bezuvjetnaljubav
02.01.2008., srijeda
U Turskom gradu
Postoji jos uvijek, jedan nijemi grad u okolici mojoj gdje cesto odem da mi prica o proslosti svojoj. Kako turci nekada zivjeli su ovdje u kraju i kako neki od njih za njega jos uvijek znaju. Sve se zbilo prije puno godina sve sto sad ima je samo kamena zidina. Lijepi mostic na ulazu i kula sa podrumom a sve je to na brdu i ogradjeno sumom. I legenda postoji o djevi jednoj bajnoj s kosom crnom da zivi negdje u podrumu i hrani se samo psenicnim zrnom. Zadatak joj je da nekoga zavede pa kad uspije pretvori se u zmiju i nekud ga odvede. Isao sam da nadjem djevu tu bajnu i razmisljao da joj ispricam svoju zivotnu tajnu. Mozda da ja nju povedem sa sobom u svijet pokazem joj more i livade poklonim joj cvijet. Tako razmisljajuci primjetih da zalazi sunce i sve se zacrveni pocelo nesto lagano da se budi u meni. Crvene zrake dadose kuli beskrajnu ljepotu i zrak je pocrvenio ah da vidite tu divotu. Tada shvatih da je zivot moment i jedan tren mali shvatih sta je osjecaj koji srce pali. Tek kad je sunce u potpunosti zaslo nesto iznenadjujuce me snaslo. Ugledah zmiju kako odlazi od mene prema podrumu doslo mi da vrisnem i pobjegnem u sumu. Nisam nego sam stajao i gledao skamenjen od straha duboko sam disao nisam mogao do daha. Tad se polagano smirih i sjedoh da dodjem k sebi da mi je tko pricao vjerovao ne bi. Ta zmija je bila djeva kose crne i lica bjela samo mi je ljepotu tog grada pokazati htjela. I upisala ga u srce moje da shvatim kako djeve bajne jos postoje. Od tog trena ne gledam na stvari kao zidine od kamena vec kao sa suncem obasjanim i bez sjena. I ne gledam na ljude s vanjske strane sa ljuskom od zmije vec zavirujem u srce gdje se djeva bajna krije! |