30

srijeda

studeni

2016

Solidarnost na djelu

Dugi niz godina mi je život bio čista rutina, zatvorenih očiju sam
u svakom trenutku znala koliko koraka u kojem smjeru trebam napraviti,
koje radnje su predviđene za danas, sutra..., nije bilo iznenađenja.
Radila sam stvari koje baš i nisam morala, ali su se podrazumijevale,
bilo je i rezultata. Često sam znala obradovati rodbinu, prijatelje, nekim
svojim uradcima, a zimnica je bila jedan od načina. Uhvatim se voća
i povrća, izmasakriram, promijenim lični i osobni opis istima i sve parkiram
u teglice. Kad se netko drag pojavi na vratima, jedva čekam da skoknem
u podrum i s police uzmem teglicu i izazovem osmijeh na licu došljaka.
Da li sam u svakom trenutku pogodila..., ne znam, ali meni je duša bila
na mistu, eto, neću sama pokusat plodove svoga truda, podijelit ću.
Svi imamo svoje izvore sreće, mene su baš ta davanja usrećivala.

Mjesecima se povlačim tamo, ovamo, sanirajući posljedice jednog nesretnog
trenutka, svjesna kako ove godine od zimnice ništa, a dogodine tko zna.

Sreća moja što ni u jednom trenutku nisam ostala sama, nisam imala vremena
prepustit se negativnim mislima, uvijek je tu bio netko da mi barem vic ispriča
i tako mi uljepša dan ili večer, svejedno.

Danas se spuštam u podrum i bacim pogled na police..., Bože dragi, nema čega
nema, marmelade, džemovi, kiseliši svih vrsta, boja i dezena, a ja ni prstom takla.
Sve su to djela mojih posjetiteljica, kad je neka nešto napravila, sjetila se i mene
koja to nisam i donijela. Osjećaj koji se ne može opisati, preplavljena sam pozitivom,
zahvalna što oko sebe imam ljude sa smislom za druge ljude.
Mislite da bez tih teglica ne bih preživjela..., pogrešno, živjela bih i preživjela, samo
me ne bi ispunjao ovaj osjećaj koji je nemoguće opisati, to vam je kao kad nešto
lijepo sanjate i ne želite se probuditi. Ne ostati sam velika je nagrada, a teglice su
tek podsjetnik da je netko u određenom trenutku baš na vas mislio.

Netko je ostavio onaj dio djeteta u meni i sposobnost da se radujem malim stvarima,
a te male dolaze uglavnom od velikih ljudi, a baš ti veliki ljudi su oni koje "veliki" zovu
malim čovjekom. Tko je velik a tko mali vrlo jednostavno je shvatiti u hodu.

26

subota

studeni

2016

Fidel, južina i brige čovika običnog

Njega više nema, dugo je i dura, a šta će biti nakon, vrlo brzo
ćemo se uvjeriti. Nije prvi šta je drža' sve pod kontrolom i beknijo,
a ni Kuba nije prva država koja će oda'nit od čvrste ruke svoga vođe,
ali će sigurno puno puta uzda'nit od naglo bačene demokracije u ruke.
Da li će se oni, poučeni primjerima država koje se s demokracijom nisu
najbolje snašli, uzimati je u malim zalogajima, ostaje nam gledati.

Južina pokapa nade, briše zrnca svjetlosti koja nam je donila novastara
vlast, a ni izbori u SDP-ju ne izazivaju euforiju. Koga više briga 'ko će
biti na čelu kad je sve uglavnom bez glave, svuda oko nas.

Brige čovika "malog", da manji ne more bit, a šta je čovik manji to brige
veće, toliko su velike da se teško može s njima nosit i ne može ih nosit.
Brige počimlju od ranog jutra, od marende, od jaja na oko, uho, kajganu.
Ručak je još veća briga, ako nisi ubijo gudina, ako nemaš kokoši u svom
kokošinjcu, ako ti ribnjak nije odma' ispod kuće, a povrtnice ne možeš
uzgajat, jer je oko tebe sve izbetonirano, na betonu ne reste povrće.

Šta ćemo sad, za šta ćemo se mašit kad uđemo u dućan, a tek mesnicu?
Lako za moju generaciju, mi možemo pure i mlika, ako mliko nije kontaminirano,
možemo kruva i mrmulade, ili kineskog meda, našeg pravog dugo nema na
polican. Sve šta san nabrojila može bit opasno po život i zdravlje, ako nisi
pomuza svoju kravu ili kozu, kako ćeš znat šta piješ, a i ota pura, 'ko zna od
čega je, je li sigurno od slavonskog kukuruza..., je roge, 'ko će ga dat.

