15

nedjelja

srpanj

2018

Za mene su prvaci

Da je nekima bilo doć dovle, a eto, mi smo došli.
Nekad je potrebno i da te srića pomazi pored uloženog
truda. Možemo biti ponosni i poručujem vladajućoj
strukturi neka se ugleda u njih. Jasno je da se radom
i poštenjem može daleko dogurati. Bravo "VATRENI",
iskrene, najiskrenije čestitke.

11

srijeda

srpanj

2018

Cijena pobjede

Nogomet..., sport koji me apsolutno ne fascinira, ali
ulazak u finale je druga priča. Ne mogu ja to gledat, moji gledaju,
urliču, skaču, ja malo odgledam i mijenjam destinaciju, tek
kad čujem one sretne vriskove, ne znam bi li zvala hitnu
ili se pridružila dok me ne prikine.
Svjesna svojih slabih točaka i točkica zovem danas naše
ljekarne da ih pitam imaju li normabela ili barem apaurinčića.
"Neee, žao mi je, ova dva dana sve otišlo", a kako uglavnom
žene znam upitam imaju li barem jednu rezervnu tablu u torbi,
onako da mi se nađe. Posrećilo mi se, dala žena, ne cilu tablu,
kaže da mora nosit kući zatribat će, stresna je situacija.
Eto kakav smo mi narod, koliko ljubavi, odanosti prema onima
koji časno predstavljaju zemlju, toliko uzbuđenja da su ljekarne
ostale bez najtraženije "hrane" u Hrvata. Ovo je razumljivo,
cijena je to pobjede, a koliko li tek progutamo zbog gubitaka
i onih što ih stvoriše. Kako je tanka crta između zadovoljstva,
euforije zbog grupice ljudi što nam obraz osvitlaše i teške,
bremenite, dugogodišnje apatije zbog druge grupe ljudi što
nas u crno zaviše. Zajedničko je samo to što u oba slučaja
farmaceutska industrija zarađuje..., na nama koji se radujemo
svjetlim trenucima, uglavnom sportaša i žderemo sami sebe
zbog potapanja u moru besmisla. Svi u "vegetarijance", svi
juriš na zelene bobe, vodite računa da se namirite primjerenom
količinom, još je pred nama situacija ubojitih za zdravlje.
Za finale se ne plašim, taman smlatila ostatak one table.

Stol za dvoje

Stol postavljen za dvoje
gledam iz prikrajka
žlijezde suzalice odrađuju posao
potiho da se ne primijeti
otklanjaš ostatke svojih neiskusnih radnji
u dva poteza odrađujem u mislima
i dalje šutim i gutam
ne tvoje radnje
gutam svoje "ukradene" aktivnosti
cjeloživotne
stoga brze i spretne
ne prosvjeduješ
svjestan novonastale uloge
koja bi mogla potrajati
vraćaš mi sve moje "izvoli"
ote mi se osmijeh
ja još vodim
dugo je do izjednačenja
dugo je do produžetaka
a do penala sigurno nećemo stići
neka "utakmica traje
barem po kvrgavu terenu

09

ponedjeljak

srpanj

2018

Skidanje

Ni slučajno ono što mislite
stalno sam pod "burkom"
nema se tu što gledati ni vidjeti
problem je druge naravi
a glas moje prije danas mi isti potvrđuje
i nju skidaju
dan po dan
sa svih lista
najčešće jedne po jedne
često i u paru
skinu te u trenucima kad se kao pauk nogicama kačiš za liste
ne uvijek iste
ali silno životno bitne
a ti nisi bitna
nisi ni hitna
iako pojma nemaju da li jesi
a ako jesi rikni, bekni
na koritu koje stalno presušuje usta manje
strah me što mi humor presušuje
a baš sam mislila proslaviti sve naše penale
ne nužno skidanjem
ni pred ogledalom
nešto se mislim
i s liste plešućih i skidajućih bih bila skinuta
bolje reći prekrižena
a ne možeš u zemlju otvorenih očiju
onih što najčešće zatvaraš na zemlji
zbog gadljivosti gledanja lista i prioriteta
a prioritet zna se nit' bila, nit jesam, nit ću biti

