12

subota

svibanj

2018

Prosječnu domaćicu zeznuo broj cipele

Mladom puku sve priko četrdeset spada u gerijatriju, a kako su
moja dica davno prišišala četrdesetu, ne ljutim se kad me ne'ko
imenuje članom gerijatrijskog kluba. To smo raspravili!

Kad san ja bila mlada, svi su govorili da sam "ono baš", oku,uhu
i ne znan čemu još ugodna, samo me sramežljivost ubijala. To
nije normalno kako san bila sramežljiva, a još dite iz sirotinjske
kuće..., nema tu bodova za samopouzdanje. Moj ćaća je uvik
govorijo da bi mi sve od ovoga svita kupijo ali umisto takujina
njemu se zalomijo tankujin. Svejedno, bijo je glavni u mom životu.

Mlada cura koja je gutala svu literaturu što joj je pod ruku došla,
logično, zaustavljala se najviše na onim romantičnim romanima
sa sritnim završetkom, a to je bilo u najvećem postotku. On je
doša, nevažno je li bio konj ili na bilom konju, ali zaljubljen do iza
glave i odveo sritnicu u svoje dvore.

U tom svom svitu romantike i očekivanja nemogućeg, često sam
se zamišljala u ulozi one sirotice, može bit i Pepeljuga, ali sam
imala jedan problem..., broj cipele. Ne samo broj, sve moje cipele
se i nisu mogle zvat cipelama, sve je to bilo odokoprilike k'o da su
ih Kinezi izrađivali, a nisu, nego naši privatni obućari, od materijala
koje nikomu ne bi poželila. Tuku, žuljaju, ubijaju eleganciju, a na
plesni podij..., bosa, jedini način za postizanje prikladna plesnog
koraka. U tim svojim cipelama broj tridesetdevet ni blizu se nisam
mogla staviti uz bok (držat ćemo se Pepeljuge), pa me iz tih razloga
razdirala muka, kako ću ja ako se taj neki princ pojavi usrid noći na
ponistri, pokazat cipelu. Čim vidi taj "čamac" otić će prije nego je doša.

Bila je neka litnja noć, vrućina da ti mozak kuva, a moj je već bio prokuva,
stala ja na prozor, gledan u misec a on mi se krevelji, ma neka mislin se,
samo se ti krevelji, doće on. More bit da me malo san pričvrljijo pa san
prilegla, a iznad glave ne'ko mi šapuće..., "ajde, ustani, kočija je spremna,
čeka na tebe, vodin te na najlipše putovanje života, u svoj dom". Upola
trznen, dižen se, oblačin se, posegnen za cipelama, on baci pogled na
njih i nestade prije nego li je doša. Razbudin se, pogledan isprid kuće,
nema ni kočije, ni konja, ni princa, samo mi se misec odozgo podrugljivo
ceri. Uvik mi je taj misec zadava muku, posebno kad je pun..., traume.

Tako budna shvatila san da s takvin cipelama nijedan princ neće do mene,
a tu je još i ćaćin "tankujin". Onda san se polako urealila i dalje san čitala
romane sa sritnin krajen, ali duboko svjesna da se para lipi za paru, a da
su najjače sirotinjske ljubavi, sirotinja ljubi snažno jer joj je jedino to ostalo
u pričuvi. Dalje je sve poznato, nije baš s dvora k'o šta nisan ni sama, ali
da je gorilo, gorilo je, plamsalo, palilo, žarilo i kako se još kaže...
Osta je jedan problem (dobro, nije samo jedan), ali ovaj s cipelama. Volijo
je da nosin visoke potpetice, često bi mu se omaklo da ih on kupi, ali redovito
broj manje. Tako san se cilu svoju mladost nanosala cipela broj manjih, još
visokih, patnja doboga, a sve zbog ljubavi. Opet dođo' do onoga kako me
ćaća pravijo u više puta, pa mi umisto slatkog malog stopala napravijo ovo
paćeničko. Džabe je sad ličit, tribalo je mislit na vrime, a odat bosa po ovom
terenu i nije neki izbor.


