18

utorak

srpanj

2017

Nema straha dok je njih

"Suze su mi navrle" sinoć kad sam slušala premijera kako je
"čvrsto" obećao, ako bude potrebe da će zvati međunarodnu
pomoć. S druge strane, jedan po jedan se izvlače iz mišje
rupe izražavajući beskrajnu tugu zbog svega što je snašlo
Dalmaciju. Čija je Dalmacija, zar to nije Hrvatska, zar ne bi
trebalo potegnuti sva moguća i nemoguća sredstva, ljudstvo,
opću mobilizaciju (oprostite, to je termin iz mračnih vremena),
zar je dovoljno prepustiti onim iscrpljenim vatrogascima sav
oganj obrušen na Dalmaciju, zar? Kod nas ne gori, za sada,
što ne znači da sutra neće, a da i neće, ne može se sjediti
mirno kao da se ništa ne događa. Koliko vatrogasci mogu
izdržati, koliki im je prag izdržljivosti, koliko su u opasnosti i
kako njihove obitelji sve to proživljavaju?
Izražavam veliku zahvalnost svima koji na bilo koji način
pomažu spašavajući živote i imovinu ljudi, dok iza njih ostaje
pustoš koja će možda već sutra poslužiti nekim "većim ciljevima".

Opet mislim, ne bojte se ljudi, važno je sačuvati živote, a za
sve ostalo će se pobrinuti "oni", kao i do sada, dok je njih, dok
oni dišu za nas nema straha.

11

utorak

srpanj

2017

Golf dvica i gospocka salata

Prijatelj iz Primorja bio u posjeti, obradovali mu se, na dar nam je donio
"golfa dvicu". Čudite se, kakav je to prijatelj..., eee, baš takav, čovik zna
da mi volimo što volimo, ulovio, stavio u mali frižider i donio. Nismo ga vozili,
samo ga stavili na gradele, stavila frigat one male kunpiriće, salata i vino
šta se razumi. Vino me dotuklo, rekla san da više neću pit opet mi vrag neda
mira, od sutra samo gemišt. A ovi kunpiri, svaki ko frnja, najveći ko loptica za
stolni tenis, da je navrime pala kiša bilo bi ih svu godinu, a ovako, prnili smo .
u vitar šta se kunpira tiče.
Dok san natanko gulila kukumar iz vrtla navrle mi uspomene, sitila san se
moje nedavno preminule rodice. Kakve veze sad ima rodica s kukumarin..., e,
ima, ima.
Bila san dite kad je ona jadnica išla u Primorje radit po gospockin kućan. U
školu nakon osnovne nije išla, puno dice bilo, nije se moglo, oni stariji išli
na rađu da bi pomogli mlađima. Kako san bila sama s ćaćon i materon, jedva
san čekala da se pojavi neko s rađe i ispriča mi koju priču. Nju san posebno
rado slušala jer je sve šta je govorila to radila s nekim skrivenin humorom, nikad
nisi zna je li se zeki ili govori ozbiljno.
Pustili nju malo na odmor i ja se nisan odlipljivala, samo šta je za veštu nisan držala.
Moja mater ubrala pomidore i kukumare i meni ove zadnje dala da se učin gulit i
pomalo rizat. Mirka mene moja roda, sve se smijulji zbog moje spretnosti, ali mi
daje podršku, triba curica znat sve o kukumarin kako je govorila. Kad san ih počela
rizat na kolute, svaki je bijo cca po centa širok, e, tada je ona uskočila, ono, puna
obzira da se ja ne bi uvridila. " Saće tebi tvoja rodica pokazat kako gospoda oće da
se rižu kukumari". Pripustila san joj i gledala u nju ko ćuko u svetog Roka. Najprije je
pirunon izrezbarila površinu po dužini a zatim, rizala kolute toliko tanko da su bili
gotovo prozirni. Bila sam oduševljena, u sebi san čak pomislila kako joj je na tom
otoku di je bila prilipo, čin ovako kukumare riže. Naravno, naknadno san shvatila da
to i nije bijo neki život i sigurno se nije sastojao samo od rizanja kukumara.

