Bešpelj
utorak, 30.09.2008.
Ćasa
Hodajući po Bešpelju i tražeći neke stare predmete koje bih mogla fotogafirati, kod jedne kume sam pronašla, sasvim slučajno i neočekivano, i ovu posudu.
Posuda od emajla bez ručki, mi na Bešpelju zovemo ju ćasa.
Prije rata i mi smo imali istu takvu ćasu doma. I ova na slici je prijeratna.
I sad si vi sigurno mislite kako me ta posuda podsjetila na neke moje kulinarske početke, ali prevarili ste se 
.
Ta me posuda podsjetila na jedan od bolnijih i neugodnijih doživljaja iz djetinjstva.
Sjećate se da sam pisala o tome kako smo se na Bešpelju kupali i prali kosu. U jednu posudu bi zagrijali vodu-toliko da bude vrela, pa bi zatim tu vodu prelili u nekoliko posuda i rashladili, tako da je bude dovoljno za kupanje.
U jednom kutu, pored šporeta, imali smo običaj ostavljati ono što se skine sa šporeta.
Tako je, jednom i moja starija sestra, zagrijavši vodu za pranje kose, spustila ju pored šporeta u namjeri da ju rashladi.
Dok je ona otišla na bunar po hladnu vodu, ja sam se tu u kutu, pored kauča igrala. Jednom rukom sam se držala za stranicu kauča, a drugom rukom sam pisala kredom po toj stranici od kauča! (Ne pitajte me za objašnjenje jer ni meni samoj nije jasno. 
Tada sam možda imala 6 godina ili čak manje-uglavnom znam da još nisam išla u školu. Odkud mi kreda i zašto sam pisala po kauču?! Nemam pojma 
. Kauč je imao drvene stranice-tek toliko da se zna 
)
Uglavnom, držeći se tako jednom rukom, čučeći, u jednom momentu sam izgubila ravnotežu, zanijela se i sjela ravno u ćasu-punu vrele vode!
Vrištanje i paniku koja je uslijedila probajte si zamisliti.
Ne sjećam se detaljno što je uslijedilo nakon toga, ali znam da je trebalo skinuti robu s mene što prije. Ne znam točno što sam nosila-hlače ili haljinicu i ispod štrample. Naime, bila je zima.
Ali zato se jaaaako dobro sjećam što je uslijedilo nakon toga.
Kao što rekoh bila je zima, a ja nisam mogla obući ništa-niti gaćice.....pogotovo ne gaćice. Morala sam stalno ležati na trbuhu.
Preko dana sam ležala u kuhinji-dnevnom boravku...jedinoj prostoriji koja se grijala tijekom zime, a preko noći su mi, pošto se nisam mogla pokrivati, pomoću stupića napravili nešto kao šator od jorgana da mi ne bude hladno.
O mojoj nezgodi, naravno, brzo se pročulo po selu pa su svi dolazili kod nas doma vidjeti .....moju guzu 
I, naravno, svatko je od njih imao savjet kako da me se liječi i čime da se maže tu moju guzu.
Mama je poslušala savjet jedne starije gospođe. (Stariji su tada imali autoritet i njihova se riječ poštovala 
).
Napravila mi je mast (ili kako ona kaže mazu ) od slanine, bršljana i luči od bora. Redovito me je mazala tom domaćom mašću.
Ne znam kakav kemijski sastav je ta mast na kraju sadržavala, ali njezin medicinski učinak bio je vrhunski.
Naime, osim mojih sjećanja, nema nikakvih drugih tragova tog nemilog događaja. Nemam nikakav ožiljak na guzi i bez problema se mogu skinuti u kupaći
Ali morat ćete mi vjerovat na riječ-sliku vam ne dam 
I da....nije baš sve bilo crno i loše kod te nezgode....svi koji su dolazili u posjetu, donosili su bolesniku slatkiše 
srijeda, 24.09.2008.
Pita krumpiruša od tikava :)
Dugo me nije bilo. Pitu sam vam obećala, a i mnogi vaši komentari su me nasmijali i raznježili tako da mi nema druge nego vam dati pitu! 
Pa evo, pita je tu. Ne, nisam ju ja radila-skrušeno priznajem.
Kao mala (s 12-13 godina) radila sam pite da se sve prašilo ali već ju dugo nisam radila pa sam zakržljala.
Ali zato sam slikala onu koja je još u formi i napravi pitu dok si rekao keks.
Pitu je, naravno, napravila mama dok sam bila na Bešpelju. (I ne samo jednu-tek da se zna!)
Pa idemo redom.
Prvo se ubere tikva iz bašče, ako ju nije pojela krava
Tijesto se zamijesi tako da se u brašno samo stavi malo soli i zamijesi vodom.
Tikva se izreže na kockice. U nju se “ubiju” dva jaja i stavi jedna šaka šećera.
I sad slijedi ono najzanimljivije. Razvijanje juke. Mama koristi stol koji samo svojim oblikom podsjeća na sofru, ali sofra nije. Tako da Koraljka i Neolina-mislim da trebate tražiti ispriku u nečem drugom.
Uglavnom, mama je uzela oklagiju u ruke, posula tijesto brašnom i razmahala se. Morala sam ju moliti da malo stane da ju stignem fotografirati.
Zanimljiv stoljnjak ha....možda malo predugačak?!
Na rasvijeno tijesto se posipa ulje i pripremljena tikva. Lijepo se smota u zmiju i stavi u tevsiju (tepsiju, pleh).
I evo je....pita spremna za pečenje.
Stavi se peći.
Kad porumeni, malo prije nego će se izvaditi van-pita se polije s malo vrele vode u koju se stavi malo ulja i soli, da omekša. Kad malo omekša na pitu se odozgo stavi kajmaka i malo zapeče.
Dalje nisam fotografirala....bila sam previše zaposlena Ne trebam vam govoriti da je bilo jaaako ukusno, jel da?
A zašto takav naslov?
Pa ovako...najobičnija pita koja se pripremala svakodnevno bila je pita krumpiruša. Krumpir se izreže na kockice, kao u ovom slučaju tikva.
Jednom je neko dijete, koje je prvi put jelo pitu tikvampitu, kad su ga pitali što je jeo, ne znajući reći tikvampita, reklo-”jeo sam pitu krumpirušu, ali od tikava”.