Usporedbe

Imam rodicu u Njemačkoj
otišla skroz mlada
tamo se zaljubila i ostala
do danas
broji dane do mirovine
kaže da će imat ojera koliko ja kuna
muž znatno više
kod nas na moru izgradili kuću
život će im biti na nivou
ako ih zdravlje posluži

godina smo istih
naši poslovi su bili "jači"
zato su mirovine tanje
valjda Njemačka ne guli k'o naši
puno vladara
malo redara
pitam se što ostavih djecu
da mlate školu
da rade u grču
tanku čorbu srču
za svaku sitnicu drću
vole djeca svoje ognjište
čak kad se duže mirisi s njega ne šire
naučili od pravitelja i rodilica
naše je najbolje
najljepše
tako bi sigurno i bilo
da te tvoj ne kolje
a ti osta krvav a živ
dok netko oko vrata zavezana rupca
ne reprizira ulogu Matije Gupca

10

četvrtak

svibanj

2018

Kampanjske molitve prosječne domaćice

Ubi me prosjek, a ima tu i ispod prosjeka, ne bi se sada
tužila. Ispada ponekad da san i zidove u kući piturala u
crno a nisan, uopće nisan crni tip, crnilo štrcne nekad k'o
iz friško ulovljene sipe. Moje crnilo ne valja za crni rižot,
samo za kvarenje raspoloženja ritkim došljacima koji su
proridili dolaske. Zabavili se o sebi 'ko i ja, nekoga okupirala
dica, nekoga unučad, a bome neki su još i u radnon odnosu.
Ima tako osamljenički dana, kad jedinu čeljad što vidin
dolaze s TV ekrana, a to je k'o da ne vidin nikoga. Onda
ja lipo ugasin ton i obraćan se Bogu, Gospi i mom sv. Anti,
ono, mislin, on je ipak muško pa ga moguće malo i šarmiran.
Tako je bilo ovi zadnji tjedana, ništa bobe, ništa masaže, neće
naprid uz sve moje napore. Ostalo mi molit se, da šta ću, a
ja van ne molin 'ko ostali narod, ne pribiren krunicu, (zaboravin
doklen san došla), nego onako, svojin ričima, kako mi je u srcu
obraćan se gori navedenin. Govorin ja, dižen oči ispod oćala
prema gori, iako ni'ko ne zna di su oni smješteni, iman neke
zahtjeve šta ne zadiru u imovinu, molin se za zdravlje svoje
dice, Njega, unučadi i za svoje, jer šta su oni ako in ja beknen.
Prođe eto već duže vrime, ili me nisu čuli, ili me ne žele čut,
svakako je stanje na priliku isto. Danas ja opet, zazivan, molin,
tila bi da mi se kogod od nji javi..., muk, a meni isto.

Došli mi danas neki moji u posjetu, malo prikratili, neki zvali,
to isto malo pripomogne, bar dok trokeljan na telefon. Kaže mi
jedna moja prija neka se pomolin da će mi bit lakše..., ma je,
molin se ja, ali očito oni imaju veći' problema di tribaju intervenirat,
baš će se sad o meni zabavit. Ona se k'o malo drcnila, kako se ja to
zekin na tako ozbiljne stvari. I dalje san uvjerena da Bogu baš nije
važno da imamo namrgođene face, mislin da on voli vedre duhove
pa taman kad nešto dobace i na njegov račun. Zar nismo na sliku
i priliku, a ako jesmo..., bolje da ne kažen šta mislin, mogla bi koga
uvridit. Jedno moran priznat, ne molin ja baš uredno, redovito, tek
kad mi štagod zaškripi, e, tada bi tila sve nadoknadit, a On more bit
baš oće obraćanje u kontinuitetu. Šta ću, nisan taka, i u školi san
bila kampanjac, pa kad se primakne ono vrime, uči danonoćno, zato
mi je puno toga ishlapilo, nije bilo redovito, a ni profesori nisu blagonaklono
gledali na kampanjce. Taka san i u kući, slažen robu i čekan da me
dođe volja peglat, pa kad se uvatin, naredna tri dana ne mogu dušon danit,

Izgleda da san malo pobucala lončiće, nije knjiga, nije roba k'o molitva,
nije se kažu sotin igrat, valja bit stalan, a ja se držin da "stalna na tom
svitu samo mijena jest", a ja san baš tak'a, minjan se, jedan dan letin,
drugi sletin i isponove, nije do mene, ćaća bijo star pa pravio u više
puta, da je i tijo nije moglo ispast bolje. Daklen, dragi moj Bože, Gospe
i svi sveci, nisan ja kriva šta kampanjski molin, tak'u me izbacilo, nego
vi isto malo ćirnite u mom pravcu, ne tražim previše, tek da mogu radit,
da ne moran umisto kruva žvakat one silne bobe, e da, da mogu još
malo i poletit, k'o i prije, pa znadete to vi.

