30

ponedjeljak

travanj

2018

"Upute"

uključi senzore nade
otkloni veo nemoći
otvori put vjetrovima uspona
ne ispuštaj ruku odanosti
ne sklanjaj pogleda s očiju ljubavi
pokopaj iskustva neuspjeha
iskusit ćeš Feniksov uzlet
poliži rane zarast će
osuši suze beznađa
nabaci osmijeh pobjede
napravi odmak od ruba ponora
uzdigni glavu
raširi pogled
vidjet ćeš neviđeno
doživjet nedoživljeno

27

petak

travanj

2018

Bešika (kolijevka) prosječne domaćice

Nakon pozdravnih govora moje strine i mene, uzeh ključ
cca 20 dkg težak iz njene ruke. Strina je inače starica, koja
cijelo selo dijeli s još šest stanovnika. Dok sam skakala s
kamena na kamen selo je brojilo oko 150 žitelja.

Otvaram odaje djetinjstva, u grlu grop, mogu li se suočiti.
Moja soba netaknuta, miris ustajalosti me natjera da širom
otvorim prozor, tako i u roditeljskoj sobi. Sav namještaj je
pokriven lancunima pa mi pomalo sablasno djeluje. Samo
pogledom zaokružim prostor u kojemu sam provela prve
godine svoga života, prostor koji je temelj svega poslije.

Na hodniku montiram skale i blagom nelagodom se popnem
na šufit. Samo neka ne bude uljeza u mišjem obliku ili oblicima.
Zamlatim metlom koju sam uzela od strine, no, osim oblaka
prašine ništa se nije pojavilo, da, i paučine u izobilju. Otvaram
potkrovni prozor i zabljesnu me dnevna svjetlost, a ni zrak nije
za zanemarit. Konačno mi je šufit na dlanu s ostacima sadržaja
koji očito nikomu nisu tribali pa tu, usamljeno čuvaju uspomenu
na surov život mojih roditelja.
Pogled mi privuče stara bešika (kolijevka), pokrivena prašnjavim
lancunom. Lagano ga podignem, još uvik u strahu da odnekud miš
ne iskoči..., sve je čisto. "Starica" stoji ponosno k'o da će već sutra
primiti novog stanara (ja sam bila zadnja). Virujem da svi znate kako
izgleda kolijevka, iz priče znan da je ovu istesa' i sastavio moj pok.
stric koji je inače pravio bačve, vrata, prozore i ostalo od drveta.

Meni je u sjećanju da se mogla ljuljati, tako da san često u nedostatku
kadra za ljuljanje tu aktivnost uzimala u svoje ruke, šta je često
rezultiralo ispadanjem. Ne pamtim da je bilo neke veće štete, osim
ako san koji put tresnila na glavu..., tu se vide posljedice.

Dok ja pribirem slatke pohabanosti, čujem strinu koja mi daje do znanja
da je navisila vodu za kavu. "Može, može, brzo ću ja", odgovorin joj
a steglo me, znajući koliko joj teško pada samoća, tako će joj kava sa
mnom doći k'o melem na ranu.
Vratin se opet do bešike, pogladim je uzduž i popriko, razmišljajući koliko
su me moji ljuljali, da li sam bila mirna il' nemirna (prije ovo drugo). Kako
bilo, cilo moje djetinjstvo i rana mladost mi bljesnuše, vratiše se slike njih
dvoje što odavno snivaju svoj vječni san pod sjenom čempresa. Meni
ostaviše podsjetnike minulog vremena, ostaviše mi razloge za bar rijetko
svraćanje i podsjećanje na oranicu nezaboravnog drukčijeg.
Dok pod prstima ćutim drvene letve, prigovorim sebi što u dotu ne ponesoh
bešiku. Zar moja djeca ne bi jednako dobro rasla u njoj k'o i onom krevetiću
ružičasti' ploha, pohranjenog u kutu jedne sobe? Povremeno svratim, pomazim
onaj krevetić, dokle ga gledam još mi mladost zatitra pred očima.

