31.05.2006., srijeda
Nogomet
Opće je poznato da smo mi, hrvatski muškarci mlađe generacije, osviješteni i emancipirani muževi koji preuzimaju svoj dio brige oko djece i kućanstva. Mi smo civilizirani radnici koji znaju svezati kravatu na košulju tako da čvor bude savršen i da boje pašu, ne bismo li isključivo savršeno odjevni pokajnički klimali glavom pred šefom. Mi ustajemo u tramvaju djedici što stoji pokraj nas – pogotovo ako djedica dulje vremena nije oprao dio svoje anatomije koji nam se nalazi u visini nosa, nama je neugodno ako prdnemo dok se na sastanku sagnemo uključiti laptop u struju, mi imamo uredno podrezane nokte bez crnog ispod, a nos kopamo samo dok u autu čekamo da se upali zeleno na semaforu. Sve u svemu, civilizirana bratija na koju bi bila ponosna svaka razumna punica (u to se možete i sami uvjeriti ako ikad uspijete pronaći takvu). Naravno, sve to prestaje vrijediti kad se počne približavati jedno od važnih nogometnih natjecanja. Ima nešto u nogometu zbog čeg krv vrije, što budi primarne instinkte, zbog čega do jučer fina gospoda sada na stadionima pokazuju gole dlakave škembe ofarbane u crveno-bijele kvadratiće. Sve razumne supruge (i ovo bih iskomentirao, ali se bojim posljedica) u to vrijeme povlače se na mjesta gdje nježni spol obično obitava u vrijeme sportskih natjecanja – frizerske salone, beauty salone, trač partije i shopping centre – te na neko vrijeme prepuštaju svjetski primat primatima. Dok opet ne dođu na svoje. To su činile i ovom prilikom, jer spremao se veliki trenutak. Veliki derbi. Meč svih mečeva u kojem će se saznati tko je najbolji, tko će kući otići sa štitom a tko na njemu. Dan u kojem će se liti krv i suze, u kojem će se plakati i smijati, dan kad će se do dugo u noć pjevati pjesme, dan nakon kojeg nikada i ništa više neće biti isto. Dan nogometnog susreta reprezentacija srednje grupe dječjih vrtića Tračinčica i Maslačak. Derbi.
Toga popodneva povjetarac je mreškao valiće na zelenom moru nogometnog terena improviziranog u stražnjem dvorištu Maslačka. Sa svake strane zaravni u zemlju su bila zabijena dva kolca koja su predstavljala vratnice, a udaljenost između njih odredio je sudac koristeći preciznu etalonsku mjeru duljine svog koraka. Jednu aut liniju činila je ograda prema obližnjim vrtovima što su se već šepurili prpošnim perima mladog luka, a drugu je određivao niz drveća bez dohvatljivih grana (ne bi li se spriječilo pentranja i padove vrtićaraca) koji je bio u prevelikom neredu da bismo ga nazvali drvoredom. U prostoru iza drveća stajali su natiskani očevi i majke, prijatelji te rodbina mladih igrača što su trebali istrčati na teren svakog trenutka. Za potrebe ove priče nazovimo taj prostor tribinama. Dakle, na Istoku smo bili mi, navijači gostujuće momčadi, a na zapadu domaći – Maslački. Neki čudan muk visio je nad stadionom. Što su minute dalje odmicale napetost je bivala sve očitija, još malo pa se mogla rezati vrtićkim škarama za papir (tupog vrha). Tribine su tiho brujale, poput žica pod visokim naponom. Dolje, uz aut liniju, točno između dvije navijačke skupine, bila je poredana specijalna postrojba teta zaduženih za održavanje reda. Stajale su tamo, u punoj opremi, oklopljene u roze kute bez rukava. Bez obzira na njihovo dugogodišnje iskustvo u suzbijanju vrtićkih nereda i nad njih se nadvila jeza. I taman kad se učinilo da će sve ograde popustiti i da će se napetost preliti na teren kao cedevita preko ruba plastične čaše, timovi su utrčali! Masa je eksplodirala u oduševljenom urliku. Karnistri su zabubnjali, trube su zatrubile a navijačka pjesma prolomila