ponedjeljak, 27.12.2010.
NEVIDLjIVI STRAŽAR
(Ovo poglavlje zasnovano je na tekstu iz Knjige proroka Daniela 5. glave)
Pri kraju Danielovog života došlo je do velikih promjena u zemlji u koju su šezdesetak godina prije toga on i njegovi hebrejski drugovi bili dovedeni kao zarobljenici. Nabukodonozor, »najljući između naroda« (Ezekijel 28,7), bio je već mrtav, a Babilon, »hvala sve zemlje« (Jeremija 51,41) prešao je u ruke njegovih nerazumnih nasljednika i time je počela njegova postepena, ali sigurna propast.
Zbog nerazumnosti i slabosti Baltazara, Nabukodonozorovog unuka, oholi Babilon bio je osuđen na brzu propast. Pošto je kao mladić dobio pravo da uživa dio kraljevske vlasti, Baltazar je počeo uživati u svojoj moći i svoje srce podigao je protiv Boga nebeskoga. Puno ranije bilo mu je pruženo da upozna Božju volju i shvati svoju odgovornost da joj bude poslušan. Znao je da je njegov djed po Božjoj naredbi, bio prognan iz ljudskog društva; bilo mu je poznato Nabukodonozorovo obraćenje i čudesno vraćanje na položaj. Međutim, Baltazar je dozvolio da njegova oholost i ljubav prema uživanjima zasijene pouke koje se nisu smijele zaboraviti. Propustio je prilike koje su mu tako milostivo bile ponuđene, zanemario je sredstva koja su mu stajala nadohvat ruke da se potpunije upozna sa istinom. Ono što je Nabukodonozor konačno stekao po cijeni neizrecivih patnji i poniženja, Baltazar je ravnodušno odbacio.
Nije dugo potrajalo i nevolja je zakucala na njegova vrata. Babilon je opkolio Kir, nećak Darija Medijanina, vrhovni zapovednik sjedinjenih armija Medijana i Perzijanaca. Međutim, utvrđen u svojoj naizgled neosvojivoj tvrđavi, iza njenih masivnih zidina i brončanih vrata, zaštićen rijekom Eufrat, snabdjeven obilnim zalihama, raspusni monarh osjećao se sigurnim i provodio je vrijeme u zabavama i razvratu.
U svojoj oholosti i bezobzirnosti, zaveden osjećajem sigurnosti, Baltazar je pripremio » veliku gozbu tisući svojih velikaša; s njima je pio vino.«. Sve privlačnosti koje su se mogle pribaviti bogatstvom i moći, doprinosile su sjaju prizora. Prekrasne žene, blistavo ukrašene, kretale su se među gostima na kraljevskoj gozbi. Inteligentni i obrazovani ljudi bili su među njima. Kneževi i državnici pili su vino kao vodu, prepuštajući se njegovom otupljujućem uticaju.
Kada je razum besramnim pijančevanjem bio zbačen s prijestolja, kada su nagoni i strasti stekli prevlast, kralj je osobno preuzeo vodstvo bučnog orgijanja. Dok se gozba nastavljala, zapovijedi » da se donese zlatno i srebrno suđe koje njegov otac Nabukodonozor bijaše oteo iz jeruzalemskog Svetišta, pa da iz njega pije kralj, njegovi velikaši, njegove žene i suložnice.«. Kralj je htio da dokaže da njegovim rukama ništa nije suviše sveto. »Donesoše dakle zlatno i srebrno suđe oteto iz Božjega doma u Jeruzalemu i stadoše piti iz njega kralj i njegovi velikaši, njegove žene i suložnice. Pili su vino i slavili svoje bogove od zlata i srebra, mjedi i željeza, drva i kamena.«
Baltazar je malo pažnje posvećivao mislima da ovu idolopokloničku zabavu prati nebeski Svjedok; da neprepoznati božanski Stražar promatra ovaj prizor obesvećenja, da sluša hulničko veselje, da promatra idolopoklonstvo. Međutim, nezvani Gost uskoro je objavio svoje prisustvo. Kada je zabava bila na vrhuncu, pojavila se blijeda ruka i na zidovima palače napisala slova koja su blistala kao vatra – riječi, iako nerazumljive nepreglednom mnoštvu, izricale su presudu ktralju i njegovim gostima, koje je sada počela da progoni savjest.
Utihnulo je neobuzdano veselje, dok su ljudi i žene, obuzeti neopisivim užasom, promatrali ruku kako polako ispisuje tajanstvena slova. Pred očima su im se pojavljivala, kao na panoramskoj slici, djela koja su činili u svom raspusnom životu; činilo im se kao da stoje pred sudskim stolom vječnoga Boga, čijoj vlasti su se upravo usprotivili. Tamo gdje su se, samo prije nekoliko trenutaka, čule razuzdane i hulničke šale, vidjela su se samo blijeda lica i čuli prestravljeni krici. Kada Bog zastraši ljude, oni nisu u stanju da sakriju jačinu svog užasa.
Od svih prisutnih dostojanstvenika najviše se uplašio sam Baltazar. On je više od svih ostalih i bio odgovoran za pobunu protiv Boga, koja je te noći na babilonskom području dostigla svoj vrhunac. U prisutnosti nevidljivog Stražara, predstavnika Onoga čijoj je moći bio upućen izazov, čije je ime bilo osramoćeno, kralj se ukočio od
straha. Njegova savjest se probudila. »I zglobovi njegovih kukova popustiše i koljena mu stadoše udarati jedno o drugo.« Baltazar se bezbožno podigao protiv Boga nebeskog i pouzdao u svoju moć, ne pretpostavljajući da će se itko usuditi da kaže: »Zašto to činiš?« Međutim, sada je shvatio da će morat položiti račun za dobra koja su mu bila povjerena, za prilike koje je propustio i za svoje prkosno ponašanje za koje ne može ponuditi nikakav izgovor.
Kralj je uzalud pokušavao da pročita plamena slova. Pred njim je bila tajna koju nije mogao da shvati, sila koju nije mogao ni da razumije ni da izbjegne. U očajanju obratio se svojim mudracima. Njegov uplašeni uzvik odjeknuo je u ušima okupljenih gostiju, uzvik kojim je pozivao zvjezdare, Kaldeje i vračare da mu pročitaju natpis. Obećavao je: »Tko pročita ovo pismo i otkrije mi njegov smisao, bit će obučen u grimiz, oko vrata nosit će zlatan lanac i bit će treći u kraljevstvu!« Međutim, uzaludan je bio njegov poziv pouzdanim savjetnicima, uzaludno nuđenje bogate nagrade. Nebeska mudrost ne može se ni kupiti ni prodati. »Pristupe svi mudraci kraljevi, ali ne mogoše pročitati pismo niti mu otkriti značenje. Kralj se Baltazar zbog toga silno uplaši, problijedje, a njegovi velikaši ostadoše zbunjeni.« Nisu bili ništa sposobniji da pročitaju tajanstvena slova od mudraca iz prethodne generacije koji su morali protumačiti Nabukodonozorov san.
