30

nedjelja

listopad

2016

Pripremanje terena

Postoje dani u godini i našim životima koje na neki svoj način
obilježimo. Osobno, ne patim od forme, pa tako se ne vrijeđam
kad mi rođendan netko čestita mjesec dana ranije ili kasnije, važno
je da se sjeti, duga je godina.

Ovi dani u kojima smo, čini mi se da ne trpe odgađanje, nekako nam
je svima stalo da baš tada odemo do "vječnih stambenih objekata" onih
koji su nam puno značili u životu. Događa se da nam posmrtno znače
još više, vjerojatno zbog silnih preispitivanja koliko smo im za života
mogli dati više. Uvijek se može više i bolje i uzaludna je priča "e, da sam",
isto bi bilo. Ljudi smo, sa svojim ćudima, osjećaje izražavamo kako
izražavamo, svatko na svoj način, stoga često čujemo kad netko ode,
kako oni što ostanu znaju reći kako su mogli ovo ili ono a nisu. Zaboravi,
ništa od toga, njih to više ne dodiruje.

Staviti cvijet ili zapaliti svijeću može se bilo koji dan u godini, čak mislim
kako je to dobro rasporediti. Ovako, sada su grobovi prepuni, postoji čak
i neka vrsta nadmetanja u količini i ljepoti položenih cvjetova, a kad kiša i vjetar
to unište sve ostaje prazno. Nama je to nemoguće dokazati, stalno čuči ona
skrivena misao kako to treba baš sada i odmah. Nije li to pripremanje terena
za naše veličine, podsvjesna želja kad nas više ne bude..., dolaziti će naša
djeca i barem se kod našeg "stana" prisjetiti, porazgovarati, zaplakati.

Ovo je prvi put da ne idem na groblje, zato šaljem poruku onima što su zaslužni
da sam tu i da sam to što jesam, što god da jesam. Ludo razmišljam kako će
ova poruka stići do njih baš sada, kako će oni shvatiti da ih nisam preskočila u
namjeri i da ću doći čim to bude moguće. Znate vi da mislim na vas, pričam o
vama a često i s vama, doduše samo vodim monolog, znam da se nećete ni naljutiti
što neću pomaziti one ploče s vašim slikama, sve znam, ali...
Ne zamjerite, ne zovite, posebno ne vucite da vam se pridružim, imam ja još puno
toga obaviti, a vama svejedno, društvo vam je svakako svakim danom sve šire.

Bit će još cvjetova, bit će upaljenih svijeća koje prvi vjetar ugasi, budite u miru,
neka priprema terena za mene potraje što duže, nešto ne žudim za "životom" o
kojemu baš ništa ne znam. Ako bi došlo do ubrzanja, pripremite mjesto, važno
je biti među svojima. Oprostite mi izostajanje, nije namjerno, počivali u miru.

29

subota

listopad

2016

Tužni moj neradu

Uvik su mi govorili da san puno suosićajna žena i osoba, nisan to
tako doživljavala, taka san kakva san, lagum izbacijo, šta ja tute
mogu. Unda san došla do puno slobodna vrimena pa se mogu do
kosti izanalizirat i upoznat pravu sebe i kraju san upoznavanja.
Skontala san da svaki čovik more bit puno bolji nego je ako to oće,
a neće, znaden to po sebi, niki java u tebi te brenza i neda ti da
mrvu kreneš nabolje. Govorila je moja pokonja mater, sotona čovika
zaosini i misto da bude naoposun ode nizbrdokac, a to ne valja, ni
za pojedinca, a najskoli za one okolo njega.

Pristala san aktivno pratit pulitiku, o sebi san se zabavila i tek kadikad
škiljnen šta se to dešaje. Čin ja njizi vidin meni suze ko krupa, tuča, grad.
Pita me nikidan jedna moja da šta mi je, da šta mi suze iđu. Ma di mi neće
ić, vidiš li ti ženo njizi gori, po cile dane ne radu ništa samo naprđivaju, a
od otoga odma suze, ko da si kapulu pridame iskrižala. Ža mi svakoga
čeljadeta koje ne zna šta će sa sebon, koje ništa pod milin bogon ne radi
nego se samo po vazdan priserava, muka je to. Kad ti ništa ne radiš kroz
glavu ti svakakve gluparije i kako sotona zauzima poziciju oni moraju
izvaljivat gluposti na šćetu sviju nas osin sebe, a kad to obave undak se
grizu jerbo su zagadili okolinu gore od sisačke rafinerije u odumiranju. Sve
ti to jedno drugo veže i di neću plakat.