Ne mogu obećat da ću van redovito slat SMS-ove, 'ko više piše pisma,
a čini mi se da su se i vami slušni aparati zaštopali pa me ne čujete
dobro. Znate da među ovlikin sviton ima i kampanjaca, a kampanjci
bar digod štogod odrade, imadite to u vidu, molin vas.
Kad se ujutro dignen znat ću jeste li zabilužili moje molitve. Amen!

07

ponedjeljak

svibanj

2018

Tragom

Maglom kad kreneš prema mojoj adresi
skreni
ili samo mahni
daj mi do znanja da si tu
rukom kad kreneš prema meni
zaustavi je
il' me samo pomazi
ne čini li ti se da je dosta šamara
na jednoj adresi
širok je svijet

ti nezahvalnice
okreni se
usmjeri pogled prema njoj
prema njemu
prema njima
a oni šute
ne tuže se
utapaju se u aktivnostima
iz dana u dan
čekajući iscjeljenje
u dnevnim koračajima
blago okrznuće ne treba lijeka
ti budi lijekom
budi lampionom zaustavljenima u mraku
stješnjenima u bezizlazu



06

nedjelja

svibanj

2018

Usmjerenost misli

Komad suve kaštradine
potopila sinoć
nije prikladno doba godine
a nije ni datum sidanja na račun
zaglibam stare papuče
zelenčine svi' vrsta
lagano se krčka
ne volim miris kaštradine
nevažno
uz domaći kruv križamo nedilju

opet mi naviru misli
o opsjednutosti vlastitom sobom
o nekakvim boljkama bez smrtnog ishoda
dok s druge strane
boli su snažnije
gotovo do neizlječenja
skrećem misli prema tvojoj adresi
lakše mi duši
dok mislim k'o da pomažem
ublažiti
umanjiti
a dobro znam da misleći melem ne pomaže
tek sebi olakšavam
eto u mislima sam s tobom
dok trzam da kruv ne prigori
da se zelen ne prikuva
ostajemo sva'ko na svojoj porciji muke

05

subota

svibanj

2018

Stara i dosadna

Imam ja petero dice
razbižali se na sve strane
kad zima dođe i triba mi drva
ostajen sama
skupljan suvarke oko kuće
bojin se i grmljavine zbog loši instalacija
ne smin palit onu termo
ne smin ni puvalicu
uvik nešto zablica
stra me da me ne ubije
dica kažu da san dosadna
stalno mi nešto fali
a meni ne fali
kuća tek šta nije pala
krov prokišnjava
dosadna si majko
ni nama nije lako
moramo raditi
mislit se o dici
nema za te mista u stanu
strpi se do prolića
a do prolića..., ko živ ko mrtav
neka mojoj dici bude dobro
ne bi ja tila da zetovi i neviste dižu nosove
zbog tamo neke zgrbljene babe
koja je usput i dosadna
a moj pokonji se nikad nije tužijo
nikad mi nije reka da san dosadna
nisu ni dica dok san mogla oblićat
skupljat plodove i pakirat boce s mlikon
znan kad me ne bude bit će in ža
možda će spominjat kako su mogli više
nema veze
dolazit će za godišnjice
donosit cviće radi pranja savjesti
a meni triba samo malo
tek koja lipa rič
a zimi malo drva i zakrpit krov
baš san stara i dosadna
da mi je bar on živ

02

srijeda

svibanj

2018

"Lijevo-desno, nigdje moga stana..."

Nije istina, nikad nisam bila toliko pijana da nisan znala pronać
svoj stan, odnosno stambeni prostor, to je samo pisma, a u pismi
se nađe svašta, pa čak i opcije lijevo i desno. Sebi san bila obećala
da se više nikad neću tiknit politike, neš ti mene i politike, ali ovo...,
livo, desno je pitanje pogleda na život, to je budućnost naše dice.

U zadnju san orjentirana na Bibliju, malo sam na starom, malo na
novom zavjetu, koji su dijametralno u suprotnosti. Dok stari provodi
nasilje tipa: "oko za oko, zub za zub", pa ono silno kažnjavanje prema
Levitskom zakoniku, moram priznati da me puno toga ljuti. Onda mi još
nije jasno, kako to da se Gospodin svako malo javljao određenim ljudima,
ritko siromašnima, uglavnom glavešinama..., no, dobro, to je bilo vrime
gazda i robova, (skoro k'o danas), onda mužova s više žena, ne moreš se
snać 'ko je komu ćaća, brat, sestra..., ja jednostavno ne mogu virovat da
je to bilo po Božjim zakonima, ja njega doživljavam na skroz drugi način,
a o tomu ne moram govorit.