24

utorak

travanj

2018

Generacijska suradnja

Koji je intezitet boli od jedan do deset
pita me hitni doktor
jedanaest doktore
najmanje
obavi mladac sve po propisu
nevoljko mi kaže da ću primiti tri
"žice" razumije se
bez stida oslobodim skriveni dio
ne trepnem
žena me pita boli li
ma di bi rekoh
sve mi je poznato
uz izraženu empatiju izvode me van
idem prema autu
vozač ojađen čeka
i danas šteka ručak
osjetim ruku na ramenu
okrenem se
baba cca devedesetpet godina
snažno me uhvati
samo ti dušo polako
kako te uvatilo ebemu
bez muke mi pruži pomoć oko ulaska
ja zahvalim
okrenem se njemu
ovo je trebalo snimit
ovo se zove generacijska solidarnost
nešto mi kroz glavu...
kad će mi devedesetpet da potrčim
i nekomu pomoć pružim
moguće..., tvrda je moja loza

22

nedjelja

travanj

2018

Sat analize

Imam pravo na seciranje dana
sunčanog
i onog tmurnog
ima ih
svih vrsta
tmurni nekad traju i za sunca
nekako se otmu kontroli
bez naše krivnje
nikad ne možeš predvidjeti tmurinu
ne želiš je u blizini
ružna je i neljubazna
zamračuje baš kad si u duši osunčan
ne damo se mi stari ratnici
provukli smo se kroz mnoge tmurine
izlazili umotani u mrak
često izgrebane nutrine
al' svaki put ispočetka
hvatali sunce
opet ćemo



POKUŠAJ

Korak nesiguran
koči
neda naprijed
pomislim
što bi da drmne potres
bi li me nosio
bi li me ostavio pod starim stolom
hrabro nagazim prema sudoperu
tiho puštam vodu
zbog komentara
ostavi to ja ću
e..., nedam svoje kuhinjsko carstvo
prkosno krećem u akciju
ispade
razbi se
srećom ne sve
obuze me bijes nad nemoći
ipak..., grleno se nasmijem
skače i ispaljuje upute rafalno
unaprijed svjestan da tu nema pomoći


19

četvrtak

travanj

2018

Bajkovito vinčanje prosječne domaćice

Ne čudi te se i ja san nekad davno bila mlada, zaljubljena,
čekala taj dan 'ko ozeba sunce, misleć kako nema veće
sriće od udaje. Ne makar kakve udaje, baš za onoga di je
unaprid bila stavljena rampa i to s obe strane. Turbulentna
vrimena, ideološke razlike, a istina je da smo oboje bili mladi,
premladi. Baš te zabrane su bile okidač za ubrzanje početka
zajedničkog života, k'o neki inat prema svima, eto vas mislite
šta oćete, mi se volimo i šlus. Uzalud priče moje matere da
tu ne more bit sriće jer me njegovi ne vole, kako ćete živit, od
čega, nemate di stat, oćeš li u tuđoj kući gojit sutra dicu, a di
je ono da ne iđeš po božju.

Primaka se i taj dan, lipi sunčan dan, nas dvoje sritni, prisritni,
niti šta čujemo niti vidimo. Odjeća prilagođena džepovima, mala
kratka bila haljinica a on najjeftinije odijelo koje je u Prime 3 bilo
u ponudi. Ništa frizerka, ništa kozmetičarka, sve po onoj "sam
svoj majstor", a i šta bi mi, mladost je lipa sama po sebi.
Problem broj jedan se pojavio u jutarnjim satima kad smo shvatili
da nema odbornika, to van je oni šta je mora nazočiti vinčanju uz
matičara. Šalji prvog mobilnog u kukuruzište di se taj nalazio.
Janjci došli u zadnji čas, nisu se tili odbit od matere.

Njegova strana je izražavala negodovanje, zamirali su nan sve i
svašta, neozbiljni, neodgovorni, a rok trajanja je bio predviđen
cca tri miseca..., "vidi' ćete, neće oni izdurat ni kidanje prvi cipela".
Moja strana se već donekle pomirila sa situacijom..., "eto ti, kad
si navrla nek' ti bude, samo nemoj da ti padne na pamet nazad".
Svatila poruku doslovno, mislin se, nećete vi znat ni da me guje
grizu.

Pošla povorka od tridesetak ljudi, samo najuži, ništa tradicionalno,
tek jedan priučeni svira na harmonici, pojma nemam šta. Jedan momak
k'o slikava, rezultat..., nemamo slika s te "pogrebne povorke", nešto se
nije dalo, k'o da je aparat svatio da se tu nema šta ovjekovječit.

