31

nedjelja

prosinac

2017

Improvizacija u zadnji tren

Novogodišnja dočekuša je doživjela reorganizaciju, mlađi dio
društva se odlučio na snježni doček, a mi vremešniji još mirišemo
po kolačima koji će se naći na pladnjevima i vući do Tri kralja.

Doček su organizirali muški članovi ekipe, a nama je još ostalo da
nabacimo krpice i zakamufliramo nedostatke (ima ih) i na zijevanje
do nekog doba noći. Kažem zijevanje jer od plesa osim stiskavca
ništa, puno toga se promijenilo zadnjih par godina. Nema veze, bilo
je dok je bilo, plesalo se, pjevalo se, a sada, trajni mir.

Samo da vam kažem kako se može u zadnji čas improvizirati svečana
toaleta bez ijedne potrošene kune, a ni marke, kad sam već tu gdje sam.

Kad je donešena brzinska odluka o promjeni destinacije, prva je misao
bila što obući za "ludu noć,", neš ti ludila.

Kad se ženio sin našega prijatelja prije petnaest godina, kupila sam u
trgovini (svaštari) jednu zgodnu, malu, crvenu haljinu (turske izrade),
koja je obišla puno vjenčanja i svečanih prigoda. Svaki put je dobila
neki dodatak shodno situaciji i ja sam se osjećala baš kao u svojoj koži.

Dok je moj supatnik još radio, znalo mu se omaknut da me daruje s nečim
neobičnim što baš i nema praktične primjene, ali eto, hvala mu, imao je
volju. Tako je u jednom trenutku inspiracije kupio jednu torbicu, sva u ružama,
izgleda poput buketa, svaka ruža je posebno utisnuta, a i prostrana je, može
stati sve ono što mi treba za jednu večer; rezervne čarape, vlažne maramice,
obične maramice, osnovna šminka i nezaobilazna kožna tabakera, davni dar
moga ćaće svojoj posrnuloj kćeri.

Brzinski sam otvorila ormar, zgrabila haljinicu i jednu zlaćanu pašminu, također
davni dar moga sina, torbicu od ruža i naušnice od 20 kuna s velikim smeđim
kamenom to je zbog usklađenosti s dobro ugaženim ali pristojnim salonkama.
Pažljivo sam skinula jednu ružu, uokvirila broš koji sam zakačila na haljinu.

Frizura ručni rad, a nije ni problem složit ovo malo vlasi, haljina, dodaci, nabaci
osmijeh i idemo u susret ovoj, nadajmo se u mnogim segmentima boljoj godini.

Što se snježnog dočeka tiče..., hvala, ne bih, zadnje snježno iskustvo imala sam
prije nekoliko godina, kad smo čoporativno posjetili "sanjkalište" nedaleko od nas.
U nedostatku opreme poslužile su vreće napunjene slamom i krenuo je na vrećama
slalom. Dan za pamćenje i samo za pamćenje, gotovo je.

Ne dopustite da vas banalnosti kao što je nova odjeća odbiju od prijatelja i radosnog
druženja, puno je važnije što je u vama nego na vama. Sreća je jednostavna i samo
je treba uklopiti u svoj trenutak.
Rezime svih događaja slijedi u Novoj, a sada vam želim sretan zalet, ulet i let kroz sve
dane ove "obećavajuće" Nove godine:)


29

petak

prosinac

2017

Mama male Marine jucaja...

Bez nekih specijalnih zasluga, potrefilo me da se nađem u
susjednoj nam republici na jednoj gala večeri. Uglavnom su
tu bili moji dobri poznanici i prijatelji, a večeru su organizirali
neki dobro potkoženi bračni parovi (tri para), koji slove baš za
elitu u svom gradu a i kraju. Slabo se snalazim u tim društvima,
u startu imam neki blagi otklon, no što ćemo, srčano smo pozvani
i nismo mogli odbit, posebno što se poziv odnosi i na doček Nove.

