- Mislim da bih te mogao zavoljeti.
- Hvala, to je lijepo od tebe, ali mislim da ja tebe ne bih.
- ?!
- Oprosti, nije stvar u tebi, problem je u meni. Mislim da ne mogu nikog više voljeti.
- Kako to misliš?
- Ne isplati se, svi mi brzo dosade i onda ostanu samo suze i bol za drugu stranu. Jednostavno sam okamenila.
- Misliš da bih ja to mogao možda nekako promjeniti?
- Ne, mislim da ne bi. Bojim se da to nitko više ne može promjeniti, prekasno je.
- Onda možda bolje da se prestanemo nalaziti.
- Da, mislim da je tako bolje za oboje, prije nego bude prekasno.

Tebi moja ljubavi koji odavno nisi više moja ljubav, a ni ne znaš jer te lažem svaki dan. Kažem da te volim i da ne mogu bez tebe jer znam da ti ne možeš bez mene pa se žrtvujem. Mrzim se zbog toga, ali još gore, svaki dan i tebe mrzim sve više.
Tebi moja ljubavi, od čijeg dodira sam se počela ježiti i moliti se da me prestaneš dirati.
Tebi, za kojeg više nemam niti iskren osmjieh niti iskrenu toplu riječ.
Tebi ljubavi u mislima govorim zbogom i letim kao ptica sama u daleke krajeve i napokon sam sretna.
Onda te čujem kako pričaš glupe fore koje više nisu ni smiješne niti simpatične. Pitaš glupa pitanja na koja se više ne trudim dati odgovor nego te samo ignoriram i u mislima letim u slobodu dok me opet ne povučeš nazad u realnost i tada osmijeh nestane s moga lica.

Budi me preglasno kreštanje galebova i udaranje valova od obalu. Strah me otvoriti oči jer nisam sigurna gdje sam. Hladno je i glava će mi eksplodirati.. Ipak ih otvaram i shvatim da sam na plaži na ležaljci, a on spava na drugoj kraj mene. "Isuse ne opet!" prolazi mi kroz glavu. "Da ga probudim ili samo šmugnem odavde, možda se neće ni sjećati da je bio samnom." Mamurluk je užasan, ali još gora je činjenica da sam opet pala na tog seronju i glumca. "Kako sam si to opet dopustila? Di mi je torba? Mobitel? Aha, tu je. Fuck, par propuštenih poziva od cura, zadavit će me.Gore su od moje mame, pošto ona ni ne zna za moje ovakve epizode. Opet ću ih morat slušat idućih tjedan dana, ako će uopće htjet pričat samnom. Možda su već i digle ruke od mene."
- O dobro jutro! - Usrala sam se, zaboravila sam već i di sam i da je i on tu.
- Do...Dobro jutro. Šta se dogodilo sinoć?
- Hehehe, nemoj se sad pravit da se ne sjećaš, šta se sad sramiš, dođi tu.
- Daj ajde idemo, 8 sati je bokte, idu ljudi na faks, svi tu prolaze, ajmo doma.
-Dođi, dođi malo samo pa ćemo ić.- Mrzim taj nevjerojatan smiješak i sjaj u očima. Da toga nema, ne bih ga nikad ni pogledala.
- Daj, daj, svi će nas vidjet, ajmo odavde.- govorim, a svejedno se prebacujem na njegovu ležaljku. Počinje me pipkati, ali na to nisam sad spremna, a nisam ni raspoložena ovakva trijezno-mamurna za još jednu epizodu usred bijelog dana dok studenti, šetači, rekreativci i ostali prolaze šetnicom.
- Ala ne može sad, gle koliko ljudi prolazi, ajmo ća! Drugi put.
- Ajde dobro mala, nek bude po tvome ovaj put.
Ulazim u sobu, nekih nema, neke spavaju. Šuljam se potiho da ih ne probudim i odlazim skinuti ionako napola skinutu i razmazanu šminku. "Isusati, na šta ličim! Dežurna kurva." Umivam se i ribam lice, ali nije dovoljno, moram pod tuš, možda operem sramotu sa sebe. Ulazim u sobu opet potiho i penjem se na svoj krevet, a ona otvara oči:
-Opet si bila s njim?
- A jebiga.
- Kurvo! Ako se probudiš do 12, spusti se na kavu, cure će bit tamo poslije predavanja.
- Ok. Lavju!
- Lavju tu!
"Ne znam šta bih bez njih, kako me uopće duraju?" S tom mišlju sam i zaspala.

