četvrtak, 08.03.2012.
Budi bar jednom muškarac
|
Bio je histeričan. Pa kvragu, kud baš sada, baš sada kad ima napad kreativnosti, ta kučka ga tjera da ide baciti smeće.
Jednostavno nije mogao vjerovati da je toliko glupa. Ta njegova žena. A pao je mrak! Je li ona toga svijesna? Dolazi li uopće do njenog sadističkog mozga informacija o mjeni dana i noći? Recimo, sad je noć. Duboka, crna, jebena noć. To mu namjerno radi. Bio je siguran u to. Sam je kriv što joj je u ruke stavio tako moćno oružje. Samo zato jer joj je jednom davno u trenutku glupe iskrenosti poslije nevažnog seksa izlanuo da ima tu neugodnu fobiju. Isprva nije vjerovala. Kad je povjerovala, imala je razumijevanja. I suosjećaja. I ljubavi. Govorila je; ljubavi, ne brini, samnom si siguran. Noć ti nikada neće nauditi. Tako je govorila. I još je govorila; ja ću uvijek paziti na tebe, nemoj se bojati. Nije siguran kad se to točno dogodilo. Kada se ljubav počela pretvarati. Da je nešto što nije. Valjda nikad ne znaš točno odrediti kad se to dogodi. Valjda se događa postepeno. U etapama. Njemu se dogodilo odjednom. Bilo mu je krivo kad je rekla njihovom sinu. Bio je još vrlo malen. Imali su goste, slavili su njegov treći rođendan. Taman kad se mali spremao puhnuti u svijećicu 3 na torti, nestalo je struje. Dok su se gosti iznenađeno komešali, on je osjećao kako ga steže u grlu a ruke mu počinju drhtati. Mali je isčupao svijećicu iz torte, došao do njega koji je obliven hladnim znojem stajao u kutu sobe i pružio mu je. A tada se okrenuo prema svima i objasnio; tata se boji mjaka. To je postala njihova obiteljska anegdota. Uvijek je mislio da imaju dobar brak. Živio je dvadeset godina bezbrižno u tom uvjerenju. Volio ju je. Zarađivao je i više nego dovoljno za lagodan život. Pisac, vrlo uspješan, vrlo čitan, vrlo prodavan. I volio ju je. Nosio je kao kap vode na dlanu. Posvetio joj svoj najbolji roman, zahvaljivao joj se na dodjelama nagrada. Vodio ju je sa sobom na putovanja. Zahvaljujući njemu, vidjela je skoro cijeli svijet. A mogao je voditi ljubavnicu. Da ju je imao. Ali nije ju nikada imao. Volio je svoju ženu, ali baš ju je volio. A onda je jedne zimske večeri rekla; idi iznesi smeće. Nikad neće zaboraviti taj trenutak. Vjeruje da je izgledao krajnje zaprepašteno. Rekla je ledenim glasom; što me gledaš? Budi bar jednom u životu muškarac. Tu noć počeo je iznositi smeće. I mrziti ju. Iz dna duše. Nijedna ljubav nije jača od iskonskog straha. Nijedna ljubav to ne bi mogla preživjeti. Tu noć, ubila je njegovu ljubav. Svoju je ubila već davno. Shvatio je. I ove večeri se ustao od tek započetog romana. Bez riječi. Bez molbe za samilošću. Ipak je on muškarac. On ne moli, ne preklinje, ne traži milost. On ju samo mrzi. Svakim iznošenjem smeća sve više. Uzeo je svoju baterijsku lampu. Kupio je najveću koju je mogao naći. Izašao je iz stana praćen njenim posprdnim pogledom kojeg je osjećao na zatiljku. Na stubištu je sreo sina. Tata se boji mjaka - čuo je njegov cerek u prolazu. |