07

subota

srpanj

2018

Vjerovanje

Vjerujem..., u Boga oca,
u majku Mariju,
vjerujem i u ljude
vjerovala sam još i više
neki ti daju do znanja na uzaludnost vjerovanja
barem u njih
opet vjerujem
uvijek postoje oni koji to zaslužuju
s razlogom
ako se i prevarim...,
neću se pokolebati
uvijek mi ostaju oni
koje ne vidim
ne opipavam
ne čujem
a stalno su tu negdje
barem kad se iscrpe prizemna vjerovanja

02

ponedjeljak

srpanj

2018

Očekivanja

Brine me bezrazložni optimizam
stalno očekivanje boljeg
eto, sinoć mi se nada ostvarila
nije važno što je na penale
bit će još penala
bit će podgrijanih srdaca za ljubav
bit će obnovljenih sjajnih pogleda
prema svemu što miriše na dobro
možda se uključe i mogućnosti oživljavanja
preminulih duša a živih kostura
prekrivenih uvenulošću negdašnjeg života
nadala sam se kraju "utakmice" s upisanim bodovima
ne može, rekoše
čekaj produžetke i eventualne "penale"
čekaj,
strpi se
pati
nedostaje nam kadra
odoše
možda se neki nekad vrate
do tada slavi život u optimizmu
dok suze nekontrolirano "vrcaju"
optimistično
čekajući

30

subota

lipanj

2018

Rasporedi život

Koliko traje auto?
Broj prijeđenih kilometara
održavanje
lickanje
tepanje
Kuhinjski aparati,
namještaj...,
kako čuvaš,
održavaš...,
produžavaš ili skraćuješ rok.
Život je auto,
namještaj,
aparat,
ili nešto drugo?
Koja su pravila,
ima li ih?
U startu napraviti plan putovanja
raspored snage,
mogućnosti.
Ishod?
Nema pravila,
nema garancije
igračke smo,
one što se bacaju a ostaju cjelovite
ili one krhke sklone raspadanju.
Ima li odgovora kako rasporediti?
Pusti rijeci neka nosi,
ili se nasukati
ili stići u komadu
konačnica je ista.



Ljepota vrta

Mala vrtna površina pomno obrađena
u jednom dijelu kamen
gledan s jedne strane podsjeća na Gospu
s druge strane izgleda kao ptica
zastupljeno sve bilje našeg podneblja
izglođani panj nudi raskoš čuvarkuće
kadulje rastu u buketima
lavanda je u opasnoj konkurenciji
raznobojne puzavice razbijaju jednoličnost zelenila
U mislima razvrstavam sadržaj svog vrta
možda neke sezone
kad će snaga primati ideje i naredbe
skromno ću raditi na raskoši mog zamišljenog vrta
a on će me zahvalno nagraditi ljepotom.

24

nedjelja

lipanj

2018

Testiranje

Period koji mi je za leđima iskoristila sam za testiranje...,
svijeta, sebe i kako bi ovaj svijet uopće funkcionirao da
mene slučajno nema. Zaključak je da bez mene ne da
trava ne bi rasla već bi dosegnula neslućene visine, bez
mene bi mnogi bili oslobođeni "uboda", a ne bi se imali
ni komu dijeliti savjeti u svrhu samo moje dobrobiti.

Još nešto, konačno sam naučila da jedina osoba koja je
spremna saslušati moje argumente sam ja, naučila sam
da opstanak znači samo pojavljivanje pa bilo ono bez
ikakve koristi za svijet. Budi viđeni promatrač događaja
u protivnom te trava zaborava pokrije u trenutku.
Budi, pa barem ponekad budi TI, a baš to zaboravimo.

12

subota

svibanj

2018

Prosječnu domaćicu zeznuo broj cipele

Mladom puku sve priko četrdeset spada u gerijatriju, a kako su
moja dica davno prišišala četrdesetu, ne ljutim se kad me ne'ko
imenuje članom gerijatrijskog kluba. To smo raspravili!

Kad san ja bila mlada, svi su govorili da sam "ono baš", oku,uhu
i ne znan čemu još ugodna, samo me sramežljivost ubijala. To
nije normalno kako san bila sramežljiva, a još dite iz sirotinjske
kuće..., nema tu bodova za samopouzdanje. Moj ćaća je uvik
govorijo da bi mi sve od ovoga svita kupijo ali umisto takujina
njemu se zalomijo tankujin. Svejedno, bijo je glavni u mom životu.