Duboko mislim i došla sam do zaključka da više ništa neću ist, baš me briga,
izgladnit ću, obolit ću i eto me HZZZO-e na brigu, nek' se misle, kad država
nije osigurala 'ranu koja se može ist, nek osigura krevete u bolnican, to je bar
dobro. Garantiran, kreveti su takvi da ti ne dadu ležat, gone te da se dižeš i
odaš okolo, a znamo koliko je odanje zdravije od ležanja.

Zajefrkanciju na stranu, stvarno san u brigan za opstanak čovječanstva, osobito
ovog našeg. Lako je onizin na jugu, oni će se mašit za bananu i ostale voćke šta
in priroda nudi, a mi jadni ne možemo ni za poriluk koliko su ga napumpali onim
svakin otrovin. Ajmo mi lipo sadit, ajmo gojit kokoši, krave, koze, (od ćuka i mačaka
mala korist), ajmo se konačno počet brigat za se, jer čekat da to rade oni šta za to
primaju plaće načekat ćemo se, usput se potrovat ili pomrit, a to ne želimo zar ne?

20

nedjelja

studeni

2016

Ma..., 'ko ti mene sluša

K'o šta san već rekla, iman dugi godišnji, a kako nisan išla
na krstarenje a ni u planine, držin se čet'ri zida kad me puste
s oporavka. Jedna moja stara znanica, zabrinuta šta me nigdi
nema, uprtila bolesničku kesu i pravac kod mene doma. Ne moran
reći k'liko san se obradovala, ne ponudama već tako dragoj i živahnoj
osobi, koja mi po godinan može komodno bit mater, ono, da je rodila
u pubertetu. Žena malo slabije vidi, zato je došla neton iza ručka, a to
je odma' podrazumijevalo da nan slijedi politički govor nakon šta grupno
odgledamo i odslušamo NU2.

"Nu ga, nu ga vidi, tekon je namirijo 39-u, a već mi baca prašinu u oči,a
iovako slabo vidin. Muči, muči, nek' ga čujen, šta no kaže od Agrokoru..."
Mislila san da će mu za vrat skočit i ona dva oka izvadit, kad je spomenija
da triba korporacije pustit da rade i dat in mira.
"Da mi je znat je li ga glavni i posla u pulitiku da drži palicu i maše u pravcu
oklen se podižu glasovi kontra rada za male pare? A nu vidi onog voditelja,
njemu pušća da nas masla k'liko 'oće, a onog bidnog iz "živice" ušutka odma'
čin je bijo na tragu govorit o Izrajelu i Ameriki. Nigdi božje pravde, ovi tute šta
sidi se škola u Amerikan, dašta će nego njiovu pulitiku sprovodit, a nije jedini.
Brige mene koju će sprovodit, samo da narodu jadnon više nije vrića za vraton,
a kako je krenilo, tovarit će nas još više i šamarat još žešće. Lako meni zame,
žami ove nesritne dice, ne mogu dojedan u Sabor, a tamo je jedina sigurna
pića, samo prođi kroz 'na vrata garantira se plaća, radijo ne radijo, a neš ti rađe."

Napo smo slušali nju, napo onog sposobnog mladog gospodina, balansirajuć od
nje do njega, shvativši da joj svaka ima mista. Na brzinu je izračunala k'liko nas
toka povećanja mirovine u idućoj godini ako rebalans bude šepa' po planu.

"Ne bojte se dica moja, dogodine će nan sunce svanit ako bude spramać njegovoj
računici, jesan li ono dobro čula da će se u umirovljeničku vriću metnit 6 ili 60 milijuna,
kako god, podili to na nas milijun i dvista, trista, dobi' ćemo po umirovljeniku..., kilo
ili deset kila cukra. Izidi to otputa, ne moreš ni cukar u krvi zaradit, ako ti ga već nisu
utrali u krv. Ne triba ti zobat cukar ni ist slatkariju da bi dobijo cukar u krvi, dosta ti je
proć misec razvlačeć se k'o lastik iz gaća.
Nego, ajmo mi lipo srknit kavu, džabe ja laprdan, k'o ti mene sluša."

Krenijo je razgovor ugodni o blagodatima naši' vrtala, o maslinan, šipcin i ostalin
lipin plodovima koji su se ubrali beru ili će se tekon ubrat.

Zaželila mi je brz oporavak i još brže zasukavanje rukava u kući i okolo kuće, jer
baš se poželila moji' kolačića.

Odlučila san, da čin mi se dogodine poveća mirovina startan u izradu kolača, ako
me to ne iznese ništa drugo neće.

13

nedjelja

studeni

2016

Suradnja par excellence

Hitni kirurški, polomljeni, udareni, krvavi, kvrgavi nesretnici, poslagani
k'o sardine po onim trošnim krevetima, moleći se da ih Bog digne iz
patničkog stanja, ili da likari ubrzaju radnje i ublaže im muke.