Kad san danas pravila mišanu salatu, sitila san se nje i s najvećom pažnjom prišla
rizanju kolutića, premda više volim kad nisu prozirni. To san napravila zbog nje, neka
zna da mi je ostala ta njezina lekcija, (naoko beznačajna), u trajnom sjećanju, kao
i ona. Ručak mi je prijao, go(l)f je ipak solidna ribica, a moje misli su otplutale nazad,
u neka vruća, sušna i prašnjava vrimena, a tako snovita i neponovljiva.

09

nedjelja

srpanj

2017

Kultura i prinosi prema domaćoj mjernoj jedinici

Da nema Tinovih dana u Vrgorcu i Glumaca u Zagvozdu, mogli bi
zaboravit šta je to kultura. Tu i tamo se nešto pojavi na TV, kao
Glembajevi trinest puta na godinu, Glorija, Hamlet ili nešto davno
već prije viđeno. Nema veze dobro je pogledati i peti put nego nikako.
Nekoliko puta san "po vezi" zbavila karte za HNK Split i bilo nam
doboga lipo, ali moraš prije naštelit da ti pogodi kakva kontrola na
KBC-u da o jednom trošku sve obaviš.

Ovaj put nije bilo tako, KBC, čekanje i dok čekaš iđeš štagod srknit
da ne pokažeš svoje provincijsko biće kroz pijenje sokića iz litrene
boce zamotane u foliju (tako se zadrži temperatura). Nas dvoje srknemo
četrdesetak kunica, cestarina isto toliko, a u povratku odlučimo digdi
stat potoćat prednje i zadnje trapove. Ništa od toga, nisan uspila nać
kupaći za meni prihvatljivu cijenu, a to je ispod sto kuna, nema..., a ja
san se davno zaintačila da ne prilazim tu cijenu i ne kupujen one s
umecima, imam šta imam, neću valjda pozirat.

Ostalo je na tomu da se iđe kući starom cestom i pokupi ono od bašćine
šta je ostalo. Našli smo čudo kunpira..., kako je u nas i Herc. mjerna jedinica
kanta od Jupola, bilo je (neću lagat) skoro dvi kante, a toliki su da nije
vratijo lovačku u Policiju, moga slobodno na zimu tice gađat za na ražanj.
Bilo je i lipi šipaka, svaki ko balota, a sladuni, ono, tek mrvu kise.

Računali smo, nismo loše ni prošli, bilo dviipo kante trišanja, jesenas isto
toliko maslina, pa kivija, a o povrću da i ne govorin. Ove godine i 'čele su se
iskazale, prije san mislila da su line, svi se hvalili kako su imali meda, a u nas
ništa, dašta ću nego mislit kako su line. Još nije gotovo, jesen će skora na
vrata, biće povrća svju vrsta, a i grožđe je dobro pošlo.

Prid Božić priko grane i zbavit gudinića, samo moran smislit na koju ću ga
foru privest, ljudi na svašta iđu. Evo prošle zime, jedan naš poša tamo priko,
povejo ženu i svastiku, a u gepek metnijo dva obrađena gudinića. Ništa nije
skriva ni pokriva, doša na granicu i pita ga carinik šta ima za prijavit, a on će:
"samo dvi gude", čovik pogleda dvi suputnice i fol zgranuto kaže da kako ga
nije sram tako imentovat dvi lipe dame i da mu znak da brzo prođe. Priča se
pročula pa ne znan oće li carinici nasidat na svaku, vridno je pokušat.

04

utorak

srpanj

2017

Ovrhe, izbacivači, razbijači

Ovo vam je trojstvo (ne sveto) na našim prostorima i sve
što kažem je proizvod vlastitog iskustva ili onih koji su mi
se ispovidili.
Svidocima smo vrlo često kako se ljudi izbacivaju iz svojih
nekretnina i onako ih, polupokretne ostavljaju na ulici, cesti,
kartonskoj kutiji. Ne ulazim u detalje, ko je komu i koliko dužan,
samo mi u oči upadaju izbacivači koji bez milosti izgone jednog
od nas, da, sutra to mogu biti ja ili vi, bacaju ko vriće, ne misleći
o tomu da bi taj neko sutra već moga ili skončat ili u velikom očaju
nekomu "pomoć" da skonča. Neću crnit slutnje, stvarnost je dovoljno
crna. Kako se može dogoditi da zbog nekog minornog duga netko
ostane bez deset puta ili sto puta vridnije nekretnine, ili, kad se na
vagu stavlja kreditna sposobnost građanina pokornog, nikad banka
neće dati kredit veći od vridnosti nekretnine...? Dođe čovik u stanje
slabe solventnosti, ne plaća uredno, (otplatio već cca tri dila), odma
mu se sida na sve prihode, a stan, ili kuća se otima, dakle, banka se
naplaćuje dvaput, t.j. koliko joj triba. Ista je situacija i s dugovima za
režije, na kraju "balade" nesritnjak dade deset puta više nego je dužan,
a nismo mi suci koji mogu suditi zbog čega je neko u nekom trenutku
financijski sta na koru od banane.

