31

subota

ožujak

2018

Nek' se hrana jede sama

Jaja uredno parkirana
farbana čistom prirodom
bez društva
društvo je ono što nedostaje
čemu jaja
kolači i delicije
dok mi gledamo tupo u nešto
puni očekivanja a znamo da su uzaludna
nema zvonkih glasova
nema grlena smijeha
tuci jaja u tišini
u još jednom iščekivanju
onih što bi došli
a zarobljeni i oni čekaju
trenutak za uzlet
izmjenjujemo recepte mobitelom
uključujemo svu dugmad za nade
za slijedeći Uskrs
u radosti
možda i prije oglasi se zvonce
možda pohvatamo sve konce
i brzinski napunimo lonce
čekat ćemo


Svima vama želim punu kuću čeljadi da zajedno proslavite Uskrs, SRETNO:)

30

petak

ožujak

2018

Samo nek je u voznom stanju

"Sine, ko Boga te molim, promisli još jednom, pa nisu
sve cure zauzete, ti si mlad, lip, o dragosti te pogledat,
ma diš nju jadna ti san...", nabrojila je Manda svomu
sinu Juri. Izgleda da se sve otelo kontroli, on ima jednu
malu, lipa ko neprskana jabuka, i dok se on primišlja,
oću te, neću te, ona put pod noge i na prvi autobus za
Miken. Kažu da je tamo našla nekog Švabu, ćaća i mater
mu naši, ta se više vratit neće, a neće ni on.

U mistu bila jedna priličito ocvala, a Manda je zna iz škole,
more bit da je nevista od svekrve mlađa pešest godina. O
tomu da nije nevinašce ne triba ni govorit, uvatila četri banke,
a njemu biće okolo dvajsipet. Nije ona loša cura, još je u
voznom stanju, ali po svekrvinoj procjeni, za dovest je ured
tribat će vele uložit i ko zna koliko će moć bit povozita.

Jure se drcnijo na mater, ističe sve vrline stare mlade, neda
nikomu ni proslovit da ona nije za njiove kuće a ni zanj.

"Znaš matero, ja san dobro promislijo, neću nijednu nego nju,
šta ima veze šta je prišla puno kilometara, bar je u našoj kući
praksa da sve uzimamo iz druge, treće ruke, a i dužni smo do
boga. S mladom smo u prednosti, ako joj i triba prominit koji
rezervni dio..., neka, durat će deset godina, dalje ćemo vidit.
Matero, svati ovo ko jaku političku odluku za dobrobit sviju nas,
siti se samo ko je njezin ćaća, taj ti ima veze među najvećin
njuškan, a cura nije loša, izdurat će."

Manda je promislila, more bit da mali i ne govori loše, kako bilo,
i mladu da je dovejo ostarila bi, a ove nove generacije svakako
ništa ne umiju brez botunića.

29

četvrtak

ožujak

2018

Okršaj

Sve bih smjestila u jedan dan
krafne
sirnice
a ništa bez naložene vatre
vatra neće sama
treba joj poticaj
bez toplog prostora ništa

Umijesila
smjestila
trči po drva za potpalu
snagator iz mene progovara
daj uzmi tu veliku cjepanicu
suha je
cjepni
cjepnula
cjepnula i ona mene
baš gdje ne bi trebala

u okršaju sa cjepanicom
i svojom cjevanicom
u okršaju sa sto započetih poslova
nigdje mi kraja
čak ni početka

Toplina me skoro ušuškala
iz pećnice miriše
krafne zrele za prženje
samo da ne bude okršaja
osim sa sobom
to uvijek može

