06

utorak

veljača

2018

Ni u smrti

"Bilo bi mi drago da se nemaš di parkirat", rekla sam
svom vozaču kad smo bili nadomak mista rođenja i
zadnje stanice pokojnika. "Znan šta oćeš reć i ja bi,
samo mi se čini da je sve prohodno". Osjetila sam da
mi dolazi ona "knedla" i ništa nisan odgovorila, parkirali
se, izašli i zaputili do mista di je obitelj, malobrojna.
Tako je to, rođen u jadu, rano osta bez roditelja, a baš
nisu ni bili neki uzor. Momak je dobro učio, no, triba
radit, ostatak obitelji bez prihoda, bolest se uvukla, a ni
krivi ni dužni. Odužijo se i Domovini, a ne vidin baš one
počasne straže, tek jedan uniformirani sklapa zastavu s
lijesa, opalit će tek rafal da se zna kako je bio jedan od njih.

Pedesettri godine, da je barem njih proživio barem na granici
izdržljivosti..., ne, njemu je baš bilo neizdrživo i otišao je u
tišini kako je i živio. Sin gimnazijalac i invalidna supruga stoje
i nijemo uzvraćaju hvalu na sućuti malobrojnih sućutara. Čak
se ni župnik nije pritrgao u izgovaranju molitvi i hvala za pok.

Kod nas su ispraćaji nažalost česti i običaj je da barem jedan
član obitelji isprati pokojnika, i onda kad nije rod ni blizak prijatelj.
Mala je sredina, svi se poznajemo i red je, a ovdje izgleda nije
niti taj red odigrao. Tko si ti, mali, beznačajni, s minimalnom inv.
mirovinom, a ostatak obitelji sa socijalnom pomoći, šta ti meni
značiš u životu, kakve si tragove ostavio...? Kao da ljudi ne žele
da ih se vidi kako su ga uopće poznavali, osim malobrojnih susjeda,
a malobrojni su jer se većina odselila tražeći kruha mimo siromašnog
krša. Tu ostaje samo onaj koji mora ili je baš veliki entuzijast koji
misli da će ostankom prominiti lice svog rodnog kraja.

Kud god da su mi misli lutale ovog hladnog popodneva, čekajući da
se tijelo pokojnika položi u skromnu grobnicu, stalno mi se vraća ona
kako smo u smrti izjednačeni. Zaključila sam, ne prvi put da je to laž,
istina je samo da svi moramo umriti, a sve popratno se jaaako razlikuje.

Na nekom drugom mistu..., ako..., kakva li su pravila, stalno me prati
sumnja da se patnicima patnja nastavlja a onima koji su uživali se
i uživanje nastavlja. Opet, ostaje mi nada da bi tribalo bit drukčije,
tek toliko da se u smrti izjednačimo, bar donekle.

Tebi mladi, tihi čovječe neka je mir vječni ili bar prestanak ovozemaljskih
patnji na koje nisi mogao osobito uticati.

<< Arhiva >>