bez daha

četvrtak, 08.03.2012.

Budi bar jednom muškarac

Bio je histeričan. Pa kvragu, kud baš sada, baš sada kad ima napad kreativnosti, ta kučka ga tjera da ide baciti smeće.
Jednostavno nije mogao vjerovati da je toliko glupa. Ta njegova žena.
A pao je mrak!
Je li ona toga svijesna? Dolazi li uopće do njenog sadističkog mozga informacija o mjeni dana i noći?
Recimo, sad je noć. Duboka, crna, jebena noć.

To mu namjerno radi. Bio je siguran u to.
Sam je kriv što joj je u ruke stavio tako moćno oružje. Samo zato jer joj je jednom davno u trenutku glupe iskrenosti poslije
nevažnog seksa izlanuo da ima tu neugodnu fobiju.
Isprva nije vjerovala. Kad je povjerovala, imala je razumijevanja. I suosjećaja.
I ljubavi.
Govorila je; ljubavi, ne brini, samnom si siguran. Noć ti nikada neće nauditi.
Tako je govorila. I još je govorila; ja ću uvijek paziti na tebe, nemoj se bojati.

Nije siguran kad se to točno dogodilo. Kada se ljubav počela pretvarati. Da je nešto što nije.
Valjda nikad ne znaš točno odrediti kad se to dogodi. Valjda se događa postepeno. U etapama.
Njemu se dogodilo odjednom.


Bilo mu je krivo kad je rekla njihovom sinu.
Bio je još vrlo malen.

Imali su goste, slavili su njegov treći rođendan. Taman kad se mali spremao puhnuti u svijećicu 3 na torti, nestalo je struje.
Dok su se gosti iznenađeno komešali, on je osjećao kako ga steže u grlu a ruke mu počinju drhtati.
Mali je isčupao svijećicu iz torte, došao do njega koji je obliven hladnim znojem stajao u kutu sobe i pružio mu je.
A tada se okrenuo prema svima i objasnio; tata se boji mjaka.

To je postala njihova obiteljska anegdota.

Uvijek je mislio da imaju dobar brak. Živio je dvadeset godina bezbrižno u tom uvjerenju.
Volio ju je. Zarađivao je i više nego dovoljno za lagodan život. Pisac, vrlo uspješan, vrlo čitan, vrlo prodavan.
I volio ju je. Nosio je kao kap vode na dlanu. Posvetio joj svoj najbolji roman, zahvaljivao joj se na dodjelama nagrada.
Vodio ju je sa sobom na putovanja. Zahvaljujući njemu, vidjela je skoro cijeli svijet. A mogao je voditi ljubavnicu. Da ju je imao.
Ali nije ju nikada imao.
Volio je svoju ženu, ali baš ju je volio.

A onda je jedne zimske večeri rekla; idi iznesi smeće.
Nikad neće zaboraviti taj trenutak. Vjeruje da je izgledao krajnje zaprepašteno.
Rekla je ledenim glasom; što me gledaš? Budi bar jednom u životu muškarac.

Tu noć počeo je iznositi smeće. I mrziti ju. Iz dna duše. Nijedna ljubav nije jača od iskonskog straha.
Nijedna ljubav to ne bi mogla preživjeti. Tu noć, ubila je njegovu ljubav. Svoju je ubila već davno. Shvatio je.


I ove večeri se ustao od tek započetog romana. Bez riječi. Bez molbe za samilošću. Ipak je on muškarac. On ne moli,
ne preklinje, ne traži milost. On ju samo mrzi. Svakim iznošenjem smeća sve više. Uzeo je svoju baterijsku lampu.
Kupio je najveću koju je mogao naći. Izašao je iz stana praćen njenim posprdnim pogledom kojeg je osjećao na zatiljku.

Na stubištu je sreo sina.
Tata se boji mjaka - čuo je njegov cerek u prolazu.
- 15:02 - Komentari (10) - Isprintaj - #

subota, 03.03.2012.

Uravnoteženi

Djelovala je tako obično.
Kad biste ju vidjeli na ulici, u trgovini, kinu, kafiću, nikad ne biste pomislili to o njoj.

Išla je na posao, crnčila cijeli dan u nekoj kancelariji, jela govna kao i svi ostali jadnici u toj ogromnoj korporaciji, smješkala se ponizno šefu i šefovim šefićima.

Davili su ju svi redom. Tko god je htio.

