Beštijičine mudre misli http://blog.dnevnik.hr/bestijica

ponedjeljak, 03.11.2008.

To je ta točka koju sam (dugo) tražila...

Boreći se s nesanicom u cik zore znala sam da će cijeli dan krenuti naopako. Sati su gmizali jedan za drugim kao da nikad proći neće...

Često se uhvatim dok hipnotizirano gledam u otkucavajuću kazaljku sata i razmišljam o prolaznosti vremena. Baš sad, dok iščitavaš ove redove ispisane iz puke dosade, prošlo je nekoliko dragocjenih sekundi tvog života. Odoše u nepovrat. Zamisli sad samo koliko ih je tako otišlo u nepovrat, a da ni registrirali ih nismo.

Ponekad mi se čini da se život sastoji iz svega par situacija vrijednih pamćenja i ogromne količine uludo rasutog vremena nezapamćenog ni po čemu.

Znam, zvučim pesimistično i staro, ali ne čini li ti se da imaš crne rupe u pamćenju i da postoje tjedni i tjedni koje si evidentno proživio i preživio, a ne pamtiš ih ni po čemu?

Pitaš se da te nisu oteli vanzemaljci, zar ne? Hm, da, bilo bi to puno lakše i jednostavnije objašnjenje. Puno lakše za prihvatiti od hibernacije i zimskog sna nesvojstvenog ljudskom rodu.

Ergo, ova slova ovdje samo su jedan od mojih pokušaja otimanja zaboravu dijela vječnosti koji mi je velikodušno dodijeljen Njegovom milošću.

Iako mi se samoj ponekad čini skroz suprotno, budi siguran da se zaista trudim proživjeti život kvalitetno i za mene na najbolji način.

Baš danas sam se po valjda tisućiti put pitala što bi me trenutno baš istinski veselilo. Prebirala sam iznutra tražeći nešto za što bih se uhvatila, nešto novo, a možda opet staro čemu bih se posvetila...

Postdiplomski? Zašto ne, ali ove godine mi čarapica nije dovoljno duboka...

Putovanje? O da, ali tek sam se vratila iz Irske, a čarapica nije predvidjela još jedno putovanje.

Stan? Pih, kupila sam ga, a beskrajno me gnjavi razmišljati o pločicama i namještaju. Bože moj, tko će to... Nisu to akcije za mene.

Ljubav? O da! Uvijek. No, hajde, ne nasmijavaj me, kraljica sam debakala na ljubavnom polju.
Kažu da ne treba ništa tražiti, a biti otvoren za nove utjecaje, pa će onda the ljubav naići.
Aha.
Ovo mi je nova maksima. Savršen izgovor da ne moram razmišljati gdje li sam opet podbacila...

Posao? Prvo sam bila mišljenja da je jako bitno raditi posao u kojem uživam. Nisam htjela pristati ni na što drugo. Danas znam da je zaglavljivanje na poslu, zatrpavanje zadacima, što dobrovoljno, što prisilno, samo jedan od načina bijega od pustoši privatnog života.

Sjetila me fredica nekidan kako sam jednom prije propustila krasnu poslovnu priliku. Danas, iz ovih cipela, istina, čini se kao dobra propuštena prilika, no tada, tada sam bila puno zadovoljnija drugačijim odabirom. Ono što je nekoć bilo dobro za mene, ne mora i danas odgovarati mom senzibilitetu.

Danas bih rado posao koji neće okupirati previše moje energije te mi ostaviti dovoljno snage, volje i elana za uhvatiti se u koštac sa stvarnim životom. Kažem stvarnim životom jer se ne mogu oteti dojmu da i u poslu igramo nametnute uloge. Ipak to nismo u potpunosti mi.

Dijete? Dijete?! Zapravo me plaši koliko nisam spremna na dijete. Ne znam je li to normalno (uostalom, što uopće znači normalno?!), ali u svoje trideset i tri godine dijete sam istinski poželjela... dvaput? Pa kako i bih kad sam mišljenja da mi je dijete neodvojiv paket od svoje bolje polovice, a njega ne prepoznajem na horizontu.

Brak? Od dva muškarca koji su mi najviše značili u životu, koje sam onako za ozbač voljela, samo s jednim sam bila spremna napraviti ludost zvanu brak. Ludost? Pa da. S prvim sam bila premlada, a s drugim taman u tridesetoj spremna pobjeći u Las Vegas i udati se. Ne, ne sprdam se, bio bi to vrhunac moje luđačke zaljubljenosti u njega. Bože mili, da nije smiješno bilo bi tragično...

Oženjeni muškarci i ja? Hvala na pitanju, još nisam imala takva iskustva. Iako, grozna i plitka izjava slijedi, znam, točno tako će zazvučati idući klišej - kažu da je zabranjeno voće vrlo slatko. Bljuv. Vrhunac gluposti koju sam uspjela napisati.

Iako, tako je ljudski i biti glup katkad. Isto kao što je i ljudski nekom poželjeti nešto zločesto, biti zavidan, poželjeti da susjedu krepa krava...

Ma pojma nemam što želim. Nekoć sam bila ponosna na sebe kad sam znala što ne želim. Danas više ne znam ni što ne bih, ni što želim.

Nije lako biti u zrelim tridesetima, krasti vrijeme samo za sebe, razmišljati o svačemu i ničemu i živjeti usput svoj život. Nije baš lako doći u prazan stan i ne poželjeti ga punim. Nije lako pogledati očekivanjima u oči. Suočiti se s porazima. Priznati granice.

Lako je snatriti o visinama. Treba ih proživjeti. I preživjeti.

Nije lako ne poželjeti susjedu ukrasti onu slasnu višnju na vrhu svadbene torte.

Možda se jednostavno trebam opustiti i ne razmišljati previše. Ponekad mi se čini da sam zaboravila prepuštati se povremeno. Možda ipak starim prijevremeno...


....

Neke dvije godine kasnije, jer, toliko je naime trebalo da u bespućima svojih foldera nabasam na ovaj tekst te ga otmem zaboravu... Dakle, neke dvije godine kasnije samo se mogu nasmijati. Nešto se puno smijuckam u zadnje vrijeme.

Sazrijevam s vremenom. Jer, godine nisu samo broj. Nose i određenu odgovornost za vlastite postupke. Veći broj, veća odgovornost. I dobro da sam svjesna toga.

Danas sam po nekadašnjim vlastitim kriterijima postala pederica, noj koji zabija glavu u pijesak. I to samo zato što gledam svoja posla, meni bitne ljude i svoje dvorište. Te imam susjeda.

Sve ide svojim tokom.

Večeras konačno zaokružujem cjelinu. Falila mi je ta točka na i. Baš ova koju sam konačno našla.

Amen.

03.11.2008. u 01:05 • 12 KomentaraPrint#^


U ovoj luci nalazi se većina mojih slova.
Svašta se tu nađe: skrivenih riječi, predirektnih poruka, slovkastih štrajkova, loše prevedenih misli.

Povremeno dočekam mirno more i dobar vjetar u jedra te uhvatim pravac - otvoreno more. Pa kako Bog da.

S vremena na vrijeme sjeti se netko ispostaviti mi račun.
Za ono što je bilo i za ono što mi tek slijedi.

Ako si i ti taj netko, navrati do bestijica@gmail.com, tamo ponekad skoknem na kavu.
Volim gorču. I s malo mlijeka.
Vodi računa o tome - ne uljepšavaj i nastoj ne razvodniti priču.









Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se