subota, 23.04.2011.
PROLjETNI PRAZNICI
Ljudi po svijetu oduvjek su proslavljali praznike. Gdje god da se krene, nema naroda, čak i među najprimitivnijim ljudima, koji nema svoje posebne dane naročitih proslava. Praznici su često puta sjećanje na značajne političke događaje; nekada oni obilježavaju datume rođenja nacionalnih heroja, ali najčešće su uspostavljeni da obilježavaju religiozna vjerovanja i praznovjerja. Širom svijeta, tisuće praznika obilježi se svake godine. Suprotno od toga, vječni Bog je uspostavio samo sedam praznika. Iako nije neumjesno za ljude da uspostavljaju dane posebnih proslava, njihov značaj se ne može usporediti sa važnošću sedam praznika uspostavljenih od strane Boga. Ovih sedam praznika je opisano u Bibliji (Starom i Novom zavjetu). Međutim, samo na jednom mjestu, u 23. poglavlju 3. Knjige Mojsijeve, svih sedam praznika je nabrojano po kronološkom redu. Ovih sedam praznika su nazvani “praznici Gospodnji”. Ovaj izraz ukazuje da su ovi praznici Božji praznici - oni pripadaju Njemu - suprotno od ljudskih praznika. Oni su, sasvim doslovno, “praznici Gospodnji” (3. Mojsijeva 23,4). Jedino pod Njegovim uslovima i uz Njegovo prisustvo čovjek može učestovati u njima i imati koristi od njih. Hebrejska riječ prevedena sa “praznici” znači određeno vrijeme. Radi se o tome da period i vrijeme svakog od ovih praznika je precizno određeno od strane Boga. Svaki od njih je dio sveobuhvatne cjeline. Zajedno, oni iznose priču. Ovi praznici također su nazvani “sveti skupovi”; to jest, oni su namjenjeni da budu vrijeme susreta Boga i čovjeka u “svete svrhe”. Pošto ovih sedam Božjih praznika predstavljaju “određeno vrijeme” za “svete svrhe”, oni nose u sebi veliku svetost. Treba istaći više važnih stavki u pogledu ovih praznika.
Prvo, ovih sedam praznika Gospodnjih bilo je dato hebrejskom narodu. Hebrejski narod je od Boga izabran narod.
Drugo, ovih sedam praznika je povezano sa proljetnim i jesenjim poljoprivrednim sezonama u nekadašnjem Izraelu. Kada su praznici bili uspostavljeni, Izrael je uveliko bio poljoprivredni narod. Tako je ova poljoprivredna karakteristika praznika ostala do današnjih dana.
Treće, vrijeme održavanja ovih sedam praznika zasnovano je po hebrejskom (biblijskom) lunarnom (mjesečnom) kalendaru od oko 354 dana. Periodično (7 puta tokom svakih 19 godina), suvremeni hebrejski kalendar ima i 13. mjesec koji se dodaje najkraćim godinama. Kada se to ne bi radilo, zimski mjeseci biblijskog kalendara bi uskoro dospjeli u ljeto, a ljetni mjeseci u zimu. Zbog svega toga, ovi praznici ne padaju u isti dan po gregorijanskom kalendaru (kalendar koji se danas najviše koristi) svake godine.
Četvrto i najvažnije, ovih sedam praznika označavaju period, vrijeme i značaj glavnih događaja u Božjem Planu Spasenja. Oni počinju na Golgoti gdje je Isus dobrovoljno dao sebe za grijehe svijeta (Pasha), a vrhunac je u uspostavljanju Mesijinog Carstva prilikom Mesijinog drugog dolaska (Sjenice). Nijedna napisana knjiga, nijedan izokrenuti test i nijedna lažna izjava, ne mogu ugroziti ove određene praznike koji opisuju posebne događaje iz života Mesije. (“Mesija” u ovom slučaju znači “Spasitelj svijeta”, a u doslovnom prijevodu znači “Pomazanik”, “Onaj koji je određen od Boga”.)
Peto, zbog duhovnih realnosti na koje praznici jasno ukazuju i koji se ispunjavaju u Mesiji, svi ljudi, bilo gdje, nalaze se u povoljnom položaju. Cijelo čovječanstvo je pozvano da se susretne sa Bogom i da primi blagoslove u pogledu onoga na što ovih sedam praznika nepogrešivo ukazuju. Odbaciti ovaj jedinstveni i milostivi poziv predstavlja veliki propust.
Šesto, učešće ne-Hebreja u blagoslovima vezanim za Božje praznike određene za Izrael ne predstavlja iznenađenje. Ono je u skladu sa Božjim savezom sa patrijarhom Abramom, u kojem je centralna odredba: “I blagoslovit će se u sjemenu tvom svi narodi na zemlji” (1. Mojsijeva 22,18). Sam Mesija je učio: “Spasenje dolazi od Hebreja” (Ivan 4,22). Izrael i Crkva su jasni entiteti sa jasnim obećanjima. Međutim, svaki blagoslov koji prava Crkva danas uživa i svaka nada koju ona očekuje, dolazi od Abrama, Davida i Novog zavjeta koji je Bog učinio sa Izraelom. Postoji posebna veza između Izraela i Crkve. Dakle, nigdje se ne kaže da ne-Hebreji ne mogu učestovati u blagoslovima koji su omogućeni kroz Mesiju i na koje ukazuju praznici. Nemoguće je naći temu kojoj bi čovjek mogao posvetiti pažnju, a koja je uzvišenija i važnija nego sedam Božjih praznika. Dozvolite da kažemo još jednom, vezano za njihovu važnu poruku:
Ovih sedam praznika opisuju cjelokupni Plan Spasenja Mesije. “Sedam” je biblijski broj savršenstva i punine.
Kada je stvarao svijet, Bog se odmorio sedmog dana. On se nije odmarao zbog umora - Onaj tko je svemoćan ne može se umoriti. U stvari, Bog se odmorio u smislu završenja i zadovoljenja. Ono što je Bog stvorio bilo je dobro i odgovarajuće - ništa više nije bilo potrebno. Dakle, On se odmorio sedmog dana. Sedmog dana u sedmici, djeca Izraela su proslavljala Šabat, po uzoru na odmor nakon Božjeg stvaranja. Oni su se odmarali od svih svojih aktivnosti (2. Mojsijeva 16,23.30). Sedmi mjesec u godini je, prema Bibliji, naročito svet. Tog mjeseca se proslavljaju sva tri jesenja praznika (3. Mojsijeva 23,24.27.34).
Izraelskom narodu bilo je zapovijeđeno da se uzdržava od obrađivanja zemlje svake sedme godine - dopuštajući zemlji da se odmori (3. Mojsijeva 25,4). Sedam puta sedam godina bilo je brojano (49 godina), i onda je sljedeća godina (pedeseta) bila Jubilarna godina u kojoj su svi dugovi bili oprošteni i svi robovi bili oslobođeni (3. Mojsijeva 25,8-12). Sedam puta sedam godina bilo je “određeno” hebrejskom narodu, period tokom koga će Bog dovesti do kraja svoj Plan Spasenja (Daniel 9,24-27). Knjiga Otkrivenje opisuje korištenje ovog broja. Ona koristi broj sedam više od 40 puta. Značajno je da se ova knjiga zasniva na sedam pečata, sedam truba i sedam zala (Otkrivenje 5,1.5; 6; 8-9; 11,15-19; 15-16). Sedam praznika Gospodnjih predstavljaju tako Njegova “određena vremena” tokom kojih On želi da se sretne sa čovjekom u svete svrhe. Kada se komplentiraju, sedam praznika će dovesti do perioda trijumfalnog završetka i ulaska u “Zlatno Doba” koje slijedi. Tokom tog perioda, svaki čovjek će moći sjesti ispod svog vlastitog drveta (Mihej 4,4). Taj koncept nema namjeru da ukaže na dosađivanje ili odsustvo kreativnosti i aktivnosti, već na dovršenje i ispunjenje. U te dane, svaka dobra stvar koju srce može poželjeti će biti dostupna.