A onda se kraljica sjetila Daniela, koji je, skoro pola stoljeća prije toga, objavio kralju Nabukodonozoru san o velikom liku i njegovo tumačenje. Kazala je: »Kralju, živ bio dovijeka! Neka se tvoje misli ne uznemiruju i tvoje lice neka ne blijedi! Ima u tvome kraljevstvu čovjek u kome prebiva duh Boga Svetoga. Još za vremena tvoga oca nađe se u njemu svjetlo, razum i mudrost slična mudrosti bogova. I zato ga kralj Nabukodonozor, otac tvoj, imenova starješinom čarobnika, gatalaca, zvjezdara i mudraca. Budući da se u tom Danielu - koga kralj bijaše nazvao Baltazarom - našao duh izvanredan, znanje, bistrina, vještina da tumači sanje, da rješava zagonetke i da razrješuje teškoće, pozovi stoga Daniela i on će ti kazati značenje!«
»Tada Daniel bi doveden pred kralja.« Potrudivši se da zauzme dostojanstveno držanje, Baltazar je rekao proroku: »Jesi li ti Daniel, jedan od izgnanika judejskih koje dovede iz Judeje kralj moj otac? Čujem da duh Božji prebiva na tebi i da je u tebi svjetlo, razum i mudrost izvanredna. Dovedoše mi mudrace i čarobnike da pročitaju ovo pismo i da mi reknu njegovo značenje, ali oni nisu kadri otkriti mi njegov smisao. A čujem da si ti kadar dati tumačenja i da razrješuješ teškoće. Ako si dakle kadar pročitati ovo pismo i reći mi njegovo značenje, bit ćeš odjeven u grimiz i nosit ćeš zlatan lanac oko vrata i bit ćeš treći u kraljevstvu.«
Pred mnoštvom, koje je bilo obuzeto užasom, Daniel, ne uzbuđujući se zbog kraljevog obećanja, stajao je u tihom dostojanstvu sluge Najvišega, ne da progovori laskave riječi, već da protumači poruku o kazni. Odgovorio je: »Tvoji darovi neka ti ostanu, i svoje poklone daj drugima! A ja ću pročitati ovo pismo kralju i kazat ću mu njegovo značenje.«
Prorok je prvo podsjetio Baltazara na ono što je moralo da mu bude poznato, ali što ga nije naučilo poniznosti koja ga je mogla spasiti. Govorio je o Nanukodonozorovom grijehu i padu, i o Gospodnjem postupanju prema njemu, o vlasti i slavi koja mu je bila dodjeljena, o božanskoj kazni zbog njegove oholosti, o njegovom kasnijem priznanju vlasti i milosti Boga Izraelova; a onda, smjelim i naglašenim riječima ukorio Baltazara zbog njegove velike pokvarenosti. Iznio je kraljeve grijehe, pokazao mu pouke koje je mogao, a nije izvukao. Baltazar nije pravilno pročitao iskustva svoga oca, niti je poslušao opomene koje su mu upućivali događaji, koji su odigrali tako značajnu ulogu u njegovom životu. Bila mu je pružena prilika da upozna i posluša pravog Boga, ali je nije uzeo k srcu, i zato je trebalo da pretrpi posljedice svoje pobune.
Prorok je objavio: »No ti, Baltazare, sine njegov, nisi ponizio srce svoje, iako si znao sve ovo: ti si se podigao protiv Gospoda Nebeskoga, dao si da ti donesu suđe iz njegova Doma i pili ste vino iz njega ti, tvoji velikaši, tvoje žene i tvoje suložnice, hvaleći bogove od zlata i srebra, od mjedi i željeza, od drva i kamena, koji ne vide, ne čuju niti razumiju, a nisi dao slavu Bogu koji u svojoj ruci drži dah tvoj i sve tvoje putove. I zato on posla ovu ruku koja napisa ovo pismo!«
Okrenuvši se nebeskoj poruci na zidu, prorok je pročitao: »MENE, MENE, TEKEL, PARSIN.« Ruka koja je napisala slova nije se više vidjela, ali su četiri riječi i dalje blistale strašnom jasnoćom; zadržana daha mnoštvo je slušalo, dok je ostarijeli prorok objavljivao:
»A evo što je napisano: Mene, Mene, Tekel, Parsin. A te rijeli znače: Mene: izmjerio je Bog tvoje kraljevstvo i učinio mu kraj; Tekel: bio si vagnut na tezulji i nađen si prelagan; Parsin: razdijeljeno je tvoje kraljevstvo i predano Medijcima i Perzijancima.«
Te posljednje noći nerazumnog orgijanja, Baltazar i njegovi knezovi ispunili su mjeru svoje krivice i krivice kaldejskog kraljevstva. Božja zaštitnička ruka više nije mogla da zadržava zlo koje se nadnosilo nad njih. Bog je svojim mnogostrukim dobrima pokušavao da ih pozove da poštuju Njegov zakon. »Liječismo Babilon, ali se ne iscjeli« (Jeremija 51,9), objavio je o onima čija je krivica sada dopirala do Neba. Zbog neobične izopačenosti ljudskog srca, Bog je konačno izrekao neopozivu presudu. Baltazar je morao pasti, a njegovo kraljevstvo da prijeđe u tuđe ruke.
Kada je prorok prestao govoriti, kralj je naredio da mu se ukažu obećane počasti. U skladu s tim, »Daniela obukoše u grimiz, oko vrata mu objese zlatan lanac i proglase ga trećim u kraljevstvu«.
Više od stotinu godina prije toga, Nadahnuće je objavilo da će se »noć uživanja«, u toku koje će se kralj i njegovi
savjetnici nadmetati u huljenju na Boga, iznenada pretvoriti u vrijeme straha i uništenja. Sudbonosni događaji, brzo se smjenjujući, sada su počeli da se zbivaju jedan za drugim, upravo onako kao što su prije puno godina bili najavljeni u proročkim spisima, prije nego što su se glavni učesnici u toj velikoj drami i rodili.
Dok se još nalazio u svečanoj dvorani, okružen onima čija je sudbina već bila zapečaćena, kralju je dostavljena poruka da je »njegov grad zauzet«, da neprijatelj pred kojim se osjećao tako siguran dolazi »sa svih krajeva« i da su se »vojnici prepali«! (Jeremija 51,31.32) Još dok su on i njegovi knezovi pili iz posvećenih Gospodnjih sudova i slavili svoje bogove od srebra i zlata, Medijani i Perzijanci, koji su skrenuli Eufrat iz njegovog korita, prodrli su u srce nezaštićenog grada. Kirova vojska stajala je pred zidovima palače; grad je bio pun neprijateljskih vojnika »kao skakavaca« (Jeremija 51,14); i njihovi pobjedonosni uzvici nadjačavali su očajničke krike zaprepaštenih razvratnika.
»Istu noć bi ubijen Baltazar, kralj Kaldejski«, a strani vladar zauzeo je njegov prijesto.