28

srijeda

ožujak

2018

Posadi i ubrat ćeš

Oni koji mogu i oće nešto radit za priživit koprcaju se i nađu.
Gospoda i drugovi su nam dobro zapaprili čorbu i nema ga
među "okrunjenin" glavan ni da bi beknijo kontra toga. Iznimno
neki novopridošli dižu glas kako su baš za nas, a ja ni slični
meni ne viruju više nikomu ni da se peku. Isto ti je kad muž
ženu isprobija pa joj posli plače i kune se kako neće više nikad...,
je..., kako da ne, do prve zgode. Naravno, da nije zaslužila ne
bi ni dobila. Tako van je i s nami, zaslužili smo upravo ovo šta
imamo, imat ćemo i opet, živi bili pa vidili, nikako ovom narodu
doć guzica do glave. Ža je meni mene, progledala sam davno,
samo mi fali podrška, vidim samo mavanje rukan, ko da se svit
prida. Moja pok. mater bi mi znala reć kad bi pala i pribila se,
"reka je Bog, čuvaj se pa ću te i ja čuvat". Ne znan je li i kad je
to reka, ali mu tako dođe, koliko se čuvaš, koliko vodiš računa
o sebi i o svojoj obitelji toliki će biti i rezultati, boba gori, boba doli.

Penzije su male, da ih pod mikroskop metneš opet su male, šta
sad..., sidi i plači ili djeluj. Plaće su uglavnom male, crkavice, ne
vidin taj radni narod da je diga štagod u zrak onomu koji ga robom
drži, da se pobunijo..., trpi i šuti. Pa onda šuti kad ti je slatko, meni
nije i pokušavan zasladit di god mogu, s ovin slabin rukan i kostima.

Gledan često neke žene koje nije glad natrala na dodatni rad, ne bi
umrle i da side u miru. O, ne, jurišaju one na branje divijeg zelja, na
kuke (valjda se tako zovu divlje šparoge), kako god da se zovu, struk
po struk, može otić na frizuru, može unučetu kupit čokoladu. Ima onih
s malo više snage i pameti pa oće čuvat nezbrinutu čeljad, malu dicu,
oće čistit kuće i stanove, neke rade i u polju na dnevnice. Mirovina
ostane za crne dane, za kućne popravke, drva, pa i neka mala zadovoljstva.

Bilo bi normalno u normalnom da se od mirovine može bezbolno priživit,
da se ne moraš plašit odlaska likaru, da namjerno ne zaboraviš svojoj dici
rođendane, sve bi to bilo normalno, ali nije.

Mi koji živimo u svojin kućan, gotovo svi imamo okućnice, zašto držat
travnjake kad se svaki centimetar može korisno upotrijebit. Što god da
posiješ, uvik će nešto izrast, nemaš pravi plastenik..., uzmi komad folije
i u ladne dane pokrij usjev, vratit će ti. Ko nema vrtla, neka uzme pitare,
što god si ubra u sebe ne moraš kupovat na pijaci, a zadovoljstvo je.

Problem ostaje, a to je da će nas oni i dalje crpit, izmišljat stotine novi
nameta samo da njiovoj guzici bude mekše. Tu nam može pomoći jedino
jedinstven stav, a to je da su oni oni, a mi smo mi, a oni više ovise o nama
nego mi (ako smo pametni) o njima. "Uzdaj se u se i u svoje kljuse", a dobro
znamo da kljuse i nije dorat, ali je naše.

27

utorak

ožujak

2018

Vrijedi li?

Predano se dajem u okrilje danu
svjetlom, sunčanom, beskišnom
predano se dajem zadaćama
nametnutim ili samozadanim
nekad su svijetli, beskišni
nekad mrki, neprijateljski, moji.

Sjedim i filozofiram
je li vrijedilo predanje u svim segmentima
bez naknade
samo zadovoljstvo na licima
zar to nije naknada?

Sjetih se što si ti dao
samoprijegorno,
bez kalkulacija
vidjevši svijet pravedniji
koji te se sa zahvalnošću sjeća
da li bi da si znao primio križ
ili bi poput nas
odbacio teret
krenuo putem bez kamenčića...,
Ti ipak nisi mi, nisi ja.


