20

petak

listopad

2017

Žensko dostojanstvo

Po onomu kako su me tesali žena mora, žena treba, žena ne smije,
od mene ne bi ostao ni "vijar duše". Zato sam uzela svoj život u svoje
ruke noseći naravno i ono tesano, nije lako iskorijenljivo. Jedna od
životnih mudrosti moje majke je bila da ne dopustim da me dodiruje
komu se prohtije, "ošarafi ga odma", rekla bi, računajući da dodiri
dolaze isključivo od muške populacije. Kako inače ne volim nametanja,
kako stavova tako i dodira, tu sam je poslušala i bila revna.

Osmi razred osnovne, većina curica već ima ženstvene oblike, a ja ko
cvrčak, mala, žgoljava, nigdje me nema osim u govoru. Vesela, raspjevana,
društvo mi je bilo miješano, žensko-muško, nisam imala predrasuda.
Momčići, od kojih su neki bili stariji po par godina, rado bi posegnuli za
nekim od ženskih atributa, zanimljivo, većina njih se nije bunila. Jedan
mladac je često bacao oči prema meni, a onda je krenuo u konkretniju
ofenzivu. Par puta sam dreknula a kako nije odustajao, uzela sam pernicu
(to su bile drvene obojene kutije s pregradama) i zveknula ga direktno u
glavu. Nastao je metež, na viđenje krvi većina je bježala, a on se uhvatio
za glavu, došao razrednik, nastavnica iz domaćinstva mu pružila prvu pomoć,
a ja u svojoj klupi ponosno sjedim, iako mi se mrvicu strah uvukao u kosti.
Rascopala sam malomu glavu, nisam baš mislila tako jako, ali, Bože moj,
ja moram braniti svoje dostojanstvo.

Kako su dani odmicali, školski život se nastavio uobičajeno, a na sam spomen
moje ratobornosti on je društvo micao na puškomet udaljenosti, "blizu nje ne
dolazi". Osjećala sam se ponosno i bila slobodna ko ptica.

Da li mi je pisalo na čelu ili sam jednostavno zračila onom "gledaj a ne diraj",
nikada više, ni nakon promjene sredine i sredina, nisam se morala braniti na
taj način. Vesela narav i raspjevanost prate me do danas, no uvijek mi je bilo
bitno na vrijeme "stavit rampu", a nitko nije lud preskakat pa da se polomi.

Zaključila sam nakon silnih godina da se poštovanje ne stiče na način: "evo ti,
uzmi sve, moje tijelo, dušu, radni elan, popustljivost...", suprotno od toga.
Daji prema zaslugama, traži zasluženo, ne dopusti niske udarce ni aperkate,
komu je dozvoljeno jednom ponovit će, ružno i lijepo. Sami sebi potpisujemo
konvencije, nema toga društva koje je riješilo sve pojedinačne slučajeve nasilja.

19

četvrtak

listopad

2017

Totalna rasprodaja

Žena i muž dugo u braku, ponekad dosadno pa se od dosade
posvađaju. Jedan dan žena se toliko naljutila da se digla, zalupila
vratima i u đir. U međuvremenu muž okači oglas na vrata na kojemu
piše: "Prodajem ženu, cijena 5000 kuna".
Vraća se ona kući i zgranuto upita: "Ajde dobro što si oglasio prodaju,
ali po toj cijeni". Objašnjenje brzo stiže: "Evo ovako, koliko imaš kila
da si teletina ne može jače od 3000, a onaj prsten što sam ti kupio
je 2000 kuna, je li to 5000?"

Ona ušuti i čeka priliku, nije trebalo dugo. Ovaj put on se žicne i ode
na provjetravanje mozga. Ona iskoristi priliku i oglasi prodaju..., muža,
cijena 5 kuna. Ode za poslom i čeka da se ljubav njezina života vrati.
Uvrijeđen ulazi i pita: Što je ovo, zar vrijedim samo 5 kuna, ovo je
neviđeno". Ona se smijulji i odgovori: "Obračun je izvršen točno prema
vrijednosti..., imaš dva jaja, po kunu to je dvije kune, o onaj ćevap ne
vrijedi više od tri, je li to 5 kuna?"

17

utorak

listopad

2017

Ubit se zbog ljubavi

"Koji nekarakter", procijedim kroz zube, podcjenjivački gledajući
u pravcu mlađeg gospodina s par komada djece, sve jedno drugom
do uha. Tu u blizini na plaži, snimila sam mu i gospođu, onako...,
simpatična ženska. Moj supatnik me odmjeri i priupita: "Čiji si to
karakter izanalizirala, komu se obraćaš?" Malo sam se udobnije
smjestila na ručniku, dok su me krupniji kamenčići masirali ne mojom
voljom i pokušam objasniti svoju polurečenicu, usmjerenu dotičnom
"nepoznatom" gospodinu. "Oćeš li cilu priču ili da skratim?" Pogledom
mi da do znanja da bi baš želio čuti sve od "Adama i Eve". Prihvatim!