Problem je šta ima i druga strana medaljona, konkretno; Čovik uredno
kod bilužnika ovjeri posudbu, kaparu za nešto, nevažno. Druga strana
nije ispoštivala stavke ugovora i triba vratit kaparu, ne učini to, ogluši se.
Naš čovik lipo podnese tužbu jer je s njegove strane sve čisto..., što sud
i potvrdi, sve je čisto i druga strana je dužna isplatit do zadnje lipe + kamate.
Godine prolaze, okrivljena strana se dositi kako bi bilo pametno "ne imati ništa),
nevažno šta voza luksuzno auto, živi u još luksuznijoj kući, ali sa svoga dičnog
i poštenog imena je sve pribacila na užu i široku rodbinu. Trči za njima, a znaju
naše institucije da je to tako, znaju da broj vjerovnika reste a oni lipo, sritni i
zadovoljni mire miru "od šake do lakta", onim jadnicima koji su zadnju crkavicu
dali, virujući u državu i njezinu vjerodostojnost, kratko rečeno, u brk im se smiju
i često imaju peklju reć: "šta me uznemiravate, ja nemam ništa i ne mogu vratit".

Dolazimo do zadnje stavke..., razbijači: oni hrabriji, uzet će sva raspoloživa oružja
i oruđa, otić do kućnog broja, tog i tog, porazbijat, zapritit i reć "drugi put kad se
vratin da me pare čekaju ili će ti prisudit palica". Osobno, nisan za nasilje, ne bi
bila sritna da neko moj priuzme zakon u svoje ruke, pogotovo šta znan, da bi
nastrada onaj šta je oštećen a ne oni šta je štetu prouzročio. Opet se u meni
nešto kovitla i baš počinjem virovat u ono da se čovik može pouzdat samo use,
u svoje znanje, umijeće i dakako snagu šaka i uma.
Opet se vraćan na ono, kako to da institucije različito gledaju na one šta duguju
malo (jer su i sami mali) i one šta imaju puno na račun onih kojima duguju i tu
institucije totalno zakažu. A kako bi drukčije..., pročačkajte malo po računima,
guglajte, vidit ćete kako naši parajlije nemaju ni za kavu a članovi uže i šire
obitelji se zakapitalili a da nisu ni guzicon makli.

Ništa mi nije ža više nego šta san slabi šaka, a i to zahvaljujuć nekomu koji je
dobio pravomoćnu presudu na 6 miseci zatvora, uvjetno 2 godine, (to ako još
koga ne "obešači ili obezglavi), a vridnost toga dila za mene iznosi saborsku
plaću. Ovo zaista može biti samo "paranenormalno".

30

petak

lipanj

2017

Tri "S" u koncesiju

Udarila vrućina u glavu, preklapaju se misle, ideje, "kradem"
iste od pametnijih, bolje reći plaćenijih od sebe. Rezultat, glava
me cili dan podsjeća da je tu iz nekih razloga, a kad se taj znak
pojavi virujte nije mi lako.
Potaknuta velikim govorima ljudi od struke, razmišljam o "sigurnosti",
a kontra sigurnosti stoji "ugroza", a kad je ugroza svih nas u pitanju
sloboda pada u drugi plan, radit će se na sigurnosti. Kažu da su čak
i Švicarci (ne oni u kreditu) prihvatili biti praćeni za ljubav sigurnosti
kad je na pragu "ugroza". To me podsjetilo na uzgoje nekih posebnih
životinjskih vrsta u kavezima. Dajem sebi za pravo da se razumim nešto
u životinje, posebno one koje su bile "ugrožene" u prirodi i uzgoj u
kavezima je bio baš za njihovo dobro, recimo..., činčile. U prirodi se
proridile, daj, strpaj ih u kaveze i spasi, sigurne su, šta ima veze šta
nisu slobodne, ali one znaju šta je sloboda a šta sigurnost. Mi smo tu
da ih spasimo, naravno, na kraju završe ko zaštita od hladnoće još
hladnijim damama, ali, ništa zato, množe se, to je ipak porodica malih
glodavaca. U takvom načinu spašavanja i ponuđenoj sigurnosti nije
bilo potrebe stavljati prislušne uređaje, farmeri su ih i bez toga imali
pod kontrolom, bez straha da bi moglo doći do pobune. A šta im je
falilo, sigurne, ničim ugrožene kad izuzmemo one zadnje minute
života (moram priznati da im završni dio nije bolan, trenutan je), a
sloboda njima ništa ne znači.