25

nedjelja

ožujak

2018

U čast podovicira

Danas san radila probni bakalar s manistron po riceti
mog pok. ćaće. Ne znan jesan li šta falila, ali nije mi ispa
ko njemu, ili su tada okusni pupoljci bili nepotrošeni... Ovo
šta ću van ispričat nije vezano za bakalar ali je za prvo
kuvarsko iskustvo moga ćaće i to za vrime služenja vojnog
roka u Kraljevini SHS. Iako je bio odličan strijelac (dobio je
i medalju najboljem strijelcu), vojska ga nikada nije privlačila,
bio je skroz miroljubiv tip i od svega najviše volijo kužinu i
svoju Anu, a mene..., niko me nikad nije tako volijo, a i neće.

Ne mogu se baš sitit kako je dospio u ovicirsku (tako je on izgovarao)),
kužinu i tu je napravijo prve gastro korake. Iskustva stečena u
kužini donijo je kući i tako sam od mali nogu kuvala s ćaćon.

Bilo je to u trećem osnovne, ćaća je odlučijo nabavit magare da
olakša nosanje tereta sebi i materi, a ja san se radovala svakom
novom članu u domu i štali. Magare je bilo malo, pule, simpatični
mali sivko, jedva san čekala kad ćemo u slobodu. Ali nastao je
problem, ime, kako mu dati ime? Ćaća me pozva pridase i značajno
upita kako bi ja tila da se zove. Izmišljala san nekakva imena a onda
me on prikine: " priča san ti kako san naučijo kuvat, ali ti nisan reka
ko mi je najviše jada zada dok san služijo vojsku..., e, zva se Idriz
Stokić, podovicir, gori od đavla. Nije me moga očima vidit, e pa ja
bi mu se sad tijo osvetit i neka se moj kenjac zove Idriz, skraćeno
Idro". Ja nisan kontala, ovako lipa beštija a on mu daje ime po nekom
omrznutom podoviciru. Brzo san dobila odgovor, znaš, kad ovi mali
nareste, moraće nosat teret, zato smo ga i kupili, e, pa svaki put kad
ga natovarin ja ću mislit da tovarin onog mrskog Idriza. Bilo mi je jasno!
Sada, iz ove perspektive gledano, kad bi ja imala magare, motaju mi se
po glavi neka vrla imena, ne mogu se baš odlučit. Tribala bi nabavit
puno magaradi da bi imenima počastila sve magarce koji ne služe
nikomu i ničemu, a naročito nisu za nosanje bilo kakvi tereta.

23

petak

ožujak

2018

Nemoć jednako bijes

Život dobiješ, na poklon, osobine vanjske i unutrašnje
nisi tražio, takve su, ni kriv ni zaslužan. Kad si ga već
uzeo u svoje ruke možeš ga dograđivati, uljepšavati,
činiti sve da bude bolji, ili ga nemarom i propustima
osakatiti, tražeći krivce u svima, a sebe ne želiš vidjeti
u ulozi rušitelja sebe samog. Sjedni, razmisli, analiziraj
i popravi što se popravit dade, u protivnom poklon si
odbacio, a to u najmanju ruku nije pristojno.

Postoje situacije kad uzeti dar primiš s pažnjom, činiš
sve da bi zahvalnošću uzvratio davatelju i sebi samom.
Ne ide, koliko god da se trudiš, ulažeš, stalno imaš osjećaj
da hodaš unatrag. Netko ti se pojavi i pokida "vrpce i celofane",
nerjetko oštećujući i dar. Pokušaš se izvući, pokrpati razderano,
nikako na startnu poziciju, stalno te nešto udara i neda naprijed.

Nemoćno sjediš, plačeš nad sobom, tražiš rješenja, skupljaš
mrvice, obraćaš se Bogu i ljudima..., uzalud.
Jedan dan, bijesan u svojoj nemoći odlučuješ se na radikalne
poteze, hoćeš se obračunati s onima što su se drznuli pokidati
vrpce tvog dragocjenog poklona, moraš, jer si sve angažirao da
razderač plati cijenu, da ti vrati tvoj dar, tvoj život. U bijesu čovjek
gubi kontrolu, posegne za onim što nikada ne bi..., što se dogadi?

