bigboy

srijeda, 05.10.2005.

Idila

Dragi surferi, želio bih podijeliti sa vama svoju tugu i jad. Imam 28 god. i vrolo uspješnu i dugotrajnu karijeru na Zavodu za zapošljavanje (super osjećaj da si u najvećoj hrvatskoj firmi.). Sretno sam oženjen sa vrećom za spavanje koja mi je podarila dva prekrasna i *vrlo* živahna sinčića.
Upravo su te dvije male beštije i uzrok svih mojih muka i patnji. Pa da vam rečem i nešto o njima: jedan je star 6, a drugi 4 godine. Na prvi pogled izgledaju normalno, rekao bi čovjek slatka djeca, ali nemojte dopustiti da vas izgled prevari. To su hiperaktivna stvorenja, a da bih vam to dočarao opisati ću vam što mi se dogodilo prije par dana.

Probudili su se u za njih neuobičajeno kasno vrijeme oko 06:15 h, uletjeli u spavaću sobu i popeli se u krevet u kojem sam ja ležao a moja bolja polovica spavala snom pravednika. Pretvaram se da spavam, ali bez nekog većeg uspjeha, jer moj podmladak ima razvijenu taktiku za uspješno buđenje: mlađi mi se popenje na stomak, i skakuće kao na trampolinu (je*i ga nemam pločice, pa mu je valjda mekano :) ), a drugi me čupa za nos, uši, podiže mi kapke .... i sl.

Nakon sve te buke i gužve koju su mi priredili, ja se predajem i polako da ne bih probudio ženu (yeah, right) koja naravno još uvijek spava, odlazim u kuhinju da im priredim doručak. Oni su za to vrijeme u dnevnom boravku, gdje u video ubace kazetu sa nekim japanskim robotskim crtićima, koju sam im u svojoj nesmotrenosti kupio prije dva mjeseca. Naravno da se zvuk odvrne do kraja, a dok čekaju doručak ritmično lupaju po stolu bilo kojim predmetom koji im padne pod ruku.

Dam im doručak i odem pod tuš. Dok se ja tuširam, oni su već doručkovali (namjerno ne kažem pojeli doručak, jer je 70% doručka završilo na stolu, 10% na podu 15% na njima a samo 5% u njima.) i počeli izvoditi neku pjesmicu koju su naučili u vrtiću. Izlazim iz kupaone i dok pokušavam očistiti njih i njihov nered, stariji sin odlazi u sobu po igračke. Za to vrijeme mlađi sin baci dvije staklene čaše sa stola. Nakon što sam sredio nered od doručka, njima su dosadile igračke, te počinju njihovu najdražu igru, igraju se rata. U toj igri stradavaju vaza, okvir sa slikom i još jedna čaša. Uzmem starijeg sina u ruke i pogledam ga u oči. On mi uzvrati pogled. Gledamo se mi tako. I pitam ja njega zašto pravi buku, kažem mu da će probuditi mamu, a on reče da ga baš briga i opali me nogom u jaja. Opsujem glasno i potrčim za njim, ali me u tom trenutku mlađi sin pogodi autićem i rasječe mi usne.

Jedva ih nekako uspijem otpremiti u park da se igraju s drugom djecom (bila je nedjelja, nije radio vrtić). Nije mi palo napamet da idem s njima, već ih pun ponosa gledam s prozora kako teroriziraju ostalu djecu (među kojima ima i starijih), i mislim kako će garant postati utjecajni političari ili uspješni biznismeni (teško da će taj talenat maltretiranja drugih uludo propasti).

Sređujem njihov nered do jedanaest ujutro, kad se mrtav umoran uvlačim u krevet do svoje bolje polovice. Ona se probudi i pogleda me te me pita što mi je bilo.

- Ma pusti - kažem ja, - pao sam niz stepenice.


STOP NASILJU U OBITELJI


- 09:07 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se