bigg

  prosinac, 2005 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Oglas 



Broj posjeta
Hit Counters

 Zanimljivo iz arhive
Beč-Bjelovar-Brčko
Ne sagriješi rječju
Sudionici u prometu
Svoga tela gospodar
Psihologija i odgoj
Moda
Lisabon
Lisabon 2
Nogomet
Vječiti bundžije
Malo dijete mala briga
Boris & Bata Reunion
Val reformi...
Dioničarstvo u Hrvata
Opstipacija
Bolna priča o vrelim dodirima
Felga ti sama beži



 19.12.2005., ponedjeljak

Ne sagriješi riječju...


Nedavno su svi mediji bili puni vijesti o mogućoj dekriminalizaciji verbalnog delikta. U praksi to znači da policija više neće morati po službenoj dužnosti goniti onog novinara koji skuži koji je političar što ukrao i to objavi. To je fenomenalna vijest, budući da će sada novinari, ti stupovi našeg društva, oni koji prvi uočavaju sve nepravde i upozoravaju nas na njih, moći lakše obavljati svoju dužnost. A i političari će moći lakše krasti jer više neće gubiti vrijeme vukući se po sudovima.

* * *

Naš je Pero pio svoju redovnu jutarnju kavicu. On je čovjek koji se sa svojih trideset i koju uspio lijepo situirati kao middle manager (čitaj: šefić potrčko) u upravi jednog velikog trgovačkog lanca. Dobra plaćica svaki mjesec, sumanuti i uvijek novaca gladni gazda kojeg bi tu i tamo morao izbjegavati po hodniku, iscrpljeni potplaćeni trgovci koji su od jutra do mraka navlačili kutije te na koje se s vremena na vrijeme morao izderati u skladištu. Lijepa kućica ispod Sljemena. To je bila njegova svakodnevica. Na sve to se može dodati i koja kila viška, kolesterol, žena koja radije ide u shopping nego što doma gleda njegovu škembu i djeca koja više ne znaju koju bi igračku danas od obijesti razbijala. Hvala ti Bože što postoje nestrukirani sakoi! I tako, dok je Pero prebacivao browser između tračerskih rubrika Internet portala i ljepotice dana, telefon je zazvonio:

- Molim – progunđa Pero svojim "ja sam prezaposlen" glasom
- Na telefonu je Lajka Škrabalo Zlomislić, novinarka ML-a. Htjela bi razgovarati s Vama – zacvrkuta tajnica

ML ili "Mediokritetski list" su jedne od vodećih dnevnih visokotiražnih novina koje se obraćaju najširoj populaciji. U prošlosti te su novine vrlo uspješno eksploatirale uobičajenu koncepciju za svoj tržišni segment: "Ionako nas čitaju straga pa su tu prvo zanimljivosti i karikatura, potom vremenska prognoza, sport i horoskop, dalje redom idu osmrtnice, mali oglasi i crna kronika, umetak o zimnici ili autima te vijesti iz regija ("krava otelila zeleno tele", "u Ivaniću skuplji grincajg nego u Pupelici"). Dok se dođe do ozbiljnih vijesti svi su već popili kavu i ne čitaju dalje, ali mi ćemo ipak staviti još par poltronskih članaka ne bismo li se ulizali političarima na vlasti, ma koji to trenutno bili". Nažalost, ta višedesetljetna koncepcija "ozbiljnih" novina polako se počela ljuljati pod naletima modernih, pomalo suludih novinara, koji su glad raje za tračevima, krvlju i seksom zadovoljavali bez imalo krizmanja. Trebalo je smisliti nešto novo. Stoga je ML prvo počeo potencirati naslove. "Gobac spava sa studenticom" postao je super naslov za članak koji opisuje kako je supruga tog glazbenika upisala studij, "Tehničar je imao lijepe oči" izvrstan je uvod u članak koji govori o sudaru tramvaja i auta iz perspektive putnice tramvaja koju je kasnije odvezla hitna, a "Smrt pod koljačkim nožem" za vjesticu o svinjokolji u Slavoniji. S obzirom da su naslovi postali puno zanimljiviji od članaka nitko više nije čitao tekstove već su svi samo prelistavali i sricali velika slova. To je novine riješilo tereta da naslov mora imati bilo kakve veze sa člankom pa su zaposlili samo nekolicinu izmišljivača naslova, svima ostalima dali su otkaze. Članke su počeli pisati majmuni koji su nasumce udarali po tastaturi. To je dovelo do smanjenja ukupnog troška (jer su majmuni rado pisali za kilo banana) i značajnog poboljšanja u kvaliteti i stilu. Na kraju su u ML-u rekli "A zašto bismo se mi uopće bavili novinama?" i počeli su ubacivati poklone. Tako se na kiosku uz dnevni tisak svaki dan mogao dobiti po jedan tom "Hrvatskog – Svahili rječnika" za samo 29 kuna, DVD sjevernokorejskog aerobika ili teglica kiselih krastavaca. Ljudi su počeli kupovati novine jer su uz njih dobivali stvari koje im uopće ne trebaju, ali su jeftinije nego bilo gdje drugdje. Novine bi odmah bacili, bez čitanja. Stvari koje su kupili uz novine bacili bi nešto kasnije.

