19

utorak

rujan

2017

Inspiracija plastelin

Nedavno u gradu idem srknut neko piće
u otvorenom kafiću gužva
svi se okrenuli prema suncu
za jednim stolom dama sama
a meni noge pukoše
pristojno pitam "je l' slobodno",
ona meni "da, samo sidite"
sidnem i obuhvatim je pogledom
ma je, to je Stanka
ona iz osnovne škole
lice isto
malo okrznuto vremenom
a tek poduminta, ma sve
mogla bi na pistu
oslobodim znatiželju i u glavu
pitam "je li to Stanka"
ona podiže pogled i stanka...
"je, Stanka, ko pita"
u dahu izgovorim dugu rečenicu s podacima
ona skoči
sitila se one što je stalno trčala i pivala
"dođi da te zagrlim"
prihvatim, izgrlismo se, izljubismo se
a sada priča
škola
udaja
dica
kod nje i rastava
osjetim blagi ubod
znam kakva je bila
a vidi sad
kažem naglas kako je ko metak
a ona meni da je zaslužan plastelin
skoro se zagrcnen pićen
kakav plastelin
ja san ti bila hrpa "plastelina"
a moj bivši vješt modelar
netaknut "plastelin" u rukama meštra
modelira je on godinama po svomu
obmanuta
zaljubljena
slušala
slijedeć njegove pokrete
želje
trajalo je skoro trideset godina
onda sam se počela izmicat
modelirat ću se sama
njemu puka film
nije se to od mene nada
pokrenio parnicu
naša novi "plastelin"
ako nije ništa naučio neće dugo
znaš naše brdske muške
samo kako oni kažu
nije me briga
sama sam
još ne virujen u slobodan pokret
navikavam se
baš smo se napričale
o svemu
a najviše o plastelinu

18

ponedjeljak

rujan

2017

"Singerica"

Dnevne pukotine pakiram u okrilje noći
čekajući novi dan
očekujuć parkiranu "singericu"
koja će zakrpat sve šavove
jutro me trza
otvaram oči
"singerica" se mršti
ne pada joj na pamet krpanje propusta
spotaknuća uz teška dizanja
ona nema takvo poslanje
a ja snena pipkam djelove
je li sve na mjestu
kad utvrdim činjenično stanje
dajem sebi na znanje
kako je pukotine progutala noć
a sada uz jutarnji glanc
slijedim tragove od jučer
da ne bude spotaknuća
i sretna lepršam poznato-nepoznatom danu
nadajuć se produženju
s manjim brojem pukotina


16

subota

rujan

2017

Smijeh iz kolica za dvoje

Zanesena u neke svoje misli
bacam površne poglede prema prolaznicima
malodušnost
meni je najgore
ovo mjesto ne obećava
gdje je izlaz
kada

ugledah par
kolica zakačena jedna za druga
mini vlak
dugo nisam čula takav smijeh
iz srca
oboje
pogledam diskretno
deformirana tijela
treća osoba prati "vlak"
neda da posrnu
njih dvoje sretni
odradili su današnji zadatak
odoše na piće

ostadoh postiđena
u svojoj sebičnoj malodušnosti
osmijeh mi oplemeni lice
hvala vam
vi hrabri ljudi u kolicima za dvoje

11

ponedjeljak

rujan

2017

Krivi su Rimljani, možda i Grkljani

Zašto pada kiša, kako se formiraju oblaci, pita se akademik
s naših prostora, dobacujući kako to još nije utvrđeno... Ostavljam
znanstvenicima znanstvena otkrića kao što je formiranje oblaka i
padanje kiša, a ja ću se osvrnit na vremenske nepogode što zatekoše
nepripremljen svijet. Da bi se ublažila šteta, na tapetu su velika naklapanja
što bi bilo da je bilo, gdje se zakazalo i tko je zakazao.
U mom malom mistu nema baš velike šanse da dođe do poplave jer je
sve u uzbrdicama, nizbrdicama, a vjerojatno je da su velike krške šupljine
pa se voda ne može zadržat. Naravno, to je moje laičko mišljenje, a znam
da do sada nismo poplavili, osim od muke. Naime, muka dolazi od otpadnih
voda koje isplivavaju svakom jačom kišom, a što je priključeno na otpadne
vode jednostavnim rječnikom se zovu govna..., da, dobro ste čuli. Kašnjenjem
priključivanja na kanalizacijski sustav, neki su se sjetili da bi svoje "crne jame"
bilo najpametnije priključiti na otpadne vode i eto smrada, kuge, kolere..., nema
još, no, nikad se ne zna, svakako smrada ima napretek.
Računi uredno stižu: naknada za korištenje voda, naknada za uređenje voda,
neka zagonetna naknada za razvoj, identične stavke se plaćaju računom za vodu
i onim računom uz kućarinu. Nemam ništa protiv, nek se plaćaju, ali održavajte
vode, kanale, šahte i sve ono što "povraća" na prvu jaču kišu.