Mlada cura koja je gutala svu literaturu što joj je pod ruku došla,
logično, zaustavljala se najviše na onim romantičnim romanima
sa sritnim završetkom, a to je bilo u najvećem postotku. On je
doša, nevažno je li bio konj ili na bilom konju, ali zaljubljen do iza
glave i odveo sritnicu u svoje dvore.

U tom svom svitu romantike i očekivanja nemogućeg, često sam
se zamišljala u ulozi one sirotice, može bit i Pepeljuga, ali sam
imala jedan problem..., broj cipele. Ne samo broj, sve moje cipele
se i nisu mogle zvat cipelama, sve je to bilo odokoprilike k'o da su
ih Kinezi izrađivali, a nisu, nego naši privatni obućari, od materijala
koje nikomu ne bi poželila. Tuku, žuljaju, ubijaju eleganciju, a na
plesni podij..., bosa, jedini način za postizanje prikladna plesnog
koraka. U tim svojim cipelama broj tridesetdevet ni blizu se nisam
mogla staviti uz bok (držat ćemo se Pepeljuge), pa me iz tih razloga
razdirala muka, kako ću ja ako se taj neki princ pojavi usrid noći na
ponistri, pokazat cipelu. Čim vidi taj "čamac" otić će prije nego je doša.

Bila je neka litnja noć, vrućina da ti mozak kuva, a moj je već bio prokuva,
stala ja na prozor, gledan u misec a on mi se krevelji, ma neka mislin se,
samo se ti krevelji, doće on. More bit da me malo san pričvrljijo pa san
prilegla, a iznad glave ne'ko mi šapuće..., "ajde, ustani, kočija je spremna,
čeka na tebe, vodin te na najlipše putovanje života, u svoj dom". Upola
trznen, dižen se, oblačin se, posegnen za cipelama, on baci pogled na
njih i nestade prije nego li je doša. Razbudin se, pogledan isprid kuće,
nema ni kočije, ni konja, ni princa, samo mi se misec odozgo podrugljivo
ceri. Uvik mi je taj misec zadava muku, posebno kad je pun..., traume.

Tako budna shvatila san da s takvin cipelama nijedan princ neće do mene,
a tu je još i ćaćin "tankujin". Onda san se polako urealila i dalje san čitala
romane sa sritnin krajen, ali duboko svjesna da se para lipi za paru, a da
su najjače sirotinjske ljubavi, sirotinja ljubi snažno jer joj je jedino to ostalo
u pričuvi. Dalje je sve poznato, nije baš s dvora k'o šta nisan ni sama, ali
da je gorilo, gorilo je, plamsalo, palilo, žarilo i kako se još kaže...
Osta je jedan problem (dobro, nije samo jedan), ali ovaj s cipelama. Volijo
je da nosin visoke potpetice, često bi mu se omaklo da ih on kupi, ali redovito
broj manje. Tako san se cilu svoju mladost nanosala cipela broj manjih, još
visokih, patnja doboga, a sve zbog ljubavi. Opet dođo' do onoga kako me
ćaća pravijo u više puta, pa mi umisto slatkog malog stopala napravijo ovo
paćeničko. Džabe je sad ličit, tribalo je mislit na vrime, a odat bosa po ovom
terenu i nije neki izbor.


Usporedbe

Imam rodicu u Njemačkoj
otišla skroz mlada
tamo se zaljubila i ostala
do danas
broji dane do mirovine
kaže da će imat ojera koliko ja kuna
muž znatno više
kod nas na moru izgradili kuću
život će im biti na nivou
ako ih zdravlje posluži

godina smo istih
naši poslovi su bili "jači"
zato su mirovine tanje
valjda Njemačka ne guli k'o naši
puno vladara
malo redara
pitam se što ostavih djecu
da mlate školu
da rade u grču
tanku čorbu srču
za svaku sitnicu drću
vole djeca svoje ognjište
čak kad se duže mirisi s njega ne šire
naučili od pravitelja i rodilica
naše je najbolje
najljepše
tako bi sigurno i bilo
da te tvoj ne kolje
a ti osta krvav a živ
dok netko oko vrata zavezana rupca
ne reprizira ulogu Matije Gupca

<< Arhiva >>