Dvi suprostavljene strane side u restoranu, ne mogu sakrit suze "radosnice",
samo mi ne gledamo nikoga, a vjerojatno nismo ni puno obadavali.

Sami u sobičak, mali krevet, mali ormar, kantunal i mali stolić, dobili misec
dana gratis od prve gazdarice. Neki su i dalje brisali suze očekujuć kako
ćemo vrlo brzo strmoprdeknut, nismo tili, nema problema, kupovat ćemo
vam maramice.

Radili, rodili, gradili, izreumatizirali se, istina ja malo više. Ideologija odavno
u nekom trećem planu, a "meteorologija" se nije pokazala točnom, svoji smo
na svomu, nikomu dužni osim bankama u kontinuitetu, možda za dvi godine
uspijemo i zlaćani slavit..., ma, komu je do slavlja, možda dici i unučadi.
Neka lovorike vijore, odavno ih već ne doživljavam, dan po dan.

Postavi se nekad pitanje šta bi bilo negdi na drugom mistu..., poznajuć sebe,
bilo bi mi radit i k'o šta cili život radin, rugat se svemu šta ne valja a uživat
u onim ritkim bljeskovima lipote. Šta bi neko da za taj jedan blješčić.

17

utorak

travanj

2018

Prosječna domaćica pala ispod prosjeka

Upravo onako kako sam napisala, opala do ispod, ispod.
Nije to neki pad božesačuvaj intelektualnog nivoa ili "jezičnih"
kvaliteta..., ni slučajno, intelekt radi k'o sat kad mu riknu baterije,
a fala Bogu jezik je još uvik aktivan, hrvatski, dakako.
Nego, šta san ono tila reć o padu ispod..., aha, sitila san se.
Krenen jutros ubrat malo selena za juvu i usput ću potrljat koju
travku, ne okrenen se već druga nikla. Je..., ukočilo, ne mogu
se vratit u stav "na mistu dopust", tako jadna skvrčena, dogegan
se do njega koji je već sio za računalo da vidi šta ima novo.
"Ma koji vrag gledaš stalno te vijesti, ne bi da će ti oni danas dat
ručak, nego ajde zamišaj oni kruv, sve san pripremila, ja ne mogu
ni makac". Skoči ON uredno, u dva poteza promiša kruv, dala mu
slijedeći zadatak (rizanje glavatog kupusa za dinstanje), obavijo
i to. Kaže da se neće on ogrišit o IK-u a kako san ja počela zapovidat.
moga bi izać u novine ni kriv a manje više dužan.

Nikad nisan mogla zamislit da ću se 'vako srozat, ja da tražin pomoć,
ja da ne mogu letit, da meni neko drugi riže kupus i to oni u glavi...,
Bože moj i ti si diga ruke od mene. Danas na dva sprovoda moramo
prispit, to su naši ljudi, ne moreš priskakat, kako će oni meni doć.
Kako ću ako se ne ispravin dotle, a ON brez riči, uze oni moj gavez,
kaže "lezi", (ja se mrvu trznila), "lezi kad ti kažen, izmasirat ću te".
Podlegla zapovidi, namistila se, a ima tešku ruku, sve me stra da mi
štagod ne kvrcne, ništa mislin u sebi, trpi, tebi triba, reci hvala.
Rekla san ja hvala i opet san u misliman kako san pala, teško mi,
nisan ja to naučila, unda mi dođe u pamet da On to radi radi sebe,
jerbo ako ja opet "poletin", nastavljamo di smo stali, ja opet na prosjek
a on će se bavit treniranjen svoga mozga i moji' živaca dok opet ne padnen.