Vidiš mene, po cile dane ništa ne radin, samo iz ćoše u kut, zaplićen sama
sebi noge, undak sidnen, pa sve žvrnjan misli kroz glavu, zabrinuta san za
ljude, za one koji ne radu, uvik te najvišlje zabrine ono što te samu muči,
meni je to nerad. Sad bi ja brdo priokrenila kliko nutranje volje i želje iman,
a ono neće, pa jopet sidi i plači za svakin i sa svakin, a di neću kad pola
njizi ne radu,a oni koji radu žali bože, mislin na one šta pasu državne jasle.

A čovik nikad nije viran sam sebi, kad može neće a kad ne more tijo bi, pa
mi pade na pamet jedna šta su govorili davno: ačovik bijo linčina, tuc, muc
po vazdan, nikako počet radit, unda kad se sunoća on motiku na rame. Okrene
pešest puta kad ono mrak. Gleda on motiku, gleda ona njega i samo otužno
prozbori - bože moj da mi se nakopat, a šta ću kad se smrklo.
Kako san ja jadna u svomu neradu, tomacki se vežen na sve ostale, kako
je njiman po cile dane, undak udri u plač. Taka san ti, puna osićaja za neradni
svit kakva san i sama.

Zato lipo, vi koji radit morete a ne radite, sidite i uživajte doklen van se ne stane
na repicu, vi koji ne morete a tili bi, ili plačite u svojoj nemoći ili vrcon pravite
papire pa put pod noge, najvažnije van je gibanje, smjer manje.

22

subota

listopad

2016

Nije mi rodijak

Ritka san van ja biljka, jedna od oni' šta vazda 'oće bit u drugon
redu ili ispod crte, ne volin stršljat i gotovo. Ljudi mi nisu virovali
da san tak'a, a 'ko će narodu dokazat, ma neću se ni trudit, jerbo
se znade kad se čeljade vele trudi na šta izađe.

Bijo van je tako perijod ka'san bila na vrvu, deboto cilu jednu sezonu,
undak van niki pojedinci oće dokazat kako baš i niste za vr', oni su
puno vridniji, zaslužniji od vas, njiman triba dodilit "krunu".

Utužilo to meni, sticala san se jedan dan i sama sebe skinila s vrva,
eto van ga sad, iđite vi zaslužni, meni dobro i odekarce.

U zadnju cili svit okolo sebe gledan puno drukčijin očiman, ništa mi
nije važno šta je prija bilo, neka mene tutek i to je jedino šta je u
momu krugu interesa.

Kadikad ću pisat tute, di i vi, pa ako me slučajno primetnu s desne
strane na livu, samo da znadete da to nema veze smenon. Meni oni
glavni, kakono ga vabu...blognjuze, e, on meni nije rodijak, 'ko zna
navijamo li za iste, 'ko zna oklen je on, ja ga ne znan. Tila san reć
ako osvanen di nisan omrkla to je samo stoga šta čovik na daljinu
konta vridnost, a šta se mene ticaje, ništa mi ne vali ni tute di san.

Mene sada drugo muči, moran ić' od kuće, moran se ić ličit (ne farbat),
a moj čovik u puno ositljivoj fazi, pravo mi ga stra' ostavit samog.
Tila san se nadležnin institucijan obratit da pripomognu, kad već meni
ne mogu plaćat zato šta san se drznila popravit karambolirano stanje,
nek' bar njemu nekako nadoknadu to šta me neće bit. Nije važno kako,
more nadoknada bit u kunan ili nikoj drugoj valuti, nebitno.

E, da ne zaboravin glavno, to šta san se pojavila k'o nova, to van nije
stoga šta san nova, nego zato šta krećen iznova, s malo modeliranon
pameću, svišću i savišću, onako se više nije moglo. Ajdebog!

19

srijeda

listopad

2016

Higijenske navike

Koje radnje obavljamo tijekom jednog dana, koliko koraka napravimo,
a tko je u prometu, koliko kilometara napravi? S čim sve dolazimo u
dodir, s kim dolazimo u dodir, jesu li to sve čiste površine, da li svaki
prolaznik o kojega se slučajno okrznemo odiše svježinom? Nakon svega,
koliko puta operemo ruke, koliko se često tuširamo, kako održavamo
sanitarne čvorove, a kuhinje...?