Od starih baba u liječničkim ordinacijama koje su nekako uvijek baš njoj željele ispričati sve o svojim preslatkim unucima do obiteljskih davitelja koji su na raznim svadbama, krstitkama, karminama uvijek njoj objašnjavali svoj smisao života.

Muž ju odavno više nije doživljavao kao ženu. Ženu u pravom smislu riječi. Doživljavao ju je samo kao nekoga s kime dijeli prostor i vrijeme. Netko tko se brine da je stan čist, rublje oprano i ručak skuhan. Jednom mjesečno, ako je baš bio dobro raspoložen, velikodušno joj je priuštio seks. Mada nije pravilo da je bilo čak i jednom mjesečno.

Podstanari joj nikad nisu plaćali na vrijeme a kad bi odlazili redovno su ostali dužni za režije uz obećanje da će platiti. Nikad ne bi.

Stare školske prijateljice su već odavno znale da je ona ta koju će pozvati na kavu i satima joj plakati na ramenu zbog nekog jebača koji ih je tako grozno izgazio, upropastio im brak, potrošio pare i nestao bez pozdrava.

Nikad nikome nije bilo jasno kako je sve to podnosila.
Uvijek bezbrižna, nasmiješena, uvijek s tom lepršavom lakoćom postojanja.
Uvijek tako postojano sretna i staložena. Uvijek tako blaga, nježna, osjećajna i obazriva.
Nevjerojatno uravnotežena osoba.
- Blago tebi. Ti imaš taj neki urođeni unutarnji mir, tu nevjerojatnu ravnotežu.- govorili bi joj.
Samo se blago smješkala. Svojim blaženim ravnotežnim osmjehom.

*****

Kad je ušla u njihov tajno unajmljen ljubavnički stan, on ju je već čekao spreman. Sjedio je gol na podu.
Prišla mu je brzo i zagledala se u njegove oči.
Trajalo je to možda minutu a onda su joj ruke poletjele.
- Đubre! Gade! Gnjido! Govno jedno!
Njeni šamari su padali po njegovom licu jedan za drugim.
- Svinjo odvratna! Kretenu! Ljigo!
Svakim novim udarcem, osjećala je kako se bijes u njoj oslobađa sve više i više.
Udarala ga je sve jače, glava mu je letjela lijevo pa desno.
Dlanovi su je pekli a to ju je još više razbjesnilo.
Počela ga je šutati nogama.
- Ti smeće jedno ogavno! Crve! Pederčino! Smradu obični!
Dahtala je od bijesa. On je na podu dahtao od bolnog zadovoljstva.
Zgrabila ga je za kosu i pljunula mu u lice.
- Marš u sobu, stoko!
Podigao se s poda. Odvalila mu je strašnu šamarčinu.
- Na koljenima! Puzi, gnjido!
Puzao je do spavaće sobe dok ga je ona šutala nogama.

U sobi, na krevetu, spremno je čekao bič.
Zgrabila ga je dok se on potrbuške bacio na krevet.
Počela ga je bičevati bez milosti.
Najgore psovke i vulgarnosti izlazile su iz njezinih usta.
Osjećala se tako dobro. Tako jebeno oslobađajuće.

*****

Sjedili su na podu pokraj kreveta i dijelili jednu cigaretu.
- Danas ti je duže trebalo. Duže nego inače. - otpuhnula je dim u plafon.
- Loš dan na poslu. Ustvari loš cijeli tjedan. - rekao je mirno uzimajući cigaretu iz njezine ruke.
Pogledala ga je iskosa. Leđa su mu bila sva u crvenim prugama. Kako je uopće sjedio na dupetu?
- Sranja se samo gomilaju i ne vidi im se kraja.- povukao je dim duboko u pluća.
Šutjela je. Nije imala volje za razgovorom o sranjima.
Osjećala je spokojstvo i htjela je uživati u njemu.
U tom predivnom osjećaju oslobođenja i smirenosti uslijed izbačenog bijesa, frustracije, nervoze i stresa.
U toj savršenoj ravnoteži.

- Znaš, htio bih da probamo nešto novo.
- Rekla sam ti da neću ništa bolesno. Samo normalno. Meni treba da te mlatim, tebi treba da te se mlati.
- Znam. Ali to mi više nije dovoljno.
- Zašto? Zbog čega?
- Stigla je direktiva odozgo. Drugi tjedan moram otpustiti 100 ljudi.
- Kvragu.
- Želim da mi se pokakaš u usta.
- Molim? Ne dolazi u obzir. Prebolesno je!
- Među tih 100 si i ti.