Četiri od sedam praznika odigravaju se tokom proljeća. Ispunjenje tih praznika, ako bi se poslužili govornim izrazom da naglasimo istinu, je “gotova stvar”. Time se želi reći da događaji četiri proljetna Božja praznika predstavljaju tipologiju u hebrejskoj Bibliji koja je ispunjena u Mesiji. U tom smislu, netko se može vratiti unazad i analizirati ih. Oni su povijest. Oni su se desili prije dvije tisuće godina. Njihova duhovna korist nastavlja se sve do današnjih dana. Posljednja tri praznika se odigravaju na jesen tokom kratkog perioda unutar biblijskog mjeseca Tišrija (rujan/listopad). Kao što prva četiri praznika opisuju događaje povezane sa Mesijinim prvim dolaskom, ova posljednja tri praznika opisuju događaje vezane za Mesijin drugi dolazak. Mada su ovi događaji još uvijek budućnost, u terminima doslovnog ispunjenja, biblijska religija se danas može zasnivati u svjetlu njihovih budućih blagoslova. Ovi posljednji praznici formiraju osnovu za ono što Biblija naziva “blaženom nadom” (Titu 2,13). Četiri proljetna praznika, kojima se ova tema bavi, sumirana su u kratkom izveštaju od 19 stihova Biblije (3. Mojsijeva 23,4-22).
Praznik Pashe
Prvi “praznik Gospodnji” je Pasha (3. Mojsijeva 23,5). To je temeljni praznik. Šest praznika koji mu slijede zasnovani su na njemu. Pasha se odvija tokom proljeća, 14. dana biblijskog mjeseca Nisana (ožujak/travanj). Na isti način kao što fakulteti imaju akademske godine, a poduzeća finansijske godine, sa mjesecom tokom koga se odvija Pasha započinje religiozna godina za Izrael. Iako Hebreji proslavljaju Pashu svake godine od vremena Mojsija; u stvarnosti, postojala je samo jedna Pasha. Ona se desila prije skoro 3500 godina u Egiptu. Ona se tu odigrala i u to vrijeme je janje bilo žrtvovano, a njegovom krvlju su namazana oba dovratka i gornji prag vrata na kućama. Kada je to učinjeno u vjeri i poslušnosti Božjoj zapovijedi, tada je kuća bila “mimoiđena” i život prvijenca bio je pošteđen. Sva naredna dešavanja tokom stoljeća bila su uspomena na ovu prvu Pashu. Na potpuno isti način, samo jedanom se dogodilo da je tijelo Mesije bilo raspeto i Njegova krv bila prolivena na križu Golgote za grijehe svijeta. Večera Gospodnja se danas upražnjava kao uspomena na ovaj izuzetan događaj. Događaji koji su doveli do Pashe su među najdramatičnijim u cijeloj Bibliji. Izraelci su bila robovi u Egiptu. Faraon je bio surovi tiranin. Većina Hebreja je izgubilo nadu. To je bilo vrijeme u povijesti kada je Bog govorio sa Mojsijem iz gorućeg grma. To je bilo područje
pustinje - grmlje je bilo suho i beživotno. Sve što je prirodno i normalno, ukazivalo je na brzo sagorijevanje ovog grma, ali to nije bio slučaj. Grm je gorio, ali nije sagorijevao (2. Mojsijeva 3,2). Ne bez razloga, Mojsije se okrenuo nazad da vidi ovaj neobični događaj, a najednom se Božji glas začuo iz grma. Ovaj grm koji je gorio predstavljao je Izrael. Tokom stoljeća, on je imao iskustvo vrućeg plamena sotonskog gnjeva, često manifestiranog u formi žestokog antisemitizma - on je gorio, ali nije sagorio. Kada je Bog govorio Mojsiju iz ovog gorućeg grma, On je govorio o vatrenim iskušenjima Izraela od strane svijeta. On sam bio je mjesto čuvanja Božje Riječi ljudima. Sveti Božji ljudi, koji su govorili nadahnuti Svetim Duhom, bili su Hebreji. Bog je rekao Mojsiju da je vidio patnju Svog naroda u Egiptu, da je čuo njihov poziv za pomoć i da zna za njihove tuge. I sada, On želi da ih oslobodi egipatskog ropstva i odvede u Obećanu zemlju (2. Mojsijeva 3,7-8). U tom trenutku, Hebreji su bili grupa neorganiziranih i neobrazovanih robova. Oni još ništa nisu znali o pisanom zakonu - to će se dogoditi na planini Sinaj. Oni su nosili, u svojim nosevima i u svojoj kosi, mulj egipatskih močvara. Nije postojalo ništa prirođeno lijepo u toj grupi zapuštenih robova koji su tokom godina imali sve, ali su zaboravili svog Boga. Neugledni bogovi, bogovi stvoreni u ljudskom umu i oblikovani ljudskim rukama od drveta i kamena, bili su predmet njihovog obožavanja. Nakon svega, sinovi Jakovljevi nisu bili vjerni svom Bogu. Može se ustvrditi da Bog njima nije bio ništa dužan, da On nije bio čovjekov dužnik. Ali, On je bio Bog Abramov, Izakov i Jakovljev, i njima je On svečano obećao da će njihovog sjemena biti kao pjeska morskog i kao zvijezda nebeskih - da se neće moći izbrojati. Bog je Onaj koji drži zavjet. Ono što Njegova usta kažu, desnica Njegove sile izvršava. Dakle, Hebreji, iako su izgledali neuviđavni i nepoželjni u tom trenutku, oni su još uvijek bili “Njegov narod”. On je bio svjestan njihove patnje i prema Njegovom proračunu, došlo je vrijeme za njih da se “spakuju i odu kući” nakon više od 400 godina u Egiptu. Vječni Bog je bio na djelu. On je otvrdnuo srce faraonu tako da nije htio pustiti Izraelce da idu. A onda, nesreća za nesrećom bila je upućena sa smrtonosnom točnošću na idolopokloničku zemlju Egipta. Svaka od tih nesreća bila je usmjerena protiv egipatskog božanstva, sve dok, na kraju, prvijenac u svakom domu Egipta nije poginuo tamo gdje janje nije bilo zaklano i gdje njegova krv nije bila upotrebljena. Nesreća je zahvatila čak i palaču samog faraona. Dok je faraon Egipta bio obožavan kao bog, božji sin je umro. Konačno, u očajanju, faraon je pristao da pusti Izraelce da idu. Pod Mojsijem, slugom Božjim, procijenjuje se da je više od milion robova, sa svim svojim imanjem, prošlo pored egipatskih sfingi i uputilo se u pustinju. Kakva je to bila scena! Kakva nelogičnost za današnje ljudsko shvaćanje! Milion oslobođenih robova maršira daleko u pustinju. Drugačije od većine starih gradova, ovdje nije postojao veliki zid koji je okruživao Egipat. Nijedan nije ni bio potreban. Negostoljubiva pustinja obezbjeđivala je najbolju zaštitu. A tu su bili Hebreji, koji su išli ravno u nju - ljudi, žene, djeca i stoka. Voda, hrana, sklonište, odeća - odakle će doći ove najosnovnije stvari? Ovi Hebreji, znali su malo o tome gdje idu ili kako će se tamo snaći. Međutim, Mojsije je znao Onoga koji ih je vodio. Oni su prošli Crveno More, oni su hodali kroz pustinju 40 godina, i konačno, pod Jošuom su ušli u obećanu zemlju. Od mnogo riječi koje bi mogle opisati što se to desilo u Egiptu pre 3.500 godina, nijedna se ne uklapa bolje ili nije adekvatnija od jedne riječi - otkup. Događaji su bili stvarni, istinska čuda – sve je bilo učinjeno od strane hebrejskog Boga, koji je bio veći od svih bogova Egipta. Taj raznoliki skup robova bio je otkupljen tako da su mogli da se poklone i služe pravom i živom Bogu. Ali, takvo otkupljenje nije bilo bez cijene. Krv se morala proliti da bi se obezbjedilo njihovo otkupljenje. Sva ona janjad žrtvovana u Egiptu (jedno po vratima) ukazivala su na pravo Janje Božje koje je preuzelo grijehe svijeta (Ivan 1,29). Pišući Korinćanima, apostol Pavao naglašava da za sva vremena “Krist, naša Pasha, zakla se za nas” (1. Korinćanima 5,7).