se iz stotinjak grla. Potpuno ponesen atmosferom naginjao sam se preko glava ljudi, ne bih li bolje osmotrio naše, gostujuće Tratinčice, kako trče prema svojoj polovici. Tamo na drugoj strani, gotovo do gola već je dotrčao naš golman Tin. Bio je to odličan golman. Golman odličan u pjevanju. Znao je riječi svih pjesama koje su se vrtile na radiju, bio je solist u vrtićkom zboru, mile melodije izlazile su iz njegovog grla čak i na popodnevnom tečaju engleskog. Zaista odličan pjevač. Ali nije bio baš dobar nogometaš pa ga je trener stavio na gol u nadi da će time pojačati napad. Kad smo već kod našeg trenera, to je bio neki mladi, tek diplomirani difovac plavih oka i plave kosice ošišane na ježa. Oni koji su navikli na utakmicama vikati "Ćiro pederu!" bili bi oduševljeni da su mogli njega vidjeti na klupi. No, nazad na tim. Pred golom se zagrijavao i Domagoj, nedavni transfer iz ekipe područnog vrtića u Velikom Grđevcu. Imao je glavu poput bundeve na koju je natakao znojnicu, debele ručerde bile su neprimjerene petogodišnjaku, a čovjek bi se mogao zakleti da skoro pa ima dlakave noge. Pričalo se da je transfer uslijedio na zahtjev ravnateljice tamošnjeg vrtića, a nakon većeg broja incidenata koji su uključivali nasilje i upotrebu lascivnih izraza. Prelaskom u Tratinčicu našao je sebe u ulozi beka. Ustanovio je da igrajući na toj poziciji može nastaviti s nasiljem u nesmanjenom obliku, ali da dokle god to čini u igri prima samo pohvale za svoj trud. Bio je on neprobojni bedem obrane Tratinčice. Oko centra je skakutao naš napadač Toni, mališan prikrivenih talenata. Toliko dobro prikrivenih da je i kuće i leptire i sunce crtao u obliku crnih fleka. Činio je to već dvije godine, na očaj svih teta koje su proklinjale svakodnevni trud uložen u njega. Još je malo rano za zaključiti, ali postojale su i snažne indicije da je disleksičan te da ima problema u shvaćanju. Njegovom ocu svi su drugi očevi zavidjeli jer je bilo izgledno da mali ima sve potrebne predispozicije da postane veliki nogometaš. A već je i sada bio izvrstan dribler. Ukoso preko terena, sapličući se preko vlastitih prevelikih stopala, kaskao je moj Sin. Desno krilo. Gospodar sredine terena. Onaj koji nabacuje loptu u šesnajsterac ravno na nogu golgeteru. Onaj koji iz slobodnog udarca trese mreže, kojeg se boje svi golmani. Moj Bekem. Trčkarajući tako, tražio je pogledom svoju majku i mene. Ugledavši nas sjetno se nasmiješio i gestikulirao nešto kao "curi mi nos", a onda se još jednom sapleo preko vlastite noge i otrčao dalje.
Prije nego je sudac mogao dati znak za početak valjalo je razriješiti jedan ozbiljan problem. Timove nije bilo lako razaznati jer nisu nosili dresove u skladu sa bojama svoje ekipe. I na jednoj i na drugoj strani bilo je po nekoliko klinaca koji su imali majice na kvadratiće, a na leđima im je pisalo "Pršo". Također, u oba tima bilo je onih koje su mame obukle u bijele majičice i bijele čarapice, snježne baš kao u reklami. Jedna inventivna teta otrčala je u zgradu vrtića i vratila se sa hrpom prevelikih zmazanih zelenih fluorescentnih prsluka u koje oblače klince dok ih šeću uz prometnice po kojima tutnje šleperi. Domaći su ih obukli na sebe i utakmica je mogla početi. Sudac je prišao centru i pokušao staviti loptu na tlo kako bi se izveo početni udarac, ali igre gladna mlađarija krenula je u akciju i prije početnog zvižduka. Malci su ga krvavo išutirali po rukama i potkoljenicama, pokušavajući što prije pokrenuti napad. Nakon nekoliko pokušaja uvjeravanja hiperaktivnih igrača da se smire, sudac je odustao i riješio stvar