- U redu. Učiniti ću to.

To će biti savršena ravnoteža za oboje, pomislila je.
- 01:07 - Komentari (6) - Isprintaj - #

subota, 25.02.2012.

Priča o Seksu

Seks je tužno sjedio na klupi u parku i pušio svoju omiljenu cigaretu.
Potpuno obeshrabren, beznadežno dotučen, istinski shrvan.

Pogled mu je bespomoćno kružio parkom.
Po njegovom nevidljivom licu, iz njegovih nevidljivih očiju, kapale su krupne suze.
Osjećao se tako usamljenim, kao nikada do sada.
Osjećao se prokleto isprazno.

Razmišljao je o svom životu i što je više razmišljao, gorčina mu je sve više stezala grlo. Penjala se nezaustavljivo ravno iz želuca.
Posegnuo je u džep svog nevidljivog balonera tražeći u njemu spas. Sodu bikarbonu. Napipao je kutiju ali kad ju je otvorio, bila je prazna.
Koje sranje, pomislio je.
Bilo je previše gorčine u zadnje vrijeme a sode sve manje.
Sada je više nema.
Znao je, sada će tek osjetiti što je prava gorčina.
Obuzeo ga je odjednom ogroman strah.
Poznavao je sebe.
Oduvijek je bio preslab da se suprotstavi ičemu. Kamoli gorčini.
Bio je jebena kukavica.

Njegov napuhani ego nije to želio čuti. Roštao mu je glavom, upalio cijeli lunapark, pokrenuo ringišpile, balerinu, tagadu, vrtuljke sa šalicama kave i one s bijelim konjićima, piratski brod, renger, mali vlakić i autiće.
Stvorio mu je u glavi nesnosnu buku, zablještale su šarene lampe.
Njegov napuhani ego primio ga je za ruku i u tom lunaparku odveo ravno do gatare.
Gatara mu je kao i obično predskazala blistavu budućnost i nevjerojatan uspjeh.
Seks je uvijek sumnjao da je Gatara plaćenica Njegovog napuhanog ega.
Nikad nije imao dokaza ali sada je sve više bio uvjeren u svoje sumnje.

Kad su svršili kod Gatare, Njegov napuhani ego je zadovoljno protrljao njegove nevidljive ruke.
„Znam ja što tebi treba, od čega ćeš ozdraviti. Idemo na rollercoaster! Tebi treba adrenalin! Maksimalno uzbuđenje! Napetost!“

Seks ga je tužno pogledao svojim nevidljivim očima.
„Ne, to je samo kratkotrajno ispunjenje nakon kojeg ću se osjećati još usamljenije i ispraznije. Ja više nisam onaj koji sam bio. Ja sam uništen, ruševina.“

Njegov napuhani ego se zgrozio na te njegove riječi. Prostrijelio ga je opakim pogledom. Priprijetio mu je stisnutom šakom.
„Ne govori nebuloze! Ti si Seks! Ti si kralj kraljeva! Ti si smisao života! Da tebe nema, ničega ne bi bilo. Saberi se! Ne želim više čuti takve riječi jer ću te premlatiti kao zadnju stoku, nokautirati ću te, budalo jedna!“

Kukavica kakva već je, Seks se izbezumio od straha. Iako je u lunaparku njegove glave bilo puno ljudi, izgledalo je da nitko ne obraća pažnju i ne namjerava mu pomoći.
Seks je napravio ono što je uvijek radio kad bi naišao na jačeg od sebe.
Pobjegao.

Bježao je bez osvrtanja. Bježao je glavom bez obzira.
Bježao je bez odgovornosti kamo ide. Bježao je ne mareći za zbrku koju ostavlja iza sebe i ne mareći za njezine posljedice.
Uglavnom, bježao je.

Pokraj ringišpila, balerine, tagade, vrtuljka sa šalicama kave i onog s bijelim konjićima, piratskog broda, rengera, malog vlakića i autića.
Bježao je a da nije znao kamo.

Trčao je koliko su ga njegove nevidljive noge nosile. Molio je boga u sebi samo da se ne spotakne i padne.
Trčao je i trčao bez prestanka po tom lunaparku svoje glave.
Shvatio je da trči u krug a izlaza nigdje nije bilo.
Odjednom, kao kroz maglu, ugledao je jedna vrata.
Bez razmišljanja, proletio je kroz njih.
A onda, na svoj najveći užas, stao je ukopan na mjestu.
Našao se u Kući strave.