Praznik Beskvasnih kruhova
Bog je uspostavio još jedan praznik koji počinje skoro odmah nakon Pashe, 14. dana biblijskog mjeseca Nisana. On se zove “Praznik Beskvasnih kruhova”. On traje sedam dana. Prve noći, i ponovo sedme, bilo je vrijeme susreta (skupa) između Boga i ljudi. Pošto su ova dva praznika blisko povezana, Pasha i Beskvasni kruhovi, u prošlom vremenu su svetkovani kao jedan praznik od strane hebrejskog naroda. U Bibliji, kvasac simbolizira grijeh ili zlo. On je agens koji uzrokuje vrenje. Gospod je rekao svojim učenicima: “Čuvajte se kvasca (pogrešnog nauka) farizejskog” (Matej 16,6; Marko 8,15). I apostol Pavao upozorava crkvu u Korintu, u pogledu pojave grijeha u njihovoj sredini: “Malo kvasca cijelo tijesto ukvasa” (1. Korinćanima 5,6). Ako ga zadržimo, grijeh će se proširiti i inficirati sve. Mesija je bio žrtvovan na Pashu. Za Njegove rimske egzekutore, biblijski sveti dan nije predstavljao barijeru za izvršenje podlog zadatka (Matej 26,5). On je skinut sa križa i u skladu sa hebrejskim običajem, sahranjen što je prije bilo moguće. Njegovo tijelo je bilo položeno u iskopanu grobnicu - grobnicu Josipa iz Arimateje. Ali, suprotno od svih drugih leševa, Njegovo tijelo se nije raspalo u grobu. Nije bilo razgradnje Njegovog tijela. Njegovo tijelo je bilo oslobođeno Božje izjave da je čovjek nastao od praha zemaljskog i da će se u prah vratiti (1. Mojsijeva 3,19). Ovu istinu nije mogla ugroziti nikakva straža. I sam Mesija nam je omogućio da to saznamo u svom razgovoru sa Ocem: “Jer nećeš ostaviti dušu moju u grobu (šeolu), niti ćeš dati da svetac tvoj vidi truljenje” (Djela 2,27; Psalam 16,10). Ako Pasha govori o smrti Gospodnjoj na Golgoti - a ona to čini, glasno i jasno - Praznik Beskvasnih kruhova objavljuje da će On biti bez grijeha (kvasca) i da Njegovo fizičko tijelo neće pretrpjeti destrukciju usljed smrti dok bude u grobu.
Praznik Prvina
Treći praznik se odvija prvog dana nakon Šabata, tokom sedmodnevnog Praznika Beskvasnih kruhova. On se zove “Praznik Prvina”. Pasha se odvija 14. Nisana; prvi dan “Praznika beskvasnih kruhova” se odvija 15. Nisana, a “Praznik Prvina”, prema biblijskom računanju, odvija se odmah zatim, nakon Šabata, u prvi dan sedmice, tokom
biblijskog mjeseca Nisana. Žetva ječma - prvog usjeva koji se sije u zimu je u proljeće u pripremi, jer je ječam počeo sazrijevati. Prvi snop (prvine) od žetve se žanje, i uz brižljivo propisanu i preciznu ceremoniju, iznosi se pred Gospoda. Božje prihvaćanje prvina jest “kapara”, ili obećanje, sa Njegove strane, po pitanju cijele žetve. Ono što je značajno kod Praznika Prvina, kao i kod ostalih praznika, jest da ne postoji mogućnost za sumnju ili špekulaciju. Pišući crkvi u Korintu, apostol Pavao je smatrao neophodnim da ispravi glavnu doktrinalnu grešku koja se uvukla u ovu grupu religioznih ljudi. Neki od njih su bili zaraženi opasnim virusom prvoga stoljeća poznatim kao “gnosticizam”. Između ostalih stvari, ovaj filozofski pravac je smatrao da je materijalni univerzum sam po sebi zao. Iz toga slijedi, ako će ljudi fizički ustati iz groba, prema gnosticizmu, rezultat će biti zlo tijelo. Zbog tog učenja, neki u crkvi su počeli odbacivati koncept fizičkog uskrsnuća. Oni su vjerovali u uslovnu besmrtnost duše, ali ne i u fizičko uskrsnuće tijela. Apostol Pavao je požurio da “problem sasječe u korijenu”. On je napisao religioznim ljudima u Korintu: “A ako se o Kristu propovijeda da je ustao iz mrtvih, kako govore neki među vama da nema uskrsnuća mrtvih?” (1. Korinćanima 15,12) Negiranje koncepta fizičkog uskrsnuća predstavlja negiranje fizičkog uskrsnuća Isusa Krista. Logično, ne može se prihvatiti ovo drugo bez onog prvog. Negiranje fizičkog uskrsnuća značilo je nazivanje apostola Pavla lažljivcem, jer ih je on učio da je Mesija tijelom ustao iz groba. Pavao je Korinćanima napisao: “Jer vam najprije predadoh što i primih, da je Krist umro za naše grijehe, po Pismu. I da bi ukopan, i da usta treći dan, po Pismu”
(1. Korinćanima 15,3-4). Negiranje fizičkog uskrsnuća Mesije značilo je odricanje njihove vjere. Pavao kaže: “A ako Krist ne usta, uzalud propovijedanje naše, a uzalud i vjera vaša” (1. Korinćanima 15,14). Negiranje fizičkog uskrsnuća Mesije značilo je predavanje bližnjih, koji su umrli u Kristu, vječnoj osudi. Pavao kaže: “Dakle, i oni koji pomriješe u Kristu, izginuše” (1. Korinćanima 15,18). Negiranje fizičkog uskrsnuća Mesije značilo je predavanje ljudi patnji. Pavao upozorava: “I ako se samo u ovom životu uzdamo u Krista, najnesretniji smo od svih ljudi” (1. Korinćanima 15,19). Koristeći jasnu logiku, Pavao je opovrgao njihovo negiranje fizičkog uskrsnuća koristeći njihovu vlastitu argumentaciju. Stav Korinćana je bio: “Nema fizičkog uskrsnuća.” Pavlov opravdani zaključak je bio: “Onda Mesija nije uskrsnuo.” Tragična posljedica njihovog stava, kada bi bio ispravan, bio bi ovaj neizbježni zaključak: Pavao je lažljivac, njihova vjera je uzaludna, njihovi bližnji koji su umrli u Kristu su izgubljeni, i oni su najnesretniji od svih ljudi. Na sreću, njihov stav nije bio ispravan. Koristeći jednu riječ, Pavao kreće iz dubine beznađa (gdje ih je negiranje fizičkog uskrsnuća nepogrešivo odvelo) do visina sigurne nade i radosti. Ta jedna riječ je “ali”. Pavao piše: “Ali Krist usta iz mrtvih” (1. Korinćanima 15,20). Apostol Pavao je volio koristiti taj izraz “ali” ili “a”. On ih je koristio 18 puta u Novom zavjetu (1. Korinćanima 12,18.20; 15,20; 2. Korinćanima 8,22; 12,6; Galaćanima 4,9; Efežanima 2,13; 5,8; Filipljanima 2,12; Kološanima 1,26; 3,8; 2. Timoteju 1,10; Filemonu 11; Hebrejima 2,8; 8,6; 9,26; 11,16; 12,26). Kada je to činio, on ih je često koristio kao ekvivalent vojničkim izrazima, “Na lijevo okret!” ili “Naprijed marš!” On kao da je htio reći: “Okrenite se za 180 stupnjeva!” Na primer, crkvi u Efezu Pavao je pisao: “Da bijaste u ono vrijeme bez Krista, odvojeni od društva Izraelova, i bez udjela u zavjetima obećanja, nadu ne imajući, i bezbožni na svijetu. A sad u Kristu Isusu, vi koji ste nekada bili daleko, blizu postadoste krvlju Kristovom” (Efežanima 2,12-13). I ponovo: “Jer bijaste nekad tama, a sad ste vidjelo u Gospodu: kao djeca vidjela živite” (Efežanima 5,8). I Filipljanima je pisao: “Tako ljubazni moji, kao što me svagda slušaste, ne samo kad sam kod vas, a sad mnogo više kad nisam kod vas,
gradite spasenje svoje sa strahom i drhtanjem” (Filipljanima 2,12). Neki su tvrdili da nema fizičkog uskrsnuća nakon smrti. Onda, logično, Mesija nije uskrsnuo. Krajnji rezultat takvog shvaćanja je beznađe i očaj. Pavlov trijumfalni odgovor je bio: “Ali Krist usta iz mrtvih, i bi PRVINA onima koji umriješe”(1. Korinćanima 15,20). Pavao je imao na umu prvi snop (prvinu) od žetve ječma (3. Mojsijeva 23, 10). Kada je Bog prihvatio prvine, one su postajale zalog ili garancija da će i ostatak usijeva biti požnjeven. Sam Krist je “prvina” (1. Korinćanima 15,23). U Starom i u Novom zavjetu, postojali su ljudi koje je Bog digao iz mrtvih (1. Kraljevima 17,17-23; 2. Kraljevima 4,18-37; Luka 8,54-
55; Ivan 11,43-44). Tokom vremena oni su ponovo umrli. Krist je bio prvi koji je uskrsnuo iz groba i nikada nije ponovo umro. On sam je “prvina”.