Mjesto uz more, sve vrvi mladošću, tada sam mislila da su svi ljudi
mladi, valjda zato što mi je relacija bila kuća-škola, a profesore u školi
svakako ne doživljavaš kao obične ljude pa im ni dob ne raspoznaješ.
Mali odmor mladost, veliki odmor mladost, iziđeš poslije škole opet
mladost i tko bi u toj gužvi snimao je li te netko snimio ako ti isti nije
zanimljiv.
Družila sam se s nekim curama iz Ugostiteljske škole, jedna mi je bila
susjeda, a učinila mi je čast da joj budem krštena i krizmana kuma kad
je donijela odluku krenut za Ameriku momku. Tako smo se zbližile da
sam vrlo jednostavno prihvatila par njenih prijateljica, skroz finih cura.

Jedna od njih je imala rođaka kojemu sam se ja sviđala a da ja pojma nisam
imala tko je. Nisam bila ni osobito zainteresirana jer je u moj život već
ušetao ovaj kojemu priču pričam. Naročito me odbijalo što mu se sviđam
"na daljinski", što šalje poruke umjesto da se uredno pokloni, kaže što mu
je na duši pa što bude. Vjerojatno je rodica uradila pritisak i on se stvarno
pojavi jedan dan, sačekao nas pred školom, ona nas upoznala, a ja na prvu
shvatim da nije ovom momu ni do koljena. Ne znam što mu je bilo u glavi,
ali moje ponašanje ničim nije upalilo zeleno. Svaki dan on čeka pred školom,
ja šmugnem i tako desetak dana, izbjegavam, trebalo bi mu doć do glave.
Jednu večer, moja prija zvoni na vrata, nosi pismo i kaže kako ga je uvjeravala
da odmakne ali on je molio da mi da bar pismo.

Izostavit ću sve ljubavne izjave, Romeo je mala beba u odnosu na tog
zaljubljenika. Uglavnom, pismo je završio rečenicom "...ako ne budeš moja ja
ću se ubiti" i još je tu bilo dodataka zrelih za psihoanalizu, ovo je dovoljno.
Zastala sam i moj me gleda u čudu: "pa šta, čovik se zaljubio, a k'o da ja nisam,
čemu onaj komentar na početku?" Počnem se krstit..., "kako šta, pa kakav je
to čovik što svojoj velikoj ljubavi ne ispuni obećanje..., kreten, obični kreten, taj
ima karakter na lastik, vidiš li ga, živ i zdrav a lipo mi je obeća da će se ubit ako
ne budem u ljubavi s njim..., koji krelac majke ti..."

Da je imao običaj i on bi se prikrstio ali je samo u čudu gledao u svoju odabranicu,
mene, vjerojatno u mislima kako bih ja bila sretna da je ovaj jadničak izvršio
harakiri ili neku drugu samoubilačku ludost u znak ljubavi. Ma Bože sačuvaj, neka
čovjek živi, ko bi ga nosio na duši..., čuj da pričaju po Primorju da se dotični samoubio
zbog neke male Vlajine, ajde da je zbog Primorke ili Bodulice, ali Vlajina...ni čut.

16

ponedjeljak

listopad

2017

Narodni optimizam

U ona vrimena mraka i totalarije, nami dici na selu je jedina
misa bila kako šta prija otić iz kamenite žedne zabiti, dokopat
se komadića grada i započet život iz snova. A snovi su bili repati,
stalno su se za nami vukli, ritko kada bi se našli u zajedništvu s
našin glavan. Muškići su bili malo drugovačiji, uglavnon su slabije
snivali pa su se vrtili oko šverca i razni brzi zarada. Iz tog stada
su iznidrile brojne vrle glave, često brzinski školovane, ali nemajući
ugrađen čip samokontrole, naglo su uzletili i evo ih sada, polako
sliću. Ne plašin se ja za nji, oklen su pročedili znat će se oni iskoprcat
iz najcrnji rupa, a da nisu duboko zaglibili u rupe..., jesu, to je istina.

Pantin da je narod i tada govorijo da se valja nadat, da triba uzgajat
optimizam, sve i svak će nadoć, prije ili potlan. Veliki dio oni nadajući
odavno nisu među živima, gubili su svoje najmilije u ratovin, padali
su za razne ideologije, a kad su priživili prožvakali stvarnost poklekli
su prid smrću, nade i optimizmi su pokopani snjiman.

