23

petak

veljača

2018

Aaaah, te želje

Javi se nekad želja žarka
da na trenutak ugasim sunca sjaj
da na prepad uhvatim mjerodavne
neka se zamisle
možda i nešto smisle
onako u mraku
suočeni sami sa sobom

poželim također utrnuti sve svjetleće objekte
da mrak pokrije društvene subjekte
ne bi li im se prosvjetlilo
bez vanjske svjetlosti
onako u mraku
suočeni sami sa sobom

poželim utrnuti sva prazna naklapanja
unaprijed smišljena preklapanja
stornirati sve interesne skupine
što bez imalo skrupula
mašu fasciklima promašaja
bez pokušaja
za korak naprijed

k'o dijete imam želje
imam čak i neke ideje
šteta
nitko ih ne čuje
ili na njih odmahuje

21

srijeda

veljača

2018

Moga si svratit

Prošlo je puno vrimena da se nismo vidili, čuli a ni dopisivali.
Ti si dugo u svom svitu meni nepoznaton, a ja san ti tute, ili
me gledaš pa se smiješ ili se čudiš šta se ja čudin svemu šta
me okruživa. U zadnju san malo zastala s aktivnostin, ko da ti
ne vidiš, malo san metiljava a malo mi se i neda borit sa svin
šta ne valja, a ne valja vele toga.
Dok san ovako u nikon stanju "pustite me svi na miru", ne mogu
se ne sitit tebe i tvoji priča, tvoji savjeta koji su bili kratki, jasni i
čini mi se ko da san ih vatala u letu da štagod ne priskočin. Znala
san da ti ne ponavljaš dva puta isto, reka si i to je to. Znaš kako
san se svin snagan svog mladog života borila za pravdu, nikako
nisan privaćala da se koga progoni a da to nije zaslužijo, da se
koga optuži brez razloga, a znaš da san posebno bila osjetljiva
na omalovažavanje oni slabiji, pa su me stoga dugi niz godina
zvali "Majka Tereza". Nije mi to bilo drago, jerbo ja nikada nisan
nešta veliko žrtvovala da bi drugomu učinila, ja to reknen da sve
šta činin, činin to od viška; matrijala, vrimena. Nikad nisan ostala
gladna da bi neko bijo sit, ili nekoga obukla a da san ja ostala brez
odiće. Šta ti gluposti pričan, ti me znaš bolje od mene same, kakva
god da san, nikad se nisan pritvarala da san više od onoga šta jesan,
možda tu i leži problem.

Doživin ja tute i tamoka štagod šta me pokosi, ono..., ne mogu virovat,
a neda mi se odat okolo i objašnjavat kako to nije to, nego drukčije.
Jesan li u pravu šta san poravnala, ko će narodu ukavizit istinu..., ili kako
li se zove ono za šta ja mislin da je istina?

Eeee, kad bi moga svratit baren na kratko da me malo prosvitliš, da mi
ko i na početku rata daš smjernice koje bi mogla raspršit po svojin potomcin,
naravno, ako me budu zarezivali. Daj baren neki znak da si tute, da me
pratiš i da me brenzaš kad krenen neželjenin smjeron. Za me ti dragi ćaća
nema više smjerova, samo bi ih tila proširit na mlađe. Ne mogu virovat kako
mi je nestalo volje za borbu, za ono golo inaćenje, ko da ja nisan ja.

Ništa mi milije nije bilo nego svoje neistomišljenike uvjerit da smo više kontra
nego jesmo, a sad sve nešto gladin, neda mi se ni vikat zbog aktualni politički'
kiksova, zbog više umirući nego rađajući', neda mi se vikat ni "di su pare",
iako svaki dan gledan kako su ljudi na dnu.

Ajde ti isto ćirni malo do mene da mi podigneš moral i inat, da mi učvrstiš
stavove, tila bi biti borac ko nekad..., može li to ćaća?