Unatoč ispravnosti življenja, primanju udaraca bez uzvraćanja, tebi
se sudi, očito, nisi trebao biti djelitelj pravde, pravda se sada svim
sredstvima obrušava na tebe, uzroci se zataškavaju, kriv si.

S pravom se pitaš, komu pripadaš i ono vječno ljudsko pitanje "zašto
baš ja"? Uzimanje pravde u ruke je tek hipotetski, ti ćeš i dalje u očaju
čekati neki povoljan ishod, bez mogućnosti da se stvari rješavaju kako
bi bilo normalno u uljuđenom svijetu. Zamijeni tugu pjesmom, suze
smijehom, rugaj se nedoličnom ponašanju sudbine potpomognute
rukom beskrupoloznih aktera, nadajući se konačnom sudu Nevidljivog.

Pet minuta do danas

More je čak mirno kakve poruke prima odozgo
ljetne gume se dobro snalaze na klizištima
namrgođene stijene miruju paleći nam "zeleno"
cijelom stazom do odredišta..., red kiše, red vjetra
ne nedostaje nam hrabrosti...,
ili se vodimo onom..., nemamo što izgubiti
ne, toliko ludi nismo
a nismo ni zatekli ostavljeno
gust snijeg nas je zasuo i dočekao bez isprike
ne zanimaju ga pupovi ni rascvjetana kamelija
ni prirodu ni društvo nije briga
ili se društvo malo zaigralo prirodom
a ona ne oprašta
a kakve veze ja imam s tim
dok pet minuta do danas prelistavam dan

21

srijeda

ožujak

2018

Rod u snježnim okolnostima

Lako ti je nami ženskin danas, moreš navuć nase sve,
duge gaće, volja te i njegove duge podgaće, moreš na
glavu metnit kapu, šemšir, vaculet, izbori su na našoj strani.

Nije vazda tako bilo, bar ne kad san i di stasala i izresla u
ovo "jedinstveno" stvorenje. Šta se čudite, da šta san nego
jedinstvena, ajde nađite još jednu vaku, ni svićon. Šalu po
strani, ajmo zaozbilje.
Gledan kako pada snig, sve mi nešta ladno oko srca, sitila
san se vrimena kasan bila dite..., žensko, narafski. Ne samo ja,,
po sela je bilo ženske dice, one koja su poput mene tile obuć
nase štagod da nan bude manje zima, a ne, ono pune bura,
zadigne vešticu navr glave, a mi jadne drćemo.

Pa je veliki snig, davne '56. godine, iman ga ko na dlanu, ćaća
je navečer ponijo lopatu i metnijo iza vrata, kako bi ujutru moga
u borbu sa snigon. Nije se moglo izać kroz vrata koliki je napada.
Meni se nisu dali dizat dok mater ne naloži vatru, a ćaća ne napravi
put do "gospodarski' kuća", t.j. štala. Živina je bila vrlo važna, valjalo
je vidit je li se ojanjila koja ovca i da se nedajbože nije koje janje
smrzlo. Najprvon namiri živinu, pa mušku čeljad i tek na kraju dolazu
ženska dica, matere i babe. Ja san bila privilegirana, isprid mene je
samo bila živina, jer moj ćaća ne bi zalogaj u usta metnijo prije nego
san ja izila, u kući nisan imala konkurenciju, ali zato vanka kuće jesan.