Ono što je preživio tamo, ne bi poželio nikome. Bili su to najgori trenuci njegovog života. Mislio je da se neće izvući živ.
Bila je to najstrašnija od najstrašnijih kuća strave.
Kosturi su ispadali sa svih strana.
Kosturi njegovog života. Jeziva čudovišta, vampiri, ljigava stvorenja, gnjusne spodobe. Sve to je u jednom zaglušujućem, nepodnošljivom i raštimanom orkestru dahtalo, uzdisalo, cvililo, režalo, jecalo, vrištalo.
Trajalo je satima. Seks je pao na koljena i molio za milost.
Skvrčio se na podu, bespomoćno, u agoniji.
Odjednom, neka svjetlost se probila u tu groznu tamu.
Pogledao je prema njoj.
Zazivala ga je na neki čudan način.
Na koljenima, puzao je prema njoj.
Našao je izlaz iz Kuće strave slijedeći ju.
Kad je ispuzao van, nevjerojatno blještavo predivno biće stajalo je ispred njega.
Bilo je to nešto najljepše što je ikada u svom životu vidio.
Nešto toliko predivno da ne bi mogao riječima opisati.
Obuzela ga je toplina, prodirući u svaki djelić njegovog nevidljivog tijela.
Osjetio se tako ispunjen, potpun i smislen.
Sve je odjednom imalo smisao.

Još uvijek na koljenima, pitao je u transu.
„Tko si ti?“

Predivna blještava svjetlost se blago osmjehnula i pružila ruku prema njemu.
„Zar ne znaš? Ja sam Ljubav. Dođi. Trebam te.“

Nikada se u životu Seks nije osjećao sretnije.


- 04:34 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Ako budem imao sreće

Moje ime je Metak. Prezime Kalibar.
Moja priča je jedna sasvim obična priča.
Moj svijet se ne razlikuje od ljudskog iako nisam od krvi i mesa već od olova.
Iako nisam od krvi i mesa, ja osjećam. Osjećam da sam drugačiji od drugih.
Od moje vrste.

Moj život je predodređen. Zna se koja je moja zadaća. Ja sam stvoren da nanesem bol i ubijem. Ako budem imao sreće.
Ako ne, ispaliti će me u zrak. Mada, i to je bolje od najgore solucije.
Da me ispale u zid. To je vrlo bolno. Kažu stariji koji znaju o čemu pričaju.

Otkad sam napravljen, ja čekam.
Čekam da dođe moje vrijeme.
Živim u jednoj kutiji, u jednom tvorničkom skladištu. Na zalihi.
To čekanje me ubija. Ta neizvjesnost.

Ne znam zašto je to tako. Situacija u svijetu je i više nego povoljna za mene.
Gazde se uvijek pobrinu da za moju vrstu ima posla.
Gazde su ljudi. Oni su čudni.
Nekad mi se čini da nas iskorištavaju.
Bespotrebno nas rasipaju.
Nekad mi se čini da smo sami sebi svrha.
Mislim da to nije u redu. Nije etički ispravno. Pogotovo prema nama.
No, tko sam ja da brinem o etici. Moje je da ubijem.
Ako budem imao sreće.

Previše razmišljam. U zadnje vrijeme sve više i više.
Kao što rekoh, imam previše vremena.
Imam vremena za rasipanje a to nikad nije dobro.
Nije dobro za Gazde, još manje za nas.

Drugovi koji su samnom u istoj kutiji kažu da više ne mogu slušati moje lamentacije o smislu postojanja. Pa sam počeo lamentirati u sebi.
Nakon dugo vremena shvatio sam koji je moj problem.
Ja želim biti netko.
Ne želim biti samo neki bezimeni broj, jedan od milijuna ispaljenih u nekom glupom ratu. Moj cilj je viši. Želim da me se pamti.
Da se pamti moj čin, moje djelo.
Želim ostaviti trag iza sebe.
Lincoln, Kennedy, Lennon..
To je slava. To je savršena ostavština.
O tome bi se pričalo bezvremenski.
Ako me ispale u tamo nekog NN, što mi to vrijedi. Pa tko još priča o tome.
Neki glupi ratovi za naftu, za razne interese. To je tako obično.
Nitko me se neće sjećati.