Da bi u našoj kući blistalo, da bismo mi bili stalno svježi, koliko truda
moramo uložiti, a sredstava...? Pored stalnog angažmana kućnog
higjeničara, higijena košta i to opasno udara po ionako skromnim,
prosječnim prihodima, a o onima ispod prosjeka da ne pričam.

Znam, znam, mnogi će se vratiti na naše stare, nisu ni približno imali
izdatke za sve ovo što sam nabrojila, a živjeli su, bili su čisti, jelo se,
pilo se, spavalo, mnogi nisu imali kupaonice, kupali se u koritima i
lavorima. Nisu imali ni izbor kupki, šampona, deterdženata, spužve,
čarobne i manje čarobne krpe...

Sapun za umivanje, sapun za pranje rublja, vim i neki praškasti deterdžent
za pranje posuđa, toliko se ja sjećam, ranije je bilo i gore.
Znam kad bih prolazila ispod prostrtog rublja, sve je mirisalo, bijelilo se,
iz kuhinja se širio miris koji smo gutali, a ljudi..., ni više ni manje nego danas,
neki su mirisali a neki baš i ne.

To me navodi na razmišljanje da prepune police sredstava za čišćenje i
osobnu higijenu ne znače nužno i čist dom, kao ni osobu, sve je u navikama.
Moguće da su se ljudi opametili pa se drže one: "čistoća je pola zdravlja a
nečistoće druga polovina"..., ne bih se skroz složila. Osnovne navike se
moraju sticati od malih nogu, održavanje higijene osobne i svoga doma.

Ružno je kad se nađete negdje u gužvi a morate zaustaviti dah zbog
nekoga tko je dio te gužve a zaboravio se okupati, još kad ih ima više, ružno
i tužno. Hoće li nam opet trebati škole za obrazovanje o higijeni, ili se to
ipak nosi iz kuće?

Današnje pisanje je potakla posjeta jednom gradu, ulazak u nekoliko javnih
objekata, bliski susret s ljudima u javnom prijevozu, ulici, bolnici, a onda sam
došla kući i upalila dugme za inspekcijske radove..., puno toga se još mora
doraditi. Sjetim se da ne mogu raditi, trebam pomoć, a pomoć ne mogu
platiti, kućne snage su na izmaku, onda se sjetim kako nisam baš usamljen
slučaj. Sigurno ima ljudi koji ne mogu sami čistiti a itekako imaju navike, no,
mislim da danas rijetki baš moraju "odisati nemirisom", a odišu..., puno ih je
i nikakva diploma nije garancija za onaj val svježine koji nas okrzne.

14

petak

listopad

2016

Zašto nisam majka?

Majka sam, kao i veliki broj majki, sretna, zabrinuta, na čekanju, tužna,
sve to nosi majčinstvo, ili bolje reći roditeljstvo. Kad imamo zdravu djecu,
koja sve faze prođu bez većih potresa, zadovoljni smo, kad pjevaju i nama
je do pjesme, kad plaču srce nam se kida, sve je to u rok službe roditeljstva.

Koliko ih ima oko nas koji ne prođu baš najsretnije sa svojim potomcima,
koji proživljavaju traume u toku odrastanja te djece, koliko ih je koji nikada
ne čuju "mama i tata", koji nikada ne potrče za djecom jer ista ne mogu
hodati? Postrance stojimo, gledamo, nerijetko suosjećamo, ali vraćamo se
kući, zatvorimo svojim vratima i uživamo u blagodatima datog nam života.

Ljudi se namuče da do djece dođu, a kad su došli često dožive najveći šok,
nije im se posrećilo da dobiju i zdravo dijete. Situacije su različite, mnogi
dobiju taj dar božji, zdravo dijete, no nisu spremni, ili majka nije spremna,
ostavi ga u košari, moleći se da se nađe neka dobra duša koja će djetetu
pružiti ono što ona ne može. Koliko ljudi toliko sudbina, a da li na sudbinu
možemo utjecati..., ne znam, meni to nikada nije uspjelo, nikada nije bilo
onako kako sam planirala ili predvidjela, uvijek drukčije.

