Bešpelj

utorak, 26.08.2008.

Sofra

U postu gdje sam opisivala kako se radi «Pita od juka» spominjala sam sofru-niski okrugli stol koji se koristio za razvijanje tijesta. U još davnija vremena (prije mog vremena) sofra se koristila i za jedenje-svi bi posjedali okolo na pod ili na niske drvene stolice (skemlije ).
Za vrijeme moje nedavne posjete Bešpelju, išla sam okolo po selu i raspitivala se za sofru da ju mogu uslikati. Naći sofru i nije bilo tako jednostavno.
Našla sam na dva mjesta sofru - bačenu i zaboravljenu u štali. Jedino kod jedne starije bake koja živi sama sofra je i dan danas u upotrebi.

Dok sam razmišljala kakvom pričom da popratim ove slike sofri, nisam niti slutila da je taj, nekad vrlo koristan i svakodnevan, a danas gotovo zaboravljen predmet opjevan i u pjesmi

Naime dok sam u Bistrici u posjeti kod sestre bila u trgovini, slučajno sam ugledala novine sa nošnjom na naslovnoj stranici (i o nošnji ću jednom pisati, ali ovaj put nisam uspjela fotografirati ).
Bio je to Vjesnik franjevačkog samostana Sv. Luke. Naravno da sam ga kupila. Uz Vjesnik sam kao prilog dobila knjižicu-Izabrane pjesme Slavka Jelice. Kako stoji u predgovoru radi se o jajačkom "pjesniku, kroničaru, amateru".
O samom Jelici više u nekom budućem postu-sigurno ću u iduće postove uključiti mnoge pjesme iz ove male pjesmarice, jer govore o onome o čemu sam već pisala ili o onome o čemu sam planirala pisati.

četvrtak, 21.08.2008.

Krava i repica

U prošlom postu sam opisala šetnju do Dolince-njive u kojoj sam napasala kravu. U želji da previše ne oduljim post nisam vam opisala neke «doživljaje» vezane za kravu i moje brižljivo čuvanje iste

Kako se radi o vrlo maloj dolini u kojoj je 70% ograđenog prostora bilo zasađeno krumpirima, kupusom, repicom i ostalom ljetinom, vrlo malo prostora je preostalo za kravu i za njenu ispašu.
Daleko od toga da ona nije imala što pasti. Zbog vrlo kamenitog i jako malog prostora te neravnog terena taj dio se uopće nije kosio tako da je trave uvijek bilo u izobilju. Problem je bio taj što nisi mogao kravu pustiti da pase, smjestit se na neku stratešku poziciju između krave i krompira i pustiti mozak na pašu i uživati u igri, nego si morao konstantno stajati pored krave i ne dozvoliti joj da se bezobrazno gosti našom budućom zimnicom

Nisam stalno kravu čuvala sama. Obično smo znale mlađa sestra i ja čuvati ju, a nerijetko su se znala skupiti i djeca iz susjedstva. Tada su nam na pameti najmanje bili krava i krumpiri

U malenom šumarku smo se znali satima igrati. Bila je jedna malo veća rupa koju je vjerojatno bio iskopao medvjed. Ona nam je služila kao kuća. S obzirom da smo se mogli u nju sakriti kad se sagnemo bila je izvrsno sklonište. Tu smo slagali kamenje, pa donosili daske, pa šišarike, brali cvijeće pa kitili i uređivali kuću. I radili svašta nešto.
Kad je padala kiša u rupi smo ložili vatru jer se mogla jednostavno zapaliti i održavati bez obzira kako obilna kiša bila ili jak vjetar. Uglavnom u tom malenom kutku bilo je toliko zanimljivosti i toliko smo sati proveli da je to nevjerojatno.
Jednom tako dok smo bili zabavljeni igrom u šumarku, krava je jedva čekala našu nepažnju da navali na repicu. Dok smo primijetili kravu, ona je već dobar dio toga bila pojela-cijeli jedan kut zasađen repicom.
Što ćemo sad?-pitali smo se. Da kažemo mami da je krava pojela repicu dok smo se mi igrali?! Nema šanse!
I tako dođemo mi na ideju da, s obzirom da je repica bila dosta gusta u sredini, da ju malo prorijedimo i presadimo je na kraj, da se ne primijeti da je tu krava bila.
Rečeno, učinjeno!
Presadimo mi repicu-prorijedivši ju na sredini. Bez motike! Rukama smo iščupali-prorijedili repicu, a štapovima smo se poslužili da iskopamo rupe. Još smo malo zagrnili zemlju i to je bilo to. Super! Uopće se ne primijeti!-uvjeravali smo sami sebe. (Mo'š mislit!) Taj dan se još i nije primijetilo-jako, ali kad smo došli drugi dan imali smo što vidjeti. Sva repica koju smo presađivali, naravno, osušila se, a i ono u sredini što smo prorjeđivali itekako se dalo primijetiti. U onoj žurbi i strahu nismo ju čupali ravnomjerno.