Hebrejski proroci jasno su najavili način na koji će Babilon pasti. Kada im je Bog u viđenjima objavljivao buduće događaje, oni su uzvikivali: »Ah, kako je zauzet Šišak i osvojen ures svega svijeta! Kako je Babilon postao užas među narodima?« »Kako se slomi i skrši malj cijele zemlje? Kako Babilon posta čudo među narodima?« »Od praske kada se uzme Babilon potrest će se zemlja i vika će se čuti među narodima!«
»Ujedanput pade Babilon i razbi se!« »Jer dođe na nj, na Babilon, zatirač, junaci se njegovi zarobiše, lukovi se njihovi potrše, jer je Gospod Bog koji plaća, doista će platiti! Opojiću knezove njegove i mudrace njegove, vojvode njegove i vlastele njegove i junake njegove da će zaspati vječnim snom i neće se probuditi, govori kralj kojemu je ime Gospod nad vojskama.«
»Ja ti metnuh zamku, Banilone, i ti se uhvati ne doznavši, našao si se i uhvatio si se, jer si zaratio s Gospodom. Gospod otvori riznicu svoju i izvadi oružje gnjeva svojega, jer je to djelo Gospoda, Gospoda nad vojskama u zemlji Kaldejskoj.«
»Ovako veli Gospod nad vojskama: sila se čini sinovima Izraelovim i sinovima Judinim, koji ih zarobiše drže ih, neće da ih puste. Izbavitelj je njihov silan, ime mu je Gospod nad vojskama, on će doista braniti stvar njihovu da umiri zemlju i smete stanovnike babilonske.« (Jeremija 51,41; 50,23.46; 51,8.56.57; 50,24.25.33.34)
Tako su se »široki zidovi babilonski... sasvim raskopali i visoka vrata njegova ognjem popalila«. Tako je Gospod nad vojskama »ukinuo razmetanje oholih i ponos silnih oborio«. Tako je »Babilon, ures kraljevstvima i dika slavi kaldejskoj«, postao kao »Sodoma i Gomora«, mjesto prokleto za sva vremena. Nadahnuće je najavilo: »Neće se u njemu živjeti, niti će se tko naseliti od koljena do koljena, niti će Arapin razapeti u njemu šatora, niti će pastiri počivati onuda! Nego će počivati ondje divlje zvijeri i kuće će njihove biti pune velikih zmija i ondje će nastavati sove i zvijeri će skakati onuda.« »I načiniću od njega stan vukovima i jezera vodena, i omest ću ga metlom pogibli, govori Gospod nad vojskama.« (Jeremija 51,58; Izaija 13,11.19–22; 14,23)
Posljednjem babilonskom vladaru, kao što je simbolički bila objavljena i prvom, izrečena je presuda božanskog Stražara: »Tebi se govori, kralju...kraljevstvo se uze od tebe!« (Daniel 4,31)
»Spusti se, sjedni u prašinu, djevice, kćeri babilonska! Sjedni na zemlju, bez prijestolja, kćeri kaldejska! Jer, neće te više zvati nježnom i tankoćutnom. Uzmi mlin i melji brašno! Skini prijevjes, podigni skut, razgali bedra, prijeđi preko rijeke! Nek' se golotinja tvoja otkrije, nek' se sramota tvoja pokaže! Ja ću se osvetiti, odvraćat' me nitko neće. Otkupitelj naš, ime mu je Jahve nad Vojskama, Svetac Izraelov, kaže: "Sjedi šutke, u mrak se povuci, kćeri kaldejska. Jer, neće te više zvati vladaricom kraljevstava. Razgnjevih se na svoj narod, oskvrnuh svoju baštinu. Tebi ih u ruke izručih, a ti im ne iskaza milosti. Na starce si stavljala jaram svoj preteški. Govorila si: 'Dovijeka gospodaricom ću ostati.' Nikad nisi to k srcu uzela ni pomislila kako će se završiti. A sad poslušaj, razvratnice, koja sjediš bezbrižno i u srcu svom govoriš: 'Ja, i nitko drugi! Nikad neću obudovjeti, neću djece izgubiti!' Stići će te oboje, za tren, u isti dan! Izgubit ćeš djecu, obudovjet ćeš! Punom će te mjerom snaći oboje, pokraj svega tvojeg vračanja i množine tvojih zaklinjanja! U zloću si se svoju uzdala, govorila si: 'Nitko me ne vidi!' Mudrost tvoja i znanje zavedoše te. U svom si srcu govorila: 'Ja i nitko drugi!' Zlo će te snaći - nećeš ga presresti; oborit će se na te nesreća - nećeš je odvratiti; doći će na te propast iznenada - nećeš je predvidjeti. Ustraj, dakle, u svojim zaklinjanjima i u tolikim svojim čaranjima, oko kojih si se trudila od mladosti. Možda će ti biti od koristi? Možda ćeš s njima strah utjerati? Izmoriše te mnogi tvoji savjetnici! Nek' ustanu samo da te spase oni koji premjeravaju nebesa, koji promatraju zvijezde i koji svakog mjeseca proriču ono što će te snaći. Gle, oni će biti poput pljeve, oganj će ih sažeti. Ni sami sebe neće izbaviti iz zagrljaja plamenoga. Neće ostat' ni žerave da se tko ogrije, ni ognjišta da uza nj posjedne! Takvi će ti biti vrači tvoji, oko kojih si se trudila od mladosti! Poći će svaki svojim putem, i nikog neće biti da te spasi!« (Isaija 47,1–15)
Svaki narod koji se pojavio na pozornici događaja dobio je dozvolu da zauzme svoje mjesto na Zemlji da bi se pokazalo hoće li ispuniti namjere Stražara i Sveca. Proročanstvo je opisalo pojavljivanje i napredovanje velikih svjetskih imperija – Babilona. Mezo–Perzije, Grčke i Rima. Sa svakom od njih, kao i sa narodima manje moći, povijest se ponavljala. Sve one imale su svoje vrijeme probe; sve su promašile cilj, slava im je izbledjela i moći im je nestalo.
Iako su narodi odbacivali Božja načela i tako izazivali svoju propast, božanska, svemoćna namjera nezadrživo se ostvarivala tokom vjekova. Prorok Ezekijel je upravo to i vidio u prekrasnom viđenju koje je dobio u Kaldeji, u zemlji svoga izgnanstva, kada su pred njegovim očima punim iznenađenja prolazili simboli koji su otkrivali da jedna nadmoćna Sila upravlja poslovima zemaljskih vladara.
Na obalama rijeke Heber, Ezekiel je promatrao vihor koji je naizgled dolazio sa sjevera, »velik oblak i oganj koji se razgorijevaše, i oko njega svjetlost, a usred ognja kao jaka svjetlost«. Četiri živa stvorenja pokretala su nekoliko kotača koji su ulazili jedan u drugi. Visoko iznad svega toga »bješe kao prijesto, po viđenju kao kamen safir i na prijestolu bješe po obličju kao čovjek«. »A viđaše se u kerubina kao ruka čovečija pod krilima.« (Ezekiel 1,4.26; 10,8) Kotači koji su po konstrukciji bili tako složeni da se na prvi pogled činilo kao da neskladno djeluju, kretali su se u savršenom skladu. Nebeska bića, održavana i upravljana rukom ispod krila kerubina, pokretala su kotače; iznad njih, na safirnom prijestolju, nalazio se Vječni; svuda oko prijestolja vidjela se duga, simbol božanske milosti.
Kao što su se složeni mehanizmi, nalik na kotače, kretali pod upravom ruke ispod krila kerubina, tako se i složena igra zbivanja među ljudima, odvija pod božanskom upravom. Usred sukoba i pometnje naroda, Onaj koji sjedi iznad kerubina i sada upravlja događajima na Zemlji.
Povijest naroda i danas nam govori. Svakom narodu i svakom pojedincu Bog je odredio mjesto u svom velikom planu. I danas se ljudi i narodi kušaju viskom u ruci Onoga koji nikada ne griješi. Svi oni svojom odlukom određuju svoju sudbinu, a Bog ih sve nadglasava radi ispunjenja svojih namjera.