15

četvrtak

veljača

2018

Insinuacije i konstrukcije

Slučajno sam se uključila u popodnevnu raspravu o Agrokoru,
pomno pratila pitanja, još više odgovore mjerodavnih. Oni koji
su gledali znaju o čemu pričam, a ostale svakako ne zanima.
Neću ulazite u analize; zašto se sada uopće mora raspravljati,
kad je bilo dovoljno vremena spriječiti i na taj način osloboditi
naciju od dodatnih tereta, no, to nije moje područje, imaju oni
koji su debelo plaćeni da te probleme i riješe. Ne moram znati
kako sašiti odijelo, ali jako dobro znam kako treba izgledati dobro
sašiveno, zato je plaćen krojač. Tu bi trebalo završiti, ali nije.

Skoro sam se rasplakala nad ministricom i podpredsjednicom vlade
(u jednoj osobi), gledajući je u mučnoj situaciji odgovaranja na
pitanja, tamo nekih marginalnih tipova, saborskih zastupnika. Sve
joj žele prikačiti, ne bi da ona ima ikakve veze s Agrokorom i svim
jadima što uslijediše nakon pada "carstva". Carstvo je palo, ali
car i carevići (a nakotili se) i dalje žive i to puno bolje od nas smrtnika
koji će, sve na mala vrata, sudjelovati u vraćanju carstva na noge.

Naravno, ministrica to u odgovorima nije rekla, jer kako bi ona s tako
gadnom informacijom izišla u javnost, ona je ostala na visini i lijepo
je svima odgovorila kako i priliči, da su sva ta njihova pitanja čiste
"konstrukcije i insinuacije" i što ona tu ima odgovarati. U pravu je, tko
su oni, postavljači pitanja, pogotovu, tko smo mi, što mi imamo znati
kad ćemo svakako po podnošenju konačnog računa to jako dobro znati,
štoviše, sudjelovati..., ali u diobi. Ne zanosite se, nećete dobiti ništa.

Onako, jadna žena, izgubila uludo cijelo poslije podne, mučeći se,
tražeći adekvatne riječi koje bi trajno ušutkale postavljače pitanja,
umjesto da ide kući gdje je čekaju nezbrinuta čeljad i da se odmori od
svih tih "konstrukcija i insinuacija. Da sam ja na njenom mjestu već bih
ciknula glavom, strašni su to pritisci koji ostavljaju duboke tragove u džepu.
a ni glavi nije lako. Ne bi vam bila na njenom mjestu da mi tjedni džeparac
vladin povjerenik daje fifti-fifti.

13

utorak

veljača

2018

Valentina treće dobi

Dala sam svečano obećanje kako ću sutra spremiti ručak
za nas dvoje, ono, da bude praznik za oči i osjetila. Sad mi
kćer na odlasku kaže: "Eeej, znan ja da si ti žena u godinan
ali nemoj sutra spremat štagod neprimjereno jer je ČISTA SRIDA".
Eto na, tako su mi neki zamirili da sam "nekolegijalna" što prid Korizmu
govorin o 'rani, šta je vami ljudi, nisan se ja jučer rodila, ko da ne znan
da je sada vrime čišćenja organizma od teške zimske 'rane, to za one
šta su prikardašili u prošlom periodu. Po tomu, ja bi slobodno mogla
ić na delikatesne proizvode, a za sve postove san prišla godine, ali
držat ću se reda i prilazin na morske plodove, točnije, oborita riba.

To oborita mi znakovita i baš mi odgovara imenom, podsjeća me na
vrime unazad pedeset godina kad san bila oborena s nogu, pogledon
jednog nadobudnog momčića koji mi dok ovo pišen guli jabuku i kuva
"očaj" jer je valjda skonta da sam mu i ovak'a virozna bolja nego nikakva,
a i ko će sad tražit novu. Nije da se hvalim, ali sigurno ovaku ne bi ni
svićon naša, zato me pazi da šta prije ozdravin, lekcije iz kuvanja i čišćenja
nije savlada a teško da oće.