Ne vjerujem u Boga, a mnogi moji prijatelji i poznanici to ne znaju. Razlog tome je što se nekad sramim reći da ne vjerujem u Boga jer odmah svi misle da sam sotona, luda i slično. Nisam i ne treba mi Bog da bih bila normalna osoba jer me vodi moj moral. E sad, moral je relativan pojam. Nekome nešto je moralno, nekome nije, različito ljudi poimaju stvari, ali vodim se nekim normalnim vrijednostima i ne činim nikome ono što ne bih voljela da se meni čini, po meni bismo svi trebali se voditi tim pravilom, ali nažalost, to nije tako. Ponekad mislim da sam i prepoštena za razliku od velikih vjernika za koje znam da su svaku nedjelju na misi a onda kradu, lažu, varaju i slično i misle da im je sve oprošteno kad se ispovijede. Ja ne idem na ispovijed i smatram da jedina osoba koja može oprostiti moje grijehe je osoba kojoj činim zlo (uglavnom nenamjerno iz neke svoje gluposti) i ja sama.
Što se tiče zagrobnog života koji drugima pruža utjehu, meni ne treba. Naprotiv, čak me i grozi činjenica da me s neba gledaju baka/djed/prijatelji/dragi ljudi i svi ostali dok činim neke gnjusne i manje gnjusne stvari kao naprimjer kakam, tiskam prišteve, kopam nos, seksam se i ostale stvari koje radimo dok nas nitko ne vidi. Grozno. Stoga me pomisao na vječni mrak umiruje, kao neki beskrajan miran san iz kojeg te nitko ne budi, a na tebi je samom hoćeš li sanjati divan san ili noćnu moru.
Možda smo i mi sad samo projekcija nečijeg sna? Nije nemoguće. Prije sam vjerovala u reinkarnaciju, ali zbilja, tko bi se želio ispočetka vječno vraćati u ovaj ludi svijet? Tako da se sada tješim mišlju da nakon smrti samo spavamo mirno i spokojno, bez Raja, Pakla, Čistilišta i ostalih nebuloza koje nam Crkva nameće kako bismo se ponašali u skladu s njihovim ludim pravilima, i bez obzira što ne vjerujem u njihove nebuloze, vjerujem da jednom kad umrem ću mirno spavati.

Zašto su oni koji su u krivu uvijek glasniji od onih koji su u pravu? Oni koji zastupaju neke nenormalne i radikalne stavove uvijek viču na sav glas: Imamo Hrvatsku! Imamo Srbiju! Imamo predsjednicu! Imamo ne znam što sve ne.
Zašto ne bi vikali IMAMO MOZAK I ZDRAV RAZUM? Vjerojatno zato što ga nemaju.
Oni koji se ne opterećuju nebitnim glupostima uvijek šute ili su eventualno glasni u anonimnosti ostavljajući komentare na društvenim mrežama, raznoraznim portalima i inim stranicama, ali i to rijetko.
Zar je bitno koje je vjere, nacionalnosti, boje, seksualne orijentacije jedan čovjek? Zar ne bismo svi trebali gledati samo na to kakav je netko čovjek? Zar su ratovi zaista potrebni? Zar su granice zaista bitne? Meni nisu. Vjerujem i da nisam jedina ali ne mogu vjerovati da ima dva, tri, pet puta više ljudi kojima to je bitno. Ratovi ako i moraju postojati bi se trebali voditi na nekom pustom otoku između loših i drugih loših ljudi. Voljela bih kada bi svi koji zagovaraju mržnju ratovali međusobno. Neka ratuju sami sa sobom, neka prestanu uvlačiti nevine i normalne ljude u svoje bolesnoće, neka umru svi skupa pa da nastavimo živjeti normalno svi mi, djeca ljubavi.

