Bešpelj
utorak, 02.12.2008.
Ljetna šetnja iz zimskog sna
Da sad idem objašnjavati zašto me nije bilo- zvučala bih sama sebi kao klinci kas se izvlače pred profesorom kad ne nauče gradivo. Tako da-ispričnice nemam. Kriva sam-priznajem.
A priznajem i, da nije vas vjernih čitatelja koji me komentarima i mailovima, čak i telefonski pozivate-ne bi bila još došla.
No dosta o meni-pričajmo malo o Bešpelju. 
Kako sam još uvijek u zimskom snu, jel, tako će ovaj post biti vrlo slikovit.
Opisat ću (slikama naravno) jednu šetnju od Donjeg do Gornjeg Bešpelja koju sam napravila ovo ljeto, uživajući u suncu. Sada je taj put vjerojatno već prekriven snijegom.
Godine na moru su učinile svoje, pa sad i od samog pogleda na snijeg navučem prehladu. Tako da ništa od zimskog ugođaja iz Bešpelja.
Krenula sam rano ujutro kad se na "brdu" još mogao vidjeti ovakav prizor.
Tu je nekad bila "prodavnica"-trgovina, a i danas je autobusna stanica koja apsolutno ničim ne daje naslutiti da se radi o autobusnoj stanici. Nikakvih oznaka, natpisa-horizontalne i vertikalne signalizacije, čekaonice i sl.
, ali ipak svi znaju gdje trebaju čekati bus.
Dan je bio prekrasan. Iako je bilo rano jutro, sunce je bilo dobro upeklo, pa sam tražila spas u hladu koji su pravile krošnje drveća.
Ponudu za prijevoz na kotačima sam odbila i lagano se zaputila cestom.
Kupine na žalost nisu bile zrele, ali da jesu mmmm...
Na ovoj ledini smo se znali odmarati na povratku iz crkve, ne toliko što smo bili umorni, već zato što nam se nije dalo još doma, a već smo bili blizu.
Pogled u daljinu, na put koji treba prijeći. Put kojim sam nekad svakodnevno pješačila u školu s torbom na leđima. Torbe, doduše, nisu bile tako teške kao danas.
Grabovi. Tu smo proveli sate i sate odmarajući se. Nismo nikad prošli pored ovog stabla-u školu, iz škole, u crkvu, iz crkve- a da se nismo zaustavili barem na 10 minuta. Ograde nije bilo, a trava ispod je bila zelena i mekana i jednostavno nas je pozivala da se odmorimo. Znali smo brojati korake koliko nam još treba do Grabova.
Meje i put prema groblju. Pretpostavljam da "meje" označava među, granicu jer zapravo ovdje počinje Gornji Bešpelj.
Pogled prema Gornjem Bešpelju. Ovaj dio puta je bio lagan.
Ali, ubrzo me opet čekao uspon
I tu je nekad bila "prodavnica", a još i danas je, pogađate, i autobusna stanica
Ovdje je bio kafić gdje smo igrali bilijar i stolni nogomet prije ili nakon škole, a ponekad i za vrijeme nastave
Uputila sam se još i do škole.
I crkve.
I lagano krenula natrag. Već sam bila prilično umorna. Nema više one kondicije, a i godine su tu
Prvu ponudu za prijevoz sam odbila
Ali drugoj nisam mogla odoljeti. Čak nisam stigla niti fotografirati.
Ako je vjerovati onoj izreci "slika govori tisuću riječi" -u ovom postu ima 23 000 riječi i još nešto sitno, ali nije beg cicija.