Čim smo stigli u hotelski restoran obuzela me trema, kroz glavu
mi odmah prošlo kako ću upotrijebit onaj silni pribor za jelo. Ma,
gledaj oko sebe i kopiraj, ali mi je to prvi put u životu, nije nitko na
svijet došao skroz bontoniran, a nekog vraga sam u gotovo dva
dijela stoljeća i naučila.

Što se tiče toaleta..., nisu baš novogodišnje, nisam previše ni
odudarala ili sam se bar tako osjećala, odavno tomu ne pridajem
osobitu važnost. Važno mi je da me ništa ne steže i da me ne žuljaju
postole.

Ne prvi put shvatila sam što je novokomponirana elita, markirana odjeća,
torbice u vrijednosti moje dvitri mirovine, šminka, frizura, nokti..., sve to
majstori odrade na damama, kod mene je sve u vlastitoj režiji.
Sjela sam i budnim okom i još budnijim uhom pratim, da ne bih Božesačuvaj
promašila nešto, ipak moram biti u skladu s trenutkom i društvom.

Naoko, površnim pogledom prijeđem po ekipi. Jedna dama, četrdesetak godina,
tako je snažno ispuhala nos da je meni bilo neugodno. Nitko nije ni trepnuo,
ništa neobično, očito. Vidim tu i finih manira, neusiljenih, ali je očigledno
da se svi trude ostati na visini zadatka, ono..., pije na slamku, uzima male
komadiće i diskretno stavlja u usta, a čim nije pod lupom, nadoknadi i
brzopotezno trpa, ne bi da će nestat.

Hrana prvorazredna, usluga također, nemam što dodat ni oduzet, a malo
pomalo, društvo se počelo opuštat i lakše se diše.

Jedna vragolasta mlada žena obrati se djevojčici od 4 -5 godina...; "kako
se ti ono zoveš, koliko imaš godina, slušaš li mamu i tatu...?" Mala odgovara
bez treptaja, otvorila se, a još kad joj mi uputimo osmijeh ohrabrenja, nastavlja.
"Slusan, slusan, a nekad bas i ne slusan a kad ne slusan mama me stavi u kaznu."
Iva, tako se zove ova mladica s pitanjima, priupita: "Pa dobro, di te mama stavlja
u kaznu, je li klečiš na kuruzi ili...?" Curica, Marina otpoče priču: " Mene mama
posaje u moju sobu, ja mojan tamo bit dok se oni ne odmoje, onda mogu izac.
Jucej san jutija mamu pa me posjaja a ona ce se odmojit. Ja se igjaja, igjaja,
dosadijo mi i ja pjoćijija..., auuu, moja mama juca tatinu cunu. Buzeboje san
utekja u sobu." Kako je curica pričajuć postajala glasnija, gotovo cijelo društvo
za stolom je čulo priču o "ručku". Svi su podvili glave i upražnjavali onaj smijeh
što se ne čuje. Dok je malena nastavila o pedagoškim metodama svoje mame,
dva mlađa para se podigoše i uz tihu ispriku napustiše društvo. Tek tada je
nastao smijeh uz komentare kako će oni umjesto večere "jucat". Ne ulazim u
motive mladih parova, neka uživaju, čujem da im bake čuvaju djecu pa mogu
što hoće i žele.

Večeras ne idemo nikud, ostaje priprema za doček Nove, valja dat domaćici ruke
za pripremu spize, a mi se opet nalazimo sa sinoćnjim društvom, očekujući ništa
manje od dobre zabave. Kad Blatina udari u glavu nema više uštogljenosti i
shvatimo da smo ispod kože svi krvavi.

Do susreta u Novoj, ostajte u zdravlju, maksimalno koristite sve ono što vam je
život stavio na izvoli, samo vi mlađi pazite što i kada ručate kad su djeca blizu.