Osoba N. također leži, najuži članovi obitelji uz nju zahvaljujući nebesima
što je živa i manje zahvalni što je takva kakva je, vrte se okolo, zaplićući
se likarima oko nogu izazivajući nervozu kod istih. Naoko izgleda kako je
izbjegnuto najgore, svjesni da će proći puno vremena dok bude dobro.
Rezultat je to mahnitosti jednog malca, koji je uzeo volan od puno više konja
nego mu iskustvo dopušta, posljedica leži.

Mobitel često zvoni voditelju obitelji, a jedan poziv mu se posebno usjekao.
Jedna dama iz Odvjetničke tvrtke grada X, u djelićima sekunde, "suosjećajno"
guguće utješne riječi zbog nesreće i brzinom munje podastire svoju uslugu
kao nešto najsigurnije, najefikasnije pod ovim nebeskim šeširom. Naravno,
ostavlja svoje podatke, javit će se čim dotična preživi prvi val i obrazložiti sve
detaljistički kako to samo odvjetnici znaju.Ovaj ostaje u stanju opće zbunjoze,
prevrćući misli, odakle ona zna sve moguće i nemoguće podatke o njegovoj
ženi. Eto, žena zna, došapnuo joj netko, neki suradnik što prima nesretnike
hrpimice, bez obzira što bi tijelom i umom trebao biti na tako osjetljivu mjestu.
Suradnja par excellence što bi rekao Izet iz humoristične serije LZN, suradnja
neviđenih razmjera i sad se postavlja pitanje: S kojim ciljem su te vrste suradnje,
za koga rade ti špijunčići, za unesrećene sigurno ne, jer postoji i druga strana
priče.
Kad osoba s ozljedama nakon prometne nesreće leži u bolnici, zadnja joj je misao
koliko će "potegnit" od osiguranja, a još manje je opterećena mišlju što će joj
liječnik napisati u otpusnom pismu. Ima snimke, ima sliku općeg stanja, vidi iz
aviona vidljiva nagnječenja, hematome i slično, ne mora se još i s tim mislit.

Otpusno pismo..., šturo, tek ono što ni slučajno ne smije preskočiti..., lomovi, ni
traga ostalim vidljivim znakovima. Eeee, jeste li čuli da ne možete iz bolnice
uzeti medicinsku dokumentaciju, dobijete samo otpusno pismo, objašnjenje je
da ostalo ostaje u bolničkoj arhivi. Majke ti mile, ne bi da su ljubavna pisma
da ih čuvaju..., horor.

U svoj toj zbrci čovjeku se javljaju sumnje u ispravnost postupka i nepovjerljiv
je prema toj suradnji odvjetničke kuće-bolnice, a k tomu još, tko to može bolje
čuvati vašu dokumentaciju od vas samih. Što se sve krije u tom skrivanju?
Ja ne znam, možda postoji netko pametan da mi kaže, ili otići do bolnice,
napraviti nered da bi čovjek uzeo što mu pripada.
Zanimljivo je da kod nas suradnja postoji na nivoima gdje se običnog čovjeka,
građanina može oplesti po kostima, ne vidim ništa što bi tom istom čovjeku
bilo od pomoći. Nastradaš i onda povuci, potegni, trči za papirićima da bi
dokazivao kako si ti oštećen a ne bolnica, ne odvjetnički uredi, a osobito ne
osiguranja. U toj trci potrošiš i "crno ispod nokta", i ono čega nemaš, a moraš.

Rado bih upoznala nekoga tko surađuje s građanima ove zemlje ako je živ,
javno bih zahvalila.

12

subota

studeni

2016

Slučajni slučajevi

Ništa se ne događa slučajno ili..., sve se događa slučajno, možda
se negdje slučajno događa i namjerno, sve je to do slučaja... Baš
sam ga zapetljala, ali ću se svakako potruditi otpetljati petljanciju.

Kad čovjek ništa ne radi onda ima vremena slušati, gledati i misliti,
a ja mislim, puuuno, toliko mislim da uglavnom ništa ne smislim, a
nema ni potrebe, veliki mislioci to smisle čas posla.

Došapnula mi ptičica kako u našoj Lijepoj ima poneki grad ili gradić,
koji svoje stanovnike izopćava iz evidencija nekih vrsta. Kad nekoga
nemate u evidenciji logično je da i ne postoji, a tu je, postoji, živi, obitava,
vrzma se po gradu, uživa blagodati grada, cijenjen je, ugledan. Za razliku
od većine sugrađana, toliko je ugledan da godinama ne ugleda račune
za vodu, čistoću, komunalne naknade. Ugled mu neda da to gleda, zašto
bi kad je ugledan i ogledan, a sebe i smatra oglednim primjerkom u koji
se nipošto ostali ne bi smjeli ugledati jer bi u tom slučaju riknuo gradski
proračun kao što je i riknuo. Posljedica riknuća je rika onih što su im
smanjene plaće, a slučajno su smanjene što je zbog uglednih primjeraka
proračun toliko izgladnio kao za vrijeme sedam gladnih biblijskih godina.