Kako se osjećaju djeca u problematičnim obiteljima, gdje roditelji ne rade,
gdje se uvukao neki od poroka..., da li će nekad u životu promisliti kako bi
bilo bolje da ih mati nije rodila?

Gospođa N. je žena u najboljim godinama, živi prosječan život, suprug i
ona su postigli sklad i bliskost koji bi mogao izazivati zavist, no, nemaju djecu.
To je bila njihova odluka, neće imati djecu. Zašto?
Njezino djetinjstvo i mladost nisu bili sretne priče, prošla je agoniju odrastanja,
sve zahvaljujući svojim roditeljima, koji su bili sve više od roditelja. Bilo ih je
četvero, nekako su se izvukli jer ih je ona, kao starija sestra izvukla. Našli su svoj
put, netko trnovitiji, netko ravniji, ona je izabrala svoj.

Priča: Djetinjstvo pamtim po skrivanju pod krevet, najčešće sam vukla braću i
sestru. Šutjeli smo gutajući jecaje dok je otac divljao po kući, udarao, razbijao,
a ni majka nije bila puno mirnija. Obroci su bili rijetki, skromni, sama sam se
često po susjedstvu snalazila za hranu djeci. Kad sam malo stasala znala sam
majci reći zašto nas je rodila, što bar mene nije pobacila nego mi je nametnula
brigu za obitelj. Da se nisam rodila ništa mi od toga ne bi bilo poznato. Ne bih
imala trajne pečate, ne bih donijela odluku da nikada neću postati majkom.
Danas imam život, miran, imam kontakte sa svojom obitelji, no, naši razgovori
su često u prošlosti i turobni, nemamo lijepa sjećanja.
Da li sam pogriješila što nemam djecu, ne znam, ali tako sam odlučila i to nikomu
ne bi trebalo biti važno osim momu mužu i meni. Nisam bila u situaciji da se odlučujem
na abortus, no, znam da bi moji roditelji bili puno pošteniji i odgovorniji da nam nisu
priuštili pakao umjesto raja nepostojanja. Obitelj i društvo imaju dužnost osigurati
dostojanstveno rođenje i odrastanje djeci, u protivnom imamo stanje kakvo imamo.
Puno jednostavnije je držati prodike kad se radi o nekom tuđem životu, na čvrstim
temeljima se kuća gradi, u protivnom će postati ruševina.



12

srijeda

listopad

2016

"Zečevi" na cestama

Bojite li se izići na ulicu, bojite li se sjesti za volan trijezni i oprezni,
bojite li se svoje dijete uputiti do obližnjeg dućana, autobusne stanice
ili škole? Slobodno kažite da se bojite, vaš strah je potpuno opravdan.

Sinoć sam pogledala Otvoreno, privukla me tema i suprotstavljene
strane (predstavnici pravde i i oštećenici), a kako su svakim danom
stupci crne kronike prepuni vijesti o poginulima u prometu, to me još
zaintrigiralo.

Kako stvari stoje, najbolje da ne izlazite iz kuće, jer ako iziđete, nitko
vam ne garantira da ćete se vratiti kući u komadu. Istina, bolje i u
komadima nego nikako. Ako ste pregaženi bez pomoći, u najboljem
slučaju, vaša obitelj će nakon dugog rastezanja po sudovima i
osiguravajućim kućama dobiti naknadu za vaš život do 200.000 kuna,
to mu dođe k'o neka satisfakcija i budite zahvalni na tomu. Kako će
se osjećati vaši koji ostaju najbolje oni znaju, birokracija nema osjećaje.

Ako vas pak lupi a preživite, u najboljem slučaju možete dodatno prolupati
(lupnuti ste za boga miloga), čekajući da nadležne institucije odrade svoj posao,
a kako su obično u lancu, najčešće poneka karika zakaže i vi ste na čekanju.

Pomirite se s tim da ste na ulici mali "zečevi" koje se bez milosti obara snagom
KS-a, oboreni za trajno ili pod malo sretnijim okolnostima s mogućnošću življenja.