Šta moje malo misto znači u globalnom svijetu..., muka je kad gradovi poput
Zadra, sutra Splita, Šibenika i ostalih, nakon jačih kiša ispovraćaju čitavu
unutrašnjost, sve ono što se taložilo od Rimljana. Zato zaključujem da su
baš Rimljani krivi za naše nevolje, gradili sustave, otišli, a nama ostavili da se
koprcamo u problemima oko održavanja. Hrvatske vode i ine institucije koje
imaju sličan predznak ne služe valjda da bi sustave održavale, one promatraju,
analiziraju, gostuju u TV emisijama skidajući sa sebe slojeve odgovornosti.

Ako imate kuću, probajte pred kiše ne očistiti oluke, ili nakon nakupljenog lišća...,
ne, to se ne smije dogoditi, očistite, kao što čistite dimnjake, svaku rupu gdje bi
se mogla usidriti neka nepogoda. Radimo to radi sebe i svoje sigurnosti, otklanjamo
unaprijed sve ono što bi moglo napraviti problem. Zašto i na široj razini nije isto, a
beru se dobre plaće od svih nas za "preživljavanje" velikih glava koje cijelu godinu
premotavaju misli o tomu kako očistiti kanale, kako održati vode čistima, ali nikako
s premotavanja prijeći na "pletenje", samo se zapliću, u nebuloze, uvjereni kako
ih nitko neće pozvati na odgovornost, kao uostalom nijedan drugi resor. Ostanimo
pri tomu da su krivi oni što su se drznuli pripremiti teren i ostaviti u naslijeđe održavanje.
Kriv je i Napoleon za svaku rupu na njegovoj cesti, kojeg vraga je radio tu cestu kad je
znao s kim ima posla.

Sad odjednom strka, sletilo se puno glava u kišne gradove, želeći valjda dati do znanja
kako baš oni brinu, taman su ugasili požare evo ih da ispumpaju sve vodne viškove.
Da možda pred ljeto daju u javne radove ljudima posla oko čišćenja onih silnih gomila
otpalih borovih iglica, saniranje gustiša, a za suha vremena ne bi bilo naodmet malo
krenuti prema zapuštenim kanalima, a polja žedna kad trebaju najviše piti.

Jaki smo u proglašavanju nepogoda, kao da ja proglasim svoje zdravstveno stanje lošim
a cijeli život radim sve kontra tom istom zdravlju. Što kad se proglasi i utvrdi nastala šteta?
Gdje ste bili dok je grmilo, a čak je i grmljavina prije kiše.

Ako slučajno vidim nekog Rimljanina, Francuza, Grka, bilo kojega što je potomak onih
što su se nekad davno drznuli prpat po našim dubinama i visinama, štapom ću ih otjerat,
samo su nam nevolje navukli.

Izrazito svijetlo plava

Rode se glavice ćelave
rode se kosmate
crne i one plave
rekli su mi, ako se sjećaju
bila si 'nako,
između,
ni crna
ni plava
ni kosmata
ni ćelava.
Znam, bila sam smeđa
poslije su to zvali brinetasta
a moj izbor je bio plavuša,
ona..., izrazito svijetlo plava
boja odgovarala karakteru
karakter boji lica
boja lica anemiji
anemija znači slabost
slabost zahtjeva zaštitu
"zaštitar" se zalijepio
ne pušta
boju doživio doslovno
previdio temeljnu.
Svi griješimo u procjeni.

05

utorak

rujan

2017

Korištenje potencijala

"Da sam imala mogućnosti koje ti imaš, da sam rođena negdje
gdje bi se moji potencijali prepoznali..., eeee, di bi mi kraj bio",
to je rečenica koja se često čuje od ljudi moje dobi i dalje, a služi
kao alibi za sve životne neuspjehe što god oni značili. Često sam
u razgovoru s mladom generacijom čula kako smo baš mi imali
velike mogućnosti i sve nam je bilo puno lakše, onda se sitim da
je moja generacija na isti način razgovarala (ako je uopće razgovarala)
sa svojim roditeljima, govoreći da su oni bili bezbrižniji. Znači da je
svaka starija imala manje briga i veće mogućnosti što naravno nije
točno. Razlika je u životnim uvjetima koji se razlikuju od generacije
do generacije, razlika od gradskog i seoskog života, u mentalitetu,
ali bit je da svaka sredina, bez obzira na uvjete, iznjedri "velike i male".

Što nas čini različitima u penjaju po životnim skalinama, da li su to nužno
naše materijalne mogućnosti, naše urođene sklonosti prema nečemu, ili
je jednostavno u pitanju korištenje onog dobivenog u "doti" ili pak
zastajkivanje pred svakom preponom i odmahivanje..., "ma, nije to za
mene, lako je njemu, on ima ovoga ili onoga, lako vama, bilo vam je lakše".