Proročanstva koja je veliki JA JESAM dao u svojoj Riječi, i koja se kao karika za karikom uklapaju u lanac događaja, od vječnosti u prošlosti do vječnosti u budućnosti, govore nam gdje se danas nalazimo u svečanoj povorci vjekova i što možemo očekivati u vremenu koje dolazi. Sve ono što je proročanstvo najavilo da će se zbiti, do današnjeg dana, zapisano je na stranicama povijesti, zato možemo biti sigurni da će i ono što tek treba da se zbude biti ispunjeno po svom redoslijedu.
Znaci vremena danas objavljuju da se nalazimo na pragu velikih i svečanih događaja. U našem svijetu sve je u pokretu. Pred našim očima ispunjavaju se Spasiteljeva proročanstva o događajima koji treba da prethode Njegovom dolasku: »Čut ćete ratove i glasove o ratovima... jer će ustati narod na narod i kraljevstvo na kraljevstvo i biti će gladi i umiranja, i zemlja će se tresti po svijetu.« (Matej 24,6.7)
Sadašnje vrijeme pobuđuje najveću pažnju svih živih. Upravljači i državnici, ljudi koji zauzimaju poverljiva i odgovorna mjesta, inteligentni pripadnici svih društvenih slojeva, usmjerili su svoju pažnju na događaje koji se zbivaju oko nas. Oni prate odnose među narodima. Oni promatraju napetost koja je zahvatila svaki element na Zemlji i shvaćaju da nešto veliko i sudbonosno uskoro treba da se dogodi – da se svijet nalazi na pragu velike krize.
Biblija, i samo Biblija, pravilno tumači sva ta zbivanja. U njoj su otkriveni veliki konačni prizori u povijesti našeg svijeta, događaji koji već bacaju svoju sjenku na ono što se sada zbiva, dok zvuci onoga što se približava čine da Zemlja podrhtava, a ljudska srca zastaju od straha.
»Gle, Jahve razvaljuje zemlju, razara je, nakazi joj lice, raspršuje stanovnike njene Svećenik će biti k'o i narod, gospodar k'o i sluga, gospodarica k'o i sluškinja, prodavač k'o i kupac, zajmodavac k'o i zajmoprimac, vjerovnik k'o i dužnik. Opustošena će biti zemlja, opljačkana sasvim, jer je Jahve odlučio. Zemlja tuži, vene, svijet gine, gasne, nebo sa zemljom propada. Oskvrnjena je zemlja pod žiteljima svojim, jer prestupiše Zakon, pogaziše odredbu, Savez vječni razvrgoše. Zato prokletstvo proždire zemlju, okajavaju stanovnici njeni. Zato su sažgani žitelji zemljini i malo je ljudi preostalo.« (Izaija 24,1–6)
»Jaoh dana, jer je blizu dan Gospodnji i doći će kao pogibao od Svemogućega... Sjeme istrunu pod grudama svojim, puste su žitnice, razvaljene spreme, jer usahnu žito. I kako uzdiše stoka! Raspršena su stada goveda, jer nemaju paše; i sitno blago gine.« »Loza posahnu i smokva uvenu; šipak i palma i jabuka i sva drveća poljska posahnuše, jer nesta radosti između sinova ljudskih.« (Joel 1,15–18.12)
»Utrobo moja! Utrobo moja, bolujem, srce mi se razdire! Dršće mi duša! Ne mogu šutjeti, jer čujem glas roga, poklike bojne. Javljaju slom za slomom, sva je zemlja poharana, moji su šatori iznenada opustošeni, u tren oka sva skloništa moja uništena.« (Jeremija 4,19.20)
»Jaoh, jer je veliki ovaj dan, nije bilo takvoga, i vrijeme je muke Jakovljeve, ipak će se izbaviti iz nje.« (Jeremija 30,7)
»Jer si ti, Gospode, pouzdanje moje, Višnjega si izabrao sebi za utočište! Jer anđelima svojim zapoveda za tebe Da te čuvaju po svim putovima tvojim!« (Psalam 91,9.11)
»Kćeri Sionska... ondje će te iskupiti Gospod iz ruku neprijatelja tvojih! A sada se sabraše na te mnogi narodi govoreći: da se oskvrni i da se oči naše nagledaju Siona. Ali ne znaju misli Gospodnjih, niti razumiju namjere njegove.« (Mihej 4,10–12) Gospod neće iznevjeriti svoju Crkvu u vrijeme njene najveće nevolje. On je obećao izbavljenje. Najavio je: »Evo, ja ću vratiti iz ropstva šatore Jakovljeve i smilovai ću se na stanove njegove!« (Jeremija 30,18)
Tada će se ispuniti Božja namera; načela Njegovog carstva uzvisivaće svi koji žive pod Suncem.
- 15:54 -
subota, 18.12.2010.
PRAVA VELIČINA
(Ovo poglavlje zasnovano je na tekstu iz Knjige proroka Daniela 4. glave)
Uzdignut do vrhunca svijetovne časti, čak i u nadahnutoj Riječi priznat kao »kralj nad kraljevima« (Ezekiel 26,7), Nabukodonozor je, ipak, s vremena na vrijeme, slavu svoga kraljevstva i sjaj svoje vladavine pripisivao Gospodnjoj naklonosti. Tako nešto dogodilo se poslje njegovog sna o velikom liku. Njegove misli bile su pod velikim uticajem tog viđenja i pomisli da će Babilonsko kraljevstvo, iako svijetsko, konačno morati pasti i da će nastajati druga kraljevstva sve dok konačno sve zemaljske sile ne budu zamjenjene kraljevstvom koje će osnovati Bog nebeski, kraljevstvom koje nikada neće biti ukinuto.
Nabukodonozorovo dostojanstveno prihvaćanje božanskih planova za narode bilo je zaboravljeno u njegovom kasnijem iskustvu; međutim, kada je njegov oholi duh doživio poniženje pred mnoštvom na polju Duri, još jednom je morao priznati da je »kraljevstvo njegovo kraljevstvo vječno i vlast njegova od koljena do koljena«. Idolopoklonik po rođenju i odgoju, na čelu jednog idolopokloničkog naroda, ipak je imao urođeni smisao za ono što je dobro i pravedno i Bog je mogao da ga upotrijebi kao svoje oruđe za kažnjavanje buntovnika i ispunjavanje svojih božanskih namjera. Kao »najljućem između naroda« (Eleziel 28,7), Nabukodonozoru je bilo dato da poslje mnogo godina strpljivog i napornog rada osvoji Tir; i Egipat je pao u ruke njegovim pobjedonosnim četama; dok je narod za narodom potpadao pod babilonsku vlast, rasla je i njegova slava kao najvećeg vladara tog vremena.
Nitko ne treba da bude iznenađen što je tako uspješan vladar, tako ambiciozan i tako oholog duha, pao u iskušenje da skrene s puta poniznosti, kojim se jedino može stići do prave veličine. U razdoblju između svojih osvajačkih ratova, mnogo truda posvećivao je ojačavanju i uljepšavanju svoje prijestolnice, dok na kraju Babilon nije postao dika njegovog kraljevstva, »zlatni grad«, »slava cijele zemlje«. Njegova graditeljska strast i njegov značajni uspjeh u pretvaranju Babilona u jedno od svijetskih čuda, doprinjeli su njegovoj oholosti, sve dok se nije našao u stvarnoj opasnosti da pokvari svoj glas mudrog vladara, kojim se Bog i dalje može služiti kao oruđem za ostvarivanje svojih božanskih namjera.
