbunjujuća da prvih nekoliko akademskih godina provedu u terapijskim grupama koje se liječe konzumacijom prekomjerne količine nekvalitetnog alkohola i promiskuitetnim ponašanjem. Još i danas Bjelovarčani se prisjećaju Marije Terezije kroz ritual nazvan Terezijana. Tu oni tokom tri dana, kroz masovno okupljanje, vrlo glasno slušanje šund-glazbe, žderanje šećerne vate, masne kotlovine i ćevapa, ispijanje nevjerojatne količine piva, povraćanje po parkovima i zapišavanje mrskih austro-okupatorskih građevina izražavaju svoj revolt i gađenje prema toj tiranki.

Kako bih stanovnicima velikih gradova, prvenstveno Zagreba, zornije predočio kako danas izgleda život u Bjelovaru, poslužit ću se formom rubrike iz „Politikinog zabavnika“ pod nazivom „Vjerovali ili ne. Dakle...

...vjerovali ili ne:
• u Bjelovaru je snjeg bijel čak i drugi dan nakon što padne
• tu je moguće sjediti na terasi kafića a da šleperi ne tutnje kraj tebe, pri čemu kava košta četiri kune
• u Bjelovaru ti nitko ne trubi čak i ako ne ubrzaš od 0 do 90 dok je na semaforu još uvijek žuto svjetlo
• kad se upali zeleno možeš krenuti jer auti ne stoje blokirani usred raskršća
• auti se parkiraju na za to označenim mjestima, a ne na zelenim površinama, pločnicima i slično
• ljudi idu s jednog na drugo mjesto pješice i stižu za deset minuta
• možeš doći kući s posla, odvesti klinca na trening, vratiti ga s treninga, a da je još uvijek dan
• u Bjelovari penzioneri ne moraju kopati po kantama za smeće kako ne bi crkli od gladi

Bjelovar je iznjedrio mnoge velike ljude. Na prvom mjestu tu je Saša iz Big Brothera. On je čovjek koji je cijeloj Domovini pokazao kako se govori negdje na potezu Stara Rača – Dautan. Dok recimo Pupelica, Patkovac, Prokljuvani, Kobasičari ili Šiptari imaju totalno druge dijalekte.

Ljudi su, općenito, najveće blago našeg grada. Svi su topli, srdačni i bliski. Toliko bliski da znaju o tebi sve živo puno bolje nego ti sam. Recimo, ako želiš znati koliko je koštao tvoj novi auto ili kakve ti je boje kuhinja samo pitaš prvog čovjeka na ulici. Svakako zna. Jer u vrijeme kad nisu na poslu u Pevecu, ili kad nakon redovnog radnog vremena u Pevecovim skladištima ne preslaguju robu na stalažama, ili dok ne obavljaju neki drugi tužan posao bogateći nekog od bahatih lokalnih mini-tajkuna, oni se okupljaju u manje skupine i oko kave prepričavaju tuđe živote. Nešto kao reality-sapunice. I tako pričaju, pričaju, sve dok ne saznaju i svaku najmanju pojedinost o nekome tko zaista živi svoj život. Toplina Bjelovarčana posebno se ogleda u trenucima kad se nekome desi nešto loše. Onda oni duboko suosjećaju, njihova srca trepere kad tiho mljackaju o čovjeku kog je žena prevarila, o susjedu koji je dobio rak i sada jadan umire, možda i o nekome tko je popljačkao novac te se sad bahati okolo. Naravno, kad sretnu tog tko se bahati jer ima novaca izrazit će svoj protest tako što će mu se odmah pokušati uvući u guzicu. Pa nek dobije hemeroide, kad je gad!

Zapravo, već se neko vrijeme bavim mišlju da bi možda iz Bjelovara trebalo iseliti sve stanovnike i doseliti neke Nizozemce ili Švede, nekog tko je na evolucijsko-civilizacijskoj ljestvici dosegao primjerenu razinu, nekog tko zaslužuje tiha popodneva uz kavu, na rubu razlistalog parka. I zgodne mlade mame koje se šetkaju okolo gurajući kolica. Mada, tko zna, možda će baš ti klinci iz kolica, jednog dana kad porastu, znati zavrijediti svoj grad bolje nego mi sada.

- 20:08 - Komentari (25) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se