Mi smo malo drukčiji od činčila, ne moramo misliti o sigurnosti jer ima
ko će, a sloboda..., neš ti, šta u rastezanju miseca običnom, malom
ljudu znači sloboda? Ma metni me u "kavez", daj mi štagod pojist i popit,
moreš mi zakačit i one pipke koji odašilju poruke i informacije, ma neka,
ako je to protiv ugroze cjelokupnog naroda. Običnom malom čoviku ništa
ne znači to šta nema stopostotnu slobodu, istraj ga iz totalnog siromaštva,
neka misli da oni misle na njega, najvažnije je da ima osjećaj sigurnosti,
a sloboda i sigurnost ne mogu ruku pod ruku, jedna od te dvi kategorije
se prije ili posli strmoprdekne. Puna su usta mnogima o tomu kako je
bilo ne bit slobodan..., eto, opet ista ili sličita stvar, drukčije ne more.
Čoviku ne smiš dat prikoviše, tek da ne bekne od gladi, a on kad je sit
je toliko zahvalan da ništa protiv neće imat da mu sve te vridnosti odu u
koncesiju, ili bar jedna (znate koja), on siguran, siromašan više, manje, a
ima one koji vode računa o svemu šta njemu triba.

Ne slažen se uopće s onima koji se dižu na zadnje noge zbog koncesija u
bilo kojemu obliku, šta mi znademo o upravljanju, kako bi mi to rasporedili
vodu, popili bi sve vodne resurse za sušne godine. A šume, otkad su naftini
derivati poskupili svak oće ložit..., bila bi to brzo gola golet i šta bi unda
radili vatrogasci, ostali bi bez posla.
O moru i uz more, ma ne zna naš čovik s tim upravljat, šta on ima radit na plaži,
šta se on ima izležavat ili božesačuvaj mislit se o tim dobrima, "daj dite materi"
okani se onoga šta ti ne priliči, imaš svoj sigurnosni kavez, o tebi misli ko je
plaćen zato a ne potplaćen ko ti. Uživajte u konforu svojih sigurnih kaveza
i slobodno mislite šta god vas volja, to se koliko ja znam još ne evidentira.

28

srijeda

lipanj

2017

Tjedan pčelarstva i oprašivanja

Za vrijeme trajanja vijesti u podne, pažnju mi je privukla EU
zastupnica, samica, koja se osvrnula na ugroženost pčelarstva
u cijeloj Uniji. To me potaklo da i sama progovorim o teškom
stanju u tom području, a i o tomu kako su pčelinje zajednice
organizirane, kako bi se ljudski rod trebao ugledati na tu uigranost
i slijediti primjer. No, svi znamo da su to prazne priče, tko će još
gledati kako se ponašaju pčele, osobito radilice, trutovi su već
nešto drugo.

Krenimo ispočetka..., odakle mi zabrinutost za pčelinji i ljudski rod
i što to pčele rade a da mi ignoriramo ili pojma nemamo o značaju
suradnje.
Kratko, zajednice se sastoje od trutova, matica i radilica, slično kao
kod nas, uz neke "male razlike".

Trutovi imaju jedini zadatak da upriliče seks, jednokratni, poslije čina
je pokojni, za razliku od ljudskih trutova..., j... nas više mandata i ne
samo što prežive, nego izlaze jači.

Maticu pčele u pravilu izabiru same, najbolju, najplemenitiju, ona koja
će štititi svoju zajednicu i davati direktive, ona dođe ko predsjednica
vlade bez pogreške. Valjda i tu primijećujete razliku.

