30

utorak

svibanj

2017

Je li svanulo?

Svježa svitanja
nova nadanja
čim oči otvoriš nadaš se
svaki pogled nova želja
ničega osim želja
a puna vreća veselja

Raduješ se dozreloj trešnji
murvi
kosteli
raduješ se svakoj travčici
srce ti puno
nade

Kad jednog dana odem
obujem nove cipele
obučem haljinu na točke
čekat će me otvorena vrata neke nove škole
a ja ću učiti
imati nova saznanja
čekat ću ispruženu ruku
i mi
ruku pod ruku
odosmo
u nova
sretnija svitanja

1965.


Nova lica

Ulazim sramežljivo
promatram nova lica
izgledaju sigurni
bar oni iz grada
a mi ostali...
promrmljamo svoja imena
sjedimo skrušeno na drvenoj klupi
s mišlju da nam se smiju
našoj skromnoj odjeći
brđanskom govoru
hodu savijenih koljena

Nije mi puno trebalo
vedar duh pobjeđuje razlike
uklopila se
ne vidim razliku
osim u pristupu
onih što stalno strše
bez pokrića

Ništa mi više nije važno
osim hoda naprijed
radosti koju ponesoh
iz svježih svitanja

1965.

29

ponedjeljak

svibanj

2017

Empatija i kriva procjena

U mom malom gradu ima ljudi koji su na rubu egzistencije,
ali to nekako skrivaju, tek oni koji ih pobliže znaju diskretno
pružaju pomoć. Ponosit je naš "kameni čovjek", toliko da će
radije skapavati nego li pomoć zatražiti. Ne želi svojim susjedima,
sugrađanima, dati do znanja da im nešto manjka.

Često sam u Splitu, vrtim se uglavnom oko bolnica jer su trgovački
centri odavno za mene prošlost, nemam tamo što tražiti, "sve imam".
Omakne mi se tek poneka kava s nekim iz mladosti ili slučajnim
posjetiteljem iste adrese.

Primijetila sam da se baš oko bolnica skupljaju mlade majke s malim
bebama u naručju i traže pomoć, uglavnom su to Romkinje, ili barem
tako izgledaju. Tko to može vidjeti malu bebu, još ako plače, a ti misliš
da baš zbog gladi plače, a da ne udijeliš neki sitniš što su ti vratili u
kusuru od brzinski ispijene kave. Za vas ne znam, ja ne mogu.

Prošlog tjedna, prolazim oko zgrade bolnice, kad na jednom kutu stoji
skroz mlada Romkinja s djetetom u naručju. Lijepa, čak uredna, tiho
moli za pomoć, kaže da je za hranu tom istom djetetu. Ovako "procjenjiva"
kakvu me Bog da, idem ja nju malo testirati. "Evo curo, možemo li se nas
dvi dogovorit, iđeš sa mnom, pomoć ćeš mi sredit kuću, ja ću ti čuvat dite,
ručat ćeš i platit ću ti". Ona poskoči i pristade na prvu: "Može teto, uradit
ću šta god mi daš, možemo odma". Zaskočila me, nema što, ja se malo
lecnem, kažem da uopće ne stanujem tu, ali kad je tako reagirala zaslužila
je i pomoć. Žao mi bilo što nisam imala nego zvonećih i jednu papirnatu,
pa, neka mi je to bilo jedino u novčaniku dam joj.

Moj supatnik sve to prati sa strane i onako, poluposprdno mi se obrati: "Je li
moja dobročiniteljica izvršila zadatak, koliko si joj dala". Malo preračunam u
sebi i kažem: "imala sam sam jednu od deset i nešto zvonećih, ža mi šta
nisam imala više". On me gleda, pazi da "ne ugrizem", svejedno mi kaže:
"Di ti je mobitel..., ne moraš ga vadit, samo da znaš, ti imaš oni prastari, a
mlada gospoja u ruci drži oni najpametniji šta postoji, neka si joj dala, nema
veze i ja bi', samo bi ti do kuće cilu mirovinu iskeširala, zato, sidaj u auto i
gibajmo dok ti se još neka nije natakarila".