Meni se od Isusa sve više sviđa, on mi je po opredjeljenju ljevičar, on je
milosrdan, ne zazire ni od gubavaca ni od sirotinje, On je sve loše uzeo
na svoja pleća i to iznijo do križa.
Nemojte previše moje teorije uzimati zdravo za gotovo, imam pravo čitati
i to analizirati na svoj prizeman način, 'ko će mene više prominit.

Nešto drugo mi je poškakljalo možđane jučer, kad baš i nisan bila sva svoja,
pogledala sam imenovanje novog biskupa hvarskog (naš Janjevac, tute s
Kosova). E, kad je čovik da svoju zahvalu za ukazano povjerenje i obećanje
kako će se ponašati kako i dolikuje šefu svoje grupacije, javio se bivši i
među ostalim svitova nasljednika kako će biti potribno da svoju mrižu ponekad
zabaci i malo ulivo. Ne znan kako vi, ali ja mislin da dugo nisan čula da neki
biskup baca mriže ulivo, desno je zakon.

Ako je to mislijo zaozbiljno, ili je kriza ili se iskreno promišlja o približavanju
ljudi bez obzira bili livi ili desni. Moje poimanje livog je da se čoviku daje misto
koje mu rođenjem pripada, da ima istu priliku biti ono što želi, da čovik čoviku
pomaže, da gazde ne budu na putu tamanjenja radnika, jer oni nisu robovi.
Ma, ostavite se vi moji teorija, svit kakav ja želim nikad neće osvanit, a kad
spomenen Isusovo učenje redovito me demantiraju.

Sad samo ostaje vidit šta će bit ulovljeno u mrižu novog biskupa, bojim se da
će ulićat samo male srdelice, a oborite su svakako neulovljive, one plivaju
slobodnim stilom, prema već provjerenim adresama.

01

utorak

svibanj

2018

Prvi majovi prosječne domaćice

Nekako san se naštelila na ovu katrigu i jedino šta mi danas radi
su ova dva prsta, ostala je van pogona. Osjećam se haj, našikana
medikamentima kako bi mogla bezbolnije proć još jedan dan. On
se zauzeo ručka po uputama, pokreti su mu ko u diteta kad pro'oda,
ali štaš, kako bi bilo da neće ništa, a tak'i ima puno posto. Na fažol
nismo nikad išli, ima oni izidiguzica (što bi moj pok. Raos reka), a
mi ne bi tili da nas se tako etiketira, dokle god ima štagod za skuvat.

Mi tada bili mladi, dica jedno u školi drugo malo do škole, taman
uselili u kuću. Svi zidovi na broju i poneka vrata za nuždu, a "oprema"
isto za nuždu. Naši prijatelji odlučili da će u čovika kupit kozlina, a
On je bio zadužen (na opće zgražanje) za eutanaziju i deranje kozlina.
Odlučimo se za jednu lipu ledinu di je bilo i ladovine na izletnički pohod.
Ženske su ponile svaka šta je mogla, moj zadatak po običaju su bili
kruv i kolači. Bilo je tu opreme k'o da iđemo na sv. Juru nedilju dana,
ali ima dice, nikad ne znaš šta će komu zatribat.

Kozlin bio ispečen po svim propisima, svi se lipo poslagali po ledini,
poili, popili, neki i malo više, ali nevažno, svjesni da do slijedećeg
praznika nema veliki' jestivi' izmina, uvati danas šta možeš.

U jednon trenutku On skoči, zgrabi me i k'o da me prinosi priko praga,
a tada san bila teža bar deset kila nego sad. Popustiše mu ruke dok
me vrtijo i ja jadna otresla svom svojon površinon, srića šta je bila ledina.
Danas mi to palo na pamet tražin poveznicu od toga pada i današnji muka,
možda ima, a možda i nema veze. Svakako, godinama nismo čoporativno
pekli kozline, svak se uvatijo svoga posla i briga, svi u svom brlogu. Meni
ža, volila bi da se ovi radnički praznik slavi baš uz janjetinu ili kozletinu, da
radnička klasa bar jednom u godini pod zubima osjeti ono slatko žmikanje.

A oni narodu skuvaju kazane fažola, sad po vrućini, tri dana će ispujivat
protestne plutone, a plaće in se neće povećat, do bogapitajkad će bit ispod
crta i niže. Nama umirovljenicima ista priča, sindikalci potežu proračunske
plaće a vi se rajo batrljajte kako znate.

Na kraju ne znan šta bi van čestitala, ovo se svakako tretira k'o socijalistički
relikt, premda blage veze nema sa socijalizmom, valjda bi radnička prava
tribala nadvisit političke pozadine.