Radilice..., to su vam one vridnice što obilaze cvjetove, što oprašuju
voćke, jer da toga nema, ostadosmo bez voća, cvijeća i raznog drugog
bilja. Pokušajte zamisliti da zajednica ostane bez radilica..., nastao bi
opći kaos, u njihovom i dakako u našem svijetu. Usporedite radilice s
radnicima, ljudima koji vrijedno rade da bi ostale kategorije ljudske zajednice
preživjele i uglavnom bolje živjele od njih samih. Zamislite da se zaintače,
neće raditi, nego se okrenuti za vjetrom koji trenutno puše..., ne želim ni
sanjati taj scenarij.

Te vridnice, svaki trenutak svoga bivanja koriste kako bi punile "bisage"
letjele do košnica, istovarile se i tako do kraja dana. Smisao je da osiguraju
zimnicu, ne samo za sebe..., za sve stanovnike košnica.

Onda se pojavi čovjek, pčelar, s kompletnom opremom, prebirajući od košnice
do košnice, izdvajajući one punije, noseći ih do svoje "košnice" cijedeći slatki
nektar, a pčelicama ostavljajući tek za preživljavanje zime. Ovisno o pčelaru
i njegovoj svijesti, neki su spremni dijeliti, a neki pak iscijede do zadnje kapi.
Da li vam je i ovo usporedivo s ljudskim zajednicama, da li nalazite poveznicu
pčelar-državna aparatura s propisima, porezima, nametima, jednostavno metla?

Kao što pčelar mora voditi brigu o sigurnosti zajednica tako bi se i "matice"
morale ponašati prema svojim "radilicama" i onima koji to ne mogu biti.

Postoje još i neke pošasti što pčelinjim zajednicama onemogućavaju normalno
življenje i privređivanje, to su razne vremenske nepogode, osobito vjetrovi.
Nevjerojatno je što vjetrovi radi tim dragocjenim bićima..., izbezume se, ne znaju
pravca, često ni puta prema svomu domu. Lako se okreću prema vjetrovima,
a to je opasno, znamo to, znamo kako "vjetrovi" utječu na kretanja, smjerove,
a u toj silnoj izbezumljenosti i "oprašivanje" je dovedeno u pitanje.

26

ponedjeljak

lipanj

2017

Pamtim i snimam

Biti zlopamtilo u životu nije zdravo, prvenstveno za nas,
drugima je svakako svejedno. Da im je stalo ne bi pravili
stvari od kojih nam je mučno, trudili bi se ne raditi ono što
drugima smeta.

Jedan "snimljen" detalj vratio me u doba, ni manje ni više
nego 50+ godina, šta ću, usjeklo se i vjerojatno mi to i ne bi
palo na pamet da nema podsjetnika.
Osmi razred osnovne škole, djevojčice su sramežljivo počele
odijevati hlače, kod nas i zbog zime, bile su opake, pogotovo
što je odjeća bila slaba. Eto, obukoh i ja hlače, ali se umiješao
mjesni župnik s izričitom naredbom da djevojčice mogu nositi
hlače ako će iznad oblačiti haljine. Mame prihvatile, međutim,
čim sam prešla prvih 500 m skinem tu haljinu i stavim je u torbu.
Vijest se pročula, dotični gospodin me pozvao na odgovornost,
kritike su pljuštale sa svih strana, osjećala sam se ko izrod, ona
koja ne poštuje "božje zakone". Ubrzo je u selo stigla neka nećakinja
od "sveca" naravno u hlačama, bez haljine iznad, nije nosila ni
maramu kad je ulazila u crkvu. Došla sam kući puna bijesa, jadna,
kako to pravila vrijede za nas u selu a ne za došljakinje. Odgovor
sam dobila: "ona nije iz naše župe", nisam bila zadovoljna, zainatila
sam se i u školu koja je bila udaljena 3 km po svim vremenskim uvjetima
nosila hlače bez haljine. Moram naglasiti da u gradu gdje sam često
išla ta pravila nisu vrijedila što upućuje na to da se može tlačiti i
zaglupljivat onoga tko to dopušta. Tada sam bila jako zbunjena.
Vremena su se "promijenila" odavno gazimo 21. vijek i tako gazeći
shvatimo da se nismo daleko odmakli.