- Dobar dan, radimo istraživanje za temu dana pa smo mislili da nam Vi možete dati nekoliko informacija iz prve ruke.
- Izvolite, kako Vam mogu pomoći.
- Vi u Vašem trgovačkom lancu koristite uređaje protiv krađe koji rade na principu magnetskog polja?
- Da.
- Jeste li svjesni da oni izazivaju rak?
- Ne!
- Znači, niste svjesni. Pretpostavljam da Vas nije ni briga?
- NE! Ovaj, da. Ovaj, briga nas je za dobrobit naših kupaca.
- Znači, zabrinuti ste da bi kupci mogli dobiti rak!
- Ma ne! Otkud vam uopće ta ideja? Što Vi zapravo...
- ... TU TU TU TU TU TU ...

Pero je zbunjeno pogledao slušalicu, vratio je na mjesto, zamislio se kratko te zaključio da će ovaj problem sasvim sigurno nestati ako ga on bude ignorirao. Slegnuo je ramenima i prebacio se na kopanje po jednoj od onih baza podataka koje vam po Internetu traže idealnog partnera. Tu je Pero mogao postati dvadesetpetogodišnjak atletske građe i nevjerojatne potencije koji traži devetnaestogodišnjakinje za ludi provod i kidanje lanaca malograđanskih predrasuda. Utonuo je u blaženstvo ne razmišljajući o tome da bi ta vruća devetnaestogodišnjakinja, nesputana u svojoj seksualnosti, mogla zapravo biti ona razroka baba iz računovodstva što dnevno puši tri kutije i koja mu s vremena na vrijeme uspije poslati koji mail, potajice od svoje histerične šefice, maštajući o svom nabildanom dvadesetpetogodišnjem pastuhu.

* * *

- PA DOBRO, JESI LI TI NORMALAN, KONJU JEDAN BLESAVI!

uletio je idućeg jutra u Perin ured Ozren, čovjek iz PR-a tvrtke, to jest osoba odgovorna za odnose s javnošću. Osim lokanja na raznim domjencima, Ozrenov je posao bio i svaki dan pročitati hrpu novina. Tako je ovog jutra, iskolačenih očiju, upao mašući još masnim od boje primjerkom ML-a, dok se Pero usprtljao gaseći kompromitirajuće web stranice.

- Što je, što divljaš?
- Jesi li ti jučer razgovarao s onom Lajkom iz ML-a?
- Ma nazvala me, nešto je htjela, ali je baš nisam skužio. Poklopila mi je slušalicu i tako...
- A je li? Stoput sam svima rekao da ne pričaju s novinarima bez mene. Gle sad ovo!