SVIMA VAM SRETNA I U ZDRAVLJU PROVEDENA NOVA GODINA:)


















27

srijeda

prosinac

2017

Neiskorišteni talenti

Kad je tamo davne godine Bog metnijo svoj pečat na moj
dolazak, uz pečat me podario mnogim talentima. Problem
se pojavio na samom početku..., di ću ja u onom sirotinjskom
selu razvijat te dobrobiti, pa čim bi se s nečim uvatila u koštac,
sto nejednaki...,"eno je pravi se, eee, neće ta na dobro izać,
meće se svugdi di joj nije misto i slične "ohrabrujuće izjave.
Moja mater nije bila sklona da ja buden mimo svit osin šta me
stalno gurkala na učenje, nešto je u knjigi vidila puno iako joj
nisu prolazile kroz šake. Ćaća je knjigu ljubio i guca sve šta bi
mu se tiskano našlo na dohvatu i hvala mu na tomu.

Ko dite san uvik govorila da ću bit pivačica ili glumica, ovo drugo
mi se više sviđalo, mogla san bit šta me volja a opet ostat u svojoj
koži. Učenje napisani uloga nisan volila jer ih je tribalo biflat napamet,
a do danas nisan uspila bez zvirkanja izrecitirat pet pisama. Zato
san pribjegavala improvizaciji, tako san u 3. osnovne ulogu u jednon
skeču skroz obrnila napisano, a momčić koji je glumijo smenon je
dobijo po kostima zbog negodovanja. To je izazvalo veliki pljesak i
smij do suza, a moja uloga je ostala zapažena.

Osmi osnovne, Božić, pop koji je tada bijo na župi tražijo je od nas
dice da se ponašamo ukalupljeno i to je kod mene izazvalo traume
koje do danas pamtin. Sve je moralo bit po PMS-u, a ja to nikako nisan
prihvaćala. Svejedno, za božićnu priredbu san dobila ulogu Gospe.
Mater mi je posudila svoju pašminu šta joj je pok. ujac donijo iz Belgije,
a ona je čuvala ko oči. Rodica mi je posudila svoju nebeskoplavu veštu,
bila mi je par brojeva veća, ali san to kamuflirala pašminon. Odma u
startu, Josipu san dala direktive kako se triba ponašat, a on onako tih
kakav je bio slušao sve bez pogovora. Bilo je tute anđela, pastira, kraljeva,
bilo je sve onako kako smo naučili na vjeronauku. Pop je izričito naglasijo
da moramo svoje uloge odigrat točno onako kako je napisano, da slučajno
nekomu nije palo na pamet da izokriće tekst.
Naravno, meni je toga puno promaklo, osjetilo se na samom početku. Kad
je ona beba šta je tribala biti Isus (a donijo jedan čovik svojoj ćeri iz Njemačke)
počela plakat, ja san brže-bolje uzela šipkicu i maloga pucnila, pop me prostriga
kroz naočale, no, nisan se dala smest. Vatra koja je bila improvizacija nikako
da zaplamsa, uredno san se sagela i počela puvat šta je izazvalo smij kod
publike, a nadležni je negodova. Kad se ni nakon moga puvanja vatra nije
rasplamsala, potegla san Josipa pod rebra i rekla glasno: "za ništa te Bog nije da,
ili uzmi maloga da ne plače ili loži vatru, ne mogu ja sve sama. Mislin da bi
me u tom trenutku pop najrađe izbacijo vanka na snig, ali šta će, ne može radi
svita, a svit je bijo oduševljen, aplaudirali su, smijali se, a meni je to i bijo cilj.

Nakon te uloge pristala san glumit, istina, u improvizaciji san i dalje jaka, ali
san se odmakla od "dasaka", taj talenat je potabunjan dolaskon prvog klecanja
kolina mimo crkve. Dolaze drugi dani talenti do izražaja, opet problem, šta god
uzmen u ruke nađe se neko jači da baren komentira:"kojeg vraga sad to radiš,
mogla si..., šta stalno misiš, ko će ti to ist, šta ga toliko lickaš (čišćenje je u pitanju),
mogla si to malo..., tako do dana današnjega. Bog, gledajući odozgo, šta mi je
sve ponudijo a od otoga ništa, sigurno je sebi u bradu promrmljao: "kako san
moga bacat bisere prid...", onda se siti da ja i nisan baš svinja, ali što se bisera
tiče tu je negdi. Neman sad vrimena, a ne mogu ni kljovat pa ne mogu istaknit
koje san sve talente imala..., a odoše u vitar.