Praznik Pashe govori o Mesijinoj smrti u simbolu žrtvenog janjeta za otkup.
Praznik Beskvasnih kruhova ukazuje da će On biti bez grijeha i da Njegovo tijelo neće istrunuti u grobu.
Praznih Prvina objavljuje da se smrt ne može oduprijeti svom Protivniku (Kristu).
Praznik Sedmica
Četvrti praznik je poznat kao Šavuot (na hebrejskom jeziku) ili “Sedmice”. On je nazvan “Praznik Sedmica” zato što je Bog rekao sinovima Izraelovim da treba izbrojati sedam sedmica od Prvina (3. Mojsijeva 23,15; 5. Mojsijeva 16,9), a onda, “dan poslije”, treba slaviti ovaj četvrti praznik (3. Mojsijeva 23,16). Sedam sedmica predstavlja 49 dana. Dodavanjem još jednog dana (“dan poslije”), dobiva se ukupno 50 dana. Ovaj četvrti praznik odigravao se točno pedesetog dana nakon Prvina (Mesijinog uskrsnuća). Ovaj praznik se također zove “Pentakost” (Djela 2,1) - što znači “pedesetnica”. Ovom prilikom, sinovi Izraelovi nisu jednostavno unosili samo prvine od pšenične žetve u Hram (kao što su to činili sa prvinama ječma na Praznik Prvina), već i dva kruha. Ta dva kruha su bila ispečena od bijelog brašna i sa kvascem. Na što sve je ukazivalo pedeseti dan, dva kruha, kvasac? Ukratko, to je sve ukazivalo na silazak Svetog Duha. Sin Božji je ustao iz groba na Prvine. On je onda proveo 40 dana sa svojim učenicima u službi nakon uskrsnuća (Djela 1,3). On ih je informirao da je potrebno da On ode ka svom Ocu (da bi bila primljena Njegova žrtva za sve ljude), ali da ih neće ostaviti. On će im poslati svog Svetog Duha koji će biti sa njima da im pomogne u Njegovom odsustvu (Ivan 14,16-17). Njima je zapovijeđeno da čekaju u Jeruzalemu dok On ne dođe (Djela 1,4) i oni su čekali kao što im je bilo zapovijeđeno. Njihovo čekanje nije bilo dugo - samo deset dana. A onda se to dogodilo: Božji Duh se spustio na ove religiozne ljude prvog stoljeća. Za Praznik Sedmica, dva kruha su bila unjeta u Hram. Oni su predstavljali Hebreje i ne-Hebreje, koji su sada jedno u Kristu, dolaskom Svetog Duha. Pišući religioznim ljudima u Efezu, Pavao kaže:“Jer je On naš mir, On je oba dijela sastavio u jedno i razrušio pregradni zid koji ih je rastavljao... da stvarajući mir od te dvojice (Hebreja i ne-Hebreja) načini u sebi jednog novog čovjeka”
(Efežanima 2,14-15). Postojao je kvasac u ova dva kruha, jer u to vrijeme je još uvijek postojao grijeh među njima. Gledajući kroz Krista, Crkva je savršena. Praktično i eksperimentalno, pred njom je još veliki put. Mesija, koji je glava Crkve, bio je bez kvasca. Crkva, koja je tijelo, još uvijek ima kvasca u sebi. Dakle, kvasac je bio uključen u ova dva kruha.
Za sve one koji žele praznovat praznike Gospodnje, te pratit kada oni padaju po biblijskom kalendaru više informacija na sljedećoj stranici http://www.karaite-korner.org/
- 16:15 -
subota, 16.04.2011.
BIBLIJSKI ODMOR
Mnogi ljudi govore o ovoj temi sa nekom vrstom nelagodnosti, jer se mnogi iznenađuju kada saznaju što Biblija kaže po ovom pitanju. Ali, ako vjerujemo da je Biblija Božja riječ, onda bi jednostavno trebali da prihvatimo ono što ona kaže. Dakle, ono što budemo proučavali u ovoj temi neka ne bude riječ ljudska, jer mi smo ljudi koji pokušavamo shvatiti Bibliju. Zato bi svatko od nas trebao pošteno čitati biblijski tekst i na osnovu same Biblije donositi zaključke. Mi ćemo ovdje sistematski čitati Bibliju i pokušati da zaključimo što Biblija govori o danima odmora. Poznato je da neki ljudi svetkuju petak, neki subotu, neki nedjelju, neki različite dane u godini, itd. Što Biblija kaže o tome? Da li je uopće važno koje dane svetkujemo? Da li je uopće važno neki dan svetkovati? Postoje ljudi koji kažu da uopće nije važno koje dane svetkujemo i oni koriste jedan biblijski tekst koji kaže: “Svi su dani jednaki”, i jednostavno zaključuju da možemo svetkovati bilo koji dan. Zato ćemo krenuti u jedno sistematsko čitanje Biblije.
Na samom početku Biblije, u 1. Knjizi Mojsijevoj, 2. glavi, 2. i 3. stihu, kaže se:
“ Sedmi dan bio je dovršio Bog djelo svoje, što ga stvori. On počinu sedmi dan od svega djela svojega, što ga je bio stvorio. I blagoslovi Bog sedmi dan i proglasi ga svetim, jer taj dan počinu od svega djela svojega, što ga je bio stvorio i učinio.”
Ovdje postoji nekoliko ključnih riječi. Dakle, Bog je stvarao u toku od šest dana, a sedmi dan se, kaže Biblija, odmarao. Mi u ovom trenutku još uvijek ne znamo koji je taj sedmi dan, mi samo saznajemo iz ovog teksta da je Bog stvarao svijet šest dana i da se sedmi dan odmarao. Da li se Bog umara? Ne. Na drugom mjestu u Bibliji se kaže da se Bog ne umara. Zašto se onda Bog odmarao sedmi dan? Sigurno zbog toga da bi nama ljudima dao primjer, da bismo i mi trebali da to isto činimo, i o tome ćemo čitati u Bibliji. Dakle, sam Bog je stao sedmog dana i želio je da se odmori tog dana da bi dao primjer ljudima. Međutim, ne samo to. U ovom tekstu nalazimo i druge riječi:
“ I blagoslovi Bog sedmi dan i proglasi ga svetim ”
Što to znači da je Bog nešto blagoslovio? Blagoslov je nešto što stoji nasuprot prokletstva. Dakle, postoji dan ili vrijeme u toku sedmice za koje je Bog rekao da je jedno posebno vrijeme, i ako ga čovjek ispravno koristi, on će primiti posebne blagoslove. Ne samo to, Bog ga je “blagoslovio i posvetio”. U Bibliji je ta kategorija svetosti vrlo prisutna. Postoje dvije kategorije: sveto i nesveto. One ne mogu stajati jedno pored drugog. Sveto jednostavno čini da nesveto nestane. Bog je sveta ličnost i On je odredio jedan dan u sedmici kao sveto vrijeme. Tekst kaže da je Bog blagoslovio taj dan i posvetio ga. To je sve što saznajemo iz ovog teksta. Idemo dalje kroz Bibliju. U 2. Knjizi Mojsijevoj, 16. poglavlje opisana je scena sakupljanja hrane. Hebreji su bili u pustinji, nisu imali dovoljno hrane i Bog im je dao jednu posebnu vrstu hrane. Čitat ćemo ovdje nešto što je vrlo interesantno. Najprije 4. stih:
“ Tada reče Gospod Mojsiju: "Dobro, učinit ću, da vam daždi kruh s neba. Narod neka onda izlazi van i sebi skupi koliko mu treba na dan. Hoću da ga time stavim na kušnju, da li će se ravnati po zakonu mojem ili neće.”