Nemate mogućnost izbora, smrtno stradali ili preživjeli, agonija se produžava, ne
ostaje na cesti. Vi ili vaša obitelj ulazite u pravne bitke koje nerijetko traju više
godina, a loptica odgovornosti se prebacuje od bolnice koja nije dostavila potrebnu
dokumentaciju, policije kojoj nedostaje neki važan papir za kompletiranje zapisnika
do pravosudnih instanci koje vas na brzinu obrade pravnim terminima od kojih
zastaje dah. Ako imate "sreću" da osiguravajuća kuća bez puno kompliciranja
kapne nešto na vaš račun, poklopite se sretno ušima, u protivnom..., ostaje vam
nada da slijedeći izlet u grad neće završiti pogubno.

Vozači su obični ljudi, neki s karakterom, odgovornošću i srcem, a nekima su te
osobine ispale negdje usput. Opet možete imati sreću da vas vaš ubojica ili zamalo
ubojica upita za zdravlje, posjeti, nećete se dignuti na noge ali je duši lakše.

Češće se događa da je mali "zeko" oboren, vozač se "pristojno" udaljio i sve
svoje snage usmjerio na dokazivanje vaše krivice, što ste se baš našli na pravom
mjestu u krivo vrijeme, ono kad je on naišao. Ako k tome ima "dobrog tatu" i nabrekao
novčanik vaše šanse za ozdravljenje su minimalne, ostat ćete ranjeni barem iznutra.

Stoga, dobri moj puče, ako ne morate ne izlazite, ne sjedajte za volan auta s malo KS-a,
a već kad morate idite prečicom ili nekako preletite, ceste su postale opake za "zečiće".

11

utorak

listopad

2016

Svi tonovi tišine

Volim povremenu tišinu,
onu što mirom me k'o svilom ovija,

volim žamor prijateljske riječi
ona me čvrstom održava

volim pjesmu što odliježe
onu što do mene došeta

volim smijeh veseljaka
onaj što budnom me drži

Volim te tonove ljudske
sve one što se s tišinom stapaju


Monotonija

Kakvo bi more bilo
da po njemu iste brodice plove
da samo jedna vrsta života dno dira

kakvo bi nebo bilo s istim oblacima
planina s istim obroncima
plaže s istim oblucima

kakve bi livade bile s istim travama
a tek svijet s istim glavama
a sve glave da misle isto
da istim brojem broje
da istim krojem kroje
da svi isto sole
da svi isto mole
da svi isto proklinju i kunu
u isto vrijeme da dižu bunu
da svi jedu istu hranu
i sve to u jednom danu...



10

ponedjeljak

listopad

2016

Vući život za rep

Pokušava se izmaknuti, ne dam mu, držim čvrsto, smijuć
mu se u lice, bolje ja njemu nego on meni. Aaaah, bilo je
situacija kad mi se vrlo često smijao, kezio zube, izvlačeći
iz mene posljednje atome snage. Proba? Možda me baš,
svaki put podvrgavao testu, koliko mogu izdržati, koliko dugo
ću imati snage za povlačenjem "repa". Još uvijek smo u
ringu, život i ja, tko će odustati..., ja ne, ne još.

08

subota

listopad

2016

Okrenuta stranica

Postoji ovaj trenutak sada, postoje razderane misli iz bliske i
daleke prošlosti, postoje sudionici ljepote kao i oni koje bismo
najradije prebrisali crnilom, postoji i postojat će...

Ovo je trenutak u kojemu se vidim, ne želim pogled bacati unatrag,
a za sutra svakako ne znam hoće li biti moje.

Knjiga je tu, okrećem novu stranicu, a nova će biti dok je ne pokriju
mrlje, na što neće bitno utjecati moj odnos prema njoj. Kao što nisam
značajno djelovala ni na prelistane stranice. Da li ih je listao vjetar
kroz moje biće, tko je ispisivao stranice, ostavljajući me u uvjerenju
da sve sama kreiram?

Kreirali mi ili ne, držali uzde misleći kako nam nitko ništa ne može, mi
smo tu, glavni, stalno u vrhu..., varamo sami sebe, jer samo jedan
trenutak mijenja sve, a garanciju da smo gospodari sebe zgužvajmo
i potpalimo vatru da nam osvijetli mogući slijedeći trenutak bivanja.

07

petak

listopad

2016

Duuugi godišnji

Ne morate biti u radnom odnosu da bi vam bio dodijeljen godišnji odmor,
potrebno je imati samo malo "sreće", svi oko vas rade, a vaše je samo
mirovati. O uvjetima dodjele istog bit će govora, sada moram odmarati,
umorilo me otvaranje bloga.

Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se