Opet se pitan koliko Bog ima veze sotin, koliko okolina, a koliko ja sama, mislin
da je ovo zadnje. Kad bolje promislin neka mene ovako neiskorištene, da san ja
sve to iskoristila, razvila, bila bi svjesko čudo, ovako..., polako sa sviton do čempresa.

25

ponedjeljak

prosinac

2017

Čestitka

U ovom trenutku bih poželjela slike, nećete vjerovati..., sebe,
a kako ih nema na uvid, zamislite me radosnu i raspjevanu,
u spremanju na ručak kod svojih najdražih. Oslobođena današnjeg
kuhanja, potrudila sam se barem slasticama pojačati božićni ručak.
Vole svježi materin kruh, vole rožatu i ružice mokre, ne znaju da će
im sa mnom stići i dodatak, volim slatka mala iznenađenja.

Radujem se sunčanom danu i novim kućnim papučama, radujem se
što ovo pišem, radujem se što i vama svima, koji dolazite ili ne, mogu
poslati kapljice radosti uzrokovane običnim, malim stvarima.

Onima koji slave iz vjerskog uvjerenja ili onima što poštuju svoje
tradicijske vrijednosti, baš svima želim u ovom sunčanom božićnom
danu, radost u srcu, mir u obiteljima uz začin ljubavi.

SVIMA ŽELIM SRETAN I BLAGOSLOVLJEN BOŽIĆ:)

22

petak

prosinac

2017

Godišnji ispit savjesti

Listam godinu, dan po dan, pratila sam zbivanja u društvu,
pratim svaki svoj korak, inače bih pala... Baš to, praćenjem
vlastitih koraka manje su mogućnosti padova, kod pojedinca
i grupe, kod vladajućih, kod onih što vladaju iza zavjese.
Ove blagdane sam pomalo tužna, inače nisam, rijetko sam
tužna, tuga truje čovjeka bez milosti, treba navući osmijeh,
ljekovit je premda množi bore na licu. Neka bora, neka se
bore s osmijehom, a osmijeh pobjeđuje.

Tužna sam zbog smanjene radne sposobnosti, a htjela bih,
baš bih htjela, ako treba okrenuti zemlju, iako sam svjesna
da je teže okrenuti "ploču", jaje samo zakoturaš i ono ode.
Mislila sam da zemlja nije ploča, svašta sam ja još mislila, ali
ispada..., potpuno krivo. Ne snosim krivicu jer sam tako učila,
bez nekih znanstvenih, dubinskih analiza, no, Bože moj, zar
ste svi vi znanstvenici. Znam da mnogi imaju puno šira znanja
o zemlji, o našoj galaksiji, kao i o ostatku Svemira, znaju, ali
baš to svoje znanje ne žele dijeliti s običnim pukom, što će puku
znanje, bolje da manje zna, lakše se može "mijesiti".
Svi mi znamo kako na svijet dolaze djeca i ostala živa bića, no,
kad nas dijete priupita, znamo koje odgovore stavljamo na pladanj,
ili je roda, ili neki sretni svežanj pao s visina, ili..., dijete u početku
povjeruje, malo pomalo počinje uključivati mozak, preispituje.

Zavidim ljudima koji bezrezervno vjeruju, u sve što im je ponuđeno,
nema pitanja, nema sumnji, ili jednostavno, svoj um ne opterećuju
tako banalnim pitanjima kao što je čovjek i njegov postanak, kao što
je zemlja ravna ploča ili ono što se kotura, svejedno im je, sretni su.