Po kojem zakonu?, možda se pitamo. 21. stih dalje kaže:
“ Tako bi oni to skupljali svako jutro, svaki koliko bi mu trebalo. Ali čim bi sunce ugrijalo, to bi se rastopilo. Šesti dan nakupiše dvaput toliko hrane, dva omera na osobu. Sve starješine zajednice dođoše i javiše to Mojsiju.”
Znači, šestog dana je trebalo da nakupe duplu količinu ove hrane. U 23. stihu se kaže:
“ On im odgovori: "Ovo zapovijeda Gospod: Sutra je dan odmora, sveta subota Gospodnja. Što hoćete da pečete, pecite, i što hoćete da kuhate, kuhajte! Sve, što preostane, ostavite za sebe na stranu, da se sačuva za sutra!" Ostaviše dakle to na stranu do sutra, kao što je bio zapovjedio Mojsije, i nije zaudaralo i nije se našao crv u tome. Mojsije zapovjedi: "Jedite to danas; jer je danas subota Gospodnja! Danas nećete ništa naći na polju.”
(Neki prevodioci Biblije su prevodili u ovom tekstu riječ “Šabat” sa “subota”, što nije ispravno, a o razlici između subote i Šabata ćemo malo kasnije nešto više reći.) Neki ljudi postavljaju pitanje: “Kako mi znamo koji je taj sedmi dan, nigdje u Bibliji ne piše, čak ni u zapovjedima?” Evo, ovdje piše koji je sedmi dan:
“Šest dana ćete kupiti, a sedmi je dan Šabat, tada ga neće biti.” I onda je zanimljivo da 28. Stih kaže:
“ Onda reče Gospod Mojsiju: "Dokle ćete se još nećkati da izvršujete zapovijedi i zakone moje?”
Znači, riječ je o posebnim zakonima koje je Bog želio da Njegov narod poštuje. Zatim, u 20. glavi 2. Knjige Mojsijeve imamo Deset Božjih Zapovijedi, gdje četvrta zapovijed kaže:
“Sjećaj se dana odmora da ga svetkuješ...”
Što to znači “Sjećaj se”? Misli se o određenom vremenu. Paul Tillich je volio da o vremenu govori na dva načina, kao “kairos” i “kronos”. “kronos” je vrijeme sata, vrijeme koje teče - ništa se ne događa, ali vrijeme ide naprijed. Druga kategorija vremena o kojoj govori Tilich je “kairos” vrijeme ili smisaono vrijeme, kvalitetno vrijeme, kvalitativno različito od drugih vremena. Kao da je Bog rekao čovjeku ovako: “O, umorni čovječe planete Zemlje, radi vrijedno šest dana, ali postoji jedan dan u toku sedmice kada te ja pozivam da staneš. Stani, o umorni čovječe. Šest dana radiš vrlo vrijedno, umaraš se, tvoje misli su usmjerene ka drugim stvarima, ali odvoji jedno vrijeme u toku sedmice kada ćeš stati, i kada ćeš jednostavno bar za trenutak zaboraviti na ono što te vezuje za ovu Zemlju, kada ćeš razmišljati više o sebi, a iznad svega, kada ćeš razmišljati o Meni.” Vrijeme od 24 sata, u toku jedne sedmice, koje je Bog odredio, kvalitativno je različito vrijeme od svakog drugog vremena. “Sjećaj se dana odmora”, kaže Bog. Prosto kao da Bog želi reći: “Sa čežnjom očekujte trenutke, kada ćete ostaviti sve drugo.” Postoji jedan citat od Froma koji kaže: “Šabat je dan velike radosti, jer daje čovjeku priliku da u potpunosti bude svoja ličnost. Šabat je dan kada su posjed, novac, kao i tuga i žalost - tabu, dan kada je vrijeme pobjeđeno i kada čovjek razmišlja o svom postojanju. Moderna nedelja je dan zabave, jela i bježanja od samoga sebe. Trebamo se pitati: Da nije možda došlo vrijeme za ponovno uspostavljanje dana mira i harmonije?” Zato je ovo vrijeme jedno posebno vrijeme. “Sjećaj se dana odmora.” Zato bi savjet bio da se u tom danu, recimo, ne čitaju novine, ne gleda televizija, itd. Zašto? Svaki dan to mnogi ljudi čine, puni su informacija, svega i svačega. Bog kaže: “Stani, stani za trenutak, razmišljaj o sebi i razmišljaj o meni.” To je kvalitativno različito vrijeme. “Šest dana radi”, kaže Biblija.
Religiozni ljudi trebaju biti vrijedni ljudi. Bog ne kaže: “Ljenčari šest dana, a sedmi dan se odmaraj.” Ljudi koji ne žele radit, koji su jednostavno lijeni, imaju i druge karakterne mane. Bog je čovjeku dao rad. Rad je blagoslov za čovjeka i potrebno je da čovjek radi. “Šest dana radi”, kaže Biblija, “i svršuj sve poslove svoje, a sedmi je dan odmor Gospodu Bogu tvojemu, tada nemoj raditi nijednoga posla, ni ti, ni sin tvoj, ni kći tvoja”, i tako dalje. Zatim Biblija kaže:
“Jer je za šest dana stvorio Gospod nebo i zemlju, more i što je god u njima.” Što to znači? Svake sedmice postoji ovo posebno vrijeme kada mi treba da se sjetimo tko smo, da imamo Stvoritelja, da je Bog stvorio ovaj svijet, jer Biblija kaže: “Jer je za šest dana stvorio Gospod nebo i zemlju.” Mi nismo bića koja su bačena u postojanje besmisla. Dakle, postoji Stvoritelj, postoji uzrok svega što postoji. Mi imamo svog Oca, svog Stvoritelja i uprkos besmislu ovoga svijeta, mi još uvijek možemo vidjeti da Bog vodi ovaj svijet.
Zbog svega toga je Šabat vrijeme iznad svega, kada ćemo čitati Bibliju, kada ćemo se susreti sa rodbinom, kada ćemo posjećivati bolesne, kada ćemo djeliti svoja religiozna iskustva sa drugima -jedno izvanredno vrijeme, vrijeme koje ćemo posvetiti svojoj porodici na jedan poseban način, vrijeme kada ćemo uzeti svoju djecu za ruku i izvesti ih u polje, u šumu, i reći im: “Evo što je Bog stvorio”, govoriti im o Bogu, dakle, kvalitativno različito vrijeme kada ćemo za trenutak zaboraviti sve ostalo, ili pokušati bar da zaboravimo. To je vrijeme i fizičkog i duhovnog odmora. Ako postoji išta što je vrijedno za današnjeg umornog čovjeka, onda je to zaista ovo vrijeme.
U hebrejskom jeziku, za dan odmora koristi se izraz “Šabat”, što na našem jeziku znači “mirovati, ne raditi, ne delati”. Samo značenje riječi označava ideju mira ili odmora. U originalnom tekstu Biblije piše: “Sijećaj se dana Šabata.” Postoji i druga riječ - “šalom”, koja znači “mir”. I “šalom” i “Šabat” imaju slično značenje - označavaju sličnu kategoriju. Kada govorimo o danima odmora, kako ih opisuje Biblija, potrebno je istaći da je razumijevanje dana odmora blisko povezano sa računanjem vremena, odnosno kalendarom, koji je Bog dao u Bibliji. Taj kalendar se razlikuje od gregorijanskog (ili rimskog) kalendara koji danas koristi većina ljudi u svijetu. Naime, prema biblijskom kalendaru, dan traje od zalaska do zalaska sunca, dok prema rimskom kalendaru dan traje od ponoći do ponoći. Dalje, sedmični dani u Bibliji nemaju imena (osim sedmog dana), već su to “prvi dan”, “drugi dan”, “treći dan”, ... , “šesti dan” i “sedmi dan” ili “Šabat”. Riječ “Šabat” potiče od hebrejskog glagola “lišbot”, što znači “mirovati, ne raditi, ne delati”, tako da bi doslovni prijevod riječi “Šabat” bio “nedelja”. Ali, treba napomenuti da “Šabat”, kao “biblijska nedelja”, traje od petka od zalaska sunca, do subote do zalaska sunca, prema ovom suvremenom rimskom kalendaru. U rimskom kalendaru svaki dan u sedmici je posvećen jednoj od planeta u sunčevom sistemu za koje se nekad vjerovalo da predstavljaju bogove. Tako subota predstavlja “dan boga Saturna” ili “Saturday” (na engleskom), nedelja predstavlja “dan boga Sunca” ili “Sunday”, ponedeljak predstavlja “dan boga Mjeseca” ili “Monday”, itd.