16

ponedjeljak

travanj

2018

Jedan po jedan

Danima hodam okolo ušminkana
ne bi' ja ali moram
jednom kažeš "pokoj vječni"
drugi osvane u Slobodnoj
svaki dan sprovod
ima mlađih (moje godine)
još mlađih (godine moje djece)
onih što ih je nebo zaboravilo
učvrstili se..., ipak..., došlo vrijeme
zabrinuta sam
kao da mi srce nije u funkciji
sve nešto odrađujem rutinski
da, rutinski ispraćaji
dirnu me suze drugih
opet..., odem...,
mirna,
odradila
do slijedećeg ispraćaja
ako me slučajno klepi usput
barem šminkeri neće imat posla
rođena spremna
možda ipak budem u kategoriji onih
što ih nebo zaboravi
nisam tu da mislim
to nije moja briga

Životi u kutiji

Listala sam danas vaša lica
na fotografijama
ima vas
obitelj
rodbina
prijatelji
svi imate mjesto u kutiji
imate i u mom srcu
pokušala sam na neka lica staviti znak
ili traku
crnu
neću rekoh
to je crno
a ja vas pamtim u boji
oživljavam sve boje zajedničkih dana
pognute glave oživljavam dane
kad su bile iscrpljene mogućnosti oživljavanja
opet listam osmijehe iskrene
listam osmijehe onih kojima i nije bilo do smijeha
a smiješili su se
listam vas i sortiram po važnosti
simpatijama
zajedništvima u nekim životnim fazama
oči mi zasuziše dok nerado odvajam
vas nepovratne
od nas koji ćemo to tek postati

15

nedjelja

travanj

2018

Distanca

Utonula u svoju beznačajnost
dok trpim tragove pretjerane aktivnosti
da li znam drukčije
možda bih i znala
kad bih trzala na sudove javnosti
kad mi koža postane pretijesna
oduprijet ću se
svojoj običnosti
no, poznajući sebe
do toga nikada neće doći
čemu bacati koplje u pokretnu metu
čemu borba pred unaprijed izgubljenim ratom
uživat ću u ovom dan za danom
ne stršeći
ne izigravajuć junaka
listat ću i dalje omiljene stranice zaboravljenih pisaca
tražeći potporu
za izdržljivost
u svijetu prijepora

11

srijeda

travanj

2018

Misli i djela prosječne domaćice

Mislim, dakle kopam..., ili..., misli pa nećeš kopat. Kako
god okrenem za drastične promjene više nema vrimena.
Već kad nisan mislila na vrime, dok "stručno" mlataram
motičicom, razmišljam i zaključujem: šta god vi mislili da
ja mislim, ne mislite da mislim ono što vi mislite da mislim,
gotova duboka misao prosječne domaćice.

Zadovoljna sam napustila dio vrtla i odazvala se na poziv
za kavu. Dotični je skuva kavu dok san ja fizički iscrpljivala
svoj lik. Kod nas u kući se poštiva jednakost među spolovima,
premda, ruku na srce slobodno oboje možemo biti ONO.
On ima veću mirovinu pa samim tim uzima lakše poslove,
moja mirovina je mića što podrazumijeva doprinos na planu
poljoprivrede. To je i logično, šta ga bolje čuvan duže ću
koristiti blagodati njegovog tekućeg računa, a to, priznat ćete
nije zanemarivo.

Imam neke dvoumice pa bi rado čula savjet od mjerodavnih:
naime, nekoliko zadnji godina kod nas je poljoprivreda prišla
na motiku, crkla freza, a sa frezom se puno brže obradi vrta.
On ima neke ideje oko frezne investicije, gledali smo i cijene.
Meni to baš i nije dobra ideja, jer, kako je kod nas u kući počelo
poštivanje IK-e bojim se da bi se ja ostatak života mogla nafrezat.
To mi nikako ne odgovara, nemam položen vozački, a da baš polažem
za frezu s kojom ne mogu ni na more..., to mi je rad protiv sebe.

Za mislit mi je ostalo još desetak dana, ako je dotle ne upalim, na
motici sam do iscrpljenja, ili da se bacim na onu šta je Cigo svitova
svoga sina: "ako oro i kopo tvoj te babo ukopo, ako u tamburu svirio
svomu babi živijo". Mislite li da je i za tamburu malo kasno?

10

utorak

travanj

2018

Jedan dan prosječne domaćice

Digla se, popila kavu, da izdržim do ručka uzela dva komada
"line pite" od sinoć. Umisila kruv i pripremila povrće za "bosanski
lonac", to je drugi put zadnji misec dana, "mašala". U frizu iskopala
par komadića mesa, tek da zamiriše i dok se kruv kvasa navisila
da se kuva.
Uzela motičicu i grablje, spremna malo kopuckat po vrtlu, da ne bi
slučajno "dobila sezonsko sniženje dobre volje". Nije to baš nešto
potrajalo, udarilo u kosti i morala sam na pauzu. TV radi, vijesti,
bilo ih je danas po nekoliko na svakom programu i sve što sam
zapazila od vijesti je da naši spikeri različito izgovaraju Zuckerberga,
jedan kaže Zakenberg, drugi Zekenberg, a treći Zukenberg..., de mi
recite kako se taj aktualni čovik stvarno izgovara po naški.