Povijest se ponavlja, a očito je loša učiteljica kad nas ništa nije naučila,
pa se kroz krvav rat i neposredno nakon njega, pojaviše veliki domoljubi,
tako snažni i beskompromisni, strogo vodeći računa na kojoj strani drže
desnu ruku a na kojem džepu livu. Nisu trpili kriva pogleda ili slučajno
prigovora, oni su došli ko spas svima nami i počesmo se nadati i snivati.

Neću elaborirati, svi sve znamo, ali smo uljuljani u svoje nade, poslušno
pajkili, međusobon pomalo žugetali i čekali da se čudo dogodi. Valjda smo
se stoput uvjerili da čuda ne postoje, to je samo u našin glavan. Evo ga na,
dočekali smo, servirane su nan slike vila, limuzina..., a ono šta more stat
u dvi veće kuverte ne vidimo, a u dogledno vrime ćemo gledat kako jedan
po jedan odaju po azilin ko napušćani ćukci, usput otpakiravaju svoje blago
trljajući ruke kako su nas opet zajefrknuli. Oni koji ostanu lipo će se pokajat,
a znamo da nema toga grija šta se pokajniku ne more oprostit. Oprosti mi
Bože, to nikad nisan uspila prožvakat, ne virujen baš tin pokajnicin.

Sad bi tribala suosićat s mojin zemljakon ali neću, nije ni on mene pita kako
mi je nego je oko sebe okupijo iz svi krajeva osin svog, svoje je mikroskopon
tražijo, to nije u skladu s lokalpatriotizmom.

Dosta je bilo, ostavljan pisanje i odo se optimistično nadat da možda i neće
bit po mojin scenarijin, da će se nešto dogodit šta bi moglo konačno naranit
Mirovinski fond iz kojega bi još konačnije počele kapit veće mirovine.


14

subota

listopad

2017

Koko Ante, koko Mate

"Ko je da ovin ženetinan pravo, sad bi osovala mater onon
gori (ne smin reć)", a bila je rič o Titi. Nije se smilo sovat mater
ćaći sviju naroda i narodnosti, a i zašto bi kad je između sviju
drugi stvari da ženan pravo da same za se odlučivaju. Baba
Perina nije bila pobornikon tizi prava, iako je ruku na srce, bila
šefica u svom dvoru, a bome su od nje zazirali i oni mimo dvora.
Ona je da je žensko, ali to je ona, a ota prava..., to se odnosi na
ostatak ženske populacije i ona to ne prizna. Malo kontradiktorna,
no, nije ona ulazila u bit stvari. Muško je za nju bilo zakon iznad
sviju zakona i čin se rodijo pišulin, sve žensko u kući je moralo
poda stol ili zauzet stav mirno. Ženskice triba brzo podgojit i još
brže udat da ne smetaju braći, tako je ona razmišljala. Dakako,
iste su tribale bit podložne svojin muževin i nikad "ne obilit zuba",
šta on kaže ima da poštiva, kad on kaže sidi, ima da sidi, kad kaže
lezi mora se leć, volja te ili ne. Ako i dobiju dikad priko gubice, nema
se doć tužit materi, žensko si, đava je u tebi i tako triba bit.
Istina, nije ona jedina laprdala o svojin supatnican na taj način.

U selu je bijo čovik veseljak, usput nije ima ništa protiv žena, naprotiv,
u njegovoj kući nije bilo razlike muško-žensko. Zato se često zna
na račun Perine znakovito našalit, a jedna njegova je ostala trajno.
Kokoš snese jaje i oda okolo vičuć kokoda, kokoda, a jaje je bio vrlo
cijenjen proizvod i nije ga svako ima priliku poist za marendu, samo
priznati članovi. Kod Perine su to bili sinovi i ako koje ostane mogu
dobit i muški unuci. Kad bi kokoš zakokodakala iz Perininog kokošinjca,
ovaj šaljivdžija bi prooda selon vičuć: "koko Ante, koko Mate," tako da
se znade za koga Perinin kokošinjac radi. Nije to nju puno dodirivalo,
jer se podrazumijeva komu šta pripada, ženske mogu i suva kruva.

Da samo pripomenem kako je Perina davala veliku važnost onomu šta
je pratar govorijo s otara, ako se on obrušijo na žensku populaciju, kraće
suknje, odanje okolo brez marame na glavi, ona je to svesrdno podržavala,
jer je eto uliza đava ženskin pod kožu. Ako su se slučajno momak i cura
vidili digdi iza busa, momka se nije spominjalo nego nju "kurvetinu..."