Takođe, prema biblijskom kalendaru, mjesec traje od mladog do mladog mjeseca, ili kako Biblija kaže “od mlađaka do mlađaka”. Biblijski mjeseci obično traju 29 ili 30 dana. Prvi mjesec po Bibliji počinje na proljeće u vrijeme kad zri ječam (što je povezano sa prvim godišnjim praznicima), tako da i ime prvog meseca po tome nosi ime “Abib” ili “Nisan”. Dalje, biblijska godina ima 12, ali i 13 mjeseci, tako da i broj dana u godini može varirati. Sve je ovo vrlo važno da bismo na pravilan način razumjeli koje je dane odmora Bog odredio. Mi dane odmora trebamo razumjeti u skladu sa kalendarom koji je Bog dao. Pored sedmičnog praznika - “Šabata”, postoje i godišnji praznici - dani koji ukazuju na važne dane u Božjem planu spasenja čovječanstva. Postoji sedam godišnjih praznika, a zapovjedi o njihovom svetkovanju dati su u 3. Knjizi Mojsijevoj, 23. poglavlju. Detaljnije o godišnjim praznicima ćemo govoriti u narednim temama. Međutim, neki kažu: “Šabat je hebrejski praznik i on je određen samo za Hebreje, isto kao i godišnji praznici.” Ali, već u Knjizi proroka Izaije kaže se da Šabat nije određen samo za Hebreje.” U 56. poglavlju, 2. stihu se kaže:
“Blago čovjeku koji tako čini i sinu čovječijemu...” Ovdje se ne kaže: “Blago Židovu koji tako čini.” I tekst dalje kaže: “... i sinu čovječijemu koji se drži toga, čuvajući Šabat da ga ne oskvrni, čuvajući ruku svoju da ne učini zla.”
Zatim 6. stih govori o svim drugim narodima:
“A strance koji pristanu uz Gospoda da mu služe i da ljube ime Gospodnje, da mu budu sluge, koji god drže Šabat da ga ne oskvrne i drže zavjet moj, njih ću dovesti na svetu goru moju i razveselit ću ih.”
Zatim u 58. poglavlju, u 13. stihu, ponovo nalazimo tekst koji kaže:
“Ako odvratiš nogu svoju od Šabata da ne činiš što je tebi drago na moj sveti dan, i ako prozoveš Šabat milinom, i budeš ga slavio, tada ćeš se veseliti u Gospodu...”
Teolozi su dugo raspravljali šta to znači: “Da ne činiš što je tebi drago na moj sveti dan”. Smatra se da su Hebreji voljeli trgovatii pošto Šabat traje od petka od zalaska sunca do subote do zalaska sunca, oni su čekali pred svojim prodavaonicama, čim zađe sunce da otvore svoje prodavaonice. To, naravno, nije pravi smisao Šabata. Biblija kaže: “Ako odvratiš nogu svoju od Šabata...” Međutim, mnogi Hebreji su bili legalisti, što znači da nisu svetkovali duh Šabata, nego su ga poštovali da ne urade ništa tog dana. Zato je Isus ustao protiv pogrešnog svetkovanja Šabata. Svetkovanje Šabata ne znači da ja tog dana neću raditi ‘to i to’. Svetkovanje Šabata znači provesti kvalitetno vrijeme sa svojom porodicom i sa svojim Bogom, to posebno i različito vrijeme od drugog vremena u toku sedmice. U Knjizi proroka Ezekiela, u 20. poglavlju, 12. stihu kaže se:
“I Šabate svoje dadoh im da su znak između mene i njih, da bi znali da sam ja Gospod koji ih posvećujem.”
20. stih:
“I Šabate moje svetkujte da su znak između mene i vas.”
Zanimljivo je da se u Bibliji kaže da se narod Božji razlikuje, kao nekom vrstom znaka za raspoznavanje, između ostalog i po tome što svetkuje Šabat. Bog kaže: “I Šabate moje svetkujte, da su znak između mene i vas.” Međutim, to je Stari Zavjet. Kada je Isus došao na ovaj svijet, da vidimo što je radio na Šabat? U Evanđelju po Luci, 4. poglavlju, 16. stihu kaže se:
“I dođe u Nazaret gdje bješe odrastao, i uđe po običaju svome na Šabat u zbornicu, i ustade da čita.”
Dakle, evo šta je radio Isus. On je na Šabat ušao u crkvu, u zbornicu, u sinagogu i ustao da čita Bibliju. Zatim, malo kasnije, u 31. stihu se kaže:
“I dođe u Kafarnaum, grad Galilejski i učaše ih na Šabate.”
E sada, može biti da je Isus ovdje išao u crkvu, u sinagogu, jer su tada svi ljudi išli. Međutim, Isus ne izgleda kao netko tko se lako pretvara i tko prihvaća laž. Isus je bio dovoljno snažna ličnost da uvjek stane na stranu istine. Ali, hajde da prihvatimo činjenicu da je moguće da je Isus išao tamo na Šabat zato što su i drugi ljudi tamo išli. Čitat ćemo zato i druge novozavjetne tekstove. Na primer, u Evanđelju po Mateju, u 24. glavi, Isus govori o posljednjem vremenu i o razorenju grada Jeruzalema koje se desilo 70. godine naše ere. Tu je Isus rekao nešto vrlo zanimljivo. 20. stih kaže:
“Nego se molite Bogu da ne bude vaše bježanje u zimu ni na Šabat.”
Ovdje je riječ o progonstvu Njegovih sljedbenika. Kristovi sljedbenici su često bili progonjeni kroz povijest. Isus kaže da će progonstvo ponovo doći pred kraj ove planete, pred Njegov dolazak, i zato kaže: “Molite se Bogu da bježanje vaša ne bude u zimu, ni na Šabat.” Zašto u zimu? Jer je hladno? A zašto na Šabat? Jer je Šabat sveto vrijeme kada bi čovjek trebalo da posveti sebe Bogu. Ovdje je riječ o vremenu poslje Krista, a ne o samom Kristovom vremenu.
U Evanđelju po Mateju, u 12. poglavlju, opisan je jedan primjer iskrivljenog svetkovanja Šabata. To je scena koja se zbiva u sinagogi. Zapazimo kako su neki ondašnji Hebreji svetkovali Šabat i protiv čega je Isus ustao. U 8. stihu se kaže:
" Jer je Sin čovječji gospodar subote. Odatle otide dalje i dođe u sinagogu njihovu. Tu je bio čovjek s rukom suhom. Zapitaše ga: "Smije li se u subotu liječiti?" Tražili su naime kakav uzrok, da bi ga optužili. On im reče: "Ako jednome od vas u subotu njegova jedina ovca upadne u jamu, neće li je on prihvatiti i izvaditi? A koliko je čovjek vredniji od ovce? Dakle se smije u subotu dobro činiti.”
Po shvaćanjima nekih svećenika onog vremena, na Šabat nije trebalo činiti dobro. I 13. stih kaže:
“Tada reče čovjeku: ‘Pruži ruku svoju.’ I pruži. I postade zdrava kao i druga.”
Što je Isus učinio na Šabat? Izlječio je čovjeka, učinio je dobro. A što čine farizeji? 14. stih:
“A farizeji izašavši načiniše vijeće o Njemu kako bi ga pogubili.”
Smišljati ubistvo na Šabat nije grijeh za farizeje, ali izlječiti čovjeka je grijeh! To je strahovit apsurd. Šabat je, dakle, jedno vrijeme, različito, kada je Isus želio da se sjetimo nas samih, da se sjetimo svojih bližnjih, svojih ukućana, bolesnih, i da se sjetimo svoga Stvoritelja. Zatim, u Evanđelju po Marku, u 2. poglavlju, 27. i 28. stihu nalazimo zanimljiv tekst:
“ Tada nastavi: "Subota je tu zbog čovjeka, a ne čovjek zbog subote. Tako je Sin čovječji i gospodar nad subotom.”
