bigg

< travanj, 2006 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Oglas 



Broj posjeta
Hit Counters

 Zanimljivo iz arhive
Beč-Bjelovar-Brčko
Ne sagriješi rječju
Sudionici u prometu
Svoga tela gospodar
Psihologija i odgoj
Moda
Lisabon
Lisabon 2
Nogomet
Vječiti bundžije
Malo dijete mala briga
Boris & Bata Reunion
Val reformi...
Dioničarstvo u Hrvata
Opstipacija
Bolna priča o vrelim dodirima
Felga ti sama beži



 24.04.2006., ponedjeljak

Lisabon


Avion Lufthansa-e kojim sam se dovezao u Portugal bio je velik. Toliko velik da sam u njegovom wc-u mogao obaviti malu nuždu stojećki, a da se pri tome nisam morao u neprirodnom luku izvinuti unatrag ne bih li tijelom slijedio krivulju oplate letjelice. To jest, nisam morao iz vidnog polja izgubiti ono područje koje sam obavezno morao vidjeti da bih uspio naciljati u minijaturnu školjku, a ne svuda unaokolo. Hrana koju su nam na letu dali bila je za divno čudo topla. Istina, potpuno neprepoznatljivog izgleda i ružnog okusa, ali topla. Nisam znao kako se natjerati da je sažvačem, ali sam se onda sjetio. Naručio sam poslovično ogavnu Lufthansa kavu. Nakon nje mi se obrok učinio iznimno ukusnim.

Prvi susret s domorocima odmah mi je pomogao da se osjetim kao da sam doma. Taksist mi je na prvu loptu pokušao naplatiti duplu cijenu vožnje, baš kao u Zagrebu. Dovezao me pred moj divan hotel u predgrađu. Intiman, obiteljski, kao doma. Ali Amerikancima. Svi avioni na prilaznoj ruti ka aerodromu češu se o njegov sedamdeseti kat. Suvremena teretana, gadan bazen za brčkanje na terasi drugog kata i zid od tri metra oko iste. Staklo i beton. Stotine programa na televiziji. Ostavio sam na brzinu stvari i krenuo upoznati Lisabon.

Kako bih skužio što taj grad i ti ljudi zapravo jesu, odlučio sam ne otići ravno u turističke zone već prošetati kroz predgrađa do centra. Ono što sam vrlo brzo zaključio jest da je u pitanju jaaako velik grad, u kojem se ima puno za hodati. I to po vrlo strmim uzbrdicama, uskim uličicama i suncu koje gadno prži. Lisabon je kao fol na moru (to jest na rijeci Tejo – vrlo je široka i puno me više podsjeća na neki zaljev), ali niti sa jednog mjesta prokleta se vodurina ne vidi. Čak niti sa vrha najvišeg brda. Uvijek je neko drugo brdašce između. I tu ne pale one dalmatinske fore "samo odi dolje i doći ćeš na rivu". Hoćeš klinac. Putem sam vidio hrpu kvartovskih kafića i dućana (zapravo, jako je teško razlikovati jedne od drugih). Neodoljivo podsjećaju na albanske slastičarne koje sam imao prilike upoznati kad sam bio mali. Tome valjda najviše doprinose one čudne pločice koje imaju unutra. Povrh toga, kuće su im i izvana oblijepljenje pločicama. Grad malo podsjeća na izložbeni prostor dućana kupaonske opreme, to jest na njegovu najkičastiju sobu, čitavu urešenu mozaik pločicama rimskog tipa, sa starinskom kadom na sredini i zlatnim tušem u obliku telefona. Mada, imajući na umu kako je gadno na Malti – ovo mi je bio raj za oči. Domaća ekipa u gradu također je interesantna. Tu se motaju neki izrazito afrički tipovi, potom malo manje afrički a malo više arapski, potom onakvi kakvima obično zamišljamo Španjolce, a jedan dio ih ima strukturu kostiju lica i sirasti ten da bi se čovjek mogao zakleti da su iz Čakovca. Svih njih ima u podjednakim omjerima. Jako mi je bio interesantan jedan park kamo je lokalna ekipa izvukla jedno pet stolova i stala se kartati. Nasred parka. Totalno su bili opušteni, a oko njih se okupila hrpa kibicera. Djeca su trčkarala, muzika je svirala. Na moje dobacivanje "baci trefa, baci trefa" su se samo začuđeno osvrnuli. Pretpostavljam da je to zato što svi briju da moraju govoriti nekakav jezik iz brazilskih serija. Ne kužim pozadinu toga, valjda su im brazilske serije omiljena zabava (barem kad se ne kartaju u parku).