Dite ko dite, tilo bi na snig, a kako ćeš, ko će na snig unoj tankoj veštici
i ćaćinoj iznošenoj jaketi, čiji su mi rukavi dosezali do gležnjeva. Bile su
u kući bratove gaće iz koji je izresta i tila san ih obuć, mater ni čut, šta
će selo reć..., "vidi je, muškara, obukla muške gaće, je li i za zid piša..."
Ćaća kaže: "pusti malu, bolje da govoru nego da mi se dite smrzne,
obuci ti, nemoj ti nju slušat". Mislila jadna mater isto, ali valja reć da si
ti žensko i moraš nosit kotulu, a zna se ko u kući nosi gaće.

Od toga je počela borba, bilo je perioda kad se i župnik miša uto šta
će ženska dičica oblačit i pod obvezno se mora natakarit vaculet na
glavu kad se iđe u crkvu, bez mogućnosti prosvjeda. Jednon san bila
pozvana i na odgovornost kako san mogla ić u školu u gaćan a da priko
nji nisan obukla litnju veštu (samo san nju imala). Ta pravila su vridila
za naše selo a kad bi mu se pojavila koja rodica iz grada, pravila su se
redovito brisala uz tanke argumente.

Skakala san priko pristava, penjala se po stablin, sve da mater ne vidi,
jer bi mi rekla da ja nisan muško, to nije podnašanje za jednu curicu. U
meni se tada već počejo budit revolt, tila san pošto poto bit muško, bar
po ponašanju, svjesna da ću svaki put kad iđen u školu a "uvati me",
morat trčat tražeć prikladan bus, da me slučajno kogod ne bi vidijo (ima
bi šta). Bila san ljuta na sve muške i čvrsto sebi obećala kako ću kad
naresten stalno nosit gaće, šišat se nakratko, pušit i vozit avuto. S jedne
strane mi bilo drago šta san žensko, ali mi je iša na dičinje živce svaki
komentar baba iz sela na račun baš ženske populacije. Do danas mi nije
jasno i ne mogu oprostit ženskima šta jurtaju na žene u svakoj prigodi,
umisto da budemo jedna za drugu u dobru i zlu.

Unda san naresla, pola od sebi obećanog nisan ispunila, ali san i u toj
odrasloj dobi doživila da me šef s posla potra kući jer san došla u finin,
pristojnin dugin gaćan, peglanin na crtu, a kasan dolazila u minici nije
ni beknijo. Nakon toga nemilog događaja ženske iz moga ureda su se
solidarizirale i jedan dan se sve pojavile ugaćan, tu smo pobjedile.

Sad ne bi o tomun šta je u mojoj kući..., nije mi loše, iako se znade dogodit
da ja cipan drva a on tribi mišancu ili guli kunpire, nebitno, kako se dogovorimo.
U svemu ovomu san svatila da i on ima jednu žensku crtu u sebi, jer kako bi
drukčije da meni da cipan, a on da guli..., nema logike. Nema logike, ali ima
neki crtica u njemu i u meni, šta u njega nisu muške a u meni nisu ženske.

Oni koji me znadu će reć da pojavon uopće ne ukazivan na ON ili ONO, ali
ja se tako osjećan. Iman još jednu crticu, nikad nisan dala da me kogod brez
razloga rukon takne, a bome ni nogon, znamu se šta ga iđe. To opet nije
tipična ženska osobina, puno žena okriće i drugi obraz, a neka oba otputa,
ja nisan taka. Zato san ja dobrin dilon za IK, mrzin nasilje, nasilnike i nasilnice,
a neka se sa sebon svak nosi kako najbolje zna i umi, bome meni nije bilo lako.

Evo, da danas nije pada snig, ne bi se sitila onog ružnog a najlipšeg dila svoga
života, i ne bi se sitila da se često nisan dobro ćutila u ženskoj koži.

Malodušnost?

Kud god kreneš zid,
što dotakneš, zid,
kreneš glavom..., opet zid,
pokazuješ čistu sliku...,
vidiš okret glave, glava,
čuješ samo šutnju,
osjećaš ono..., tornjaj se.

S kim i s čim u bitku,
da li u bitku ili pognuti glavu
pustiti da te zgaze do kraja?