Mene su od najranijeg djetinjstva učili da sve počinje od Boga, pitanja
kao što su: "gdje je, kakav je, da li ga je itko vidio", završavala su sa
"šuti, heretik si i sl.". Zanimalo me, to traje do danas, kako nas Bog
dijeli, zašto netko čitav život provede u patnji, a drugima ide glatko,
zašto je ljudima uvijek malo, zašto iskorištavaju jedni druge, zašto se
obrušavaju svim sredstvima da bi drugima napakostili, pitala sam Boga,
molila da mi odgovori, da napravi neke izmjene..., uzalud. Da li je griješno
imati sumnje, da li je bogohulno preispitivanje "novih teorija o pločastoj
zemlji", a dobro znamo da je zemlja tek beznačajna točkica u našoj galaksiji,
a takvih ima tko zna...? Ako je griješno sumnjati u dobrohotnost duhovnih
vođa koji su uvijek i samo na strani onih od kojih im kruh dolazi i mnogo
namaza, onda sam za nekog od krugova. Moram li uvijek povlačiti "kočnicu"
kad treba propitati ispravnost postupaka vođa, civilnih ili duhovnih?

Vjerovala sam da nas Bog gleda isto..., naivno, po svemu sudeći strogo smo
podijeljeni, premda je Njegov Sin imao drukčija stajališta, pretpostavljam da
su i njegova ista, samo se negdje usput "prilagođavaju". Ljudi mijenjaju pravila
i tumače ih na način kako im odgovara, ovisno o statusu kojega imaju u društvu.

Eto, pitam se, kajem se za sve svoje kikseve, za sve svoje sumnje, kajem se
Bože moj što svakim danom sve manje vjerujem u tvoje nakićene, glatke i sve
neempatičnije ambasadore.

Da, sumnjam ponekad i u Tebe, možda i češće, ipak ti se obraćam, ono ljudski,
bijedno, "za svaki slučaj", a sumnjam jer nemam dokaza za ništa, sve je u usmenoj
i pismenoj predaji, a ni ta mi nije vjerodostojna, svaka rečenica iziskuje barem
toliko pitanja. Na tebi je da utvrdiš koliko je moja sumnjičava savjest vrijedna tvoje
pažnje, a što ću, običan sam čovjek, takva kakvu si me dao (ako to ima veze s tobom),
utvrdi, odluči, ali ako me bude u nekom drugom životu, molim te budi malo milostiviji
prema meni, kao i onima koje razdiru iste sumnje a neće to naglas reći.

18

ponedjeljak

prosinac

2017

Nije važno koji je dan

Kad sam bila mlada i zelena, sv. Tri kralja je bio blagdan koji
se u narodu zvao Vodokršće, tada je pop ili fratar išao po kućama
i blagoslivljao kuće. Sve redom, bez obzira što iz nekih blagoslov
nije nikad izlazio, ili barem ne onaj lanjski, a u nekima blagoslova
nije bilo bez obzira na škropljenje vodicom i molitve. To mi tada,
a dijete sam bila, nije bilo jasno i priznajem, nisam puno napredovala.
Moguće da je potrebno i nešto drugo poduzeti osim samog škropljenja,
no, nešto sam drugo htjela reći, a to su promjene u terminima.

Došapnula mi moja susjeda kako će fratar ove godine preduhitrit Božić
i blagoslov kuća obaviti ranije. Dobro, svejedno, kad god dođe, svakako
sam stalno "kućna". "Ajde ti mene isto zvrcni kad bude u našem kvartu,
nije zgodno da ti fratar dođe a kuća bombastična, a triban bar češalj kroz
kosu provuć", kažem joj, na što se ona nasmijala, valjda žena misli šta
se imam češljat, pa ne dolazi fratar zbog mene. Običaj je to dugogodišnji,
kad on dolazi svaka ćoša mora bit uglancana, na stolu se mora nać neki
kolačić, piće, a podrazumijeva se i kuverta, ono, ko fol gurnuta pod vazu
da ne bude uočljivo. Na sve sam mislila, ali kolače još nisam počela radit,
jesam, ali su planuli prije nego su se ohladili. Ma, nema veze, kao da je
njemu do kolača, ne fali mu ni "tičinjeg mlika" što bi naš narod rekao.