Tresnuo je novine na stol. Na naslovnici se kočio mastan naslov: "Uređaji protiv krađe u trgovačkom lancu Kokan mogu izazvati rak". U tekstu, nekoliko strana dalje, uredno je opisano kako sustav emitira elektromagnetske valove koji mogu izazvati rak, kako je uprava tvrtke svjesna toga ali ne želi zamijeniti sustav zbog lošeg publiciteta i visokog troška te kako je informacija provjerena jer je došla iz pouzdanog izvora visoko pozicioniranog u tvrtki. Od Pere. Imenom i prezimenom.

Peri je pao mrak na oči. Izvrtio mu se film u kojem mu isti oni šljakeri na koje se s vremena na vrijeme izdire u skladištu zlurado pružaju praznu kartonsku kutiju, da u nju isprazni sadržaj svojih ladica prije nego napusti tvrtku. Kad ga stari Kokan uhvati, nema šanse da ostane na radnom mjestu.

Na sreću, ta se predviđanja nisu ostvarila. Dobio je pola sata urlanja i odbitak od plaće, ali gazda je već otprije imao neriješene račune sa istom novinarkom pa mu nije bilo teško povjerovati kako je sve ovo zločesta novinarska izmišljotina i namještaljka. U ML-u je objavljen demanti od strane tvrtke, u skladu sa zakonom. Bio je sitan, stavljen između osmrtnica i oglasa, pun tiskarskih pogrešaka i potpuno neprimjetan. Pogotovo kad se usporedi s naslovnicom od dan prije. No, prošlo je. Uz misli "Ovo mi je škola" Pero je ponovo uvalio debelu guzicu u naslonjač i utonuo u svoju redovnu, ugodnu, blaženu letargiju, na pola puta između jave ugodnog okusa kave i sna o svojim trbušnim mišićima na kojima se može ribati zelje.

* * *

Pero je pakirao brošure za konferenciju o trgovačkim lancima koja se održavala u Sjevernoj Koreji. Bio je uvjeren kako je ovo putovanje posljedica činjenice da mu Stari nije zaboravio onaj gaf s novinama. Bit će sretan ako mu na granici ne pronađu kolonjsku vodu u kozmetičkoj torbici, ne optuže ga za švercanje alkohola, odmah ga odvedu na suđenje po kratkom postupku u priručni sud na aerodromu (između vecea i čekaonice) te ga potom strijeljaju u skladištu za kofere. U ime Naroda. I Kim Jong Il-a, dobrog vođe.

I dok je tako promišljao sumorne misli, Peri zazvoni telefon.

- Molim – reče otužno
- Na telefonu je Zvonimir Lažišić, novinar MTV-a. Želi razgovarati s Vama.