Puno san ja prošla prvi majova a i svibanja, kako vrime odmiče sve mi vodoravno,
ne osjećam nikakve slavljeničke euforije, valjda kad je čovik mlad sve doživljava
horizontalnije, a i sve su mu dimenzije drukčije postavljene. Neka vam ožive plaće
i mirovine, bit će tada i razloga za slavlje, pa i ostale dane, živili uz fažolske trube.

30

ponedjeljak

travanj

2018

"Upute"

uključi senzore nade
otkloni veo nemoći
otvori put vjetrovima uspona
ne ispuštaj ruku odanosti
ne sklanjaj pogleda s očiju ljubavi
pokopaj iskustva neuspjeha
iskusit ćeš Feniksov uzlet
poliži rane zarast će
osuši suze beznađa
nabaci osmijeh pobjede
napravi odmak od ruba ponora
uzdigni glavu
raširi pogled
vidjet ćeš neviđeno
doživjet nedoživljeno

27

petak

travanj

2018

Bešika (kolijevka) prosječne domaćice

Nakon pozdravnih govora moje strine i mene, uzeh ključ
cca 20 dkg težak iz njene ruke. Strina je inače starica, koja
cijelo selo dijeli s još šest stanovnika. Dok sam skakala s
kamena na kamen selo je brojilo oko 150 žitelja.

Otvaram odaje djetinjstva, u grlu grop, mogu li se suočiti.
Moja soba netaknuta, miris ustajalosti me natjera da širom
otvorim prozor, tako i u roditeljskoj sobi. Sav namještaj je
pokriven lancunima pa mi pomalo sablasno djeluje. Samo
pogledom zaokružim prostor u kojemu sam provela prve
godine svoga života, prostor koji je temelj svega poslije.

Na hodniku montiram skale i blagom nelagodom se popnem
na šufit. Samo neka ne bude uljeza u mišjem obliku ili oblicima.
Zamlatim metlom koju sam uzela od strine, no, osim oblaka
prašine ništa se nije pojavilo, da, i paučine u izobilju. Otvaram
potkrovni prozor i zabljesnu me dnevna svjetlost, a ni zrak nije
za zanemarit. Konačno mi je šufit na dlanu s ostacima sadržaja
koji očito nikomu nisu tribali pa tu, usamljeno čuvaju uspomenu
na surov život mojih roditelja.
Pogled mi privuče stara bešika (kolijevka), pokrivena prašnjavim
lancunom. Lagano ga podignem, još uvik u strahu da odnekud miš
ne iskoči..., sve je čisto. "Starica" stoji ponosno k'o da će već sutra
primiti novog stanara (ja sam bila zadnja). Virujem da svi znate kako
izgleda kolijevka, iz priče znan da je ovu istesa' i sastavio moj pok.
stric koji je inače pravio bačve, vrata, prozore i ostalo od drveta.

Meni je u sjećanju da se mogla ljuljati, tako da san često u nedostatku
kadra za ljuljanje tu aktivnost uzimala u svoje ruke, šta je često
rezultiralo ispadanjem. Ne pamtim da je bilo neke veće štete, osim
ako san koji put tresnila na glavu..., tu se vide posljedice.

Dok ja pribirem slatke pohabanosti, čujem strinu koja mi daje do znanja
da je navisila vodu za kavu. "Može, može, brzo ću ja", odgovorin joj
a steglo me, znajući koliko joj teško pada samoća, tako će joj kava sa
mnom doći k'o melem na ranu.
Vratin se opet do bešike, pogladim je uzduž i popriko, razmišljajući koliko
su me moji ljuljali, da li sam bila mirna il' nemirna (prije ovo drugo). Kako
bilo, cilo moje djetinjstvo i rana mladost mi bljesnuše, vratiše se slike njih
dvoje što odavno snivaju svoj vječni san pod sjenom čempresa. Meni
ostaviše podsjetnike minulog vremena, ostaviše mi razloge za bar rijetko
svraćanje i podsjećanje na oranicu nezaboravnog drukčijeg.
Dok pod prstima ćutim drvene letve, prigovorim sebi što u dotu ne ponesoh
bešiku. Zar moja djeca ne bi jednako dobro rasla u njoj k'o i onom krevetiću
ružičasti' ploha, pohranjenog u kutu jedne sobe? Povremeno svratim, pomazim
onaj krevetić, dokle ga gledam još mi mladost zatitra pred očima.

<< Arhiva >>