Opustili smo se poslije ručka, malo gledamo TV, vani urnebesno nevrijeme,
strahovali smo kako će nas jugo odnijeti na daleka prostranstva skupa s kućom.
Eto, ostali smo ovaj put slučajno, ne znači da ćemo drugi put biti takve sreće.
Oglasi se zvono na vratima, ja skočim od straha da koga ne pukne grom, jer
oko zvona voda, nabacilo sa svih strana. Nije nikomu ništa, ali on ulazi i s njim
troje djece, ne mogu ni kišobrane otvorit, mokri do kože. Prije nego sam se
počela u čudu krstit, on uleti, kaže po kojem je poslu (ne bi da ne znam), brzinski
izgovori što treba i odlepršaše hitno. Ništa nije okusio, nije ni sjeo, a kad sam
upitala kakva je to sad moda da je blagoslov prije Božića, on samo odgovori da
ima puno obveza i teško mu se uskladit. Ajde dobro, mislim se, zar je važno koji
je dan kad blagoslov ulazi u kuću.

15

petak

prosinac

2017

Možda upamtimo učinke mjera

Četrnaesttisuća ljudi u Hrvatskoj odlaze na oni svijet zbog posljedica
pušenja, a i natalitet je u rikvercu, vjerojatno iz istih razloga. Cigarete
poskupljuju i to će podebljat proračun, a kad se podeblja sve to ide na
račun onih što čekaju u redu za širenje obitelji. Jedno vuče drugo, a vi
koji pušite ugasite ove tvorničke, prijeđite na škiju, jeftinije, a ljekovito,
naravno, ako ne pretjerate s količinom. Za vlastite potrebe možete i u
pitar posadit, sve ovisi o tomu koliko dugo želite živjeti. Ja želim, kako
vrijeme prolazi i ne radi za me ta želja za životom jača..., naopako.

Tunel sv. Ilija, to vam je oni što spaja Zagvozd s obalnim pojasom, Vladinom
odlukom oslobođen je od svih plaćanja. Razlog hvale vrijedan, kad se
otvori sezona "Glumci u Zagvozdu" svi s mora će prelaziti Biokovo muktom
vožnjom kroz kamenite predjele, nadisati se svježeg planinskog zraka i
uzeti poneku porciju kulture, zar može bolje. Također će ljudi Zabiokovlja
uknjižit koju kunu prodajom proizvoda kućne izrade i ponekim najmom svog
stambenog prostora. Oni koji ne žele prespavati u Zagvozdu, u kasnim satima
se vraćaju prema moru, a onako, opijeni svježinom i kulturom, parkiraju u divnom
ambijentu tunela i svoj izlet začine radom na demografskoj obnovi.

Lijekovi za bolesnu djecu ili važnija ulaganja za život nacije? Ovo me podsjeća
na jednu zgodu koja se godinama prepričavala, kad je sin pitao ćaću da mu da
za marendu. Razumljivo, ćaća je imao prioritete pa mu je odgovorio "biži tamo,
snađi se, ako dam tebi nemam za cigare i kladionicu". Kao i do sada, oni kojima
treba snaći će se, iako se u ovom sličaju radi o visokim svotama.

Vladine odluke su od višestruke koristi, bit ćemo zdravija nacija s manje troška,
češće ćemo se voziti i svoje vožnje oplemenjivati djelatnostima prilagođenim
dobi onih što voze i onih drugih koje vozaju. Već ćemo mi pronaći sebe negdje,
a kad se pronađemo možda nam ostane toliko vremena i da upamtimo učinke mjera.