MTV ili "Mediokritetska Televizija" nekad je bila u državnim rukama. Emitirala je šest sati programa dnevno. Dva sata prilično kvalitetnog školskog dokumentarnog programa prijepodne (produkcija tada toliko omrznutog i trulog zapada) te, nakon nekoliko sati pauze, četiri sata političkog programa naveče. U večernjem programu obično su se veličali nekakvi zadrigli komunisti i njihove prijateljske nesvrstane posjete Zairu i sličnim zemljama s kojima nas veže duga i snažna tradicija. Sve to ih nije smetalo, jer zaista nije bilo važno gleda li ih tko ili ne. Televizija se naplaćivala u obliku poreza na posjedovanje televizora. Kad je došla Demokracija, jutarnji program je ostao više manje isti (vjerojatno jer je bio u nezanimljivom terminu pa je onaj naš dragi fanatik Dželo imao i dalje moć reći da je "odabrao" ovu ili onu emisiju), ali i večernji program je ostao više manje isti. Barem što se tiče metodologije. Sa istim zanosom i žarom s kojim su veličali komuniste, naši su MTV-ovci sada pljuvali po njima. Nije bilo moguće izreći njihovo ime ili ime neke nacije, a da se uz to ne prikači barem 19 uvijek istih epiteta, što je informativne emisije činilo dosta sporijima i sličnijim vjerskim obredima. Istovremeno, nacionalni ponos i uvlačenje političarima u guzicu nastavili su činiti bitan dio programske sheme. I dalje nije bilo relacije između gledanja televizije i prihoda televizije jer se još uvijek plaćao porez. No, televizija se sada gledala. Nije bilo važno je li dobra, bilo je važno samo to da je sada to "naša" televizija. Potom je prošlo i vrijeme Nacije te je došlo vrijeme Novaca. Dosadne programe su potjerali oni programi koje ljudi vole. Glupi programi. Sad su naši sunarodnjaci dobili priliku tokom 24 sata dnevno gledati sapunice, naše i meksičke (ove druge su pravi blagoslov, bez preglumljivanja i užasa domaćih glumaca), političke emisije u kojima je jedini smisao bila svađa među sudionicima, realiti šououe, dobili su priliku zaboraviti na svoj jad i svoju beznačajnost uživajući u prijenosima pobjeda naših vrlih preplaćenih sportaša i njihovim dočecima na aerodromima i trgovima. Dobili su TV prodaju i reklame, čak i u vrijeme školskog programa. Porez na televizore i dalje postoji, ali sada se povrh toga zgrću i novci od reklama. Postalo je važno koliko ljudi što gleda. Zato im se daje ono što vole gledati. Pa čak i ako je to prijenos K-1 meča u kojem naš saborski zastupnik prosipa nečiju jetru po ringu, u krvavoj i bezukusnoj tragediji.

- Dobar dan, Vi ste neki dan razgovarali s novinama vezano uz sumnjivu opremu protiv krađe?
- Ma da, ali to je sve bilo kr...
- Molim Vas da dođete sutra naveče sudjelovati u našoj emisiji na tu temu. Tad ćete imati priliku izraziti svoj stav i konfrontirati ga uživo sa "Udrugom građana protiv uređaja protiv krađe".
- Znate, ne mogu. Ja danas idem na već otprije ugovoren službeni put. Možda bih mogao prekosutra, ali...
- AAAAAARRRGGGHHH!!! IZVLAČITE SE! SVI SE IZVLAČE! MI MORAMO IMATI EMISIJU, A NITKO NE ŽELI DOĆI OTVORENO RAZGOVARATI O PROBLEMU. SVI ZATAŠKAVAJU, NIJE VAM U INTERESU! SLOBODA RIJEČI! NOVINARSTVO! JAVNOST IMA PRAVO ZNATI! AAAAAAAAAARRRRRGGHHHH!!!
- Čujte, nemojte tako, ovaj put je već dogovoren prije dva tjed...
- ... TU TU TU TU TU ...

Pero je spustio slušalicu. Zamišljeno je prikupio svoje stvari i krenuo prema aerodromu pun lošeg predosjećaja. Možda ono strijeljanje u skladištu za kofere ne bi bio tako loš rasplet...


* * *

Kad je prekosutra izašao iz taksija koji ga je doveo izravno s aerodroma na parkiralište tvrtke, Pero je vidio Ozrena kako stoji iza hladnjače s logom Kokana. Gurnuo je glavu unutra i s dvije je ruke snažno povlačio teška vrata nabijajući ih po svojoj tintari. Pero se tiho prošuljao preko parkirališta, ostavio stvari u svojoj sobi i zavukao se u najdublji kut skladišta. Izaći će kad prođe bura. Za koji tjedan. Ili mjesec.