Putem sam naletio i na jedno fenomenalno groblje. Nevjerojatno, ali nema niti jednog običnog groba, sve su mramorne kripte u obliku crkvica. Vrlo lijepo. I skupo. Ha čuj, dok smo se mi guzili s Turcima oni su otkrivali nove svjetove i osvajali kolonije.

Kad čovjek priđe obali počne uočavati interesantne stvari. Za početak, rijeka Tejo je zmazana kao govno i jednako smrdi. Ali, to optimiste ne priječi da pecaju u njoj. Nadam se samo da to ne jedu. Oni zapravo i ne šljive "lungo mare". Nemaju niti jednu birtiju uz obalu. Dapače, nemaju niti šetalište. Sve neka trajektna pristaništa i slične gadarije. Barem je tako u centru Lisabona, odmah pokraj glavnog trga. Niti na tom trgu nema nikakvih birtija, ali imaju neke glavne ulice – nešto kao korzo na kojem su se pogledavali naši starci – koje idu između trgova. Tu su po sredini složeni stolovi restorana. Ugledavši ih napokon sam se malo pripitomio. Napokon nešto što kužim – ljudi sjede i jedu, a drugi se španciraju pokraj njih. No, ne lezi vraže, na dvjesto metara takve šetnice bio sam zaustavljen pet puta. Tri prosjaka, jedan tip koji mi je pokušao prodati originalni Rolex po 19 eura i jedan koji mi je nudio drogu (trava, shit, kokain, heroin...). Ne znam privlačim li ja takve konje ili je to ovdje normalno, ali kad sam im rekao da ne želim imati ništa s njima još su deset metara hodali za mnom i davili me. Nekako su mi draži oni u Pragu koji ti na cesti nude prostitutke, ima ih više ali odmah odustaju.

Prošetavši na kraju malo centrom zaključio sam kako mi je pun nos svega i kako bih išao leći u hotel. Stoga sjedoh u podzemnu. Rado bih sad nabacio par zluradih komentara uspoređujući je s onom u Parizu ili Beču, ali ako je pokušam usporediti s našom u Zagrebu odmah mi prisjedne trućanje. Da mi imamo makar takvu, Bandić bi skinuo Bana i sebe posjeo na konja.

Nisam uspio leći jer me zagnjavio prijatelj te smo popili par piva. Nije tako jako skupo tu. Dobro je da sam naletio na njega jer mi je rekao da je ovdje sat vremena manje. Koja sam ja budaletina, skroz sam to zaboravio. Pojavio bih se sutra sat prerano. Eto, a sad još uvijek ne spavam, već se s vama gnjavim. Hajde, bje'šte ća da malo odmorim. Ajbok...

- 23:30 - Komentari (17) - Isprintaj - #

 17.04.2006., ponedjeljak

Moda


Pojam mode svima nam je toliko dobro poznat, kroz upotrebu ili iz medija, da ga koristimo gotovo nikad se ne upitavši što on točno znači. Ali, bez obzira na njegovu toliku raširenost, većina nas bi na pitanje da objasnimo što on točno znači rekla nešto poput "Moda to je kada...", a onda bi zastali. Osobno, duboko vjerujem da moda nije kada, da nije čak niti bide ili bilo koja druga od sanitarija te stoga takvu definiciju ne smatram istinitom ni prihvatljivom. Zato ću pokušati definirati pojam o kojem govorimo na tako lijep način da će moja srednjoškolska profesorica iz filozofije sasma sigurno biti ponosna na mene:

Moda je društvena pojava koja navodi ljude da troše puno novca, ne bi li sličili na osobe iz vlastite okoline ili na pripadnike neke od društvenih elita, bez obzira koliko te osobe glupo izgledale.