Bog je u svojoj milosti, dao vladaru još jedan san da bi ga upozorio na opasnost, na zamku koja mu je bila postavljena da ga uništi. U snu Nabukodonozor je vidio veliko drvo koje je raslo u sredini Zemlje, koje je vrhom dodirivalo nebo i čije su se grane pružale sve do kraja Zemlje. Stada krupne i sitne stoke s planina i brijegova nalazila su zaklon u njegovoj sjenci, a ptice nebeske gnjezdile su se u njegovoj krošnji. »Lišće mu bješe lijepo i rod obilat, i na njemu bješe hrane za sve... i od njega se hranjaše svako tijelo.«
Dok je promatrao prekrasno drvo, kralj je ugledao Stražara, Sveca, koji se približio drvetu i glasno uzviknuo:
»Posijecite stablo, okrešite mu grane, počupajte mu lišće, pobacajte plodove! Neka se životinje razbjegnu ispod njega i ptice s grana njegovih! U zemlji ostavite panj i korijenje u gvozdenim i mjedenim okovima, u travi poljskoj! Neka ga pere rosa nebeska, i travu zemaljsku neka dijeli sa zvijerjem poljskim! Neka mu se promijeni srce čovječje, srce životinjsko nek' mu se dade! Sedam vremena neka prođe nad njim! Tako su presudili Stražari, tako su odlučili Sveci, da sve živo upozna kako Svevišnji ima vlast nad kraljevstvom ljudskim: on ga daje kome hoće i postavlja nad njim najnižega od ljudi!«
Kralj ga je vrlo uznemiren zbog sna, koji je očigledno najavljivao nevolje, ispričao »vračarima, zvjezdarima, Kaldejcima i gatarima«, međutim, iako je san bio vrlo izrazit, nitko od mudraca nije znao da ga protumači.
Ovom idolopokloničkom narodu ponovo je moralo da bude posvjedočeno da samo oni koji ljube Boga i koji Ga se boje mogu shvatiti tajne carstva nebeskog. U očajanju, kralj je poslao po svog slugu Daniela, čovjeka koga je cijenio zbog poštenja, dosljednosti i neuporedive mudrosti.
Kada je Daniel, odazivajući se kraljevom pozivu, došao pred njega, Nabukodonozor je rekao: »Baltazare, ne daj se zbuniti ovom sanjom i njezinim znaćenjem!" Baltazar odgovori: "Gospodaru moj, ova sanja neka bude tvojim dušmanima i njezino značenje tvojim mrziteljima!«
Danielu je značenje sna bilo jasno, ali ga je njegov sadržaj zaprepastio. »Tada se Daniel, nazvan Baltazar, načas smete i prestraši u svojim mislima.« Videći Danilelovo okljevanje i njegovu zbunjenost, kralj je osjetio saučešće prema svome sluzi. »Baltazare, ne daj se zbuniti ovom sanjom i njezinim značenjem!
Daniel je odgovorio: »Gospodaru moj, ova sanja neka bude tvojim dušmanima i njezino značenje tvojim mrziteljima!« Prorok je shvatio da mu je Bog povjerio svečanu dužnost da Nabukodonozoru otkrije sudove, koji će ga uskoro zadesiti zbog njegove oholosti i bezobzirnosti. Morao je protumačiti san jezikom, koji će kralj moći razumjeti; iako ga je njegov neugodni sadržaj navodio da okljeva, da šuti od zaprepaštenja; ipak je morao reći istinu, bez obzira na posljedice koje bi ga mogle zadesiti.
Tako je Daniel otkrio tajne Svemogućega. Rekao je: »Stablo koje si vidio, veliko i snažno, koje seže sve do neba i vidi se po svoj zemlji, krošnje lijepe i plodova obilnih na kojem bijaše hrane za sve i pod kojim počiva zvijerje poljsko, a na njegovim se granama gnijezde ptice nebeske: to si ti, o kralju, koji si velik i moćan, veličina ti se povećala i dosegla do neba, a tvoja vlast do krajeva zemlje. A što je vidio kralj kako Stražar, Svetac, silazi s neba te govori: 'Posijecite stablo, raskomadajte ga, no njegov panj i korijenje ostavite u zemlji, u gvozdenim i mjedenim okovima, u travi poljskoj, neka ga pere rosa nebeska i dio neka mu bude sa zvijerjem poljskim dok ne prođe sedam vremena nad njim' - ovo je značenje, o kralju, odluka Svevišnjega što će se ispuniti na mom gospodaru kralju: Izagnat će te iz društva ljudi i sa životinjama ćeš poljskim boraviti; hranit ćeš se travom kao goveda, tebe će prati rosa nebeska; sedam će vremena proći nad tobom dok ne upoznaš da Svevišnji ima vlast nad kraljevstvom ljudskim i da ga daje kome on hoće. A što se reklo 'Ostavite panj i korijenje stabla' - tvoje će se kraljevstvo obnoviti čim spoznaš da Nebesa imaju svu vlast!«
Daniel je, kada je vjerno protumačio san, pozvao oholog monarha da se pokaje i da se vrati Gospodu da bi pravednim ponašanjem možda odvratio, katastrofu koja mu je zaprijetila. Uzviknuo je žalosno: »neka ti bude mio moj savjet: iskupi svoje grijehe pravednim djelima i svoja bezakonja milosrđem prema siromasima, da bi ti potrajala sreća!«
Opomene i savjeti proroka neko vrijeme snažno su djelovali na Nabukodonozora, ali srce koje se nije promjenilo pod uticajem Božje blagodati, uskoro će postati neosjetljivo za pozive Svetog Duha. Popuštanje osobnim prohtjevima i sebična ambicija i dalje su vladali kraljevim srcem, pa su se nešto kasnije ponovo izrazili. Uprkos savjetima koji su mu milostivo bili upućeni, uprkos opomenama u obliku iskustava iz prošlosti, Nabukodonozor je ponovo dozvolio da ga obuzme duh zavisti prema kraljevstvima koja će ga nasljediti. Njegova vladavina, koja je do tada, u velikoj mjeri, bila pravedna i milostiva, postala je nasilnička. Čineći svoje srce sve tvrđim, poslužio se sposobnostima koje je dobio od Boga da proslavi samoga sebe, uzdižući sebe iznad Boga koji mu je dao život i snagu.
Mjesecima su Božji sudovi bili odlagani. Međutim, umjesto da ga Božje strpljenje navede na pokajanje, kralj je popuštao svojoj oholosti, sve dok nije izgubio povjerenje u tumačenje sna, sve dok nije počeo da se podsmijava svojim nekadašnjim strahovanjima.