* * *

Pero i Ozren dobili su od Starog zadatak popraviti sve što su zasrali. Rekao je da bi bilo prejednostavno dati im otkaz i da će se pobrinuti da krv propišaju dok medijska slika o tvrtki Kokan ne bude kao prije. Ozren je znao što treba činiti. Za početak, sazvao je konferenciju za tisak u hotelu "Preseraton". Pero je pripremio prezentaciju u kojoj analizira utjecaj elektromagnetskog zračenja iz sustava protiv krađe na živa bića, pokazao je fotografije na kojima se vidi kako lijepo cvatu kineske ljubičice u njihovim trgovinama i kako na njih zračenje blagotvorno utječe (naravno, te je slike poskidao s Interneta), čak je bio u stanju i dokazati kako njihov sustav vrlo pozitivno djeluje na mladunčad tuljana. Zapravo, to nije imalo nikakve veze sa čitavom situacijom, ali slike mladunčadi tuljana bile su neizmjerno dražesne i jako su dobro izgledale u prezentaciji. I kamen bi se raznježio. Novinarima sve to nije bilo bitno. Naime, na svakom stolcu ih je dočekao poklon paket koji je Ozren priredio. Paket je bio pun raznih poklončića te su novinari cijelo vrijeme prezentacije imali nos unutra. Mudro, Ozren je među poklone uvalio priopćenje za javnost u kojem je nahvalio tvrtku preko svake mjere. Nakon konferencije, u svjetlucavom holu hotela bilo je organizirano primanje. Novinari su tu dobili priliku nalokavati se preskupih vina, nažderavati se preskupe hrane te buljiti u prevelike sise hostesa u preuskim majicama. Nažderani, napojeni i lijeni kakvi jesu, novinari su Ozrenov tekst doslovce prenijeli u sutrašnjim izdanjima. Dapače, potpisali su se ispod njega kao da su ga oni izmislili. Gazda je bio zadovoljan, Ozren i Pero ponovo su bili u milosti i sve se moglo vratiti u stari tok. Plaća, trgovci, Internet i kućica pod Sljemenom. I uputa tajnici da više ne prosljeđuje pozive novinara. Život zna biti lijep.

A što se tiče dekriminalizacije verbalnog delikta, to je skroz kriva ideja. Zapravo, trebalo bi sve novinare postrijeljati. U nekom skladištu. Među koferima.

- 09:38 - Komentari (2) - Isprintaj - #

 01.12.2005., četvrtak

Beč - Bjelovar - Brčko


Vozim ja tako kroz bečku večernju gužvu, sretan što nije bilo snjega putem, što me niti jedan od onih suludih kamiondžija nije pomeo s ceste, što se nisam otrovao u WC-u na nama toliko željenoj, europskoj i naprednoj austrijskoj granici ili što nisam umro od smijeha kad sam vidio kako ispred kioska s vinjetama mirno zobaju gra'oraste kokice, jednake kao u dvorištu neke bake u Pupelici. Zaključih kako ću sada plaziti kroz četiri trake još podulje vrijeme pa stavih u uho žičicu. Kad mi se javila moja Sreća odmah sam s njom podijelio svoje zadovoljstvo:

- Eto, tu sam. Vučem se do hotela i jedino što mi se još može desiti je da sad nekom Bećaru spigam branik.
- Daj ne lupetaj, još će ti se to i desit'.
- Ma daj, gluposti, šta bi se desilo...

Nakon još nekoliko rečenica (pretežno ljubavnog karaktera i daleko prekičastih da bi ih se stavilo u dobar tekst poput ovog) odložio sam žičicu, otpuhnuo još jednom pogledavši četiri dosadne, beskrajne zmije kako se vuku predamnom i odlučio malo skakutati u ritmu "Jesi'l mala ljubila do sada" (koliko god mi je to dozvoljavao skučeni prostor osobnog automobila). Nakon nekog vremena došli smo do zavoja iza kojeg sam ja svakako morao skrenuti. Nažalost, bio sam u nekoj od srednjih traka i zaključio kako bi mi već bilo vrijeme polako se gurkati udesno. Neki bus se sjetio istog i surovo počeo demonstrirati svoju snagu nad malim autima, ne obazirući se na njihovo nemoćno i otužno trubljenje. Odlučih iskoristiti gužvu i kako je auto ispred mene već krenuo naprijed, po zagrebački bacim pogled preko desnog ramena, trznem volanom i po gasu. Naravno da je sve bilo popraćeno bijesom tipa ispred kojeg sam se ugurao, no što sad da mu ja radim? Kad sam vratio pogled naprijed poprilično me začudio zadnji kraj nekakve astre koji mi se iz nekog razloga naglo približavao. Odmah nakon treska životinjski sam ogazio po kočnici. Znao sam ja da će se nekad isplatiti taj ABS.