Zgažen si dovoljno
teško je to i priznati
učahuri se samo gola misao
malodošna jest,
ali jedina preostala,
tko sam, što sam, zašto baš ja?

20

utorak

ožujak

2018

Dijalozi

Šetnjom po mjesečini hvatam svoju sjenu
žurim dok mi izmiče i opire se dijalogu
zaustavljam se,
zaustavlja se sjena,
čeka
pokušaj da se obratim samoj sebi u njoj
da pričam,
plačem,
potiho psujem,
bez svjedoka snimatelja
da sebi kroz sjenu kažem što me ide
budem ono što samo ja znam da jesam
ili možda nisam,
suprotstavi se ti druga ja
šuti, ali znam
tko god da jesam
ja sam





19

ponedjeljak

ožujak

2018

Između kapi

Hvatam zrake sunca između dvi kiše
spustim se u vrt ukrasti koji zeleni list
ima još
nađe se svih vrsta
blitvica,
listovi ljutike
komorač
kostriš
maslačak
kukurik
poneka ćimulica
Arhiva
komadić nečega suhog
komadić nečega friškog
Eno ga kuha se
miriše
a sad bih mogla
između dvi kiše
spustit se u vrt
potaracat one korove
puno se korova nakotilo
kud god okreneš
neke riješiš rukom
neke motičicom
a one duboko ukorijenjene...,
ništa bez teške artiljerije
žestok korov
neda se

15

četvrtak

ožujak

2018

Stekao noge

Tko zna gdje je nestao moj post od 14.39, hvala?

Ljepota u danima odluka

"Ljepota je u oku promatrača" kažu.
To i nije tema za raspravu, posebno kad u današnjem
svijetu, uz pomoć kozmetike, kirurgije i nadomjestaka
možeš postići da nelijepa žena postane lijepo muško,
ili dražestan momčić žena i po, malo mutirana.

Riječ je o pristupu, koliko sebi dajemo za pravo da nečiji
izgled i manire proglasimo društveno neprihvatljivima ili
ih slavimo. Tko smo mi da određujemo i sudimo koliko je
tko muškarac ili koliko je žena, tko je lijep, tko ružan, kakve
su nečije sklonosti..., sve dok nas ne ugrožava?
U svijetu cvjeta zlo svih vrsta, pljačke, otimačine, ubijanja...,
koliko dižemo glas na takve pojave? Ostajemo najčešće pri
onomu: "ako su naši prešuti" i tako u krug, važno je da imamo
ista ideološka i vjerska uvjerenja, zlo zataškamo.

Kad se u našem "dvorištu" dogodi da su se pobrkali hormoni
drukčiji je pristup ili bar malo mekši. Zašto smo takvi, zašto ne
gledamo stvari otvorenih očiju, samokritički se osvrćući na svoje
propuste i blagonaklonije gledajući na ono što se drugima događa?

Zašto vrištimo na prihvaćanje točaka Istanbulske konvencije, dok
smo s druge strane šutke prelazili preko pretvorbe, privatizacije,
otimačina i nepravdi prema većini nas? Je li moguće da nam veća
ugroza prijeti od nekoga tko je svojom nesrećom zarobljen u muškom
ili ženskom tijelu, nego iseljavanje mladosti i pothranjenost školske
djece koja su ostala tu? Znate u čemu je razlika..., spolna i rodna
opredjeljenost nije na nama, imamo je u sebi, dobili smo je u dotu,
ni krivi ni zaslužni, jednako kao lijep i manje lijep izgled, a ove pojave
koje sam istaknula plod su beskrupuloznosti, nebrige onih što se
kunu u vjernost Domovini a tu istu su opelješili, plod su volje, krivi su.