Jučer, sahrana bliske mi članice obitelji, vrućina da ti mozak proključa,
uglavnom su ljudi bili odjeveni u skladu s trenutkom, nije ni u redu da
se na sprovod dolazi razgolićin i sa šljokicama.
Zagrmi glas iz mikrofona: "Sada se uputimo prema groblju gdje ćemo
tijelo naše pokojnice predati zemlji..., najprije ide križ, muškarci, cvijeće,
lijes, ožalošćena obitelj i na začelju žene..." Bože moj di sam ja ovo
došla, u koje vrijeme i gdje živimo, tko je to od Boga poslan da dijeli čak
na ovakvim mjestima muškarce od žena, tko si ti gospodine u bijesnom
jepu da mi namećeš s kim ću pod ruku, dobro da se pravi kolona, jedan
po jedan, dvoje po dvoje, ali muški na jednu stranu, žene na drugu..., taj
film nećeš gledat. Što se mene tiče, išla sam kako i spada, s mužem s jedne
i bratom s druge strane. Ja sam žugetala a njima dvojici nije jasno, kako
je krenulo mogle bi mi krotke ženice opet ustupat mjesta muškima za
sjedenje, ustajati i pognuti glave kad ulaze u prostor i t.d.

Ne, nisam bijesna, samo sam žalosna, ne zbog onih koji bi željeli vratiti
sve u neka mračna vremena, žalosna sam što ih ima sve više koji se
ne opiru nego slijepo prihvaćaju uloge drugorazrednih bića.

S malim odmakom razmišljam..., što sam ovo što jesam, čemu sjećanja
koja su ružna i gotovo se stidim da sam tako morala živjeti, a čemu i
snimanje nebitnih detalja. Tko to meni i tebi može nametnuti u kojemu
ću redu sjediti kad uđem u crkvu, u kojoj ću koloni pratiti svoje pokojne,
ignoriraj i kreni dalje. Zemlja gdje se na zdravlje i obrazovanje nacije
daje tek mizerija nije bolje ni zaslužila. Tko se može izboriti sam za sebe
a da ne ovisi o državnoj kasi blago njemu, ostali..., jao.

24

subota

lipanj

2017

Blagoslov il' prokletstvo?

Kad se rodiš u nevakat to ti i nije neka srića, svi te turaju
i guraju, ne vidiš da je iko sritan šta si baš ti tute di jesi.
Kratka san pamćenja, pamtin samo lipe dane i široke
osmjehe, sve drugo zaprpan ko da nikad nije ni bilo. Zato
sama sebi kažen kako san baš blagoslovljena šta san mlađe
dite u užoj familji a i dalje. To traje do trenutka kad koji član
uže i mrvu šire, te iste familje otiđe "tamo", unda se meni
javi ona težina u duši, jerbo, ako je po redu vele ti ću ih ja
uputit. Ako se nastavi ovako kako je počelo, a počelo je davno,
ja više neću imat suza, a da ne govorin kako će vrlo malo bit
oni koji će za menon suzice pušćat. A red je za svojin zaplakat,
ako ne radi tuge, ono da narod vidi kako je baš taj ili ta zaslužan
za tlike suze. Neću o suzan, kad odapnen šta mi znače nečije
suze, de ti budi tute sad kad mi tribaš i ja tebi, amen.

Drugo san otila reć, ovako kad su izvanredne situacije u blizini,
tek vidiš kliko značiš starijin članovin obitelji..., prvo je pitanje kad
iđeš na sprovod, a ako iđeš moreš li svratit po nju/njega, cca 100
km u dva pravca, kad izuzmen financijski momenat, zdrastveno stanje
i na stranu ti šta ja ne vozin... Ako se mrvu makneš "ustranu" počmeš
objašnjavat..., e, tek tada nastaju problemi, ositiš to po glasu sugovornika.
Razumi se samo po sebi da ako si mlađa šta ja jesan, (nevažno šta si
bliža 70 nego 60, ti si mlada, neozbiljna, neodgovorna, ti samo zviraš
okolo i ni do koga ti nije stalo..., ima toga kliko oćeš. Je li to blagosov
mlađeg diteta, onoga zbog kojega su u čoporu plakali kad si došla na
svit, a tek kad te tribalo podupirat do skoro punoljetnosti? Nije virujte,
pogotovu kad ti u svakom trenutku, svako od "njih" koji su te metnili na
noge more reć šta tribaš radit, kako se tribaš podnašat, jesi li obukla
veštu s većin dekotleton, zašto si ofarbala nokte, jesi li se javila onomu
rodijaku šta ti nikad kućni prag nije priša, koji ne zna ni kliko dice imaš
a kasu se rodili... Ti si mlađa i red je da se podnašaš točno nako kako
svi stariji članovi smatraju da bi tribala, u to spada i političko stajalište,
broj plaćeni misa za pokojne i puno toga još.

