Kazaljke su odletjele u vječnost
|
Nije znao da su ostali bez čula vremena. Voda se pretvorila u vrijeme, uzduh je zaglibio u pritkama najvećeg kotača za koji se ikad čulo - bio je to kotač vremena. Priroda je odisala idiličnošću. Nitko nikoga nije više proždirao. Galebovi nisu dohvaćali ribu, njihov je let bio samo privid. Ha je imao svoj privid. Nije se micao i nije mogao ni dalje vidjeti što se događa iza rta. Je li Tehace tamo još uvijek u dogovoru s morem i vjetrom? Drže li se za ruke? Plešu li sretni što su pronašli uvalu u kojoj nitko neće panično urlati da mu vrate njegov dio? Jesu li svi čitavi: i more, i vjetar, i ljepotica? - Možda sam gospodar vremena? – pitao je Kozmu. Nije ga čula. Vrijeme je stajalo pa je i njegovo pitanje stajalo. Nije moglo krenuti prema njoj jer nije bilo ni puta ni staze, ni kaplje rose o koje bi pitanje odsklizalo u Kozmino uho. Gledali su se nijemo, taj bijeli div i ta krhka i ozbiljna žena. Negdje u smjeru rta činilo mu se da vidi čovjeka i djevojku a između njih veliki plavi sat čije kazaljke su izašle preko brojčanika visoko prema nebu i duboko u zemlju. Sat je očito zapeo u nesavladive prepreke. Ne zna je li mu kroz glavu prostrujalo pitanje ne krije li se iza sata Tehace. Ne krije li se u vremenu!? Ali, čak ako se Tehace i smjestila u tamošnje vrijeme njegove su usne ipak dodirivale usne Tehace. Pokušao je razmišljati o okusu njenih usana. Okus je bio trajno upisan u njegovo središte čula ali za prepoznavanje okusa trebalo bi mu mnogo vremena. A vremena nije bilo ni u tragovima. Slapovi nepoznatih hormona prelijevali su se preko raspuklina i na gornjoj i na donjoj usni. Ha je poželio da umre okupan eneonima. Nije znao bi li mu Tehace dopustila da izađe iz života. Nosio je okus njenih usana prijeko u život poslije života. Vrijeme koje je protjecalo kroz čudesni vrt u Trepavištu morat će navratiti i pomoći mu da opiše okus koji ga ne napušta ni u novome, potpuno drukčijem životu. |