podbacivanjem, kao u košarci. Nema veze, važno da smo krenuli. Već od prvih trenutaka susreta mogao se uočiti rafiniran i dobro razrađen taktički pristup obaju timova. Naime, čim je lopta dotakla tlo svi su punom silom potrčali ravno prema njoj, na taj način oformivši ono što bi se u ragbiju nazvalo "kup". Neko vrijeme iz hrpe se mogla razaznati samo tu i tamo pokoja ruka i noga kako proviruju, a gotovo sam pa siguran da nitko nije znao gdje je lopta. Zadnji put kad sam vidio Sina nekako se nezainteresirano klatario oko sredine terena i gledao u zrak, a onda ga je prekrila hrpa dječjih tijela. Bit će da je negdje pri dnu. Očevi su derali grla bodreći svoje kršne momke, a majke su zapomagale nad golim križima i izgrebanim koljenima. Nenadano je lopta izletjela iz hrpe u smjjeru našeg gola. Golman Tin potpuno se ukočio, evidentno nespreman na činjenicu da bi netko mogao koji put i šutnuti loptu prema njemu. Nekoliko najbržih protivnika već je jurcalo u njegovom smjeru i vidjelo se da je opasnost po gol gostiju vrlo velika. Ali uto se odnekud stvorio bek Domagoj i uz glasan urlik nasrnuo na napadače. U šoku od straha sićušni protivnički igrač brzo je ispucao loptu u publiku i zbrisao prema svome golu. Domagoj je kipio od bijesa jer je olako ispustio priliku da malca svojski pokrši pod izgovorom obrambene igre. Ali neka, utakmica je tek počela. Potražio sam pogledom svog sina. On se polako ustajao sa mjesta gdje su ga posložili na tlo. Koljena i laktovi bili su mu potpuno zeleni od trave, polo majica u koju ga je odjenula majka bila je totalno sažvakana, a on je izgledao kao da ne razumije u kojem smjeru treba potrčati. Gotovo sam siguran da i nije razumio. Ostatak poluvremena protekao je u izmjenama napada jedne i druge strane. Zapravo, prije bi se to moglo nazvati stohastičkim pokretima lopte koju u svakom trenutku udara velik broj nogu pa ona u očaju pokušava umaći nekamo gdje je manja gustoća tih prokletih balavaca. Moj Sin se našao u centru zbivanja samo u momentima kad bi akcija slučajno dolutala do njega. Tada bi uvijek snažno zamahnuo pokupivši nekoliko potkoljenica, ali puno rjeđe loptu. Ako bi i mlatnuo loptu, to bi obično bilo u smjeru vlastitog gola. Ja sam zdušno urlao navijajući, dajući upute, izvikujući besmislena i totalno nepedagoška obećanja o divotama koje će ga snaći samo ako odigra jednu akciju kako valja. Osjećao bih se glupo da su drugi očevi bili imalo normalniji od mene, ali u datim sam se okolnostima zapravo jako dobro uklopio. No, unatoč mom trudu lopta bi ubrzo odletjela na drugu stranu, a Sin bi krenuo besciljno bauljati po praznom komadu terena, gledati u krošnje, smiješiti se ljudima sastrane. U jednom je trenutku čak i zastao da popriča s vrtićkim kolegom koji je stajao u publici. Za to vrijeme igra nije jenjavala i naš gol se našao u novoj opasnosti. Nakon brze akcije topovski udarac poletio je ka našem vrataru. Tin jednostavno nije imao dovoljno izoštrene reflekse da bi se stigao izmaknuti i lopta ga je pogodila posred lica, odbivši se potom van terena. Malac je raširenih ruku izveo elegantan let s ateriranjem na leđa, ne uspjevši niti zajecati. Istina, sad će malo fufljati dok pjeva, ali ovo mu je bila prva zabilježena obrana u karijeri. I to kakva! Uglavnom, prvo poluvrijeme završilo je bez zgoditaka. Na zvižduk suca nitko nije stao. Tete su utrčale, smirile nogometne zvijezde i natjerale ih da zamijene strane, dok su oni zacrvenjeli puhali poput bijesnih ježeva te gledali protivnike ispod oka. Mome Sinu bilo je svejedno na koju stranu treba trčati. Vjerojatno i na kojem je kontinentu.