Eto, sad kad imamo pravu definiciju, odmah na prvi pogled možemo vidjeti da bit mode nije u lijepom izgledu (kao što većina ljudi pogrešno misli) nego u društvenoj prihvaćenosti pojedinca. Neću sada analizirati uzroke te pojave, iako mi se oni čine jednostavni i nekako čoporski - ljudski. Radije ću taj posao prepustiti sociolozima. Neću se posvetiti niti njenim mogućim implikacijama, smatram da ih marketinške agencije već izuzetno dobro zloupotrebljavaju (na radost i profit modne industrije) te da bih tu jako teško izrekao nešto novog. Osvrnut ću se samo na pojavne oblike mode, onako kako sam ih ja osobno doživio.

Moj prvi susret s modom desio se kad sam, kopajući po ormarima sa starom robom, naletio na očevu odjeću iz sedamdesetih. Bilo je tu puno zaista zanimljivih odjevnih predmeta. Recimo, komad sukna za koji sam neko vrijeme mislio da je široki dalmatinski pojas što si ga pripadnici svake klape koja drži do sebe zamotaju oko trbuha dok pjevaju, zapravo je bio kravata. Takva kravata pokrivala je čitava prsa osobe koja bi ju nosila te bi bez problema omotala trbuh prosječnog direktora, ma koliki bio. Još mi uvijek nije jasno kako su onda ljudi jeli u odijelima. Čvor na takvoj kravati toliko je velik da pokriva i dobar dio usta. Ni košulje im nisu bile ništa bolje. Bile su šarene poput nekad iznimno popularne foto tapete "konji trče cvjetnom livadom", uz koju su mnogi iz naše generacije proveli puno djetinjih sretnih večeri, u društvu roditelja, u dnevnom boravku neboderskog stana. Vrhovi kragni u pravilu su dosezali širinu ramena, a na vjetru bi lepršali poput onog dugog uvojka kojeg brkati ćelavi muškarci uzgajaju na slijepoočnici, a potom ga lijepe u cik-cak preko glatkog tjemena ne bi li djelovali kosmati. Na krasni strukirani sako s dvorednim kopčanjem (dugmeta s neizostavnim znakom sidra) nadovezuju se hlače što su u gornjem dijelu bile tako uske da je pravo čudo što je moja generacija uopće ikad bila začeta. Zato su iste te hlače na kraju nogavica lepršavo zvonolike i donekle čak uspijevaju prikriti dojam koji stvaraju špicaste čizmice s poluvisokom sarom. Jedino što je donekle spašavalo čizme da ne ostanu nezapažene u tom obilju boja i oblika bila je njihova upečatljiva, povišena potpetica.

Prvi put sam na sebi osjetio snagu mode negdje pod kraj osnovne škole. To je doba kad u mladih muškića osnovni interes u životu prestaju biti super junaci, praćke i stripovi, a sva razmišljanja privremeno se usmjeravaju na ljepši spol. Ova privremenost ne traje dugo, samo negdje do pod kraj šestog desetljeća njihovih života, kad prostata napokon zaključi da joj je dosta i da je vrijeme da mozak ponovo počne nečemu služiti. Tu fazu svoje mladosti, barem ono vrijeme kad nisam ćosavu bradu strugao tatinim žiletom u nadi da će nešto izrasti, proveo sam potajice slineći za mlađahnim divama iz škole. Bile su tako nevjerojatno elegantne dok su kročile okolo u jaknama koje su im jedva dosezale do pedalj iznad struka. Mrkva hlače (gore široke, a dolje uske) isticale su zamamne obline – što će im izrasti već za koju godinu, a prekratke nogavice dopuštale su da se vidi kako bijela čarapica s volančićima lijepo izgleda u elegantnoj cipelici. Moja najveća tuga spomenutog životnog doba bilo je to što nikako nisam uspijevao postići da mi fen frizura izgleda tako lijepo i lepršavo kao George Michael-u ili Simon Le Bon-u.