Od opomene je prošla godina dana, i Nabukodonozor, šetajući se palačom i oholo razmišljajući o svojoj vladarskoj moći i svojoj graditeljskoj uspješnosti, uzvikne: »Nije li to taj veliki Babilon što ga ja sagradih da mi bude kraljevskom prijestolnicom - snagom svoje moći, na slavu svoga veličanstva?«
Dok je oholo hvalisanje još bilo na kraljevim usnama, glas sa Neba objavio je da je došlo vrijeme za izvršenje božanskih sudova. Njegove uši čule su Gospodnju presudu: »Tebi se objavljuje, kralju Nabukodonozore! Kraljevstvo ti se oduzelo; bit ćeš izagnan iz društva ljudi, sa životinjama ćeš poljskim boraviti; hranit ćeš se travom kao goveda, i sedam će vremena proći nad tobom dok ne spoznaš da Svevišnji ima vlast nad kraljevstvom ljudskim, i da ga on daje kome hoće.«
Za tren oka razum, koji mu je Bog dao, bio je uzet od njega; rasuđivanje koje je kralj smatrao savršenim, mudrost
kojom se toliko ponosio, nestali su, a dotadašnji moćni vladar pretvorio se u nastranog čovjeka. Njegove ruke više nisu mogle da nose žezlo. Vijest opomene nije bila prihvaćena; lišen moći koju mu je Stvoritelj dao, Nabukodonozor je sada zaista počeo da »jeđaše travu kao goveda, prala ga rosa nebeska; vlasi mu narastoše poput orlova perja, a njegovi nokti kao ptičje pandže«.
U razdoblju od sedam godina Nabukodonozor je služio kao čudo svim svojim podanicima; u toku sedam godina bio je ponižavan pred očima cijelog svijeta. A onda mu se vratio razum i on je, ponizno se obrativši Bogu nebeskom, priznao da je Božja ruka upravljala njegovim kažnjavanjem. U javnom proglasu, priznao je svoju krivicu i da ga je samo velika Božja milost vratila na položaj: »Pošto se navršiše određeni dani, ja, Nabukodonozor, podigoh oči prema nebu, razum mi se vrati, tada blagoslovih Svevišnjega hvaleći i uzvisujući onoga koji živi dovijeka: njegovo je kraljevstvo - kraljevstvo vječno, njegova je vlast za sva pokoljenja. Stanovnici zemlje - upravo kao da ih i nema: po svojoj volji postupa on s vojskom nebeskom i sa žiteljima zemaljskim. Nitko ne može zaustaviti njegovu ruku ili mu kazati: 'Što to radiš?' U isti čas razum mi se vrati, i na slavu moje kraljevske časti vrati mi se veličanstvo i sjaj; moji me savjetnici i velikaši potražiše, bih uspostavljen u kraljevsku čast i moja veličina još poraste. Sada ja, Nabukodonozor, hvalim, uzvisujem i slavim Kralja nebeskoga, čija su sva djela istina, svi putovi pravda i koji može poniziti one koji hode u oholosti.!«
Nekadašnji oholi monarh postao je ponizno Božje djete; tiranski, nasilnički vladar postao je mudri i sažaljivi kralj. On, koji je nekada odbacivao i ružio nebeskoga Boga, sada je priznavao vlast Najvišega i iskreno se trudio da proširi strah Gospodnji i unaprijedi blagostanje svojih podanika. Trpeći ukor Onoga koji je Kralj nad kraljevima i Gospodar nad gospodarima, Nabukodonozor je konačno naučio pouku koju moraju naučiti svi vladari – da se prava veličina ogleda u istinskoj dobroti. On je priznao Gospoda kao živoga Boga, govoreći: » Sada ja, Nabukodonozor, hvalim, uzvisujem i slavim Kralja nebeskoga, čija su sva djela istina, svi putovi pravda i koji može poniziti one koji hode u oholosti!«
Božja namjera da najveća kraljevstva svijeta treba da Mu odaju slavu, sada se ispunila. Ovaj javni proglas, u kome je Nabukodonozor priznao Božju milost, dobrotu i vlast, bilo je posljednje djelo u njegovom životu koje je sveta povijest zabilježila.
- 12:43 -
ponedjeljak, 06.12.2010.
PEĆ OGNJENA
(Ovo poglavlje zasnovano je na tekstu iz Knjige proroka Daniela 3. glave)
San o velikom liku, koji mu je otkrivao događaje do kraja vremena, Nabukodonozor je dobio da bi shvatio ulogu koju treba da odigra u povijesti svijeta i odnos koji njegovo kraljevstvo treba da zauzme prema nebeskom kraljevstvu. Prilikom tumačenja sna, dobio je jasne podatke o uspostavljanju Božjeg vječnog kraljevstva. Daniel mu je objasnio: »U vrijeme ovih kraljeva Bog Nebeski podići će kraljevstvo koje neće nikada propasti i neće prijeći na neki drugi narod. Ono će razbiti i uništiti sva ona kraljevstva, a samo će stajati dovijeka - kao što si vidio da se kamen s brijega odvalio a da ga ne dodirnu ruka te smrvio željezo, mjed, glinu, srebro i zlato. Veliki je Bog saopćio kralju što se ima dogoditi. Sanja je istinita, a tumačenje joj pouzdano.« (Daniel 2,44.45)
Kralj je priznao Božju silu kada je rekao Danielu: »Zaista, vaš je bog Bog nad bogovima i gospodar nad kraljevima, Otkrivatelj tajna, kad si mogao otkriti ovu tajnu.« (Daniel 2,47) Neko vrijeme Nabukodonozor se pokoravao uticaju straha Božjega, ali njegovo srce nije bilo očišćeno od svjetovnih ambicija i želje za samouzvišenjem. Blagostanje koje je pratilo njegovu vladavinu ispunjavalo ga je ponosom. Zato je na kraju prestao da slavi Boga i s povećanom revnošću i oduševljenjem vratio se obožavanju idola.
Riječi: »Ti si ona glava zlatna« (Daniel 2,38), duboko su se urezale u njegovo pamćenje. Koristeći sve to i njegov povratak idolopoklonstvu, mudraci iz njegove okoline predložili su mu da načini lik, sličan liku iz sna, i da ga postavi na mjesto na kome će svi moći da se dive zlatnoj glavi, koja prema tumačenju predstavlja njegovo kraljevstvo.
Odobrovoljen laskavim prijedlogom, odlučio je da ga ostvari, pa čak da ode i jedan korak dalje. Umjesto da lik prikaže onako kao što ga je vidio, poželio je da nadmaši original. Njegovom liku neće opadati vrijednost, ako se pogled bude prenosio od glave prema nogama, jer će biti načinjen isključivo od zlata, općeprihvaćenog simbola Babilona kao vječnog, nerazorivog, svemoćnog kraljevstva, koje će polomiti sva ostala kraljevstva i postojati vječno.
Misao o uspostavljanju kraljevstva i dinastije koja će vječno trajati jako je privlačila moćnog vladara, čijoj se sili nijedan narod na zemlji nije mogao oduprijeti. Sa oduševljenjem koje je proizlazilo iz njegove beskrajne ambicije i sebične oholosti, počeo je da se savjetuje sa svojim mudracima kako da to ostvari. Zaboravljajući značajne blagoslove povezane sa snom o velikom liku; zaboravljajući da mu je Bog Izraelov preko svoga sluge Daniela objasnio značenje lika i da su u vezi sa tim tumačenjem veliki ljudi njegove zemlje bili pošteđeni sramotne smrti; zaboravljajući sve osim svoje želje da učvrsti svoju vlast i svoju nadmoćnost, kralj i njegovi državni savjetnici odlučili su da se posluže svim raspoloživim sredstvima da uzdignu Babilon do vrhovnog položaja, da ga učine dostojnim sveopće odanosti.