Drugo poluvrijeme obilježila je vrlo slična igra, ali i veći broj navijačkih ispada. Nervozni zbog nedostatka golova očevi su skandirali "Vratite nam vrtićku naknadu", "Teta, obrij noge", "Maslačci, otpuhat ćemo vas" i "U boj, u boj, za vrtić svoj". Klinci su zdušno nabijali po lopti, prolijevajući znoj te pokoju suzu, ali bez rezultata. Svi su bili očajni. Tek, negdje pod kraj drugog poluvremena jedan od protivničkih klinaca naivno se sagnuo, ne bi li se prošvercao i rukom gurnuo loptu u željenom smjeru. Domagoj je u trenu prepoznao zgodnu priliku i iz zaleta složio klinca volejem posred lica. Mali se prosuo po podu tamo negdje na desnoj strani terena, van kaznenog prostora. Sudac je do tada bio već toliko izbezumljen da uopće nije skužio tko za koga igra te je dosudio faul i slobodan udarac za našu stranu. Urlici negodovanja pukli su sa tribina, ali on nije odustajao. Izdržao ih je muški, koliko već muški to može jedna vrtićka teta. Tetan. Moj Sin trebao je izvesti udarac. To je to! To je ta šansa! Pozicija je idealna za njega, živi zid totalno je šupalj, a golman čuči u golu kao da kaka! Nema šanse da ne pogodi. Sin je lelujavo otkoračio par koraka unazad, a tribine su utihnule. Samo sam ja vikao, dajući upute. Svi su gledali u mome smjeru, ali me nije bilo briga. I moj malac me kratko i nezainteresirano promotrio, a onda se tupo osmjehnuo, slegnuo ramenima i potrčao prema naprijed. Sapleo se korak prije lopte i u padu je razvalio nevjerojatno snažnim volejem. Te pogodio klinca u živom zidu u želudac, na što se on presamitio i kleknuo na pod.
- KOOONJU, SLOOOONE, TKO TE NAPRAVIO TAKVOG BLESAVOG?!?! – pedagoški sam ohrabrivao svoje dijete preko cijelog terena, ne bi li iz njega postala sigurna i samosvjesna osoba – TIII ĆEŠ MEENI TAKO! NEMA VIŠE NI KINDER PINGVI, NI KRALJ ŠAMANA IDUĆIH ŠEST MJESECI, PA ĆEŠ VIDJETI KAKO SE IGRA!
Dok sam ja tako odterećivao svoju izmučenu dušu, lopta se skotrljala ravno pred noge našem napadaču Toniju. Bez puno razmišljanja (kako to već i ide kod njega) zafrljačio je snažan i brz šut odmah pokraj zbunjenog protivničkog vratara, a da on nije uspio ni trepnuti. Lopta je prozujala kroz vratnice te pogodila i natjerala u cvilež nečijeg zbunjenog psa, koji je baš u tom trenutku pokušavao zapišati stativu.
- GOOOOOOL! GOOOOL! BRAAAAAVO, MOJ SIN, MOJ BEKEM, MOJE SVE, JESTE LI VIDJELI KAKO JU JE IZVRSNO NABACIO, JESTE LI VIDJELIIII?!?!?
Skakao sam i grlio se s drugim očevima Tratinčicama u suludom veselju. Vidjevši priliku za koliko – toliko smisleni završetak sudac je brzo odsvirao kraj i otrčao nekamo, valjda čupati obrve. Mi smo uzeli naše male heroje na ramena i onakve zelene i izubijane poveli ih prema izlazu. Tete su oformile kordon, kako bi nas bez izgreda ispratile sa terena domaćina. Domaći su si režali u bradu i mrko nas gledali, obećavajući svojim spetljancima kako će još večeras plesati oko remena, samo da dođu kući. Majke su brinule jer zelene fleke teško idu s bijelih majica. A koljena su krvarila. Sve u svemu, velika pobjeda za nas. Veća nego onomad kad smo ih porazili u štafetnoj utrci između čunjića. Nije derbi svaki dan, o ovome će se još dugo po gradu pričati.
* * *
Na sutrašnjem vrtićkom sistematskom pregledu Domagoju su ustanovili povišenu količinu aditiva E235 u krvi, što je značilo pad na doping kontroli. On se izgovarao da su u pitanju gumeni bomboni koje mu je osobno preporučio njegov zubar u svrhu jačanja mišića čeljusti, ali to ga nije spasilo od suspenzije i eventualnog novog transfera. Maslačci su odmah uložili žalbu predsjedništvu vrtićke lige, tražeći poništenje rezultata utakmice, na što su navijači Tratinčice reagirali stavljajući pribadače u njihov plastelin. Spor je trenutno eskaliran i čeka se razrješenje, ali jedno je sigurno. Ništa ne može niti izbrisati niti pomračiti pobjedu koju je naš tim izvojevao tog dana. Ona će zauvijek sjati u sjećanjima svih nas, kao povijesni trenutak našeg sporta, kao dan kad su naši momci učinili veliku stvar za svoj vrtić i pronijeli glas o njemu širom županije. Buduće generacije mladih sportaša ponosit će se njima, a oni će ostati zapamćeni kao zlatna generacija. Jer, nogomet je ipak najvažnija sporedna stvar na svijetu.
|
- 23:59 -
Komentari (9) -
Isprintaj -
#
|
