15

ponedjeljak

siječanj

2018

Može i gore

Ima li razlike kad se osoba zalije alkoholom i kad ima
fibru? Ne znan, nikad u životu nisan bila pijana osim od
ljubavi, a i to je bilo daaaavno. Fibra, buncanje, osjećaj
hladnoće a u kući temp. 30..., skoro, dok ne izjednačim
kućnu i tjelesnu neću bit mirna, jedna drugu će dotuć.
A dobro je, šta bi da san pala sa skala i polomila se, ili
da san fasovala upolu livog plućnog krila, to mi je vrlo
osjetljivo..., sve je to gore od fibre, osin šta si u glavi čist.

Jesan li danas izlazila..., čini mi se da jesan a ne pantin
kud san išla... Aaa, da, platit račune, a kako nikoga nisan
srila..., čudo, napravin cili km i ni duše, čak ni tila ne srito'.

U ovom mistu triba nešta napravit po pitanju razni obnova
a među njima je i demogravska, ne more više ovako. Čeljade
izađe vanka, nedajbože da frcne, posklizne, nema mu niko
dat ruke, a do lani se koturalo ljudi po mistu, pozdravljali se,
zvali se na kavu ili neko drugo piće, u nas se kaže na kavu.

Ako ovako nastavi odumirat, a imam i dokumentirano, iz usta
pogrebnika, u ove tri zadnje godine umrlo više od trista, a rodilo
se deset puta manje, stra me i reć koliko. Kako je krenilo ostat
ćemo među zadnjima, ko zna, možda nas neće imat ko ni zaprpat.
Dokle nami dođe zadnja ura ovo mladosti šta je ostalo već će
trajno kampirat u Minkenu ili Dublinu, možda nan samo "čestitku"
pošalju.
Ajme meni šta san išla vanka, sad se stra uvuka ume, ili je to od
fibre ili velike brige za budućnost našeg mista. Dobro znan da se
na silu ne pravu dica, da babe ne rađaju, samo dobiju fibru, a znan
da uvik može gore.
Iđen sad na svoju ruku uzet jedan antibibliotik i zalit ovin svojin
travurinan, more bit da za koji dan buden trun suvislija.

14

nedjelja

siječanj

2018

Kokoš naša svagdašnja

Makla san se u ovi kut samo da ne gledan utakmicu, tek
kad čujen dreku okrenen se i pitan supatnika je li naši vode.
Ne mogu ja to, nika san ositljiva duša, puno se snervan kad
vidin da ne iđe onako kako bi nami odgovaralo.

Maloprin san izvadila iz friza komad kokoši za sutra, ne bi
tila da je ujutro moran šokirat vrućon vodon da se odledi.
- Koja je pozicija, pita dežurni navijač.
- Glava, vrat, uši, iznutrice, nogice, rukice..., eeej, mi ćemo
postat pravi iznutricionisti ako ovako udarimo po iznutrican.
Ne sikirikaj se, bit će sutra nešto lipo stoput viđeno.

Od kad znan za se prate me kokoši, u dičinjoj dobi mater je
gojila kokoši, naligala kočke, a ne mogu se baš pohvalit da
je kokoš bila česta na stolu. Obično bi joj mater zavrnila vraton
kad bi kogod nenadno doša, ili u najbolje za nekoga sveca.
Bitno je da san uredno pribrojavala piliće, nadzirala kočku koja
bi me ponekad čoknila ako san bila napadna na njenom terenu.

Kad san stasala, kokoš više nije bila nešto šta prosječan naš
čovik ne bi moga kupit za ručak, počele su kokodakat u svakon
dućanu. Nikad in se nisan prilagodila i jedva san čekala priliku
da oden u matere i očepušan jednu prpalicu, domaće je domaće.

Dolaskon u ovo naše malo misto opet san bila u prilici držat koke,
to je bilo u vrime kad nije bilo strogo razgraničeno u šta spadamo,
selo, grad ili nešta trećo. Dok je odluka o statusu donešena, ja san
se načerupala perušine i moja dica bi znala reći da će prokokodakat
koliko kokošetina pojidu. Željni bili one logorašice iz dućana, one šta
je ko zna koliko puta zamrznuta, odmrznuta i obratno. Tribalo mi je vrimena
da ih podučin kako je domaće, domaće i najbolje, danas sami to traže.

Nakon višegodišnje pauze nedržanja peradi u grackoj sredini, okolnosti
se mrvu izminile i moja dica odlučila namaknit mlade kokice i pivčiće i
na jednoj zgodnoj lokaciji (van gracki zidina), uzgajat ranu za se.
To su moja dica, dašta će nego i materi donit, a ja najvolin, ko prava
iznutricionistica iznutrice i nogice. Tako se peradarska industrija u malom
cili život provlači kroz moje prehrambene mehanizme.