U farizejskom shvaćanju postojala je terminologija po pitanju “služiti Šabatu”, poštovati sve principe koje su oni uveli, kao da čovjek služi Šabatu. Isus kaže: “Ne, Šabat nije načinjen da mi njemu služimo, nego da on nama služi, da provedemo jedno posebno vrijeme kada ćemo se osvježiti, osnažiti duhovno, kada ćemo se spremiti za napore u toku sljedeće sedmice, kada ćemo se posvetiti malo više djeci, kada ćemo ih učiti o Bogu.” Isus kaže: “Onaj koji zna pravi smisao Šabata, to sam ja, Sin čovječiji. Gospodar Šabata je Sin čovječiji.”
Postoji mnoštvo tekstova u Bibliji koji govore o tome.
Može biti, netko će reći, da su poslje Kristove smrti, pošto je On uskrsnuo u nedelju (po rimskom kalendaru, ili u 1. dan po biblijskom kalendaru), Njegovi učenici počeli svetkovati nedelju? Hajde da i to vidimo. U Evanđelju po Luci, u 23. glavi, 54. stihu, kaže se: “I dan bješe petak i Šabat osvitaše...” (U originalnom tekstu riječ “petak” znači “dan pripreme”. Misli se na dan pripreme za Šabat.) Kada je to Šabat osvitao? Kada se to događalo? To se dešavalo u petak pri zalasku sunca, jer je Šabat za Hebreje, na osnovu biblijskog kalendara, osvitao na osnovu zalaska sunca.
Tekst dalje kaže: “A žene koje bijahu došle s Isusom iz Galileje, idoše za Josipom, i vidješe grob, i kako mu se tijelo metnu. Vrativši se pripraviše mirise i pomasti i na Šabat ostaše mirovati po zakonu.”
Dakle, Kristova majka, Kristovi učenici i ove žene donjeli su mirise i pomasti, i na Šabat ostali mirovati po zakonu. A onda Biblija kaže: “A u prvi dan nedeljni dođoše vrlo rano na grob, i donesoše mirise što pripraviše.”
Međutim, možda je apostol Pavao, ili netko od drugih apostola koji su zaista poznavali Krista, shvatili da zato što je Krist uskrsnuo u 1. dan (u nedelju, po rimskom kalendaru), treba svetkovati nedelju. Zato idemo u knjigu Djela apostolska gdje nalazimo izvještaj o tome šta su apostoli činili i koji su dan svetkovali. U Djelima apostolskim, 13. poglavlju, 14. Stihu čitamo (radi se o apostolu Pavlu):
“A oni otišavši iz Perge dođoše u Antiohiju Pizidijsku, i ušavši u zbornicu na Šabat, sjedoše.” Zatim 42. stih: “A kad izlažahu iz zbornice hebrejske, moljahu neznabošci”, (neznabošci su ljudi koji nisu bili Hebreji), “da im se ove riječi i na drugi Šabat govore.” 44. stih: “A u drugi Šabat sabra se gotovo sav grad da čuju riječi Božje.” Zatim, 16. poglavlje, takođe Djela apostolska, 12. i 13. stih:
“A odande u Filipe, koji je prvi grad zemlje Makedonije, naselje rimsko, i u onom gradu ostasmo nekoliko dana. A na Šabat iziđosmo iz grada k vodi gdje bješe bogomolja, i sjedivši govorismo ženama koje se bjehu sabrale.” Ima puno ovakvih tekstova, mi iznosimo samo neke. U 17. poglavlju, 2. stihu se kaže: “I Pavao po običaju svome uđe k njima i tri Šabata razgovaraše s njima iz Pisma.” Zatim, 18. poglavlje, 4. stih: “A prepiraše se u zbornicama svakog Šabata i nagovaraše Hebreje i Grke.” Postoji i mnoštvo drugih tekstova, ali za sada samo ovoliko.
Postoje jedan tekst koji se navodi u prilog činjenice da je Šabat ukinut, uprkos svih ovih izveštaja. On se nalazi u Kološanima poslanici, 16. i 17. stih:
“ Neka vas dakle nitko ne osuđuje za jelo, ili za piće, ili za kakav blagdan, ili za mlađak, ili za subote; što je sjena budućih stvari; a tijelo je Kristovo.”
Pavao kaže: “Niko da vas ne osuđuje ako ne svetkujete i ne držite sve to.” Ovdje Pavao govori o pristupu koji pobožni ljudi trebaju imati prema onima koji se obraćaju Bogu. Stav mnogih Hebreja bio je da neznabošci trebaju odmah da prihvate sve odredbe iz Mojsijevog zakona, uključujući godišnje praznike (godišnje Šabate), jelo i piće koje se koristilo u obredne svrhe, i sve drugo što ni Abram, otac hebrejske nacije, a ni Hebreji, nisu morali da ispunjavaju u početku svog religijskog života. Svi ti godišnji praznici, kao i obredi, ukazuju na prvi i drugi Kristov dolazak, a to u početku nije bilo otkriveno ni Abramu, ni Hebrejima, i zato Pavao kaže da ne treba odmah insistrirati sa tim i drugim zapovjedima u slučaju ljudi koji se prvi put susreću sa Bogom.
U svakom slučaju, mnogi religiozni ljudi su tokom povijesti počeli svetkovati rimski dan odmora - nedelju, i mi ćemo malo kasnije pokušati objasniti kako je do toga došlo, ali prije toga, obratit ćemo pažnju na rad jednog američkog autora. On je istraživao zašto je došlo do velike podjele 1054. godine između pravoslavne i katoličke, ili istočne i zapadne crkve. Glavni uzroci podjele su bili, između ostalog, celibat - katoločki svećenici se ne žene, za razliku od svećenika u pravoslavnoj crkvi, zatim upotreba životinjske krvi, korištenje beskvasnog kruha za pričest ili euharistiju, i tako dalje. Jedan od osnovnih uzroka podjele između zapadne i istočne crkve bio je post na Šabat. Naime, rimska crkva, na čelu sa rimskim biskupom u to vrijeme, proglasila je Šabat za dan posta. Istočna crkva, na čelu sa patrijarhom u Carigradu, odbila je da Šabat proglasi danom posta. Napetost je sve više rasla, i papa Leo IX je poslao jednu delegaciju svojih legata na čelu sa kardinalom Humbertom. Oni su došli u Konstantinopol i pokušali su razgovarati sa tadašnjim patrijarhom Mihailom Kerularijusom, a takođe su imali kontakte i sa grčkim imperatorom u to vrijeme. Međutim, razgovori nisu išli nikuda. I poslje neuspjelih razgovora, jednoga dana kardinal Humbert je sa svojim legatima došao u crkvu Aja Sofija u Konstantinopolu. Tu su ušli vrlo oholo i gordo i stavili su bulu eskomunikacije za istočnu crkvu, a onda su otresli prah sa svojih nogu i izašli. Ljudi koji su bili u crkvi vrlo brzo su zgazili ovu bulu i pokidali je u komade. Kardinal Humbert je otišao sa svojim legatima u Rim, i poslje ovog događaja nastao je veliki rascjep između istočne i zapadne crkve. Kasnije je Mihailo Kerularijus pisao o ovom velikom rascijepu svojim suradnicima u Antiohiji i vidjet ćemo kako je on opisao ovaj veliki rascijep. Humbert, kada se vratio u Rim, napisao je što se to dogodilo u Konstantinopolu, zašto je došlo do tog rascijepa, i kaže: “Zato u takvom svetkovanju Šabata, gdje ni na koji način mi Latini imamo išta zajedničko sa Hebrejima, jer oni su besposleni i svetkuju Šabat, i ne oru.” Dakle, Humbert kaže: “Mi hrišćani nemamo ništa zajedničko sa Hebejima, oni svetkuju Šabat, ne oru i ne žanju, zbog običaja ne rade nego praznuju, imaju posebne obroke, i njihove sluge i sluškinje, stoka i životinje koje nose teret miruju, ali mi Latini ne držimo nijednu od ovih stvari, nego radimo svaku vrstu posla kao na bilo koji od pet prethodnih dana, i mi postimo isto tako kao što to činimo u šesti dan, petak, koji stoji do Šabata.” Zapazimo dalje: “Ipak, vi Grci...”, (koji su to “Grci”? To su ljudi iz istočne