Rekao bih da je u današnje doba predanost ljudi modi još veća nego onda. Naravno, ljude nikada nije previše brinulo što izgledaju tupavo u nekoj odjeći ili obući, ali danas su u stanju zbog trenda podnositi i velike boli. Recimo, ne tako davno šetao sam ulicama velikog grada uz more i upijao prve zrake sunca, koje će do moje provincije stići tek kroz nekoliko mjeseci. U to doba nekakvo proljeće bilo je tek privid čak i na obali te je u tom trenu i na tom mjestu brijao vrlo hladan i jak vjetar. Ja sam jaknu od perja zakopčao do vrha i k tome pokušavao odglumiti kornjaču zavlačeći glavu u kragnu sve do promrzlih ušiju. Iz cvjećarne na desnoj strani šetališta iskoračila je prelijepa, mlada djevojka te odmah zaokupila pažnju društva sa zdravim prostatama što je pilo kavu na zastakljenoj terasi obližnjeg birca. Djevojka je na sebi imala nešto što bi vjerojatno bilo majica kratkih rukava da je imalo rukave. Te da je imalo onaj dio koji pokriva područje od rebara do pojasa. No, pretpostavljam da se onda ne bi vidjeli lijepi trbušni mišići, pupak za koji je babica sigurno dobila prvu nagradu na regionalnom natjecanju u vezivanju čvorova te nevjerojatno seksi piercing u obliku leptirića. Ono što se također gotovo pa vidjelo bio je dio njene anatomije koji dolazi između golih, zamamno anoreksično istaknutih kukova, budući da su ga nisko rezane traperice jedva pokrivale. Kad sam je vidio, krv mi se sledila. Tako nešto meni je potpuno neshvatljivo, budući da mi je majka još u ranom djetinjstvu, neprekidnim naguravanjem potkošuljice u štramplice, nepovratno ugradila pavlovljev refleks straha od bolesti koja će se sigurno pojaviti čak ako i na sekundu budem imao gola križa. Djevojka se nije dala smesti hladnoćom što je smrzavala čak i dah lokalnog pijanca (96% alkohol) te je stala preslagivati vani izložene lončanice. Čučnula je odmah uz najniži red, a čipkaste tangice izletjele su iz hlača. Jako seksi. Tako su zamamne ove današnje djevojke. Nebrojeni će ginekolozi sebi vikendice izgraditi na njihovim policističnim jajnicima.

Fascinira me i današnja muška moda. Pogotovo ona namjenjena skupini ljudi koju bi politički korektne individue svrstale među metroseksualce. Da me krivo ne shvatite, nisam homofob. Dapače, ja bih homoseksualcima dao i da se žene. Muže. Omužuju. No, dao bih im da to rade kako već da se zove, jer što bi njima bilo bolje nego nama. Da mi se neki od njih dođe upucavati ne bih se zgrozio. Laskalo bi mi da mi se netko napokon upucava. Eventualno bih ga poslao da si pregleda mozak i oči. Dapače, volio bih se koji puta umješati među njih na onoj gay paradi, ako niti iz kojeg drugog razloga a ono da priredim malo iznenađenje ćelavim nacistima kad krenu tući tetkice. I kad nalete na tetkicu od dva metra, sto dvadeset kila, s ogromnim ručerdama i velikom količinom na poslu nagomilanog stresa koji samo čeka da se na nekom iskali. Dakle, homoseksualci mi nisu problem niti na koji način. Ali se zgrozim kad u nekoj trgovini odjeće ugledam momka, kojih god da je seksualnih afiniteta, sa nehajno raščupanom frizuricom koju je do nehajnog izgleda dovodio barem četrdeset i pet minuta. Počupane obrve fenomenalno mu idu uz olovkom za oči zatamnjene zulufe. Kvarcano lice ističe kao more duboke plave oči. Pripijena majičica decentnog uzorka dopušta pogled na usplahirene mu bradavice, a šminkerske, kao salivene traperice i cipelice iz Gulivera, mame uzdahe. Nemojte me krivo shvatiti, ali meni je to grozno. Ja sam čovjek kojem je normalno na treningu ispuhati šmrklje u majicu, koji se nebrojeno puta tuširao s muškarcima ogromnih dlakavih tijela, što nalaze zabavu u međusobnom mlaćenju mokrim ručnicima i zafrkancijama na temu "tko će se sagnuti po sapun". Studirao sam na faksu gdje pripadnici društvene elite hodaju u đubretarkama i piju pivu iz boce nalakćeni na šank. Muškarci na kojima svaki detalj stoji savršeno bliski su mi kao političaru poštenje.