Naravno. Tip desno naprijed je krenuo, no kad ga je bus počeo "silovati" stisnuo je kočnicu i htio čekati da luđak prođe. A ja sam zeznuo stvar.

Iz nove, uglancane i evidentno jako mažene astre koju sam netom raspalio, iskočio je neki tip koji je, držeći se za glavu, urlao na sav glas rečenice na njemačkom. Moram priznati da mi je tada prvi put u životu bilo istinski drago što sam prestao učiti taj jezik još na prvom stupnju (tamo negdje kod "majne name ist Klaus und ih bih cvaj und drajcih jare alt"). Mada, mislim da se ono što mi je spomenuti momak vikao baš i ne uči u školi stranih jezika. Nakon nekog vremena zastao je da udahne zrak te mu je pogled svrnuo prema mojoj registraciji. Iskolačio je oči i nastavio:

"JEBOTIPASMATER, DATIPIČKAMATERINA GJEGLEDAŠMAJMUNEJEDAN! NOVOAUTOSIMIUDARIO! ZNADEŠ LI TI KOL'KO MI NJEGA PAZIMO, PIČKAL'TIMATERINA KONJUJEDAN? NI GODINUDANA NIJE STARO. MI SE SAMO UBANOM VOZIMO DA NAM GA NEKI MAJMUN NERAZBIJE I ETOT'GA SAD. ĐE BAŠ MENE NAĐE MAJMUNE JEDAN JEBOTIJAMATER DATIJEBO."

U prvom trenutku zbunjenosti pomislio sam da mi to iz radija trešti CD od Eda Maajke, ali već za par sekundi bilo mi je jasno da nije to, nego sam imao sreće i naletio na "našeg" čovjeka u tuđini. Doslovce - naletio. Navirio sam se prema registraciji. Bečka. Tekst: "JANJA". Naravno. I tako, iskolačenih očiju i izvikujući na sav glas svu moju rodbinu u akuzativu, zemo je krenuo prema meni. Poznajući široko srce i topao temperament naših ljudi, brzo sam se dovinuo da je puno lakše izbjeći šaku u glavu ako ne sjediš svezan u automobilskom sjedalu. Iskočio sam na brzinu van, ravno pred njega. To je prouzročilo zanimljiv fizikalni efekt. S obzirom da je njegovo lice bilo negdje u visini mojih prsa više nije bilo moguće čuti ga kako viče. Dapače, iz ove perspektive izgledalo je kao da samo stoji otvorenih usta i gleda. Izgledalo je kao da će ta šaka u glavu ipak malo pričekati pa sam iskoristio priliku da kažem:

" Jeb'ga stari. Moja greška. Imam zelenu kartu pa će ti osiguranje to pokriti. Hajde da maknemo aute, zakrčili smo dvije trake."

Uto od ondekud iskoči jedna mala, crna, mršava i vrlo predano nastavi sa psovkama točno tamo gdje je momak netom stao. Čovjek bi rekao – Lana Maajka. Kasnije se pokazalo da je ustvari to bila Janja s registracije. U svakom slučaju, ne samo da je nastavila točno na pravom mjestu mog obiteljskog stabla, već je u nabrajanje uključila i količinu energije u potpunosti neprimjerenu tako malom i mršavom biću. Rekao bih da je tada onaj fizikalni fenomen malo popustio jer je momak odjednom počeo vikati na malu:

- Daj se smir'!
- ...
- Ne vič', ćekaj, stan' malo!
- ...
- Ej, ćekaj, pusti da se dogovor'mo!