Šutimo, ja u svojim mislima, a njemu nešto krivo što mi je spočitnuo moju
procjenjivačku odliku, a i višak onoga što empatijom zovemo.

Ma neka, mislim u sebi, znam ja sebe, a opet, nije ni ugodno tražiti milostinju.
Premda svjesna da se u tim krugovima kriju i organizirane prosjačke skupine,
meni je duša na mjestu kad posegnem barem za zvonećim.

26

petak

svibanj

2017

Tišina u zasjedi

Pakiram tišinu
u kovitlac misli
opstanak neizrečenog
u sudaru sa željom
reći i preživjeti
ostajem u tišini
dok samo laži krune glave
plivajuće
što pliva preživi
do prvog kovitlaca
neoznačenih puteva
razljućenih očajnika
što ciljaju iz tišine


24

srijeda

svibanj

2017

Dojam vara

"Zašto ne zatvaraš ta vrata, posebno kad si sama", uputa
je koju primam od svojih potomaka i supatnika na odlasku.
"Ma, šta meni more bit, ko će meni doć na vrata, a da i dođe...,
uteće glavon bez obzira kad snimi stanje." Nikad nisan bila
osobito plašljiva, čini mi se da bi na groblju mogla prispavat
bez primisli kako bi me neko od "stanovnika" pomilkijo po glavi.

Vrata su bila blago oškrinuta, ja nešta raduckala, zvono se nije
oglasilo, a dobila san neki nagli osjećaj kako nisan sama.
Izlazin, naglo otvaran vrata, a ON se ukipijo, ne trza. Brzinski
san ga "snimila", savršena elegancija, šuti on, šutin ja, ositila
san opasnost od nepozvana gosta. Ne pamtin da me je neko
tako oborijo s nogu, ono, da san ostala brez riči, to se meni baš
ritko događa. "Šta ću sad, da li da zazoven nekoga", opet, ako
šta poduzmen nekontrolirano ne znan kakva će bit reakcija...
Oružja u kući neman, a i da iman..., dok ja dovatin obrambeno
srestvo, ko zna šta ovi more napravit...
Naglo zalupin vratima, okrenen dvaput ključon i brže bolje za
telefon. Drćuć ko prut zovnen susida da itno dolazi, prikućon
mi je nepozvan gost, ne znan mu namjera. Čovik, šta je, je, odma
dotrči i čujen ga prid vratin kako je sasujo arsenal psovki..., "Benti
neću toga, šta nisi rekla ko je da se naoružan, evo saće mi uteć."

Malo san se okuražila i otvorila vrata, vidin samo susida, nepozvani
je zamaka, al' neće daleko oboje smo zaključili. Cili naš trud da mu
snimimo putanju nije urodijo plodon, meni je osta prisutan stra da bi
se opet moga vratit, ako je svatijo da san sama i ne zaključajen vrata.

"Ajde lipo, sad zatvori ta vrata, a ako se slučajno pojavi samo ti zovi,
eto mene pod punon ratnon spremom." Zafalila se ja čoviku, ponudila
mu piće, a u meni je osta nemir i otvoreno pitanje: "Kako neko onako
lip, elegantan more bit opak ako samo okon nespretno trepneš". Stoji
ona da dojam zna bit vrlo varljiv, stoga, dupla brava i dvaput okrenit ključon.

23

utorak

svibanj

2017

Povijesna odluka

Jednom sam vam dala na uvid prezimena moga rodnog kraja
i tu se stvarno može naći puno znakovitosti. Sada mi je u glavi
nešto drugo, jednim dijelom vezano i za prezimena. Nisam baš
previše bila uključena u izborne startove i trke, ne vidim tu ništa
što bi mojoj i vašoj djeci promijenilo živote. "Srećom", uvijek mogu
zavežljaj na rame i u šareni svijet (više nema bijelog).