Babe Perine nema dugo, ona nije čula za Istanbulsku konvenciju, a da i je...,
ona bi po svomu, šta ženske, dala bi in ona prava..., ima da muču i trpu.

Jedno vrime, zatucano, nazadno, jadno, samo one koje su živile pod tim
tretmanin znaju jako dobro o čemu pričan. Baba je bila malo na đavla krojena,
ali jadnica nije makla puno dalje od svog sela, osin ako bi dikad u doktura
otišla, stoga, nije joj puno za zamirit. Mene brinu ove učene glave, brinu me
oni šta bi žene vratili nase koje stoliće, da budu samo objektom muški potriba,
a čin on migne, ona imade skakat, a o pravima..., nema ona šta o tomu guslit.
Ukidanje bar papirnato stečeni prava značilo bi ubijanje naši kćeri, unuka,
ubijanje osobe u ženskom čeljadetu. Bili vami bilo drago da već sutra zaživi
filozofija babe Perine u životima vaši ženski potomaka? Meni ne bi, poštovanje
bi valjda trebalo biti usmjereno prema osobi. Svi vi šta bi tili vraćat vrime nazad,
shvatite, nije život kazaljka na satu koja se pomiče kako komu prhne, usput vas
pitam, imate li vi svoje majke, sestre, ćeri..., ili su za njih namijenjena druga pravila.

Ne želim da kokošje kokodakanje bude opet za koko Antu i koko Matu, a kako je
krenulo..., ne bi tribali dugo čekat.

12

četvrtak

listopad

2017

Mekša od svih jastuka

Kapljice rose iz napo dotrajalih očiju, bude sjećanja na
jedno krhko a snažno, šutljivo a ipak znalački govorljivo
stvorenje. Moja mater, jedna jedina, velika u svojoj sićušnoj
figuri, a mala u isticanju, topla, nježna i mekana.
Danas je sedamnaest godina da je otišla, a vraća se svaki
dan, u mislima ili spomenu, dakle, živi.
Nedostajala si mi u mojoj mladosti, kao i mnogim životnim
izazovima i turbulencijama, ali sama misao da si tu negdje,
da dišeš, bila je utjeha, imam te. Otišla si u uvjerenju da sam
sretnica, a što majci više treba.

Hvala ti što si postojala baš onakva kakva si bila, drukčiju
nikada ne bih poželjela, ti si bila moja majka.

Pratiš me blagim osmijehom i dok spuštam cvijet na ploču,
kao da mi želiš reći: "idi svojim poslom, meni je ovdje s njim
najbolje". Slijedim tvoje upute jedina moja!

09

ponedjeljak

listopad

2017

Kradi i moli ništa ne boli

Nasadi smilja
vinogradi
voćnjaci
sve ljudskom rukom rađeno
i uz pomoć strojeva
i još više dignutih kredita
muči se i radi tko te pita

žetva
berba
šok
prepolovljeno
neki su vrebali
uzeli više nego su trebali
opustošili
kažu ljudi da neki s mjerom kradu
neki se drznu i trse redom
lišo će proći kao da znadu



druga sezona
ljudi unajmili zaštitare
uveli noćne oružane straže
plaćaju im koliko traže
treba svoje sačuvati
plaćati mise i moliti
ni Bogu do ušiju nije došlo
opet je po zlu pošlo
evo čujem da su se okomili na kupus
zar je na svim poljima nastao kuršlus
čak me ne čudi
model po model svakodnevno se nudi
kako doći do životnih dobara
bez trošenja svojih para
ni da se dotični imalo umara
a na kraju baš nitko za ništa ne odgovara


05

četvrtak

listopad

2017

Izvješće do kraja i EU fondovi

Sugerira Net.hr a odnosi se na Ramljakovo izvješće o Agrokoru.
Pitala sam svoga supatnika čini li mu se da se dotični gospodin
malo plaši dok govori, sve nešto ispod glasa, sve nešto "grize",
čemu to ako ima podatke i postavljen je da stvar izvede na čistac...
Zna čovik šta mislin, zna da se žestin, a ni on ne sidi smiron, samo
se užejo i pita koga je danas kuvat kavu.