Nije pomoglo. Ja sam se, uz prisutnu muzičku kulisu, navirio da vidim štetu. Bezveze. Njemu je bio malo ogreban plastični branik i malo se odvojio odmah pokraj blatobrana. Meni je puklo staklo od fara, ali čak ni žarulje unutra nisu pukle. Rekoh glasno, da nadjačam dreku:

- Daj da se maknemo da ne stvaramo gužvu. Oglobit će nas, blokirali smo promet bezveze. Stanimo u neku pokrajnju ulicu da razmijenimo podatke, broj police i tako to pa da riješimo stvar.
- A NE! Neće to ništa bez polic'je! Zovemo polic'ju!

I tako momak reče maloj da nazove policiju. Nakon kratkog uvjeravanja kroz mobitel saznali smo da policiju boli neka stvar i za njihov branik i za moj far te da ako budu morali doći na mjesto nezgode za početak će oderati četrdeset eura čisto jer su se morali voziti, a dalje će već vidjeti s obzirom na to koliko smo prometa zakrčili. Opcija pozivanja policije naglo je izgubila na popularnosti. Momak se malo zamisli pa reče:

- Znaš šta, hajd'mo mi do Opela pa'ćmo tamo popun't papire. A nek oni odma' vide kol'ka je to šteta.
- Ma daj, bilo što, samo da se maknemo odavdje. Jedino što ti ja pojma nemam gdje je Opel.
- Jel' može ona s tobom u auto pa ćet' ona pokazat'?
- Ma može, bilo što.

Ljudi moji, koja greška! Kako je sjela, tako je počela:

- Ajmemen. Ajmemen. Kud baš namene. A o'klen's' ti?
- Iz Bjelovara?
- Iz Bjelovara? Iz 'Rvacke? Pa štat'je? Šta's voziš ovuda? Šta nis' iš'o autobusom? Je'l ti znaš kakva je tu gužva? A tamo uvas ko i unas, nit gledate znakove, nit pal'te ono svjetlo, kako se zove, da skrećete.
- Žmigavac.
- E da. Uvas je selo. Čoeče, ovdje se koči! Eeeeeeee, koči se, razumiješ l' ti to?! Koooči! Ovodi ti je gužva nevjerojatna, nemereš ti tu voz't. A znadeš'l ti kol'ko mi to auto čuvamo. Prvo mi je to auto, krvavo zarađeno, aloooooo, ni godinu dana nema, kud baš namene?! A samo se ubanom vozimo baš da se ovo nedesi!
- Ma čuj, žao mi je tvog auta ali osiguranje...
- Ma šta? Ma nikad više to auto neće biti isto... aloooo... nikad istoooo...
- Ma daj, malo ti se ogrebao branik, ništa se neće ni vidjeti.
- Ma bolje da se nisi ni vozijo, štaje tebi čoeče... Jel', a kakav beziherung imaš?
- Ma nije ti bitno, imam zelenu kartu, pokrit će ti.
- Ja ja... aber, jebote... majko moja, srce mi se para... moje auto!
- ... (šutim i brojim u sebi)
- Kuku meni, pa koji's ti konj, jao moje auto...
- ...
- Pa vidiš'l ti koja je tu gužva. Tu se kooooooooooooči.... skren'tulijevo tusekooooooooči...
- ...
- Tamo iza tankštele... majket'ga pa ti svatrno nis' normalan, nikad više neće on bit' isti, pizdatimater'na...
- ...
- Alooo, da mi dobosne snjim nismo išli ni dvije iljade još neb' im'o, kako ga samo mi čuvamo, jesl' ti tog svjestan, jebo te...
- HOĆEŠ LI PRESTATI, MOLIM TE?!
- ...