Načula san i to da se neka izraelska vojna delegacija sprema posjetit
Hrvatsku, oće kažu na svoje oči vidit di su udali svoje letilice. Ispravno!

Gorani, to su oni ljudi di zimi ima puno sniga i pola godine kupe drva
za drugi dio godine..., e oni, dobili odbijenicu od EU-e za proširenje
dičijeg vrtića, jer prema procjeni iste Gorani su prerazvijeni.

Žnjan otvara vrata..., 'ko da više može otvorit svoja vrata na svom
kafiću ili nekom drugom ugostiteljskom ili zabavljačkom objektu, subjekti
isključeni. Mlada mama stoji na plaži s dvoje dice i žali se kako na plaži
nema sadržaja za dicu. Muko moja, nema sadržaja, a ona mlada, dica
zaigrana, pijeska za cilo naše polje nasut, a more prid noson. Da san ja
mlada mama i imam malu dicu, more i pješčanu plažu, lipo bi uzela kantice,
lopatice, bageriće i s dicon u akciju. Ne razumin kakvi se sadržaji traže
za dicu kad svi znamo da dici najviše znači da se mama s njima igra, valja
se u pijesku i praćaka u moru. Može in pričat priče, čitat, pivat, ima toliko
toga šta dici triba a mama ima. Očito kasnim!

U Hagu skupljaju sol da bivšem zatvoreniku i ratnom zločincu stave na rep,
kad ga već nisu "zasolili" kad in je bio pri ruci.

Cujen da će novi sastav Agrokora svaki radni dan počinjati i novom himnom,
još nije odlučeno oće li to biti Kazačok ili Kaljinka.

Stalno se ukaziva na zakon koji ne reagira kad rećemo, ja zoven Policiju da
mi je čovik oduzejo daljinski i još mi ga prije toga bacijo u glavu i tako puno
puta. Evo, dok ovo pišem on gleda utakmicu koja mene strašno živcira, a
ne smin zucnit, dok ne puknem i posegnen za najbližin oštrin ili tupin predmeton.
Ja pukla nema mi suda, on izgubijo glavu i Policija dolazi na poziv susjeda da
se nešto opako dogodilo u kući. To je naopako, ne triba čekat da neko nastrada
da bi organi izašli na uviđaj, triba djelovat dok se još kotura, za prvu izbacit
daljinske, nože, tučke za meso, tave i sve ubojite naprave koje domaćinstvo
ima radi odražavanja života. Kad se situacija smiri vratit sve na staro misto.

Naslušala se vijesti, natukla bosanskog lonca s friškin kruvon, a pravo reć
nije mi se dalje dalo nabacivat motikon i sutra je dan.

08

nedjelja

travanj

2018

Razlozi ZA

Ne volim život zato što me pazi i mazi
ne volim ga zato što mi pruža što poželim
ni zato što mi je kamen odabrao za kolijevku
što me darivao žednim ljetima, snježnim zimama
i željama umjesto okrepa,
ne kažem mu svaki put hvala kad me klepi
ne blagosivam ga kad mi uzme nekog dragog
ne bacam se lovorjem na njega kad se uskomeša
ooo, ne, nisam životna mazohistica

uzimam najbolje što mi je ponudio
mnogima su to samo mrvice s "kraljevskih" stolova
meni "obroci" dostojni kralja
smijem mu se u brk kad on misli da me nadvisio
nećeš majstore, imam te, moj si, uzimam
uzimam baš sve što mi nekad ko psu dobaciš
već sam uzela više od mnogih
bolesnih, umrlih, gladnih, potlačenih
ne da se naslađujem
tek da se radujem ostanku
u društvu nejednakih
sretnih bez razloga
i nesretnih po izboru.