Mrzim ga, pomislila sam. Mrzim njegov poljubac, i njegove glupe fore. Od njegovog dodira se naježim.
-Oprosti ljubavi, ali mi se spava.- opet lažem. Ne želim ga u sebi, na sebi, pod sobom niti uza sebe. Ne želim ga u svom životu više, a ne znam kako završiti tu priču.
-Ne mogu danas, imam brdo posla- još jedna glupa izlika. Ne želim ga jednostavno vidjeti danas, a ni ikad više. Želim biti sama, želim nešto bolje od života, želim biti ona stara ja koja izaći van, popiti sve što ima dok ne ostanem bez ijedne kune u novčaniku i biti sretna, sretna, sretna opet. Ali sam zaglavila. Šta će reći njegova mama, baka, sva rodbina koju sam upoznala? Oni već planiraju i vjenčanje, a ja se grozim od pomisli da ću cijeli život biti s njim i ne daj bože roditi mu djecu.
Mrzim te starinske tapete koje kao da mi se rugaju: Zapela si ovdje, u prošlosti i sadašnjosti, a budućnosti za tebe nema. Ptica opet krešti, i ona mi se ruga. Svinjac je na stolu, po podu, posvuda, a on opet leži kao nasukani kit. -GADIŠ MI SEE!! -vrištim u sebi ali na glas ništa ne govorim. U mislima pakiram kofere i putujem u bolji život. Bez njega, naravno. Već sam i stigla u mislima tamo kad ga odjednom čujem: -Ljubavi, oćeš da ti idem kupit sladoled?
-Naravno dragi!- odgovorila sam. I opet ga volim. Kupio me jednim jebenim sladoledom. Sutra opet sve ispočetka.

Da sam možda u to vrijeme imala svoj stan... ili auto... ili bilo što drugo svoje, da li bi bilo drugačije?
Što bi bilo kad bi bilo... Ne isplati se vraćati unazad, a svaki dan u mislima brojim pogreške u startu, a naravno i u koracima.
Što bi bilo da nisam stalno pijana takoreć puzala po podu? Da li bi me gledao drugim očima? Vjerojatno da. Da li bi me drugi gledali drugačije? I na to je vjerojatno odgovor potvrdan.
Ali, nisu razumijeli. Za boga miloga, nisam ni ja znala odgovor na to pitanje, a ni mnoga ostala.
Oduvijek sam bila sklona porocima. Cigarete, alkohol, droga, muškarci... Ne u smislu mnogo muškaraca, ali uvijek bih se nakačila na onog jednog pogrešnog koji bi bio moja droga i moje sve. Greška! O kakva greška. Bolio me kurac što će tko misliti.
- Gle ju, opet je pijana! -Štaa jeee? I šta šta sam pijana? Štaa vas briga.
Pa ubaci malo drame pa malo povraćanja pa plakanje i tako stalno. Svaki put nešto novo i iz dana u dan samu sebe iznenadim koliko nisko mogu ići.
Buđenje uz mamurluk, nekad teški nekad ne, puna masnica i ogrebotina. Šljiva na oku, ah ništa zato, nasmijat ćemo se svi skupa a kad okrenem leđa znam šta kažu. A ja ću zatomiti tugu jer sam opet razočarala samu sebe. Opet sam usrala sve. Nema veze, popit će se pa ću zaboraviti. Začarani krug kažu i ja se slažem. Pijem jer sam žalosna, a ujutro kad se probudim s mamurlukom sam žalosna jer sam opet pretjerala. - Neću puno, čašu dvije tri. Ne zna kurva stat dok nije prekasno.
Nema veze, prošli smo i to. Da li bih sada bila ta koja jesam da nije bilo takvih padova? Vjerojatno ne bih. Možda bih bila gora, možda bolja... ne može se znati. U svakom slučaju, bila bih na malo boljem glasu nego sad. No opet, zar je bitno na kakvom sam glasu? I to može bit da je bitno i nije bitno. Eh što je ovaj svijet čudan. Toliko neobičan, stvaran i nestvaran. Nekad nisam sigurna da li se zaista to sve oko mene događa.
U posljednje vrijeme nekakav se vrag opet uvukao u mene i govori stalno: Živjeli! Razmišljam da li da mu odzdravim jer me realnost guši.
Kako bi Đole rekao: Ne pijem što uživam, ni što mi dobro stoji, pijem da njega napojim.
Do čitanja.
D is out