Ljeto, kiša, poljubac i jedan Petar Pan...
Imam predivno sjećanje na jednog mog bivšeg dječaka i zato ću ovo sjećanje prenijeti vama. Za potrebe ovog posta zvat ćemo ga Z. Provela sam s njim krasnih 9 mjeseci i želim mu posvetiti ovu priču. On je bio moj prijatelj u to vrijeme, kolega s kojim sam radila u istoj firmi i osoba s kojom sam mogla pričati o svemu što mi je u glavi a da pritom ne pobjegne glavom bez obzira kao mnogi prije i nakon njega. I danas je tako, samo što je ostao samo moj prijatelj i to je sve što nam je ostalo osim ove priče i sjećanja.
Bilo je ljeto, sredina lipnja, sparina i miris nadolazeće kiše ispunjavali su prostor unutar moje sobe. Obožavam ljeto jer me vraća u vrijeme mog djetinjstva. Poznajete li osjećaj tople kiše na licu sredinom srpnja kada je žito zrelo a zrakom se provlači miris svježe pokošenog, mokrog sijena? Sjećate li se dječjih igara u potoku prepunom dugački vlati trave, malih ribica, mahovine i mekog pijeska između prstiju? Ili miris užarenog asfalta koji isparava na ljetnoj kiši? Kao mala voljela sam trčati poljima i udisati mirise ljeta. Sada sam starija i sve to sam pomalo zaboravila…
E taj petak u lipnju iznova sam osjećala sve te mirise u svojoj sobi na 8. katu moje zgrade, i od tada te mirise vežem za Z.
No, da se vratim na taj petak... Kao i svaki petak popodne sam ostavila za sebe. To je moj dan i volim ga posvetiti sebi. Pustila sam si Linkin park, obukla trenirku i krenula sa svojim malim ritualima. Osjećao se miris nadolazećeg pljuska i to me je nekako razveselilo unatoč sparini koja je bila gotovo nesnošljiva. Zazvonio je mobitel, istina, nisam očekivala njegov glas s druge strane. „Želim te vidjeti. Imaš vremena za mene?“. Naravno da imam, za njega uvijek imam vremena jer mu dugujem mnogo toga. „Dođem za par minuta, samo da se spremim“. Na brzinu sam presvukla majicu i izašla pred zgradu po njega, onako u toj staroj trenirci, kose nemarno svezane u rep. Zapalila sam cigaretu čekajući ga. „Moram prestati s tom odvratnom navikom“ prošlo mi je kroz glavu, „a i mogla sam nekakav kišobran uzeti… ma nema veze ionako ćemo vjerojatno pričati u autu jer neće imati vremena za nešto više“. Sjetila sam se dana kad smo se upoznali. Bio je dosta mlađi od mene, ja sam punila 29-tu a on tek 24-tu. Bio je poseban, sladak, drugačiji, odrastao za svoje 24, čak i previše… Nije me privlačio, godine koje nas dijele u meni u podigle zid koji je on svim silama pokušao srušiti, naravno ja to nisam vidjela. Ili nisam željela vidjeti… ko će ga znati… Nije kasnio, brzo je stigao, sjela sam u auto, pored njega i dala mu pusu u lice, kao i bezbroj puta prije toga. Pitao je kud ćemo, rekoh „svejedno mi je“ i otišli smo na Jarun. „Idemo hodati, nismo nikada šetali sami, a i kiša će, pa će biti zanimljivije“. Navukao mi je osmjeh na lice, jer ja sam notorni ljenčina koji ne voli hodati ali u tom trenutku shvatila sam da želi biti sam sa mnom, daleko od ljudi, buke, gužve. Na Jarunu ni žive duše, sumrak i nadolazeća oluja otjerali su ljude kućama. Izašli smo iz auta, zapalili cigaretu i krenuli prema južnoj strani jezera. Krupne kapi kiše počele su padati po našim licima, a mi smo se smijali ko mala djeca. Pričao mi je o poslu, o našim učenicima koje smo dijelili u istoj školi, o svojem faksu, o svemu što sam zapravo već znala. U zraku se osjećao miris pokošene trave i vrućeg asfalta koji je isparavao. Primio me je za ruku, onako kako muškarac drži ženu, dečko curu ili mama dijete kad ga vodi u dućan. Skoro sam povukla ruku, jer me iznenadila gesta, ali sam je ipak ostavila da odmara na njegovom dlanu koji je bio tako topao i siguran. Po ne znam koji puta pitala sam ga zašto nema curu i da mi nije jasno zašto netko poput njega gubi vrijeme kad može imati koju god curu želi. Zastao je u koraku. Stao je da razmisli nekoliko sekundi. Okrenuo se k meni. Uzeo mi je i drugu ruku i čvrsto je primio kao da ću odletjeti ili mu pobjeći. Kiša je padala po njegovom licu, gledao je u pod, njegove trepavice bile su teške od nakupljenih kišnih kapi. Prestao je disati. Prestala sam i ja. „Bože dragi, što je sad?“, milion misli krenulo je kao stampedo mojom glavom, nisam očekivala ovakvo nešto, nisam spremna, stani… Podigao je pogled, u očima sam vidjela borbu koju rijetko vidiš u očima muškarca, pogotovo onog kojeg ne vidiš takvim. „Neka druga odavno bi shvatila, ali ne i ti. Ti, koja si drugačija, posebna, svoja, tvrdoglava, šašava, dražesna, medena, lijepa, pametna, ti jedina ne vidiš koliko ja zapravo, želim i čeznem biti s tobom? Ti ne vidiš da te gutam pogledom, da strepim svaki puta kada smo skupa da ćeš mi reći da si se zaljubila u nekog drugog, da ću te izgubiti. Ti zapravo ne vidiš da te obožavam, i da želim biti samo i jedino s tobom na ovom svijetu. Ti to STVARNO ne vidiš? Što još trebam učiniti da bi ti progledala i vidjela da te želim poljubiti sada i odmah i ovdje i do kraja vremena ako treba?“. Stajala sam na onoj toploj kiši kao da me je grom pogodio, zbunjena, izgubljena i očarana najnježnijom izjavom koju mi je ikada itko izrekao. Izgledalo je kao vječnost tih nekoliko sekundi dok mi nisu suze krenule niz obraz, a osmjeh mi se ocrtao na licu. Shvatio je da je rekao nešto što nikada nikome nije prije rekao niti će ikada ikome to više reći, i da sam ostala bez teksta. Nježno je privukao moje lice bliže k sebi, spustio usne na moje desno oko i preuzeo moje suze na sebe. Ljubio me je kao nikada nitko prije ni nakon njega, ja sam plakala a on je brisao kapi s mojega lica. Pričao mi je o čežnji, ljubavi koju već dugo osjeća za mene, o osjećaju pripadnosti koji ima kada sjedi pored mene, o sigurnosti mojeg zagrljaja, o maštanjima, a ja sam se prepustila jednom dječaku koji je pred mojim očima u samo jednom djeliću sekunde odrastao u muškarca i izgubio sjaj Petra Pana u svojim bademastim okicama.
Iako ga već odavno nema pored mene, ostao je jedan jedini koji me je pomeo kao uragan i zato je ova priča za mojega Z. Prijatelju, ovo je tvoja priča , zato je čuvaj zajedno sa mnom da nam nikada ne nestane iz srca.
10.02.2007. | 11:18
2 puta ste izrekli komentar | na vrh stranice | #
(piletina je piletina 
)