Od sna

Gledano sa strane, jedni sanjaju a drugi snove ostvaruju.
Ne ljuljaj se samo na krilima snova, radi na realizaciji.
Ako dovoljno vjeruješ u svoj san, ako radiš na tomu da se
ostvari, uspjeh je skoro zagarantiran.
K'o papagaj, to stalno ponavljam, znam da sam dosadna,
zanemari ponekad pokleknuća i uhvati se u klinč s nemogućim.

Nazirem li to pomaknuće od ustaljenosti, čujem li to u glasu
odjeke tihe nade, vidim li oči što ugledaše svjetlo?
Ne varam se, barka je zaplovila po bonaci, ako se more i uzburka,
navigacija radi na sigurnom isplovljavanju. Rijetko se komu posreći
da na dugoj plovidbi ne naiđe na hrid, da se ne zaljulja. Uključi sva
osjetila, snagu, volju, isplivat ćeš.

Jednom kad osjetiš čvrsto tlo pod nogama shvatit ćeš da je vrijedilo
truda, a san će ustupiti mjesto izdržljivom danas.

06

petak

travanj

2018

Petak u travnju

"Jedva čekam podne, da mi pijat juve produži život za
još jedan dan...", tako je nekako govorio Veliki Tin, a
ja se mala samo nadovezujem.

Jedan mali petak (Veliki smo prošli), kao što smo prošli
i Uskrs, a uz Uskrs, sinoć sam po ne znam koji put i koju
verziju odgledala i Uskrsnuće. Gledajući shvatih da u svim
prilikama netko i nešto uskrsne, u ovom slučaju, uskrsnu
čovjek i savjest u njemu, a pokopa se ljubav i nada. Znam,
u srednjoj školi kad sam čitala Uskrsnuće, ljutila sam se i
plakala, zašto Dimitrij i Katjuša ne ostadoše zajedno, a sad
sam shvatila da bi djelo samo sebe pokopalo da je završilo
"živjeli su sretno do kraja života".

Vratimo se na petak i produženje "života za još jedan dan".
Juha od jučer s domaćim rezancima (trenutak gastro inspiracije),
srdele i kuke... Eee, da se Tin tako hranio tko zna bi li mu
mozak onako radio i možda bismo bili uskraćeni za ljepotu
njegove misli. A da je kojim slučajem umjesto srdele pala neka
oborita možda ne bih jurila prema slijedećem petku s očekivanjem,
ovako..., možda se nešto i ukaže.

Gledam one sićušne srdele i žao mi što nisu puštene još neko
vrijeme, barem do punoljetnosti na obostrano zadovoljstvo, njima
bi bio produžen život, a mi ne bi morali oblizivat koštice.

Prvi petak u travnju pokazuje sve travnate osobine, za moj ukus
i previše, ne gine mi vrtni fetusni položaj u narednom periodu.

Petkom su se počela održavat i vjenčanja, nema slobodnih mjesta,
puna popunjenost kapaciteta, subotu i nedjelju mogu dobiti samo
sretnici. Na vjenčanju većina su sretnici, onda osvane sutra, pa se
poplaćaju računi, krene život..., da li i novi životi..., vidjet ćemo.

Niže se tako petak po petak, travanj po travanj, svi nešto očekuju,
ali tek od slijedećeg, valjda se dotle i vode razbistre.


05

četvrtak

travanj

2018

Ponavljanje je maćeha znanja

Blijeda tratina! Možda je i zelena, ali od one iznenadne
sunčane bljeskalice, osjetih se zabljesnuto i umalo ne
postadoh daltonist. Daltonisti su uglavnom muška radna
snaga (danas sam to pročitala), a to su oni kad ja ostavim
bičve složene po bojama, ON redovito izvuče krivu boju.
Na semaforu nema zabune, temeljne zna, što bi značilo
da je transvetitni daltonist. To nije tema izlaganja, vratimo
se malo na tratinu ili ledinu kako se u našem narodu kaže.

Nije to ona gola ledina koju smo zaposjeli kad smo se prije
pedesetak godina zakleli za vječni život do smrti. Neee, to
je ona, obična blijeda (evo se počela zelenit), s koje mašući
ganjam one leteće i puzajuće objekte, da mi ne zamrače
nebesku bljeskalicu koju mi zovemo sunce.