Dok sam ja spremala ručak, (ipak mi je jedina živuća strina u posjeti),
moj "su" čita glasno izborne rezultate. U jednom trenutku ušutkam ga
i tražim da mi ponovi tko to ide u drugi krug u mom rodnom Imotskom.
"Budalić i Kukavica..., je, baš ko šta san reka, Budalić i Kukavica, šta si
zinila..." Poznata meni prezimena, Budalić je bio matičar sve do odlaska
u mirovinu, a prvi rodni list mi je s njegovim potpisom. Strina me isto
gleda, njoj preko glave izbora, rekla sam joj ako ovaj pobjedi što mislim
da bi mogao, barem neće oskudijevati u janjetini i pršutu. "Neka tebe, ja
ću rađe postit do kraja, ali nije do mene, jedan glas gori, doli".

Objasnila sam svojoj dvočlanoj ekipi da moj rodni kraj, sad ili nikad čeka
blistava budućnost, za koga god se opredijele ne mogu falit. Ostaje im
molit se Bogu sv. Anti i Gospi od anđela da prezimena ostanu samo kao dekor.
Svakako su pred odlukom stoljeća, možda i dalje, neka im je sa srećom.

22

ponedjeljak

svibanj

2017

Izgubljene boje

Blaga sumaglica muti pogled
ne razaznaje boja
sve je crno- bijeli svijet
u mojoj viziji živjele su boje
polako se rasplinjuju
kao kad neiskusna domaćica
jednim crnim komadom oboji odjeću u ništa
stoji ojađena pred hrpom nemara
uzaludan pokušaj vraćanja svježine
daltonizam oka i uma



II

Revitalizacija propalih objekata
nikad započeta
tek prerezana vrpca škarama krojača
koji tek rezati znade
a šavovi raspuknuti
namještena osmijeha napušta teren
rastući od infuzija aplauza
nemislećih sljedbenika


20

subota

svibanj

2017

Težak hod

Hodam gradom
u nemilost bacam svoje biće
vrebajući lijevo i desno
pogledom tražim poznatu siluetu
zbrka mi u glavi
veo na očima
il' je ovo neki novi svijet
il' sam možda makla
od mnoštva ne vidim ljude
samo svrstane pojedince
vidim potencijalne glasače
među njima se pogubiše ljudi
okreću se glave
lijevo od desnih
desno od lijevih
a samo sam snimala
željna da s nekim sjednem na piće


Žena na rubu

Olinjali šešir navukla preko čela
naslonjena na ogradu
čeka
razmišlja
pogleda zamućena
skočila bi
strah
pomiješan s bijesom
besmislom

Zadnji radni dan
nema otpremnine
neisplaćene tri zadnje plaće
kod kuće maturant i osnovac
muž na minimalcu
hrpa neplaćenih računa
skočiti...
Trznu se
život joj se naslika pred očima
moram
moram u klinč sa životom
prvu rundu je dobila
hoće li i meč