Ja san ugrožena, ugrožena san od strane Mirovinskog, od strane rodbine,
prijatelja i znanaca, ugrožena san i od svoji najbliži jerbo su gledajuć ove
starije uzeli sebi za pravo da mi dirigiraju način guljenja kunpira, razgrćanja
robe, izjašnjavanja za i protiv određenih opcija.

Nemojte vi mene baš puno žalit, je da san ugrožena, jerbo se odraslon
čeljadetu ni pod razno ne smi mišat u život, misleni, govorni i radni, šta
ne znači da ja to "pijen". Ima ona: "na jedno uvo ušlo na drugo izašlo, šta
si čula nisi čula šta si vidila nisi vidila". Da je bilo drukčije, sve ove suze
kojima ispraćan svoje najmilije bile bi davno isprolivane za menon, a meni
se neda "tamo", kakve san sriće dočekaćeme ista postava savjetodavaca
a sve za moje dobro. Hvala, meni je dobro samoj sa sebon.

18

nedjelja

lipanj

2017

Nema kiše

Nema kiše
zemlja raspukla
bukte požari
usjevi pognuli glave...
zašto?
Zbog verbalnih delikata,
međustranačkih konflikata,
nabujalog ateizma,
papirnatog teizma,
idealizma,
zbog posljedica antagonizama,
deklarativnih fažizama,
antifašizama...
suđenja za minorna lajava djela
oslobađanja za "premasna" nedjela


Ne znam povoda
nazirem opomenu odnekud,
kroz sušu,
raspuklu zemlju,
požare.

14

srijeda

lipanj

2017

Šta fali Rumunjskoj?

Letimično sam, na po uva preslušala vijesti u nas i
oko nas, ne znaš za koje bi se čeljade mašilo, sve
pršti optimizmom, lipotom, a mi stalno ronjamo..., sramota.
Evo, kažu da smo po osobnoj i ličnoj potrošnji sašli skalin
ispod Rumunja. Šta udi, šta fali Rumunjin, ko da oni ne mogu
bit troškali, naši su potrošili i crno pod noktima, ne moreš
vazda bit prvi. Kanta je prazna, kako ćeš trošit, oklen?

Pravo suđe se jopet pokazalo, ne smi sudac ni regnit kad mali
od cilokupnog baluna drekine, oni šta su ga branili (od čega),
pokunjili se i dali se na glavni izlaz, a dobro znademo da se
izlazi jedva naziru.

Oni barba s crvenon kapicom nije više moga držat u sebi nego je
drito udrijo po kojaliciji adzeans, kako se bijo naoštrio, koda je ota
kojalicija protivprirodni blud božemiprosti.
Ne znan, nisan ni sritna ni nesritna šta su se oni ukalupili, a bila
bi sritna da vidin kako naši ugostitelji neće morat uvozit radnu
snagu izvanka ko jaja iz Poljske. Lipo bi imali manji trošak, a šta
će sve u turizmu počet smrdit na pokvarena jaja, eto ministrin od
turista i gospodara neka to riješu, ja san u pensiji.

Je da trošin manje i od Zanzibaraca, a u šta ću trošit, tako meni
uopće ne reste jalni adrenalin zbog radi Rumunja, neka narod troši,
a ja ću čekat kišu da koji kubik vode manje iscuri.

Triba vodu šćedit, kako je počelo nećemo se ni morske moć dokopat,
šta koncesije, šta zamijene "dobara" jedino da mi se kojemu tajkunu
ušlepat na jahtu ko ćoravi putnik, a zato triba imat peklju.

Iđen ća, sutra me čeka praznik pa jopet neću ništa radit.

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se