crkve), “...ako ne judaizirate (“judaizirate” znači “sljedite Hebreje”), kažite nam zašto imate nešto zajedničko sa Hebrejima u sličnom svetkovanju Šabata. Oni svakako svetkuju Šabat, i vi ga svetkujete, oni poste i uvijek prekidaju post na Šabat, u njihovom četrdesetodnevnom periodu oni prekidaju post svakog Šabata, osim jednog.” To je, dakle, bila dilema: postiti na Šabat ili ne. “I vi Grci u vašem četrdesetodnevnom periodu prekidate post svakog Šabata osim jednog. Oni Hebreji imaju dvostruki razlog za svetkovanje Šabata, jasno, zbog zakona Mojsijevih i zbog učenika koji su bili ožalošćeni i teškog srca na Šabat, i zbog smrti Gospodnje, za koga su vjerovali da neće uskrsnuti. Zato što vi svetkujete Šabat sa Hebrejima i sa nama dan Gospodnji nedelju, vi izgleda da takvim svetkovanjem imitirate sektu Nazarena, koji na ovaj način prihvaćaju kršćanstvo, ali ne mogu ostaviti judaizam. Ali latinska crkva, u svom suosjećanju prema Gospodu i Njegovoj patnji i smrti, raduje se Njegovom uskrsenju u dan Gospodnji nedelju, kada su Hebreji putem novca pokušali da korumpiraju stražu na grobu. Zbog toga, mi Latini do današnjeg dana držimo apostolsku tradiciju u vezi sa Šabatom, i želimo da to održimo do kraja. Mi smo pažljivi u prihvaćanju onoga što su naši stari i poštovani oci izjavili i potvrdili, između kojih najblagoslovljeniji papa Silvestre, duhovni otac imperatora Konstantina Velikog.” Drugim riječima: “Vi Grci, vi istočni svijet, svetkujete Šabat i vi ste Hebreji. Ne želite postiti na Šabat, i mi vas ne prihvaćamo.” Ovaj tekst je povijesni i potiče iz 1054. godine. Dakle, mi imamo povijesne podatke da je istočna ili pravoslavna crkva svetkovala i Šabat i nedjelju. Pogledajmo sada što patrijarh istočne crkve Kerularijus kaže kada je pisao svojim suradnicima u Antiohiju: “Jer nam je zapoveđeno da svetkujemo Šabat, kao i dan Gospodnji nedelju, a ne da radimo nikakav posao na taj dan.” Na žalost, već pri kraju 11. stoljeća i istočna crkva je zaboravila na Šabat. (Istina je da i danas ima monaha i sveštenika koji svetkuju i Šabat.)
Vidjeli smo da je biblijski dan svetkovanja Šabat. Otkud onda nedelja? Zar svi drugi griješe, a samo su Hebreji pametni i oni znaju što rade? Mi ćemo ovdje pokušati objasniti kako je došlo do svetkovanja nedelje. Prvo, ideja je svakako došla onoga dana kada je Isus uskrsnuo u prvi dan (odnosno nedelju po rimskom kalendaru), i neki su smatrali, pošto je to vrlo važan događaj, da treba svetkovati taj dan. Svo to vrijeme, u početku, Kristovi sljedbenici su svetkovali Šabat, ali uskrsnuće Isusa Krista je učinilo da su neki smatrali da bi trebalo svetkovati nedelju i tako dolazi do paralelnog praznovanja. U početku, smatralo se da je Šabat glavni dan za svetkovanje, ali prvi dan je takođe dan koga se treba sjećati. Ono što je zanimljivo jest da je do potpunog prihvaćanja nedelje i odbacivanja Šabata došlo u 4. stoljeću. Tada je kršćanstvo postalo toliko popularna religija, da su ljudi masovno prilazili kršćanskoj crkvi. Zašto? Jer je i sam imperator postao kršćanin. Svi su odjedanom željeli biti kršćani. Međutim, ono što bilježi crkvena povijest je da su u tom periodu ušle i najveće zablude u kršćansku crkvu. Tko su bili ti ljudi koji su masovno dolazili u kršćansku crkvu? To su uglavnom bili neznabošci, stanovnici rimskog carstva. Što su vjerovali ti neznabošci prije nego što su postali kršćani? Oni su bili politeisti ili mnogobošci. Najveći Bog tih politeista bio je bog sunca - Mitra ili Šamaš, ili Ra ili Re, kako god hoćete. Dakle, stanovnici rimskog carstva bili su obožatelji boga sunca. Da li znate koji je dan bio posvećen bogu sunca? Bila je nedelja. Mi imamo posljedice toga i u suvremenim jezicima. Na primjer, znamo da se i dan danas na njemačkom “nedelja” kaže “zontag”, što znači “sunčev dan”. Ili, imamo također na engleskom jeziku da se “nedelja” kaže “sandej” (Sunday), što znači “sunčev dan”. Ovi jezici nas podsjećaju na porijeklo ovoga dana.
Sa druge strane, postojala je velika želja u zvaničnom kršćanstvu da se distancira od Hebreja. Ljudi iz hebrejskog naroda bili su optuženi da su razapeli Krista, tu su bili i drugi politički razlozi, i onda je 7. ožujka 321. godine car Konstantin izdao svoj čuveni zakon o svetkovanju nedelje. Evo što on kaže: “U časni dan sunca (u nedelju) neka se svi gradski službenici, zanatlije i stanovnici gradova odmaraju, samo oni koji se bave zemljoradnjom mogu slobodno obavljati svoje poslove, jer se dešava da drugi koji dan nije tako pogodan za sijanje ili obrađivanje vinograda. Ne smijemo dopustiti da zbog neiskorištavanja pogodnog vremena propadnu dragocijeni plodovi koje nam nebo šalje.”
Dakle, nedelja je bila posvećena bogu sunca, a 25. prosinac koji mnogi slave kao dan Božića, je ustvari rođendan boga sunca. Naime, skoro do kraja prosinca dan biva sve kraći i kraći, a onda u pri kraju prosinca dan postaje duži i neznabošci su pozdravljali tu pojavu kao “uzdizanje sunca”, tako da je to bio godišnji dan boga sunca ili njegov rođendan. Mnoge stvari su u periodu poslje 4. stoljeća i kasnije ušle u kršćanstvo iz neznaboštva, koje su suprotne biblijskoj nauci. Uprkos toga, dobro je spomenuti da su kroz sva stoljeća postojali religiozni ljudi koji su svetkovali Šabat. Naravno, izbor je na svakome od nas.
Podsjetit ćemo da Bog jasno kaže da je On blagoslovio sedmi dan i posvetio ga. Iskustvo je mnogih da kada su jednom pokušali da svetkuju Šabat, nisu nikada više prestali. Što to znači? U petak popodne pripremi se možda nešto ljepše za hranu, očisti se kuća, pripremi se možda i posebno odijelo za Šabat. U petak uveče se okupe svi, cijela porodica, i onda se može čitati Biblija, moliti se Bogu, pjevati duhovne pjesme, itd. I tako uvijek iznova. To su posebni trenuci, trenuci duhovnog i fizičkog opuštanja, trenuci velikih Božjih blagoslova. Zatim u subotu uveče, kada sunce zađe, možemo nastaviti sa svakodnevnim poslovima. Zato oni koji žele da “riskiraju”, mogu da se usude i počnu svetkovati dan koji je Isus Krist svetkovao.
Konačno, da li je bitno koje dane svetkujemo? Mi mislimo da je bitno, jer uvijek kada čovjek skrene sa biblijskih principa onda je u velikoj opasnosti. Uvijek u povijesti religije, kada su ljudi birali svoj put, ljudski put umjesto Božjeg puta, stvari nisu išle kako treba i posljedice su bile strahovito velike. Ljudi su u ime Boga išli u križarske ratove, ubijali, sve u ime Boga, a to je suprotno biblijskim principima. Zato je dobro da se uvijek pridržavamo biblijskih principa. Dakle, moramo biti pošteni pred Bogom. Uvijek kada čovjek ostavi po strani ono što je Bog rekao i kada prihvati neke svoje principe, onda je u velikoj opasnosti da bude u domeni ljudskog.
- 16:16 -