19

petak

svibanj

2017

Primjena nutricionistički metoda na rubnin budžetiman

"Ko mi napravi jelovnik za nedilju dana, svaki dan mu je
ručak džabe" kaže mi jutros jedna starija teta šta me počastila
posjetom. Uz jutarnju kavu poveo se razgovor o kuvanju, t.j.
o tomu šta je moguće kuvat u ovin šaravitin vrimenima. Takle
smo mi puno tema, ko prave ženske šta se u sve tende, volja
te pulitika, ekonomija, turizam, a bome i nutricionizam, sve smo
mi tiknile.
Prvo je u dvi rečenice bilo pitanje nediljni izbora, izać, neizać, za
koga. Složile smo se da se baš nismo složile ali se zbog toga ne
volimo manje.
Drugo je turizam i odlazak naše mladosti u Primorje na rad od zvizde
do zvizde za male pare, ajd', bolje to nego plit lozu po polju.
Unda smo došle do kruva svagdanjeg i ostale rane šta se krije po
našin ostavan, vrtlin i vrižiderin.
Nas dvi kruv pečemo kod kuće, ja san opet počela uz pomoć miksera
zbog radi slabosti svoji rođeni osnovni srestava, dobar je i mikser.
Pitanje je koje se brašno koristi, evo svicki stručnjaki govoru kako je
sve ovo šta mi idemo "dim", ne valja, dosad smo sve krivo ili. Ne valja
šenica, ječam, raž, ništa ne valja, ima glutena i svakakvi sastojaka šta
ugrožavaju goli život, priđimo na heljdu, proso i štatijaznan."Čudno doboga,
mene šenica, kokuruz i ječam odranilo, kad bi uz oto bilo još štagod, pisma.
Ne razumin kako su naše matere uvatile devedeset a nisu ni znale koji su
to umovi šta se nutricionistin zovu, a uz kruv su ile ono šta bi zasadile i
ono šta su u pojati uzgajale; mliko, jaja, kadikad meso, zelenčina i tuci kruva.
Većina ih je na ni svit ponila sve svoje zube, a osin kostobolje nikakve druge
bolešćine. Dobro, nisu svi bili taki, oni koji nisu, otišli su rano, božja volja.
Ajde ti meni reci, kako prave jelovnike one vojske šta prpaju po kontejnerin,
da mi je znat šta bi njima rekli nutricionisti:"
Složila san se, a i nisan, triba o rani vozit račun, triba ist svega pomalo od
onoga šta imaš na raspolaganju, samo ja iman jedan problem. Dobro, nije
samo jedan, ali mislin na ovi jestivi; znan da je kruv od cilog zrna puno zdraviji
od onoga šta mu je dušu izilo, t.j. kruv od bilog brašna. Ovi moj tute, kaže da
se u mladosti najio crnoga kruva i ne pada mu na pamet da nastavlja, oće
oni bil ko snig od brašna tip 400. U najboljen slučaju prošvercan dikad šaku
razni bobica, sjemenčica. Čovik se davi sotizin kruvon a zdrav ko drin, a nije
baš manetan na ranu, voli taj sve osin vode, kaže da je to lošo piće.

Uglavnon, nas dvi smo zaključile da ne triba čitat ništa od rani osin ako nije
kakva dobra riceta, samo te plaše, a ošta nan se plašit, lipo idi i pij s miron
dok imaš šta, a oni svakako od svoga pisanja kruv zarađivaju, oni s glutenon
ili brez. Dok je nami našizi vrtala, vinograda i koka prpalica nema glada. Doduše,
mi u gradu koke moremo samo ilegalno uzgajat, iznimke su mačke i ćuke.

Rasteži šta imaš, ne daj Bože da jelovnike morale sklapat oko kontejnera, zato
mi je muka dok čitan šta čitan, misle li ti ljudi na one koji samo traže nešta za
popunit želudac a zadnja in je misa sadrži li nešto gluten ili hormone.


18

četvrtak

svibanj

2017

Zapalijo Maru

"Srićo babina ništa bi te pitala..., mesčini da stebon uzadnju
nije ured, nikako si mi skroz drugovačiji, uvuka se use..., rekni
babi svojoj o čemen se tute radi."
Mali Jurica, momak dvajs i nikoliko još godina, cili je život živijo
sa svojon babon. Mater i ćaća su rano otišli sa ovoga svita i mali,
osin širlje rodbine nikoga nije ima nego svoju babu. Veza je bila
čvrsta, lipo je ona njega odgojila, momak na mistu, a i lipušan je.

"Baba, ne brigaj se, samo ti moran reć da san zapalijo Maru", da će
još štagod reć, baba se uvati za glavu i naglas poče nabrajat: "Zar
i ti mili Jure, jadna ti san ka i jesan, ošta ti je to, koda nisi moga ostat
bar na duvanu, otresi se toga priklinjen te sine." Jure vidi da je baba
otišla u drugom pravcu i to ga pomalo zabavlja, ali svejedno oće odma
popravit stvar. "Baba, ja ću ženit Maru, a kažen da san je zapalijo, to ti
mi mladi tako kažemo, ako je odma ne oženin izgorit će mi jadna do zime".