Šta se mene tiče, u Očenaš bi slobodno mogla unit novu stavku ili zaminit
staru, pa bi umisto "kruv naš svagdašnji" stavila "kokoš naša svagdašnja",
teletine nigdi.

13

subota

siječanj

2018

Prebiranje

Kratki su dani
a duge noći
na oči sanak
nikako doći
da mi je znati
o mili Bože
koliko će durat
koliko se može
danju loviti
sunčanu bljeskalicu
a noću prebirat
životnu bilježnicu
čim se pojavi
sunce me liječi
a noću duša i tijelo kmeči
sad mi je dobro
dok sarma gogolja
probudi se namah
životna volja
ne slušam vijesti
tek glazba se čuje
a mladost iz daljine
podsmješljivo odjekuje
mašem ti, kaže
nema me više
uprti što imaš
samo nek se diše
neka me, rekoh
važno je hodati
i neki slatki
začin dodati
duge su noći
one će proći
sunčani dani
opet će doći


Ljudi u odijelima

Skupljam odrezotine hortenzija
pažljivo ih sortiram na hrpu
možda ostavim koju jaču granu
za izrastanje novog izdanka
već sam u proljeću
nadajuć se kako ću uljepšati vrt
napraviti neki novi raspored

Pred kućom se zaustavlja terenac
dva nepoznata čovjeka izlaze
u odijelima s fasciklama
odijela i fascikle ne slute na dobro
tresem ostatke drvaca s ruku
znatiželjno gledajuć pridošlice
moj supatnik silazi sa skala
odgađa rezidbu puzavica do daljnjeg
zove ih da uđu
stalno mu govorim neka bježi od nepoznatih
možda su neki prevaranti
nisam se prevarila
odmah na vratima iznose ponudu
o nekom ekstra povoljnom osiguranju
a dobro znam da se naše godište ne osigurava
dala sam im do znanja u kojoj smo fazi
a oni uglas u nekoj frazi izgovoriše
da su baš nas izvukli iz okvira
žele nam osigurati dolazeće dane
tek uz malu naknadu
nas dvoje dvije tisuće kuna
isplati vam se ima računa, kaže veći
a ja se ne mogu oteti sreći
što još toliko baratam glavom
uredno ih otpravim
uz samo usputnu ponudu za piće
glatko odbiše
nakostriješeni odoše
do neke nove adrese
manje pribranih s popisa naivaca

11

četvrtak

siječanj

2018

Cila buka zbog "šarafa"

Tek sam se uključila u nebulozne vijesti i izjave mjerodavne likice.
Nešto su bili govorili kako je tamo neki župan opandrčijo svoju
ženu, biće da mu je prigovorila radi ljubavnice. Ja o tomu ne znan
ništa više nego je pisalo i viđeno na TV ekranu, pošto kupljeno po
to i prodano. Sićan se samo kako je Mara na početku govorila da
joj je sve uzalud, svakako se zna ko će otpagat, pa povuci potegni
ona povukla. E, nisan joj kriva, tribala je prije promislit koga će
optužit za zlostavljačinu. Kakva je to ona žena kad ne poznaje i ne
priznaje prioritete i prioritetne osobe u svomu životu, zna li ona da
ako tako javno obznani da je mužu prigovorila i zato dobila po gubici,
da će taj isti muž biti ocrnut u svojoj stranki koja je rani kruvon i ostalin
blagon nebeskin? Očito da je i sama shvatila pa je sve lipo stornirala
ko knjigovostvenu grešku, tako i valja. Dobro je rekla Nada naša ženska,
to je obitelj, to je dinamika, misleć valjda na dinamiku, sad ću te ošarafit
pa ću pojubit ošarafljeno misto. Mene ničega nije stra kad se mogu
nadat u Nadu, općenito mene više ničega nije stra, nastavljan spavat
s oba oka otvorena plus oćale, jer kad vidin s koliko žara žari Nada nama
ženan u korist, pripušćan se snovin.

A i ne znan šta se od svega pravi slučaj, pa šta ako je čovik na takom
položaju naša ljubavnicu, izazovi su to veliki, koja bi mogla odolit nakom
šarmu. A žena mora bit na to ponosna, ima položaj, dobru plaću, a oće ga
i druge žene, di ćeš veće sriće. Ne znan kako je nju mater učila, je li da
lipo bude podložna svomu čoviku ili da diže glas i to javno?
Ne znan više, sve su to kriva ova ženska prava, nu, koje vidijo žensku
davat prava, otkad je to došlo sve je nistrmo krenilo. Lipa ona vrimena kad
je čovik u društvu lipo prilipijo ženi "aplauz", a ona uši po sebi i muč, valjda
zna da je ne bi zapljusnijo da nije izazvala. Nema više toga, ove bi mlađe
tile mužove da ih gladi perušinon..., srićon, uvik u društvu postoje snage
koje će to suzbit u startu i vratit nas tamo di nan i je misto, neću reć di.

