bigg

< ožujak, 2006 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Oglas 



Broj posjeta
Hit Counters

 Zanimljivo iz arhive
Beč-Bjelovar-Brčko
Ne sagriješi rječju
Sudionici u prometu
Svoga tela gospodar
Psihologija i odgoj
Moda
Lisabon
Lisabon 2
Nogomet
Vječiti bundžije
Malo dijete mala briga
Boris & Bata Reunion
Val reformi...
Dioničarstvo u Hrvata
Opstipacija
Bolna priča o vrelim dodirima
Felga ti sama beži



 27.03.2006., ponedjeljak

Pogled na stvarnost


Prvi reality show s kojim sam se u životu susreo zbio se još u predškolsko doba, kad smo par kolega i ja u vrtiću promatrali curice kako piške. Osnovne karakteristike žanra bile su prisutne već tada. Postojala je jedna grupa osoba koje su javnosti izložile svoju privatnost, ne obazirući se na spoznaju da ih drugi ljudi gledaju. Postojala je i druga grupa osoba koje su iz niskih pobuda tu privatnost promatrale, na taj način zadovoljavajući svoju potrebu za ispraznom zabavom i voajerizmom. Naravno, da bi se konkretna situacija mogla potpuno svrstati u reality falilo je još nekoliko bitnih detalja. Prvo, trebali smo promatrati curice više dana za redom, a onda jednom tjedno izbaciti onu koja piški najbezveznije. Drugo, netko je trebao namlatiti gadne pare na činjenici da smo mi degutantne petogodišnje barabe koje nemaju srama ni pametnijeg posla nego buljiti u curice dok piške. Treće, curici koja najbolje piški trebalo je dati čokoladu, a dvije do tri iz grupe najboljih trebale su postati voditeljice na televiziji.

Prvi "pravi" reality koji sam vidio na televiziji bio je jedan od onih u kojima priglupi adolescenti zavijaju pred kamerama ne bi li postali zvijezde, idoli ili što već. Bazični problem ovog pristupa reality-ju je u pogrešnoj pretpostavci na kojoj se bazira čitav show. Naime, tvorci ovih emisija smatraju kako je važno da osobe koje bivaju promatrane kroz niz emisija imaju neke pozitivne karakteristike koje ih izdvajaju od učmale mase. Oni vjeruju da ljudi vole gledati lijepe, pametne i talentirane osobe. Zapravo, pokazalo se da ovakav tip emisije opstaje samo u vrijeme dok nikakve druge vrste reality-ja na televizijama nema. Ljudi u stvari ne vole gledati ništa što je bolje od njih samih jer se onda nemaju iz čega izrugivati, a vlastite mane se ne čine manje nego veće. I stoga ubrzo, kako to obično biva u životu, jači istiskuju slabije. Dolaze novi reality-ji, idoli postaju propali boy bendovi, berači mandarina ili predstavnici BiH na Eurosongu.

Iduća kategorija su razne trakavice o grupi ljudi koja je zatočena u nekakvoj šumi, na otoku, u pustinji ili već na nekom drugom mjestu gdje ih vrebaju zmije, hijene, lavovi, gdje se moraju boriti za hranu protiv drugog "plemena" ili obavljati neke druge aktivnost kojih su se svi normalni odrekli još u kamenom dobu. Ovo je već prihvatljivije mediokritetskoj publici, koja voli gledati tuđu patnju. Za početak, nikad ne znaš kad će koji od natjecatelja pasti niz kamenje i dobro se raskrvariti. Drugo, svatko lako može prepoznati muku ljudi koji šesnaest sati stoje na stupu što viri iz vode, samo zato što su tu glupost dobili za dnevni zadatak. Koliko god u tome nikakvog smisla nema. Ili baš zato. Potom, svatko kuži koliko boli ako se natjecatelju na stupu krvavo piša šest sati i svatko se nada da će bar na trenutak ugledati čuču natjecateljice koja se zamotala u trenirku i pokušava piškiti stojećki, balansirajući. Ili se nada da će vidjeti kako se dotična lijepo popišala po nogama. Ljudi vole gledati druge ljude kako pate. Nažalost, čak i normalnom televizijskom gledatelju vrlo brzo postaje jasno koliko je ovaj tip emisija naštiman i glumljen. Lažna bol nikog ne zanima i ove emisije gube publiku.