13

srijeda

prosinac

2017

"Ekipa za očevid"

Zbog "subjektivnih slabosti i objektivnih poteškoća", moje
kretanje se svelo na nekoliko stotina metara unutar stambenog
prostora i ono malo izvan kuće do prvoga dućana. Tako mi se
okrenule karte, a kad jedan period živiš na moj način, to ti postane
pravilo i nema odstupanja. Ispada da se žalim..., neee, ja sam
sasvim zadovoljna životom prvenstveno što sam slažući mozaik
zaključila da puno više ne mogu a očito da nisam ni zaslužila.
Stalno se osvrćem oko sebe tražeći one kojima je puno lošije,
koji su zakinuti od prirode i društva, ma svašta ja tražim, ali ne
mrdam guzicom da iz svog toplog brloga nešto učinim da bi
nekomu poboljšala, skroz sam se učahurila u svoju prividnu
udobnost. Također pričam o Božiću i blještavilu, a cijelu kuću
sam pretresla ne bih li pronašla tragove tog istog blještavila. Znači,
nisam ja drukčija od ostalih, nisam sad nešto produhovljenija samo
zato što nemam dovoljno novca da cijelu kuću i okućnicu nakitim,
osvijetlim, da sve zdjele, plitice i košare napunim blagodatima što
nam se nude, nisam drukčija, samo mi ne može bit. Drugim riječima,
poput mnogih, licemjer sam koji se liječi napisima o ljubavi i dobru, a
u ćošku svoje malograđanske svijesti tinja želja da moj dom bude
šljašteći i trpeza za sliku i priču. Eto, to sam i nije to sve.

Kao što rekoh, malo se krećem a da se i krećem sve se da obići za sat.
Ostaje mi zadovoljstvo primanja onih preostalih prijatelja i dobrih znanaca
s kojima proćaskam za onih kratkih izbivanja iz kuće. Tada sebi odajem
"priznanje", kako sam ona obična članica "ekipe za očevid" našeg malog
mista. U iznimnim situacijama komentiram ljude u negativnom kontekstu (oni
na vrhu su iznimke), oni su ipak plaćeni da rade za naše dobro i smatram
svojom građanskom dužnošću ukazivati na propuste. Dakle, od mene nikada
nećete čuti da govorim loše o susjedima, prijateljima, poznanicima, ali..., pazi
sad, čim krene priča, pretvorim se u uho i kao nezainteresirana upijam podatke.
Ponašam se poput detektiva iz serija koji prikupljaju svaku trunku prašine ne bi
li stvorili sliku o počinitelju nemilog zločina. Istina, ovdje nije riječ o zločinama,
tek o sitnim ljudskim propustima koje malo mjesto drži pod povećalom.

Svi su uvjereni kako sam lišena svih ljudskih zločestoća, ogovaranja, a u meni
se krije ona tipična članica "ekipe za očevid" kojoj ništa, ali baš ništa ne promakne.
Jednostavno, volim čuti, volim vidjeti, istina, ne komentirati, no, ljudi moji, imali
puno razlike.

Stoga pod punom moralnom i krivičnom odgovornošću priznajem; čak ni Božić
ni meni, kao ni većini ljudi nije prilika da bih se potpuno produhovila, više mi je
prilika da pokažem svoja kulinarska i paketoumotavajuća umijeća, na divljenje
onima koji će me počastiti svojim dolaskom. Treba li mi još i ispovijed?

12

utorak

prosinac

2017

Duh, duhovnost komercijala

Primiče se laganim koracima
ove godine opet
po istom poslu
a malo tko da shvati
vidim kuglice
šljokice
vjenčiće
prepune police koje se samo dodiruju
zaobilaze
u velikim košarama bakalar
vakumirani
kažu original norveški
cijena... bagatela
dvjestoosamdesetkuna za kilo
a ne otkidaju
može samo u komadu
kako Badnjak bez bakalara
kako Božić bez neke pernate živine
torte s orasima i čokoloadom
keksića
kako ćeš otvoriti vrata čestitarima
onima koje očekuješ
a možda ne dođu
glupa pitanja
ništa nije važno
osjeti samo ljubav prema bližnjima
može i onima na daljinu
unesi sitna zrnca radosti u rad
odmor
zabavu
raduj se
ne mora biti pet do deset slijedova na stolu
samo s radošću pripremljeno jelo
za svoju obitelj
za slučajne posjetitelje
možda i čujemo lagane korake dolazećeg
neka nam se barem pričini da je tu
ne bi li sve dobilo unutarnje svjetlo
kao konkurenciju silnom vanjskom blještavilu