Simbolička slika, kojom je Bog kralju i njegovim podanicima otkrio svoju namjeru sa narodima na Zemlji, trebalo je sada da posluži slavljenju ljudske moći. Danielovo tumačenje treba da bude odbačeno i zaboravljeno; da se istina pogrešno protumači i primjeni. Simbol, koji je Nebo izabralo da ljudima objavi važne događaje u budućnosti, treba da bude iskorišten da spriječi širenje znanja koje je Bog želio da prenese svijetu. Sotona je tako pomoću zamisli ambicioznih ljudi, pokušao da onemogući božansku namjeru usmjerenu prema ljudskom rodu. Neprijatelj čovječanstva je znao da istina, nepomješana sa zabludom, postaje moćno sredstvo za spasenje; ali i da se ona, kada se zloupotrijebi kao sredstvo za uzdizanje čovjeka i unapređenje njegovih planova, pretvara u silu na zlo.
Nabukodonozor je, koristeći svoje bogate riznice, naredio da se izgradi veliki zlatni lik, koji je po svojim osnovnim karakteristikama, osim po materijalu od kojega je bio načinjen, bio sličan liku koji je vidio u snu. Iako naviknuti da liju raskošne likove svojih neznabožačkih božanstava, Kaldejci nikada do tada nisu načinili ništa tako dostojanstveno i veličanstveno kao što je bio ovaj kip, šezdeset lakata visok i šest lakata širok. Nije bilo nikakvo čudo što je u zemlji u kojoj je obožavanje idola bilo sveopće prihvaćeni običaj, ovaj prekrasni i skupocjeni lik u polju Duri, koji je predstavljao slavu Babilona, njegovo veličanstvo i silu, bio određen da postane predmet obožavanja. Da bi se na odgovarajući način pobrinuo za to, kralj je izdao proglas da se na dan posvećenja svi moraju pokloniti liku i tako pokazati svoju duboku vjernost babilonskoj vlasti.
Određeni dan je došao i nepregledno mnoštvo iz svih naroda, plemena i jezika okupilo se na polju Duri. U skladu sa kraljevskom zapovijedi, kada je odjeknuo zvuk instrumenata, svi su »pali i poklonili se zlatnom liku«. Toga značajnog dana izgledalo je da su sile tame postigne odlučujuću pobjedu; izgledalo je da će klanjanje zlatnom liku postati trajno povezano sa već ustaljenim oblicima idolopoklonstva, koji su bili priznati kao državna religija. Sotona se nadao da će na taj način osujetiti Božju namjeru da prisutnost zarobljenih Izraelaca u Babilonu pretvori u blagoslov svim neznabožačkim narodima.
Međutim, Bog je drukčije odlučio. Nisu svi priklonili svoja koljena pred idolopokloničkim simbolom ljudske moći. Usred mnoštva koje se klanjalo nalazila su se i tri čoveka koji su čvrsto odlučili da na takav način neće osramotiti nebeskog Boga. Njihov Bog je bio Kralj nad kraljevima i Gospodar nad gospodarima; zato nisu htjeli da se poklone nijednom drugom.
Pobjedonosno raspoloženom Nabukodonozoru stigla je vijest da među njegovim podanicima ima i onih koji se usuđuju kršiti njegovu zapovijed. Neki među mudracima, zavidni na počastima kojima su bili obasuti vjerni Danielovi prijatelji, sada su obavijestili kralja o očiglednom kršenju njegovih želja. Uzviknuli su: »O kralju, živ bio dovijeka! Ti si, kralju, naredio svakom čovjeku koji začuje zvuke roga, frule, citre, sambuke, psaltira, gajda i svakovrsnih drugih glazbala da se baci na tlo i da se pokloni zlatnome kipu; a tko se ne baci na tlo i ne pokloni, da bude bačen u peć užarenu. A evo, ovdje su Judejci koje si postavio za upravitelje pokrajine babilonske: Šadrak, Mešak i Abed Nego. Ti ljudi ne mare za te, o kralju; oni ne štuju tvojih bogova i nisu se poklonili zlatnome kipu što si ga podigao.«
Kralj je zapovijedio da se ljudi dovedu pred njega. Upitao ih je: »Je li istina, Šedrače, Mešače i Abed Nego, da vi ne štujete mojih bogova i da se ne klanjate zlatnome kipu što ga podigoh?« Pokušao je prijetnjama da ih navede da se pokore i da se priklone mnoštvu. Pokazujući im užarene peći, podsjetio ih je na kaznu koja ih očekuje, ako ustraju u svom odbijanju da se pokore njegovoj volji. Međutim, Hebreji su čvrsto izrazili svoju odanost nebeskom Bogu i svoje povjerenje u Njegovu izbaviteljsku moć. Klanjanje liku svi su shvatili kao čin bogosluženja. Takvu čast mogli su da ukažu jedino Bogu.
Dok su tri Hebreja stajala pred kraljem, on je shvatio da oni imaju nešto što nedostaje ostalim mudracima u njegovom kraljevstvu: bili su vjerni u izvršavanju svih svojih dužnosti. Zato je odlučio da im pruži još jednu priliku. Ako samo pokažu svoju spremnost da se ujedine s mnoštvom u obožavanju lika, sve će biti dobro; ali, ako se ne poklone, dodao je na kraju, biti će »bačeni u peć ognjenu«! A onda, ispruživši ruku kao da ih izaziva, izjavio je: »A koji je bog što će vas izbaviti iz mojih ruku?«
Sve kraljeve prijetnje ostale su uzaludne. Nije mogao da odvrati te ljude od njihove vjernosti Vladaru svemira. Iz povijesti svojih otaca naučili su da neposlušnost Bogu donosi sramotu, uništenje i smrt, a da je strah Gospodnji početak mudrosti, temelj svakog pravog blagostanja. Smireno se suočavajući s užarenim pećima, odgovorili su: »Nije potrebno da ti odgovaramo na to! Evo, Bog naš kojemu služimo, može nas izbaviti iz peći ognjene, užarene i izbavit će nas iz tvojih ruku kralju!« Kao da je njihova vjera postala još jača, kada su izjavili da će se Bog proslaviti njihovim izbavljenjem, pa su sa pobjedonosnom sigurnošću koja se zasnivala na neizmernom povjerenju u Boga dodali: »A i da ne bi, znaj kralju, da bogovima tvojim nećemo služiti niti ćemo se pokloniti zlatnom liku koji si postavio!«
Kraljev gnev postao je bezgraničan. »Na te riječi kralj Nabukodonozor uskipje bijesom, a lice mu se iznakazi na Šedraka, Mešaka i Abed Nega.«, predstavnike prezrenog, zarobljenog naroda. Tražeći da se peći užari sedam puta jače, nego što je to bio običaj. Naredio je i snažnim pripadnicima svoje vojske da svežu sljedbenike Izraelskog Boga i da ih tako pripreme za neposredno izvršenje kazne.
»Svezaše ih, dakle, i u plaštevima, obući i kapama baciše u užarenu peć. Kako kraljeva zapovijed bijaše žurna a peć preko mjere užarena, plamen ubi ljude koji su bacali Šadraka, Mešaka i Abed Nega.«
Međutim, Bog nije zaboravio svoje. Kada su Njegovi svjedoci bili bačeni u peć, Spasitelj im se osobno pokazao i zajedno su počeli hodati usred ognja. U prisutnosti Gospodara vrućine i hladnoće, plamen je izgubio uništavajuću moć.