Idući korak u snimanju emisija ovog tipa je krenuti iz apsolutne nule, zeznuti razne sponzore da ti sagrade nekakvu bajtu u predgrađu, da ti je opreme namještajem i nevjerojatnim brojem kamera, a sve ne bi li se oni izreklamirali, a ti prošao besplano. Potom raspišeš natječaj i navabiš u tu kuću hrpu ispraznih, neinteligentnih, neobrazovanih, hormonima napucanih mladih ljudi, nad čijom će se gluposti i pokvarenosti zgroziti i najprosječniji TV gledatelj. I onda se te jadnike promatra iz dana u dan, kao zamorce. Oni vrlo brzo zaključe kako kamere, samo zato što tako uvijek samo stoje, zapravo i ne postoje, te se počnu ponašati kako se ponašaju u prirodnoj okolini. Lažu, podmeću jedni drugima, preseravaju se, drkaju u WC-u, lupetaju gluposti, dive se sebi u ogledalu, svađaju se oko potpuno besmislenih stvari, drpaju se bazenu i pod dekom. Izmišljen život postaje stvaran, a oni si uspostavljaju mali sustav moralnih vrijednosti gdje lažu sebe kako su jedni drugima prijatelji i kako nikom od njih zapravo nije stalo do milijunske nagrade. A gledatelji uživaju, iz dana u dan ne paleći mozak. Glasaju da se njihove napaljene zamorce ostavi ili izbaci (baš kao u starom Rimu kad jedan od gladijatora padne – gadna je ta moć kad je daš jadniku koji ni svojim životom ne može upravljati). Ostavljaju puste milijune na SMS poruke i telefonske pozive. Na kraju, kad se ciklus emisija izvrti i kad u apsolutnoj ekstazi jedan bijednik sebi riješi egzistencijalne probleme, kad jedne večeri emisije više nema, gledaoci ostaju prazni. Svaki dan su gledali svoje zamorce i sad im fale. Što da rade? Pa ništa, ponovo napuni kavez i hajdemo još jedan krug.

Nakon nekog vremena prestaje biti dovoljno gledati obične budale svake dan oko osam. Treba naći posebne kretene, na sve veću radost gledateljstva. Stoga televizija odabere jednu jako jadnu, nesretnu obitelj i u njihov život stavi kamere. Glava obitelji je osoba koja nikad u životu nije morala brinuti o sebi niti toliko da si jaje ispeče, te je on sada on potpuno nezreo čovjek, nesposoban donijeti nikakvu odluku koja bi mu omogućila preživljavanje u ovom svijetu. Da ostane sam sasvim sigurno bi umro od gladi i prljavštine. Osim toga, sve da mu sposobnost rasuđivanja nije ozbiljno narušena dugogodišnjim uživanjem droge i alkohola, još uvijek ne bi imao osnovne vještine i znanja koje posjeduje bilo koji osmoškolac, tablicu množenja do deset ili koji je glavni grad Njemačke. Njegovo dijete vrlo je svjesno ovih spoznaja o svom ocu, ali nesmiljeno kroči njegovim stopama jada, neznanja i gluposti, što je još tužnije kad je u pitanju netko od četrnaest godina. Majka je jedina osoba koja koja pokazuje imalo razuma i sada pati pokušavajući održati neki smisao u svakome danu koji dolazi, plaćajući činjenicu da je u mladosti bila sponzoruša koja je potrčala za slavom i bogatstvom. I tako gledaoci u društvu svoje djece promatraju njihove svakodnevne užasne svađe, napade nenormalnog ponašanja, psovke, neodgovornost, bolesne vrijendosne sustave i sve ono što ih zabavlja, ono od čega im je toplo pri srcu. Jer, koliko god da njihova obitelj ima problema, ovima na televiziji puno je gore. Koliko god da im je klinac užasan, ono čudovište na televiziji još je gore. Kolika god da je svatko od nas budala, još uvijek ne može konkurirati onoj tužnoj karikaturi koja stoji u gaćama nasred svog dnevnog boravka i vodi dijalog s premijerom za kojeg zamišlja da ga čuje.

Niti ovo nije kraj. Preostaje još gledateljima ponuditi ono što zapravo žele, bez ikakvog maskiranja i prikrivanja. Na televiziju dolaze emisije u kojima ljudi za novac jedu puževe balavce, u kojima ih tuku, ranjavaju, izlijevaju ljudske fekalije iz prepunog kemijskog vecea po njima, u kojima natjecatelji skaču među kaktuse i prže se strujom. Bilo što, samo da je odvratno, opasno ili bolno. To sve snima se za vašeg kolegu iz ureda, susjeda vrata do, za sve one prosječne i obične koji žive male, tužne živote i raduju se gledajući tuđu patnju. Snima se jer oni to vole i spremni su platiti da to gledaju.

I gle. Iz retka u redak ova priča sve je manje smiješna.

- 20:28 - Komentari (12) - Isprintaj - #