08

petak

prosinac

2017

Potpisi za "haubice"

Opet sam zakasnila na diskusiju, a baš sam imala
prijedlog s kojim se unaprijed ne slažem.

Slučajno sam imala iskustvo s "haubicom" (topom),
ili kako se već to ubojito oruđe vabi, pa mogu o tomu
nešto prozboriti.
Odradila sam nepun mandat kao "top" (ne model), pa
kad sam u pomoć prizvala svoju svijest i savjest, dadoh
ostavku na sve dužnosti i vratih se među "obične" smrtnike.
Dubokom analizom sam ustanovila da ja ne mogu na tom
polju dati što mnogi daju, čemu onda zauzimati prostor, eee,
kad bi tako bilo na visokim instancama, gdje bi nam kraj bio.

Stoga predlažem jedan već viđen model biranja, a to je
preferencijalno glasovanje. Zainteresirani neka skupe potpise,
daju nadležnima liste i tko dobije više glasova sjeda na tron.
Uvjet bi trebao biti, ako izabrani u zadano vrijeme svojim radom
ne zadovolji bazu, ustupa mjesto slijedećem. Ovako, kao djeca
u vrtiću, nikako se dogovorit, bojim se da ne dođe do nemilih
scena, a to nam uistinu nije potrebno.

Nisam baš sigurna da će se moj prijedlog uvažiti, možda vam se
ne čini ni dovoljno ozbiljnim, premda sam smrtno ozbiljna.

Na kraju, nameće mi se pitanje, kakva je tek bitka za mjesta u
Saboru ili negdje drugdje gdje se za nekakav, nikakav rad dobije
i prikladna naknada, ni slučajno minimalac? Čini mi se da karijera
pa makar i ova ovdje, jaaaaako puno košta. Živili u miru i slozi!

06

srijeda

prosinac

2017

Sv. Nikola mi došapnuo

"Proizvođači sojinog mlijeka muku muče s pronalaženjem
zaposlenika koji znaju pomusti SOJU."

Prolaze mrtvačka kola ulicom. Naiđe kostur i vikne... "Hej taxi"

Oglas na školskim vratima:

Učenici sedmih razreda u petak, u 19 sati izvest će Hamleta u
školskoj dvorani. a pozivaju se roditelji i prijatelji da svojom
nazočnošću uveličaju ovu TRAGEDIJU.

Muškom rodu nije preporučljivo uzimati kalcij u većim količinama,
jer postoji opasnost od stvaranja čvrste opne na jajima.


Svim Nikolama, Nikšama, Nikolinama, Nikama i Nikicama želim
sretan imendan, a moreisvimvodamaplovcima sretno uplovljavanje
u sigurne luke.
Ujedno se prisjećam najdražeg Nikole u momu životu, pok. mu vječni!

03

nedjelja

prosinac

2017

Posljednja želja

Fata na umoru, došli joj u posjetu i nametnu se pitanje
oproštajnog govora na đenazi. "Fato, de bona reci šta
bi ti najviše volila da ti bude u govoru," nevoljko upita
jedan član obitelji.
"Pa već kad pitaš, najviše bi želila čut: ENO JE MRDA."


02

subota

prosinac

2017

Velike istine

Ne vjeruj ženi koja laže!

Svaki plaćeni račun smanjuje život za deset minuta,
a hajka na pušenje i pušače.

Tko rano rani sam u nju upada.

Tko visoko leti neka ponese padobran, ili bar kišobran.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>