Kad bih čula da se "Božji glasnogovornici" (a imaju autoritet), obruše
na sve zlo koje je učinjeno nama, u ovih poslijeratnih godina, da to
stalno ponavljaju i sve čine da se stanje popravi, imali bi moje povjerenje.
Ovako, uskakanje s vremena na vrijeme u teme koje su blago rečeno
intimnog karaktera, isključivo zadržavanje na 6. zapovijedi, jer je za
život nacije jako važno je li cura dala prije braka; (najbolje da uzme
s reda a mogla bi biti i žena zarobljena u muškom tijelu). Velečasni,
presvijetli i preuzvišeni..., (čudno, Boga se oslovljava s gospodine),
skrenite malo pogled prizemno, upozoravajte svoje dobropotkožene
vjernike da češće gurnu ruke u svoje džepove (diskretno) i galantno
pomognu svojoj braći u Kristu. Tada bi vaše poslanje imalo smisao,
ovako, svakim danom sve više odajete dojam skupljača materijalnog,
o ljepoti duhovnog nema ni LJ.

14

srijeda

ožujak

2018

U pravu sam

Kad se čerečilo bratstvo i jedinstvo..., znala sam,
bila sam u pravu,
o dozama prolivene krvi,
o novoproklijalim zaslužnicima,
baš oni nisu bili zaslužni...., znala sam,
bila sam u pravu.

O novim odgojnim metodama naših nada,
o "kutijicama" u rukama tih istih nada,
o posljedicama igranja s nedužnima...,
slutila sam, opet bila u pravu.

Nezdravom odnosu prema sebi,
puštanju jezika s lanca,
opet..., puštanju da sve ide kako ide,
posljedice sam naslućivala,
bila u pravu
i što sad?

Znati, slutiti, naslućivati,
a ne poduzimati,
ostavlja samo gorak okus,
uz neponovljiv osjećaj gluposti.

13

utorak

ožujak

2018

Spletkare, lažu, muljaju,
a osmijehe dijele,
čak ponekad dar pod rukom nose
dođe ti da kažeš: "nosi se",
a pristojnosti učila majka,
ma i ne možeš kad si u talu,
s nekim koji glumi "organ"
pravi se mutav i blesav,
ne bi se htio zamjerit,
"ipak smo krv" veli.

Okreni se na drugu stranu
bilježi svoje životne dosege
tješi se pristojnošću i poštenjem
dok zlobni cerek odjekuje u glavi
"opet smo vas"
a da li su?

11

nedjelja

ožujak

2018

Šta je ko dobijo?

Zabavila san se o sebi pa shodno tomu izgubila svaki
dodir s događanjima u zemlji i u svitu, a mislin da nisan
baš vele propušćala. Proslavila san Dan ženskog svita
u mišanon društvu, tamo di nas većina baš ne voli ić, ali
kase mora ne razmišljaš o tomu da ne voliš, radi na sebi
i oko sebe najbolje šta znadeš, sve van je to život.

Ovo vrime san iskoristila usput za obnavljanje uspomena,
slučajno naletivši na par znanica i znanaca, s kojima me
povezuje uži, rodni zavičaj. Svi smo odokoprilike isti godina,
svi smo skakali po istin stinan, penjali se po iston drveću,
svi smo liti inspektorski tražili vodu po skrivenin kamenican,
a zimi, tražili zaklone od bure i niski temperatura. U snovima
smo tražili neka mista di će nan se životi priko noći prominit,
nabolje, di ćemo spavati u toplin soban i zadaće pisat pod
svitlon koje je suncu ravno, mista koja će nan pružit sve ono
šta nan naše rodno pružilo nije. Neki poput mene su svoja
nadanja iskazivali naglas, dok su drugi, šutili s odobravanjem
ili negodovanjem. Teško je bilo iz te perspektive uočiti neki svit
di je drukčije i lagodnije, otvrdne i dite na tvrdu.