Nemamo svi iste predispozicije, iste sposobnosti, materijalne uvjete, no,
ako čovjek uistinu ima pred sobom cilj za nešto, usmjerit će se prema njemu
i shodno mogućnostima, doći do istog na teži ili lakši način. Naravno, sve je
jednostavnije ako isti uz svoj talent i volju ima i potporu bliskih mu osoba,
u protivnom, svako postignuće dvostruko vrijedi.

Bitno je da osoba ne "udara na nemoguće", znati svoje dosege značajna
je stavka i usmjerit se prema tomu.

Ukoliko nismo došli ni blizu onoga što smo u skladu s nošenim potencijalima
mogli, ne žalimo se, ne optužujmo nikoga, sami smo to krivi, ili nismo imali
dovoljno volje, ili smo redajući prioritete zaobišli zidanje nekog svog talenta.
Uostalom, zar je loše znati prioritete, a možda za iskorištavanje potencijala
nikada nije kasno.

03

nedjelja

rujan

2017

Njuškalo

Pripeklo! Žena obnažena tijela zauzela pozu čekanja
sretnog trenutka, što po logici dolazi od nekog njega.
Jedrina na granici pucanja, uzavrela krv izaziva mučninu.
Skače s ležaja, sjeda za računalo i otvara NJUŠKALO.

"Šta ću tražit jadna ti san, auto, frezu, komplet alata...,
da gledam robu i postole nema smisla, to samo ženske
nude...? Odluka je pala, traži polovnu klimu s mogućnošću
ugradnje. Nikad ništa nisam kupovala priko Njuškala pa mi
je procedura nepoznata, tek da se zna da je "klima ugrađena".

Koliko je istine u tomu šta gospođa zbori ne znam, uglavnom san
je viđala doli u Primorju s jednin polovnin gospodinon pod ruku.
Vesela, razdragana, puna života, a na upit ko je "njuška", spremno
odgovara da je prisudila klima. Na zaiteresiranima je da prisude.
Moj zaključak je da su moderne tehnologije čudo, samo ukucaš
željeni pojam i prsten se pojavi na ruci, na izbor nan je.

01

petak

rujan

2017

Rujanske kiše

Vranj kapi, tek se navuče poneki oblačak i zaje ovi jadni,
osušeni narod. Kažu svugdi pada kiša, nema majci nami,
pati narodi brckoplaninski, a kad zaladi pašće snig iz kojega
nas neće isprpat ni HGSS.
Sve po vrtlin šta je obećavalo smo potrtmali da se utaman
voda ne proliva, platiš račun za vodu na koji ti se natakare
niki nameti šta iznosu kliko i sama voda po kubiku, pa ti pij.
Kuhinjski savjet je odlučijo da se prilazi isključivo na vino dok
još ima starog, a na biklu kad dođe novo, ako tice ne pokljovaju
one crne suvice na lozan. Voda ostaje samo za pranje očiju i
nogu, a od vina se svakako popravlja svekoliko zdrastveno stanje
čovika i žene razumi se, sve je to čovik.
Šta se tiče struje, strujit će sve manje i tanje, ne mogu oni tliko
poskupit kliko ja mogu malo trošit, neću ja trošit za tamo nike
opremine, a mene niko ne oprema.

Čula san da je tamo u nikon selu umra čovik i nije ga ima ko zakopat,
mislin od rodbine, dica mu otkazala jerbo rekli da je ćaća bijo čudan.
Skupili se iz mjesne zajednice, otišli ponj u Split i kako čovik ne more
ostat vanka, zakopali ga, dakuće. Sad se meni nameće pitanje oko ote
dice, kažu on bijo čudan, pa ajde da ga je tribalo iskopat pa se odmakli,
nego ga pokapaju i oni bižu, skroz naskroz ludo..., ma neka.

Ovo zadnje šta san napisala nema veze s gornjin, to san se sitila, a i
svašta čeljadetu navre u mozak kad nema kiše, a rujan je, tribala bi past.

01

utorak

kolovoz

2017

Ladice pozivaju na razmišljanje

Prpala san ovi vrući dana po arhivi i naišla na davno zaboravljene
stvari. Uglavnom su to stara pisma, razglednice, razne poruke,
koncepti priča, davnih poetskih uradaka...
Pokušat ću prinit neka pisma koja san u svojoj mladosti dobivala
od momaka, koji mi uglavnom nisu bili ni simpatije. To san ostavila
jer su mi i tada bila malo suludasta i već san se bila počela plašit
kako se sviđan samo onima koje cura moga kalibra ne bi ni štapon
od metle takla. To je ono kad si mlad i "neukusan" pa misliš da se
ne smiš sviđat onomu koji ti nije ni na kraj pete, a kamoli u glavi.
Neću ni pričat kako san ja u svojoj glavi zamišljala savršenog, ne
misleći pritom da to ni sama nisan, daleko od toga.