Kralj je sa svog prijestolja promatrao događaje, očekujući da će ljudi koji su mu odrekli poslušnost biti zauvjek uništeni. Ali, njegovo pobjedničko osjećanje iznenada se promijenilo. Plemići, koji su stajali oko njega, vidjeli su da mu je lice probljedjelo, kada je ustao sa prijestolja i napregnuto se zagledao u rasplamsane plamenove, uplašeni vladar okrenuo se prema svojim podanicima i upitao: »Nismo li bacili ova tri čovjeka svezana u oganj?" Oni odgovoriše: "Jesmo, kralju!" On reče: "Ali ja vidim četiri čovjeka, odriješeni šeću po vatri i ništa im se zlo ne događa; četvrti je sličan sinu Božjemu.«
Kako je ovaj neznabožački vladar mogao da prepozna Božjeg Sina? Hebrejski zarobljenici, koji su zauzimali povjerljiva mjesta u Babilonu, svojim životom i karakterom predstavljali su mu istinu. Kada su bili pozvani da objasne razloge svoje vjere, odgovarali su bez okljevanja. Jednostavno i otvoreno objavljivali su načela pravednosti, učeći tako sve oko sebe o Bogu kome su služili. Govorili su o Kristu, Spasitelju koji će doći. U liku Četvrtoga usred ognja kralj je prepoznao Božjeg Sina.
I tada, zaboravljajući svoju veličinu i dostojanstvo, Nabukodonozor se spustio sa prijestolja i pristupivši vratima peći uzviknuo: »Šedrače, Mešače i Abed Nego, sluge Boga Višnjega, iziđite i dođite ovamo!«
Tada su Šedrah, Mešah i Abed Nego izašli pred nepregledno mnoštvo, pokazujući da su nepovrijeđeni. Spasiteljeva prisutnost sačuvala ih je od svakog zla, dok su izgorjela samo uža kojima su bili vezani. »Sakupiše se satrapi, starješine, upravitelji i kraljevi savjetnici da vide te ljude: oganj ne bijaše naudio njihovu tijelu, kosa im na glavi neopaljena, plaštevi im neoštećeni, nikakav se zadah ognja ne bijaše uhvatio njih.«
Veliki zlatni lik u tom trenutku je bio zaboravljen. U prisutnosti živoga Boga, ljudi su bili puni straha i uzdrhtalih udova. »Blagoslovljen bio Bog Šedrakov, Mešakov i Abed Negov, koji je poslao svog anđela i izbavio svoje sluge, one koji se uzdahu u njega te se ne pokoriše kraljevoj naredbi, već radije predadoše svoje tijelo ognju negoli da štuju ili se klanjaju drugome osim svome Bogu!«
Iskustva koja je doživio toga dana navela su Nabukodonozora da izda naredbu da »svi narodi, plemena i jezici, svatko između vas tko bi pogrdio Boga Šedrakova, Mešakova i Abed Negova bude raskomadan, a njegova kuća pretvorena u smetlište, jer nema boga koji bi mogao izbaviti kao ovaj.«, naveo je razlog naredbe.
Takvim i sličnim riječima kralj Babilona pokušao je da svim narodima na Zemlji objavi svoje uverenje da su vlast i sila Hebrejskog Boga dostojni najvišeg poštovanja. Bogu je bio ugodan kraljev napor kojim je želio da pokaže svoju pokornost, da proglasi kraljevsku vjernost Bogu po svim krajevima svoga babilonskog kraljevstva.
Bilo je pravo što je kralj dao svoje javno priznanje, što je pokušao da uzdigne Boga nebeskoga iznad svih drugih bogova, ali pokušavajući da primora svoje podanike da objave slično priznanje vjere i pokažu isto takvo poštovanje, Nabuhodonozor je prekoračio svoja prava zemaljskog vladara. On nije imao ništa više prava da ljudima prijeti smrtnom kaznom zato što ne žele da se klanjaju Bogu, nego što ga je imao objavljujući naredbu da se bace u plamen oni koji su odbili da se poklone zlatnom liku. Bog nikada ne iznuđuje čovjekovu poslušnost. On svakome ostavlja slobodu da izabere kome će služiti.
Izbavljajući svoje vjerne sluge Bog je objavio da stoji na strani potlačenih i da osuđuje sve zemaljske sile koje ustaju protiv autoriteta Neba. Tri Hebreja su cijelom babilonskom narodu objavili svoju vjeru u Onoga kome su služili. Oni su se oslonili na Boga. U trenutku nevolje sjetili su se Njegovog obećanja: »Kad pođeš preko vode, ja ću biti s tobom, ili preko rijeka, neće te potopiti; kada prođeš kroz oganj, nećeš izgorjeti, niti će te plamen spaliti!« (Izaija 43,2) Njihova vjera u živu Riječ, na čudesan način, bila je nagrađena pred očima svih ljudi. Predstavnici raznih naroda, koje je Nabukodonozor pozvao na posvećenje lika, odnjeli su vijest o njihovom veličanstvenom izbavljenju u mnoge zemlje svijeta. Vjernošću svoje djece Bog se proslavio po svoj Zemlji.
Pouke koje se mogu izvući iz iskustva hebrejskih mladića u polju Duri vrlo su važne. Mnoge Božje sluge, iako nisu učinile nikakvo zlo, bit će u naše vrijeme predate u ruke onima koje pokreće sotonski duh, koji su puni zavisti i lažne vjerske revnosti i pretrpjet će ponižavanja i zlostavljanja. Gnjev ljudi posebno će se raspaliti protiv onih koji izričito poštuju božje zapovjedi; na kraju će biti izdata sveopća naredba koja će proglasiti da zaslužuju smrt.
Vrijeme nevolje koje očekuje Božji narod zahtjevat će nepokolebljivu vjeru. Njegova djeca morat će pakazati da je jedino On dostojan slavljenja i da ih nikakve okolnosti, pa čak ni smrtna opasnost, neće navesti da učine i najmanji ustupak lažnom bogosluženju. Za vijerna srca naredbe grešnih, smrtnih ljudi bit će potpuno nevažne ukoliko se suprote Riječi vječnoga Boga. Istina će biti uzdignuta i po cijenu tamnice, progonstva ili smrti.
Kao što je učinio u vrijeme Šedraha, Mešaha i Abed Nega, tako će i u završnim danima ove Zemlje, Gospod moćno djelovati u korist onih koji su stali na stranu pravde. Onaj koji je hodao s hebrejskim junacima po užarenoj peći bit će sa svojim sljedbenicima gdje god da se nađu. Njegova stalna prisutnost tješit će ih i pomoći da opstanu. Usred vremena nevolje, nevolje kakve nije bilo od početka vremena, Njegovi izabranici ostat će nepokolebani. Sotona, sa svim svojim zlim četama, neće moći da uništi ni najslabijega između Božjih svetih. Anđeli, koji su silni krepošću, zaštitit će ih i njih radi Gospod će se otkriti kao »Bog nad bogovima«, moćan da zauvijek spasi one koji se u Njega uzdaju.
- 14:45 -