Šutjela je punu minutu, onda opet počela i tako nabrajala dok je opet nisam "zamolio" da prestane. Ne zam koliko puta se sve to ponovilo. Dok je mala tako trućala ja sam zamišljao kako se negdje pri 90 na sat okrećem pod ručnom, otvorivši njena vrata, a sve ne bi li ona koji metar kože ostavila na asvaltu. U međuvremenu je mala Kukunka dvaput nazvala muža da i njemu malo paničari (sad mi je skroz jasno zašto ju je meni u auto uvalio, majku mu) te jednom svog oca. Oca je nazvala s namjerom da joj kaže što da ona sada radi. Detaljno mu je opisala sve potankosti događaja, uključujući i tko sam ja i odakle, a on joj je na to odvratio: "I? Što'š sad radit'?".

- A imaš li ti koga svog tu? – upita me zema odjednom
- Gdje, u Beču?
- A-ha.
- Nemam, a zašto?
- Pa da ga nazoveš.
- ?
- Da ga pitaš što da radiš, da ti pomogne.
- A što mi može pomoći i da imam? Popunit ćemo papire, izmijeniti podatke, vama će osiguranje pokriti štetu, auto će biti popravljen i to je to. Ja ću umjesto stakla od fara nešto zaljepiti i popraviti ga doma. Udario sam vas i ne mogu to poništiti, što sad?
- Eeeeeeeee... udario... a znadeš li ti ko'lko mi to auto čuvamo, pizda'l ti materina?!
- ...

Skori dolazak u servis spasio me spore i bolne smrti uslijed grča mozga. Što sad da dalje puno pričam? Popunili smo zapisnik o nezgodi. Malo su kukali da će naplata dugo trajati pa sam predložio da vide kolika je šteta te da im iskeširam na ruke. Uredno odjeven serviser s plavom kosicom i fen frizurom (kao iz reklame za kozmetičke proizvode) malo je odskakutao oko auta i utješio mladi par da se neće ništa vidjeti i da će on sve srediti. Za sitnih 1.700 eura. Ja sam povukao svoj prijedlog o keširanju, a i moje osiguranje je blesavo ako popuši tu foru. Za tu lovu sam im mogao razvaliti cijeli blatobran, zadnje svjetlo, detonirati im jastuke i da mi još malo ostane. Dapače, kad je serviser rekao cifru ozbiljno sam razmišljao da to i učinim. Već mi je pomalo bilo dosta svih njih, njihovih gluposti, kuknjave i lupetanja. Samo mi je bilo otići u hotel i odmoriti. Rekao sam maloj da obavi i ostalu priču pa da završimo. Ona se rastrčala po servisu, kopirala vozačke, police osiguranja, pregovarala... Ja sam za to vrijeme ćaskao s momkom. O vožnji, saobraćajkama, jebemtisreću i kako to da se baš njima desi, ma važno da su svi živi i zdravi, dobro je dok je samo lim (kitu lim, plastika, ali dobro sad)... Pa malo o Brčkom. Malo i o Sarajevu. O ćevapima, ljudima, zgradama. I o grobljima. O pustoj zemlji i tužnoj pečalbi. Kad su papiri bili gotovi malo sam ih razgledao, potpisao i dobio tapšanje po ramenu:

- E, vala ljud'no, zbogom i čujemo se ako što još bude trebalo! Čuvaj se!

Pozdravih se, premjestih staklo iz svog fara u obližnju kantu za smeće i lagano se odvezoh do hotela, praznim, kasno večernjim ulicama. U sobi sam legao zamislio se. I što sam više razmišljao to mi se čitava situacija činila blesavija. Uzeo sam računalo i krenuo pisati. I eto, još uvijek pišem i cerekam se, iako je sutra ujutro sastanak. Bilo kuda – naši posvuda

- 16:49 - Komentari (9) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se