Povodon sutrašnjeg praznika zaljubljeni i Čiste sride javljan se u ime svi
Valentina treće dobi koje se tako osjećaju a da ih ne grize savjest šta su i
u svojoj dobi zaljubljene.
Kad je 'rana u pitanju, zaobilaženje masnog mi je u opisu posla, ne povezujen
'ranu s vjerskin osjećajin, nekako više polažen na ono, čini dobro di možeš i
koliko možeš a šta si proguta Bogu ništa ne znači. Bez obzira na takvo gledanje
ovin mojin dalekovidnin očima, svejedno ću se držati jelovnika moji' predaka i
sutra sigurno na mom stolu neće biti janjetine, svinjetine, pernati živina i ničega
šta bi moje susjede moglo sablaznit. Eto, gledan kako me drugi doživljavaju,
opet dolazin do onoga kako san licemjerna, meni ne znači šta jeden, ali neću
da susjedi to znaju..., eeee, moja Valentina, ista si ko i mnogi kojima zamiraš.

Da razjasnin ono o zaljubljenosti..., mladima na znanje da to nema veze s onin
iz mladosti, to su druge dimenzije. Evo mi se mota oko glave, stalno nešto
priupitiva da me pometa, najrađe bi ga poslala vanka, a kad izađe onda žugetan
kako ga nikad nema kad mi triba. A to "triba"..., to van je jače od klecanja kolina
i onog lupanja srca koje nema veze sa srčanim oštećenjima, to van je osjećaj
koji nikada nećete s'vatit dok, ako van se posrići sami ne dođete do pedeset
zajednički godina. "Potriba u nevolji", to je moja pok. mater govorila i ja nisan
tada dobro "guglala" šta to znači, sada znan i neću van crtat, nacrtat će van se.

Žalin li možda za onin treptajima, klecanjima, rumenin obrščićima, drhturenjen...,
ne znan, neka ostane ovako, samo da nema pogoršanja. Šta bi da je i on sad
zalega pa mi nema 'ko skuvat "očaj", gulit jabuku, šta bi da san sama a moran
sama grijat noge u krevetu..., bilo bi loše.
Ne kupujemo darove za ove praznike, godišnjice, mjesečnice..., šta će nan to,
jedan vjenac domaćeg češnjaka mami osmijeh, lipo ga vidit, a miris je "uniseksni",
glavicu on, glavicu ja, sve biži od nas, osin nažalost virusa, mene obožavaju,
morat ću pojačat dozu. Šta van ima lipše nego kad se približite na metar a ono
gospodin češnjak u svoj svojoj opojnoj moći izvlači iz vas uspomene na nekad
slavljena Valentinova, a vama toplo oko srca jer oboje ste živi.

Uživajte u svakom zajedničkom danu i činite da svaki dan bude sreća onumu
s kim život dilite.

09

petak

veljača

2018

Labudiji pjevovi u mojoj kužini

Za sve je krivi internet, krivo je i vrime koje mi neda mrdat,
samo sidi u kući, šta ti onda ostaje nego upali makinju i surf.
Kad si u kući, jedine informacije koje dobiješ su ili s TEVEJA
ili sa svakorazni portala. Ne smin puno tipkat, reka mi doktur
da je to vrlo pogubno za moje ruke, glavu, vrat i ostalo, a ja
san primijetila da mi je to opasno i po mozak. Opet se dikad otmen
samoj sebi i drž na internet. Pročitan šta ima nova, nema tu
ništa šta već nije viđeno, pogledan blogovlje, javin se dikad kad
mogu tipkat, u protivu odmaknen.

Ima jedno misto di stalno zalazin i pravo san se zarazila, to su ove
kuvarske stranice. Tu kad ja dođen nikako izać, jedno pogledan,
drugo se otvara, riceta, savjeta, serviranja, mesa, ribe, vegete...,
oću reć vegeterijanizama, veganizama i svakorazni čudesa.