Daleko najgori modni detalj koji sam u svom životu vidio špicaste su cipele. Ili špic-papak, od milja. Počelo je relativno benigno, tako što se u izlozima pojavila ženska obuća blago izduženog vrha. Nevjerojatno brzo nakon tog dana špicoke su se stale širiti i rasti takvom brzinom da bi i ptičja gripa pozelenjela od zavisti, samo da nije zakasnila koju godinu. Tokom idućih nekoliko sezona svaka sljedeća kolekcija donosila je sve ekstremnije i ekstremnije modele, sve dok po ulicama mlade djeve nisu stale kročiti s kao igla oštrim vrhovima cipela. Na moj užas, to nije bio kraj. Vrlo brzlo su se špicevi počeli uvijati unazad, podsjećajući me na obuću koju su nosili pripadnici nekad vrlo popularne skupine "Rokeri s Moravu". Za neupućene, ti su se momci odijevali u narodnu nošnju s juga Srbije, a na nogama su imali kožne opanke zavrnutog vrha, za koji se nekad pričalo kako služi tome da se njime seljak zakači za korjen stabla dok u šumi obavlja veliku nuždu. Elem, ženske cipelice po našim gradovima postale su još gore u ljeto. Pretvorile su se u natikače svih mogućih i nemogućih boja, uzoraka koji su govorili da njihove vlasnice samo čekaju Aladina da ih odnese na čarobnom tepihu. Ionako gadan potplat nadopunjen je niskom peticom nekako u koso rezanom, valjda da se odvuče pažnja od šljokica oko vrha. Zadnji udarac nanjela mi je pojava da se onaj dio natikače u koji se guraju prsti sve više skraćuje sa strane risa, sve dok spojevi prstića nisu provirili. Osim što mi je taj oku izloženi spoj prstića pomalo dizao želudac, mogu samo zamisliti kako je bilo modernim mladim damama dok su jedva natičući te rugobe na vrhove prstiju klopotale kroz gradsku vrevu. I taman kad su se, nakon više godina, prvi puta u trgovinama pojavile ženske cipele sa zaobljenim vrhom, označavajući time kraj najodvratnijeg modnog trenda koji sam imao prilike vidjeti (a možda i najgadnijeg otkad je svijeta i vijeka), u trgovinu u kojoj ja kupujem cipele došli su špicasti muški modeli. To što imam nogu broj pedeset i što bih za špic cipele koje mi odgovaraju morao polagati ispit za voditelja čamca me još i ne brine toliko. Više se bojim što će mi reći sin ako jednom bude kopao po mom ormaru sa starom robom i naiđe na takav komad obuće. Ili ako me vidi na nekoj staroj fotografiji i zapita se od kakvog je to psihičkog poremećaja bolovao njegov otac. Zato nikad u životu sebi neću kupiti špicoke. Čak i ako više nikakvih drugih cipela ne bude u trgovini. Jer, ako mogu Ameri nositi tenisice na odijelo, mogu i ja.

- 20:19 - Komentari (15) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se