Ja, koja san najviše trabunjala o životu u nekom velikon gradu,
jedina od družine san ostala vjerna kamenitom malom mistu, samo
malo prema istoku. Okolnosti učiniše što srce dičinje nije planiralo,
a ovi moji, dočepaše se gradova, izgradiše živote svaki na svoj način,
a danas, iste brige brinemo i najmanje nan je važno koliko grad u
kojemu živimo ima stanovnika. Svi smo bili suglasni kako je najvažnije
zdravlje i srića naše dice, a svitlost svića i vode imamo dovoljno, oni
u gradu i ja u "polugradu". Šta je ko od nas dobijo i koliko je s tin
zadovoljan teško je utvrdit, sutra nastavljamo sa životnin pričan, pa
bi o tomu moglo biti riči neki drugi put, nakon pauze.


Sačuvaj me Bože...

Kad čeljade promisli da mu je krenilo, sa životon,
zdrvin malin zalihan u podrumin, ono zasu kad si se
najmanje nada. Ko bi se nada da će snig na prilazu iz
veljače u treći misec, to ti je isto ko kad pripeče u srpnju,
Bože te sačuvaj sniga zimi i sunca liti, di to ima. Baš sad
nešta razmišljan, nema veze šta je pa snig, ali bi tribalo
da pripeče ko usrid lita, unda bi se puno lašnje podnila
zima, brže bi se rastopijo snig, ili okrenimo li drugovačije,
ono kad je temperatura blizu četeres stupanja, zar ne bi bilo
lipo, osvježavajuće da malo zaleprša snig i narod razladi.
Neće ni jedno ni drugo, sve se u ovoj prirodi izopačilo, pa
zimi zima a uletiti vruće, t.j. liti vrućina.

Mislila san malo uteć od naše zime i spušćala se na more.
Lipo se sredila ko šta i priliči našen čeljadetu kad se spušća
doli. Sve računan, ne mogu svakakva u grad, pa san se baš
obukla laganije, normalno, more je tute, neću nosat debele guće.
Izašla iz avuta i krenila di san zamislila i tako dok san mislila
naintra avuto i svu onu bljuzgu šta se skupljala uputi po meni.
Ajde de da bljuzga nije mokra i ladna, nego me udari ko gromon,
ne znan je li mi bilo ledenije ili san bila šporkija. Nema šta mu nisan
osovala, bilo je tute izrečeni organa i organizama, on ode u punoj
brzini, a ja jadna ostala čekajuć da se mrvu ocidin kako bi mogla unić
tamo di san pošla. Umisto da ostavin dojam upristojene žene iz Zagore,
ja došla ko da san se u blatu provaljala a nisan.

A ništa, prisvlači se usuvo, peri, suši, umisto da uživan u blagodatin
kod domaćina. Smijali se kasume vidili onako cilu ištrapanu i mrzlu,
unda i ja krenila na zezu na svoj račun.

Zamislite, po ovom kijametu zaredali i umirat, nu, ko da se nisu mogli malo
ustrpit do prolića, da ono s gušton iđeš na ispraćaj, vako, jadni ovi šta su
odali ovizi dana po sprovodin, doti jedan je zaradijo baren malu upolu,
grla, pluća, ili kojeg drugog organa. Koga god san čula ovizi dana glasa
mu nisan pripoznala, svi mutirali, prošmrcali i svi, do jedan kažu da su
to ujtili na sprovodu. Kaže mi jedna kako je mislila da je gotova doli na
groblju nego eto, srićon nije, samo je vibru dobila i upolu organa za
puvanje.

Stvarno govorin, brez šale, tute pod itno valja nešta prominit, ne more se
više zimi drćat a liti pripicat, triba sve lipo isprikomišat. Nije normalno da
usrid zime moraš mislit oćeliti doteć drva, a liti brojiš svaku kap vode, naopako.

03

subota

ožujak

2018

Kad bi moglo

Ma neka snig pada, samo da par dana zapeče ko
u sedmom misecu..., bilo bi taman, ili ono kad zacvrči
u sedmom da padne dva dana snig..., balans.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>