Baba se krsti s obe ruke, sida na prvu stolicu i vata se glave: "Sine moj,
tebi koda su vrane možđane ispile, šta gori, šta zapalijo, koga ženit, dobro
san ja čitala, kase čeljade napuši ote travurne zgogon lipa pameti. De ti
štagod izidi, ospavaj dvi ure paš ti babi potanko reć ko te je u to uvuka."

Tribalo je malo vrimena da se baba pribere, da svati šta je Jure reka i bi
joj duši lašnje. A drago joj, Mara je prava cura, od kuće, a za svoga unuka
samo najbolje želi, di bi travu, još vrti glavon. Nema, unas ti je babi unuče
sve na svitu, najskoli kad je čuna, a i naoposun.

17

srijeda

svibanj

2017

Htjeti ne moći

Hvatam se za rubove moći
dosežem tek bespomoćnost
dozivam lepršavost
polet
snagu
pobjedu nad zadacima
izmiče

Usamljeni sam jahač vjetra
nestajem u pustinji nemoći
zasuta pijeskom neodrživog
života na mjestu


10

srijeda

svibanj

2017

Nad provalijom

Uzde drži silovito
vrancima,
zekanima,
araberima,
a ovi ržu,
otimlju se,
ne poznaju pravca.
Kočija s razasutim hrpom nadajućih
omlaćuje rubove
zbunjena u svojoj brojnosti
zaziva svoje spasitelje
vrance,
zekane,
arabere.

Uzde popuštaju,
oteše se konji vrani,
razasuta hrpa ote se kontroli,
hvatajući rubove spasa.

04

četvrtak

svibanj

2017

Pola mi je, pola ti je

Svidocima smo dubokim podilam na svim razinama.
Evo danas ja za ručak oću manistru usuvo, on bi mišancu,
a meni zelenila na vr glave, već san počela zelenit.

Vidin da je u na vrvu ista situacija, sve popola, unda mi
pala na pamet spasonosna ideja ko matere koja ima dvoje
dice. Zasad, moja dica ne govore o dilenju, iako između
redova znan čitat šta bi koje rađe sebi uzelo. Otom, potom,
neću se dovodit dotlen da buden postanar u vlastitoj kući
i da se smenon dobacivaju ko sa staron tećon.
Eto ga, opet san se odmakla od onoga šta san tila reć.

Prije preprošli parlamentarni izbora, svjesna gadni podila
među stanovnicin svoga mista i okolice pridložila san da se
lipo, kulturno Rvacka podili na plavu i crvenu, one boje između
svakako nisu prave boje. Daklen, svi crveni na jug, plavi na sjever,
a komodno može i obratno. Tada bi zemlja procvitala, braća se
lipo podilila i prijatelji do kraja života, uskaču jedni drugin di god
zatriba.

Znan par slučajeva di su braća živila s materon i sve zajedno radili,
bolje reć, izvlačili se, kad god triba štagod radit jedan zabušava.
Ostali neobrađeni vinogradi, voćnjaci, vrtli, sve otišlo k vragu.
Mater jedan dan pridloži neka se nji dvojica lipo podile i neka radi
svaki svoje. Tako i bilo, uredno uzeli svako svoje, a da vidite danas,
procvitalo, sve se radi, kad jednom zaškripi, drugi uskače, lipo se
slažu, lipo se pomažu.

Kako mi Rvati nikako ne moremo zajedno, znamo već kako smo
podiljeni, zato, još jednon apeliran..., podilite se braćo, za ljubav
oranica, šuma, voda, a možda se i koja tvornica makne s aparata.
Lipo bi bilo da konačno prodišemo, ovako..., slijede nam respiratori.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se