Momak iz trećeg sela poša u vojsku, doša se pozdravit s didon i babon,
a kuće se udarale jedna u drugu pa me je moga "snimit" iz svakog kantuna.
Bili smo i rodijaci u trećem kolinu šta njemu očito njegova mater nije kazala
(meni je moja do devetog crtala krošnje obiteljski stabala).
Meni je mater ta dan dala u zadatak da operen robu, na ruke, razumi se, a
kad san išla razgrćat na špag iza kuće, vidin njega, uljudno mu se javin i
nastavin o svon poslu.

Zaboravila na ta susret, nastavila sa seoskin aktivnostin, čekajući 1. rujan,
dan kad odlazin od roditelja i do kraja njiova života in buden samo "povremena
ćer".

Poštijer je dolazijo dva puta na nedilju i jedno jutro eto ti ga, daje meni pismo,
a narod se zagleda s upitnikon..., ko to meni mlađanoj piše, narod, ko narod.

Draga ta i ta!

Evo san se smistijo u kasarnu, bacilo me u Požarevac, ali ništa ti to nije, ima
ovdeka momaka osvakuda. Neću ti ja pisat o vojski, ti si divojka, šta će to tebi,
nego san tijo govorit od onomu kasan te vidijo kasi razgrćala robu. Odma san
svatijo da si ti zame, tako mlada cura a tako lipo robu pere, taman dok ja dođen
na osustvo tiš se zacurit, a doklen se vratin moremo se viđat i zna se šta potlan
iđe, bićeš moja i ničija drugo. Ja san se tliko zagleda ute da stalno mislin nate i
lašnji mi svaki dan u vojski. Samo brojin dane kaćeš mi otpisat i reć je li i ti misliš
šta i ja, jesli se i ti zagledala ume ko i ja ute..." Pisalo je tu još svega i na kraju
san uvatila..., voli te tvoj nezaboravni...

Nisan niti skroz pročitala pismo, bilo mi blesavo, ko prvo nije mi se ni mrve
sviđa, a ja još bila ditetina, skoro san bila uvriđena, šta on meni ima pisat, još
rodijak, šta ta ima u glavurdi.

Ćaća i mater se uzvrtili i stali ispitivat, da ko to meni piše a da oni od otomun
pojma nemadu, ja san lipo uzela pismo i iskidala na sitne komadiće. "Eto van
pismo", uvriđena veličina iz mene bisno, s očima punin suza se okrene u svoj
savršeni svit.

Često u životu mi se događalo da san se ljudima sviđala zbog onoga šta san znala
radit a ne zbog mene same, ili je to išlo u paketu, ili je to i kod drugi isto, momci,
cure, ljudi općenito, gledaju na druge s poštivanjen ili bez njega, na osnovu društvenog
statusa, zvanja, zanimanja, imovinske kartice, a ono šta je u tebi, ko te pita.

Zato mi je ovo pismo zapelo za oko..., čuj, momak se zaljubijo šta cura lipo robu pere...,
a tek kakvih bisera ima..., drugom zgodom.

18

utorak

srpanj

2017

Nema straha dok je njih

"Suze su mi navrle" sinoć kad sam slušala premijera kako je
"čvrsto" obećao, ako bude potrebe da će zvati međunarodnu
pomoć. S druge strane, jedan po jedan se izvlače iz mišje
rupe izražavajući beskrajnu tugu zbog svega što je snašlo
Dalmaciju. Čija je Dalmacija, zar to nije Hrvatska, zar ne bi
trebalo potegnuti sva moguća i nemoguća sredstva, ljudstvo,
opću mobilizaciju (oprostite, to je termin iz mračnih vremena),
zar je dovoljno prepustiti onim iscrpljenim vatrogascima sav
oganj obrušen na Dalmaciju, zar? Kod nas ne gori, za sada,
što ne znači da sutra neće, a da i neće, ne može se sjediti
mirno kao da se ništa ne događa. Koliko vatrogasci mogu
izdržati, koliki im je prag izdržljivosti, koliko su u opasnosti i
kako njihove obitelji sve to proživljavaju?
Izražavam veliku zahvalnost svima koji na bilo koji način
pomažu spašavajući živote i imovinu ljudi, dok iza njih ostaje
pustoš koja će možda već sutra poslužiti nekim "većim ciljevima".

Opet mislim, ne bojte se ljudi, važno je sačuvati živote, a za
sve ostalo će se pobrinuti "oni", kao i do sada, dok je njih, dok
oni dišu za nas nema straha.

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se