09

utorak

siječanj

2018

Znati, moći, htjeti

Samopouzdanje je polazna osnova za "naslov", tko ga ima
pjevala mu majka, a mi ostali..., u prndec, nema napretka.

Čovjek zna onoliko koliko je naučio i koliko je upio od onih
što su dobro naučili. Kad sabere neka znanja potrebno je
uključit mašineriju i to svoje znanje obrnit bar sto puta više.

Moći..., to ne ovisi o nama samima, moći polazište crpi na
psihičkoj i fizičkoj snazi, ako čak ima jedno i drugo, zna se
ispriječiti nešto ili pak te nešto pogura da možeš.

Htjeti..., koliko puta čujemo za nekoga, bio on dijete ili stara
krbelina..., "on može ali neće, da je htio koliko je mogao gdje
bi mu kraj bio". Ima nas ili vas koji svoje mogućnosti nismo
iskoristili a mogli smo. Evo gledam sebe, koliko sam posla
mogla okrenuti ali nisam, a možda i nisam mogla, bar se znam
opravdati, to mi je glavna. Uvijek nađem razlog zašto nešto
nisam htjela a mogla sam..., šuplje priče.

Na zadnjoj bar trećini životnog puta (kad bi živjela cca 90+), sam
zaključila koliko sam promašaja napravila, objasnit ću:
Čim se pojavi nešto novo ja jurnem, baš bih to mogla, hoću, istina,
možda mi nedostaje ono prvo..., znanje, no, Bože moj, naučit ću
usput. Dođem do neke faze i shvatim kako to i ne ide, odustajem,
iako odustajanje mi nije glavna crta. Nakon silnih pokušaja, "udaranja"
u posliće bez posla, shvatila sam da je u životu najbolje raditi ono što
voliš, što zatvorenih očiju odrađuješ, a drugo batali. Šteta samo što to
nisam shvatila i prihvatila davno prije, moguće da bih nešto i odradila
od A-Ž i to uspješno. Šteta što sam krajičkom oka gledala na one koji
u svakom trenutku mogu sve od ovoga svijeta i to sve petica, misleći
da mogu i ja, zašto ne. Možda ni oni ne mogu ali imaju samopouzdanja,
vjeruju u sebe više nego u rezultat rada, što ću kad sam ja samozauzdana,
a to i nije neka osobina. Detaljnom analizom utvrđujem da sam u svom
životu s guštom samo mijesila, a kako je to bilo onako, tek iz gušta, taj
posao je za moj kućni budžet ostao samo kao trošak, do dana današnjega,
istina, na zadovoljstvo dragih mi osoba. Valjda i to nešto vrijedi?

U pravom trenutku je potrebno ukomponirati znanje, moć i htijenje, možete
sve što znate, možete i hoćete, mladi na vama je red.

06

subota

siječanj

2018

Divota rose

Izlazim na pedesetmetarsku šetnju bez kišobrana, a sitna
rosa me miluje po licu. Kažu da je to dobro za ten, zato
izbacujem glavu i dopuštam rosi kompletan kozmetički tretman,
nikakvi saloni to ne mogu promijeniti. Razmišljam o divoti rose,
na malo drukčiji način nego je Vjekoslav Kaleb razmišljao dok
je pisao "Divotu prašine". Sjećate se sigurno osnovnoškolske
lektire, gdje dva mlađahna partizančića prolaze kroz sva ratna
zla da bi došli do Štaba, pamtite sve ono što su usput prošli i
kako su ih na kraju jadne i iscrpljene odnijeli na nosilima do
odredišta. Ne pamtim baš svaki detalj, davno je to bilo, mislim
na čitanje lektire, samo me ova jutrošnja rosa i njena divotna
učinkovitost, bacila na skroz drukčija razmišljanja, a to svakako
nije kozmetički tretman.
U svakoj sredini postoje ljudi koji prolaze kroz "ruševine" da bi
se dočepali izvora osnovnih životnih potreba, nerijetko su to kontejneri.
Jučerašnji izlazak u dućan mi je potvrdio kako i ovdje, kod nas,
ima onih koji pružaju ruke prema kontejnerima, sramežljivo se osvrćući
da ih netko ne primijeti. Najčešće iskapaju plastične boce, hranu ne
izvlače, barem ja to nisam vidjela, a postoje i one kutije po dućanima
u koje se ubacuju namirnice koje idu ondje gdje treba.
Veliko branje je baš u danima rose, lagane kišice, prolaznici su rijetki,
sloboda djelovanja veća, za njih to je zaista "divota rose", a kad dođe
ljeto, kad sunce toliko prži da je gotovo nemoguće koračati vrelim asfaltom,
oni revno, kroz "divotu prašine", otvaraju svoje "riznice" odakle će izvući
plastičnih boca od žednih potrošača i namiriti nužne dnevne potrebe.