Šta bi to mene ili vas tribalo gonit da čitamo izvješća koja su unaprid
prikrižena, za koji misec, možda i prije ni'ko se neće ni sićat Smokvica,
jahtica, muljaža, kamuflaža, na red će doć neka nova afera.
Do nekog novog slučaja na gospodarstvenom nebu odlučila san se
obratit EU fondu, onomu koji financira pročišćavanja svi vrsta, to mu
dođe ko neki univerzalni pročišćač financiran srestvin EU fondova.
Ne kao ovaj kod nas koji nekorišten ponosno stoji desetak godina, a
šporkice slobodnin padon "oplemenjuju" misto, njive, šumice i makiju
dok kogod ne potegne čakiju jer mu je došla prikobrojna.

Daklen, napravin program koji će sadržavati sve domaće šporkice, sve
savjesti koje tribaju hitnu reviziju i sanaciju uz elaborat s opisima svake
nepodopštine ponaosob.
Sve ono šta se zašporkalo ričima, dilima (misli nebitne ako nisu realizirane),
triba uć u hitnu proceduru, odobrit srestva i mi krećemo u "deratizaciju".
Sigurna san da će srestva bit odobrena, ipak je rič o metodi koja uništava
prvenstveno štakore, a kako se oni strašno brzo množe, lako bi mogli prilićat
s granice na granicu i tako zagadit druga područja. To bi bilo loše, kako za
strani tako i naš svit koji je već priletio više granica u traženju sriće.

Već naziren vojsku inspektora globalnog značaja kako hrle prema svim
našin zamagljenin vratin i prozorin utvrđujuć opravdanost moji zahtjeva.




01

nedjelja

listopad

2017

Javiću se posli

U po razgovora s milon mi osobon zazvoni mi mobitel.
"Moran prikinit, javiću se posli, zvoni mi vamo", reko' ni
svjesna kako mobitel biluži broj, a ako komu triba zva će
opet. Čemu trka oko poziva, neće uteć, mislin se "Bože, u
šta san se ovo pritvorila". Tako je s televizijon, kad god su
one laži od vijesti, moj supatnik se trza, u kući mora bit muk,
a laži se nižu svakin saton jedna za drugon, nema in kraja.
"U šta smo se ovo pritvorili, više ne moremo na miru pričat,
ručat, popit kavu, il' su vijesti, il' zvoni tvoj, moj, fiksni?"
To razumno razdoblje uglavnon potraje do prvi' vijesti, ili zvrrr,
sve po starom. Srića šta nismo više mladi, zamislite da jesmo,
ovi "prioriteti" bi nas prikidali u po trapa, pa bi se udaljili jedno
od drugoga, nestali bi, srića kažen šta smo tute di jesmo.

Čujen ga u zadnju više puta kako se skoro sažalio nad ovin novin
blogseteron, ko da ga pravda, a nije to radi mene. Osin iste rođene
općine ništa ja šnjin neman, bar šta se poslovnog duha tiče, ja san
s druge planete, one di živu gubitnici, a još nije otkrivena. Unda ga
na po uva čujen di se svađa s članovin Vlade, pa s opozicijon (šta
no dođe opozicija), sve oće istrat niku pravdu, a za koga pitan ga i
pitan vas... U pauzi između dvoji vijesti milo ga priupitan: "Nu ti meni
reci, ne čini li ti se da se oni sad obrušavaju jedni na druge sporazumno,
zbog radi javnosti..., oni će se pripucavat, svaljivat munute miljarde
s jednog na drugog, a dotlen se njanci ništa pomaknit s mrtve točke
neće..., i neće". On me u čudu gleda, biće da misli kako mi nisu sve
dobro izbrojene, a isto se bijo ko malo zamislijo. "Ma ne znan ja više
ništa, svašta može bit, čak i to šta govoriš, ali san siguran da brez
blagosova vlasti (koja god da je bila), on sam nije moga ništa. Sve se
to međuse dililo i dilalo, ali ovo se više ne more durat, narod mora
konačno dignit glavu..." Gledan ga i sve mi milo čini, tek mu na kraju
kažen: "E moj Gubec, ajde, izađi, oćeš li užarenu krunu..., de ti, de, ako
ništa, neka buduća pokoljenja bi te mogli spominjat na satu povijesti".
Samo je manio rukon i po običaju samo prokomentira: "S tebon se ne
može ništa ozbiljno razgovarat ti si tralala, blago tebi", ponovi mi ono
šta bar trinest puta na dan čujen.

Opet zvoni mobitel, ovi put njegov, ja se javin, čak i ne znan komu, samo
san ga otkantala uz ispriku da On sad ima jedan vrlo važan razgovor, radi
se o budućnosti nacije. A On opet mane znakovito rukon šta san ja uzela
ko solidan prilog našoj diskusiji.

Iđen sad ća, javiću se kad mogla, more bit da se dotlen štagod zapetljano otpetlja,
u našu korist ko i dosad, razumi se.

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se