Kuvan od svoje petneste, iz obaveze i zadovoljstva, a u zadnju
baš ovo zadnje. Ne mogu prigledat jednu stranicu da odma, nama
ne iđen isprovat u svojoj kužini. On, moj odma pita: "a šta si sad
lipa vidila, 'ko će ti to sve poist, ajde sidi s miron". Kad napravin
drago mu, tijo bi slikat pa me reklamirat, a ja ni čut, nikad nisan
volila slikavanje, a svašta mi je kroz ove slabe ruke prošlo, mislin
od 'rane, bilo bi tute lipi slika.
Kad pogledan koju ricetu, još sve lipo nacrtano, samo primetni na
pijat, ne mogu odolit da ne isprovan, još ako lipo ispadne, duša mi
piva. Sad kad se bližin sedandesetoj čini mi se ko da nikad ništa nisan
kuvala niti san šta znala, sve je počelo otkad je internet. Moja kužina
propivala zadnju pismu, dobro se znade da neću kuvat još trijest godina,
valjda će i meni digod kogod kuvat.

Zahvaljujući internetu koji je krivac za moju veliku potribu za kuvanjen,
a nadasve mjesidbon, postala san ostrašćena kuvarica i mjesiteljica, a
sve one silne knjige s ricetama kupe prašinu i čekaju svoji pet minuta
kad rikne računalo. Koji su to "mrtvi kapitali" po polican, a tek uzaludan
trud pisatelja knjiga iz svi područja kuharstva. Nije važno šta je uzrok,
neka je kužina propivala.

06

utorak

veljača

2018

Ni u smrti

"Bilo bi mi drago da se nemaš di parkirat", rekla sam
svom vozaču kad smo bili nadomak mista rođenja i
zadnje stanice pokojnika. "Znan šta oćeš reć i ja bi,
samo mi se čini da je sve prohodno". Osjetila sam da
mi dolazi ona "knedla" i ništa nisan odgovorila, parkirali
se, izašli i zaputili do mista di je obitelj, malobrojna.
Tako je to, rođen u jadu, rano osta bez roditelja, a baš
nisu ni bili neki uzor. Momak je dobro učio, no, triba
radit, ostatak obitelji bez prihoda, bolest se uvukla, a ni
krivi ni dužni. Odužijo se i Domovini, a ne vidin baš one
počasne straže, tek jedan uniformirani sklapa zastavu s
lijesa, opalit će tek rafal da se zna kako je bio jedan od njih.

Pedesettri godine, da je barem njih proživio barem na granici
izdržljivosti..., ne, njemu je baš bilo neizdrživo i otišao je u
tišini kako je i živio. Sin gimnazijalac i invalidna supruga stoje
i nijemo uzvraćaju hvalu na sućuti malobrojnih sućutara. Čak
se ni župnik nije pritrgao u izgovaranju molitvi i hvala za pok.

Kod nas su ispraćaji nažalost česti i običaj je da barem jedan
član obitelji isprati pokojnika, i onda kad nije rod ni blizak prijatelj.
Mala je sredina, svi se poznajemo i red je, a ovdje izgleda nije
niti taj red odigrao. Tko si ti, mali, beznačajni, s minimalnom inv.
mirovinom, a ostatak obitelji sa socijalnom pomoći, šta ti meni
značiš u životu, kakve si tragove ostavio...? Kao da ljudi ne žele
da ih se vidi kako su ga uopće poznavali, osim malobrojnih susjeda,
a malobrojni su jer se većina odselila tražeći kruha mimo siromašnog
krša. Tu ostaje samo onaj koji mora ili je baš veliki entuzijast koji
misli da će ostankom prominiti lice svog rodnog kraja.

Kud god da su mi misli lutale ovog hladnog popodneva, čekajući da
se tijelo pokojnika položi u skromnu grobnicu, stalno mi se vraća ona
kako smo u smrti izjednačeni. Zaključila sam, ne prvi put da je to laž,
istina je samo da svi moramo umriti, a sve popratno se jaaako razlikuje.

Na nekom drugom mistu..., ako..., kakva li su pravila, stalno me prati
sumnja da se patnicima patnja nastavlja a onima koji su uživali se
i uživanje nastavlja. Opet, ostaje mi nada da bi tribalo bit drukčije,
tek toliko da se u smrti izjednačimo, bar donekle.

Tebi mladi, tihi čovječe neka je mir vječni ili bar prestanak ovozemaljskih
patnji na koje nisi mogao osobito uticati.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>