Vraćam se na jedan sunčan dan, isto je radila bljeskalica, a
nije baš bilo ledine u blizini, ali mladost k'o mladost, u pričuvi
uvijek ima ledinu. Za nj ne znam, ali ja sam tada bila totalni
daltonist, jer uopće nisam vidila koje je boje..., onako..., suncem
obasjan, zasjao je u mojim očima k'o neko božanstvo iz bajki.
Dugo već ne vjerujem u bajke, no, dok mašem zrikavcima na
ledini pomalo se ubacujem u bajku.
Stojimo mi tako obasjani, držimo se za ruke, (mjereći otkucaje
puka bi svaki sat), presretni, puni nade koja je ljepota pred nama.
Kućica u cvijeću, trava oko nje (smeća ni za lijek), ljuljačke za čopor
djece, parkiran ganz novi yeep marka nebitna, samo čeka da nas
odvede na neki raj ovozemaljski na zasluženi odmor.
Nema nikakvih opterećenja na državnom nivou, sve je med s malo
mlijeka. Dvoje mladih perspektivnih ljudi, duboko uključenih u
demografsko obnavljanje nacije, zadovoljno šapuću sebi u uho,
kako je život lijep.

Nagli trzaj prekida maštariju..., "dodaj jedan nožić da ne ulazin glibav,
moran oslobodit prostor za dva reda kunpira". Skačem zaboravljajući
da su me jutros kosti bolile, smjerno dodam nožić i vratim se dnevnoj
dozi ponavljanja. Hodajući zaključujem da je svaki odmak od danas,
bio on unaprijed ili unazad, unazađivanje ljepote bivanja. A tko mi kaže
da je ponavljanje majka znanja..., laže, to je maćeha, ona koja udara
tamo gdje najjače boli. Neka sunce sja danas, jučer je prošlo, a sutra...,
tko zna.

04

srijeda

travanj

2018

Dan sasvim, skoro pa isti

"Opet si ti u pisanju", govori mi s vrata moja Luca, "ja mislila
kad te bubnilo da ćeš pristat", ruga se, da šta će. Odgovor je
odma' stiga s prve adrese: Ma štanca ti uzadnje ona stihove
k'o Stipe papuče" . Malo me iznenadijo usporedbom, ali sam
poluspremno odgovorila: " Ma znaš, pošlo me otkad san se
ispočetka zaljubila, samo mi se legu stihovi". Luca se smijulji,
u sebi se pita u koga san se zaljubila kad ni sunca ne vidin,
zavukla se u kuću k'o zmija pod kamen. Sad san malo i njemu
dala mislit, je li on taj sritnik komu i o komu se piše, ili..., vrag
nikad ne spava. A da samo zna kako ja u sebi priželjkivan
turbulencije kad se on pojavi na vratin..., di je nestalo, samo
onaj opaki mir i ono stanje "pustitejenekaspava"..., uh, šta mi je.

Baš san se ušaltala..., k'o da san zaboravila godinu proizvodnje,
sad je valjda normalno da kolina klecaju kad te žicne bol u njima,
a brži rad srca je od računa, od nedajbože da dici nije štagod, 'ko
ti više miriše ostatke mladosti.

Lipo smo mi sili, popili po višnju, osta komad polusuve sirnice,
smazali, digla san se otklopit teću i pokupit pjenu s juve, kažu
mjerodavni da je tako juva bistra, poklopila.
Razminile smo priče o današnjoj ranidbenoj ponudi, upitale jedna
drugu za dicu i svaka svoj pravac.

"Šta ti misliš druže muže, bi li mi bilo bolje da se pribacin na štancanje
papuča ili da i dalje mlataram ričiman?" On misli da san se ja drcnila,
a nisan, samo se pitan šta je bolje..., ma ne pitan se, najbolje je ono
šta me najviše veseli, a korist je svakako precijenjena kategorija.

03

utorak

travanj

2018

Gozba

Svi smo se mogli pogostiti a dođoše tek malobrojni
užitak zbog toga nije bio umanjen
uživali smo na gozbi blazbala,
tenora i soprana
altova i basova
baritona i mezosoprana
akustičnost dvorane pojačala je dojam
burno ispraćenim sudionicima sazuziše oči
a mi...,
odosmo zaliječeni melemom zvukova
nadajući se skoro ponovljenim darovima
hvala vam na darovanim notama
hvala za izlazak iz skučenosti vremena i prostora

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>