Samo kad bi me odabrali. Da budem izabran. Za neku posebnu misiju.
Da ostavim trag. Treba samo biti odabran za pravi cilj.
O kojem će se uvijek pričati.
Sve ostalo je potrošno. Nije vrijedno spominjanja.
Biti ću samo potrošna roba u potrošnom mesu.
Gazde odlučuju.

Možda me i prodaju. Suprotnoj strani. Drugim Gazdama.
Možda me upotrijebe u nekoj revoluciji.
Uvijek netko želi promijeniti svijet. Uvijek ima nezadovoljnih.
Onih koji žele ljepši, bolji i pravedniji svijet, kako kažu.
Da, možda završim u nekoj revoluciji.
Bilo kako bilo, samnom ne mogu pogriješiti. Moja zadaća se zna.
Da ubijem i nanesem bol.
Biti će tako. Ako budem imao sreće.

Ali, dopustite mi da sanjam.
Ja želim biti netko.


- 00:55 - Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 24.02.2012.

Pjena za brijanje

Voljela je pjenu za brijanje. Ne na sebi. Na muškarcu.
Voljela je uzeti u ruke žilet. Stati iza muškarca, nasloniti mu glavu na sebe, podići mu bradu i krenuti žiletom. Preko grla.
Uvijek je žalila što se nije rodila u doba britvi.
Dan kad je izumljen brijaći aparat i onoga tko ga je izumio, proklinjala je u mislima. Mada se nikad nije potrudila da sazna ime tog tipa. Izumitelja.
Ali znala je da bi ga voljela nasapunati pjenom. I uzeti u ruke britvu.

Bila je slatkorječiva. To je bila velika prednost.

Pomagalo je što je imala i velike sise. To je bila još veća prednost.
Muškarci jednostavno vole kad im glava utone u velike sise.
Ne mogu si pomoći.
To je valjda nešto praiskonsko u njima. Taj nagon prema velikim sisama.
Tko će ga znati.

Muškarci mrze brijanje. Brijati se godinama, iz dana u dan, brijati se gotovo svako jutro.
Naporno. Dosadno.

Žene mogu nagovoriti muškarce na nevjerojatne stvari. Poslije seksa, dobrog, na skoro sve što im padne
na pamet.
Muškarci su slabija karika evolucije.
Oni to ne znaju. Misle, zato što ih je priroda obdarila jačom snagom i tjelesnom konstitucijom, i zato što je
svijet ustrojen njima u korist, da su u prednosti.
Kako pogrešno.

Dovoljna je pjena za brijanje.
Žilet.
Ženska slatkorječivost.
Velike sise.
Muška naivnost.
I ženska precizna ruka.

Ona je baš voljela pjenu za brijanje.
I žalila što se nije rodila u vrijeme britvi.
Sve bi bilo puno jednostavnije.
Gotovo jednim potezom.

Žiletom ide puno teže. Potrebno je više poteza.
To je tako nepotrebno trošenje energije, rasipanje snage i vremena.
Najgori je brijači aparat.
Pretpostavlja.
To još nije isprobala.
Čini joj se malo previše morbidno.


- 01:58 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 23.02.2012.

JA

Ja sam nemoguća osoba.
Grozna sam, naporna, ubijam u pojam.
Da ja nisam ja, nikad se ne bih družila samnom.
Izbjegavala bih se u širokom luku.
A ovako, pošto sam zarobljena u svom JA, nemam izlaza. Moram se trpjeti.
A nije to lako.
Treba svakodnevno izdržati JA.

Gledam druge ljude. Kako im je dobro. Sretnici.
Ne moraju trpjeti jednu takvu osobu kao što ja moram JA.

Često se borim sa JA raznim taktikama. I tehnikama. Ne pomaže.
JA je lukava i prepredena. Ne mogu joj podvaliti, ne mogu je prevariti, preveslati.
Kučka.

Smišljam razne metode kako je se riješiti. Da JA ne skuži.
Pokušavam se praviti nezainteresiranom za nju. Mislim, neka se uljulja u sigurnost, u matrix koji joj kreiram.
Mislim, postati će neoprezna, bezopasna, izgubiti će instinkte.
Ne pomaže.
Taman kad mislim da sam uspjela, JA se prene. Dođe k sebi. U ovom slučaju, dođe k meni.
Nemam šanse protiv JA.
Ne mogu joj ništa. Prejaka je za mene.
- 03:20 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se