Nepotrebno je govoriti kako netko dođe u situaciju da po rosi i prašini
traži izvor svoga preživljavanja, valjda nam je to svima jasno, pitam se
samo da li to vidimo, a ako vidimo da li pogled zaustavimo i djelujemo
ili pognute glave produžimo. Bilo bi lijepo diskretno prići, ponuditi pomoći
onoliko koliko možemo, uvijek možemo odbačene boce proslijediti na
adresu onih koji ih skupljaju. Sitno je ali nekomu znači, neka to bude
prvi korak.

05

petak

siječanj

2018

Bol

Ne podnosimo svi isto bol, nekoga boli više, plače manje
i obratno, ima onih što se ponašaju kao da boli nema, idu
dalje, rade gutajući bol.
Ne bi mi vjerovali kad bih se sada hvalila kako kod mene
nije bilo i nema boli, bilo, ima i bit će, samo vam i tu postoje
razlike. Bol glave, bol nakon trauma, bol u duši, bol u srcu,
plućima, gušterači, na kojoj god lokaciji da se nalazi, bol je bol.
No, postoj Bol gdje sve boli prestaju, k'o da si rukom odnio, tu
imam fantastično iskustvo. Bol na Braču je jedini Bol gdje se
ne osjeća bol, stoga, čim naslutite da bi moglo doći do boli,
hitro na trajekt i pravac na Bol, garantirano, sve boli prestaju.
Vjerujte, probala više puta, opet bi ali ne vozi trajekt.

04

četvrtak

siječanj

2018

Što ima novo?

Četvrti dan Nove a ne vidim ništa novo.
Ili ja slabo gledam, vidim, ili je baš sve po starom.
Sve samo prepisivanje od lani, u prirodi i društvu.
Ima li nade da se od starog napravi novo?

02

utorak

siječanj

2018

Poveznice

U Novoj smo, ne vidim promjena, južina je, raspoloženje
pada poput "afričke šljive" kad napusti ljekarnu. Utisci su
prebrani, svako druženje s normalnim ljudima daje nam
vjetar u leđa i poljuljano povjerenje u sve i svakoga se mijenja.
Ne možeš ništa suditi dok ne osjetiš, ne možeš voljeti ni
mrziti bez dobre osnove, ne možeš se izgrađivati ako ti fali
"materijala". To je baš ono što sam htjela reći a potaknuta
sam filmom o stanovitoj Giorgiji BYrd. Zanemarit ću sada
film, obratit ću pažnju na jednu scenu iz kuhinje, gdje vrsni
majstor dotičnoj demonstrira pripremu REPE. Repa je kako
on kaže, jedinstveno povrće, jedino koje kuhanjem postaje
bolje. Lako je ako ste dijete tartufa ili shitakija, ali repa je carica
povrća baš zbog svoje opstojnosti i dostupnosti baš svima.
Nevažno je kako ste s njom krenuli, bitni su slijedeći koraci,
bitno je kako će u konačnici izgledati, zahvaljujući začinima,
brižnom pogledavanju i miješanju, zahvaljujući nama.

Mogla bih nas poistovjetiti s mladom, neobrađenom repom.
Dođemo na svijet sirovi, neobrađeni, materijal koji vapi za
pravom "kuhačom". Koliko smo pojedinačno imali sreće, koliko
su nam dodavali ili smo sami dodavali "poboljšivače okusa",
koliko su nas "mijesili i dorađivali", i na kraju, koliko smo sami
pripomogli da naše tijelo i um poprimi respektabilne konture.

Baš sada, na ulasku u Novu godinu razmišljam koliko možemo,
bez obzira na "teže kuhanje" (nas starijih), poboljšati konačan
okus nas kao osoba. Kad osjetimo tragove žilavosti, uvijek postoje
sredstva koja će omogućiti mekšanje. Mekaniji i podatniji lakše
izlazimo na kraj sa sobom i onima koji su s nama voljom ili slučajno.

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se