Nema više igrarija, situacija je ozbiljna i došla je do usijanja, planut će, a
ako ne plane, pustimo onda vlast da nastavi igru sa svojim građanima,
neka plaća tko je i do sada plaćao, a bude oslobođen onaj koji je oslobođenje
od plaćanja platio jednom od aktualnih boja. Slučajno se dogodilo da je
jedna boja durala puno mandata, pa sada kad je počela blijediti, na blijedi
dan izišlo ono u što se sumnjalo, gunđalo se, bez rezultata.

Što treba sada učiniti? Građane brisane iz evidencija proglasiti nestalim
ili im naplatiti duge njihove, ili proračunske rupe napuniti iz džepova revnih
i marnih djelitelja svoga građanstva, po boji, frizuri, vizuri...?

Plačem, kidam se od boli, mislim se gdje sam griješila cijeli svoj život, kako
to da me ni jedna vlada, a vladalo ih je u ovo moga pola stoljeća s PDV-om
poprilično, nije brisala s popisa onih što ispunjavajući revno svoje obveze
hrani gradski proračun? Bit ćemo nagrađeni odlukom da dugovi nakon tri
godine idu u zastaru, ili će ovu tihu gradsku većinu brisati iz evidencije do
neke nove boje.

06

nedjelja

studeni

2016

Suočavanje

Jesen se opoštenila sunčanim danom i ohrabrena tim izazovom
ljepote, odlučim napraviti samostalnu šetnju. Sama šećem obalom,
nesigurno, srce mi udara, zavidim samoj sebi na hrabrosti.
Rekli su mi da je tu negdje kuća koju tražim. Scenarij je napisan u
mojoj glavi: dolazim u objekat, sjednem, naručim kavu i čekam taj
susret koji je trebao biti davno. Nije! Kad se pojavi lik iz mojih noćnih
i dnevnih mora, pogledat ću ga ravno u oči i upitati ga da li me poznaje,
imam li sličnosti s onom osobom, onoga dana kad je naletio brzinom
i dobio mene sadašnju kao posljedicu nemara...

Uzmorski povjetarac bistrio mi je misli, približavala sam se kući, a
svaki novi korak me kočio u zamisli da uđem i suočim se. Počela
sam drhturiti, želudac se sve više grčio i približavao grlu. Misao mi
dođe kako nije pametno da ja tražim njega, po nekim mjerilima bi
bilo pristojno da on traži mene. Nije me potražio, nije se pitao..., ne
znam što se pitao i ako nije zašto nije...

Prošla sam, kuća je bila zatvorena, ostaci ljetne sezone stajali su
razbacani po dvorištu. Laknulo mi je, ne moram udovoljiti napasti,
oslobođena sam bar na trenutak. Znala sam istog trena da više neću
doći u iskušenje, neću tražiti, samo čekati da neko iznad nas donese
odluku. Čak me ne zanima kakva će odluka biti, neće biti po mom kroju.

Lijepa riječ, riječ isprike, meni bi bila dovoljna, a u ovom trenutku ni
kilometri izgovorenih ili ispisanih riječi ne bi bilo dovoljne. Ne smije se
bježati od sebe, od učinjenog, suoči se, prihvati svoj grijeh, grešku,
i odsluži zasluženo. Meni se ni u jednom slučaju neće ništa promijeniti,
no riječ bi umirila duh, a šutnja ostavlja gorak okus.

Udarci

Provlačim se kroz konfuzna stanja
zaplićući se,
posrćući
pitajući se zašto
podižući glavu gore
iznad nedaća i udaraca
ponovno dobijem udarac u lice
onaj koji ne ostavlja vidljive tragove
vječno pitanje
zašto?

Zašto te u planu dobra svaki put klepi
nevidljiva ruka kazne za neučinjeno
gdje je kraj?
Noćas sam ti vidjela lice
ozareno,
sretno
nevino k'o u djeteta
a znam, ti bespomoćno ležiš
strpljivo čekajući nove poteze
ublaživača boli
dok u glavi vrtiš propale planove
svjestan
nema garancije za njih
nema garancije za život bez okrznuća
neka ti utjeha bude
ljubav daješ
ista ti je vraćena
ne zaplići se
digni glavu
nove bitke slijede.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se