Uopće se ne sjećam jesmo li dobili batine. Po zijanu (šteti) koji smo napravili trebali smo dobiti batine, a opet da sam ih dobila vjerojatno bih se sjećala.
Ili je to bilo taman pred rat, pa su došle puno veće brige i štete, pa naše nepodopštine nisu došle do izražaja.

Zadnja uspomena na Dolincu mi i jest čuvanje krave i zvuk sirene za opću opasnost i jurnjava s kravom doma i trčanje u sklonište.




Slikano nedavno u Bešpelju. Ljetina je ostala netaknuta



Iako je krava bila u blizini.

petak, 15.08.2008.

Probudih šumu

Zadnjih godina kad sam išla u Bosnu, mama mi je živjela u Jajcu jer je naša kuća u Bešpelju bila razrušena, tako da sam Bešpelj posjećivala samo na sat-dva. Malo bi prošetali, pozdravili nekog od poznatih koga bi sreli, eventualno kod nekoga popili kavu i brzo natrag u Jajce.

Mama se nedavno preselila na Bešpelj u obnovljenu kuću, tako da sam ovaj put bila puno duže na Bešpelju-doživjela i sumrak i svitanje.

Prvo jutro probudila sam se, za moj pojam dosta rano, oko 8 i 30. Nakon što sam popila s mamom kavu i pojela nešto na brzinu, uzela sam fotoaparat i odjurila u selo

U susjedstvu se pripremala svadba. Skupila se rodbina sa svih strana-iz BiH, Hrvatske, Slovenije, Srbije, Austrije i Njemačke- a tu mislim samo na najužu obitelj

Radi se uglavnom o osobama s kojima sam se prije rata intenzivno družila, a koje nisam vidjela preko 15 godina!

Unatoč tome što su svi imali pune ruke posla oko priprema dočeka mladoženje i svatova kasnije tog dana i unatoč tome što nisam bila pozvana-rekla sam: moram ići….to mi je jedinstvena prilika da ih svih ponovo vidim!

Iako su svi bili užurbani, bilo im je drago da me vide. Uspjela sam i malo popričati s onima koji su bili manje zaposleni

Nakon kratkog re-upoznavanja onih koje sam znala od prije i upoznavanja njihove već odrasle djece, produžila sam dalje.

Išla sam prošetati do naše male doline-Dolince gdje sam prije rata često napasala kravu ujutro i popodne.



Jutro je bilo prilično hladno-ni traga od ljetnih sparina. Dok sam hodala kroz travu, rosa mi je smočila hlače skoro do koljena, ali nastavila sam dalje ne obazirući se na to.

Na samo 200-tinjak metara udaljenosti od najbliže kuće-upravo kuće u kojoj su tekle pripreme za svadbu- nalazi se i naša Dolinca. Visoka stabla omorika (omarika ) i bujno podivljalo raslinje djelovali su puno puno udaljenije od svake civilizacije. Tu su se upozorenja da se pazim medvjeda i vukova izrečena kroz smijeh, učinila vrlo ozbiljnima.







Ipak, nije me bilo strah jer već 100-njak metara dalje-u susjednoj dolini * ugledala sam ove dvije dame kako mirno pasu.
(*Zbog neravnog terena s brojnim dolinama- njive se u Bešpelju većinom i zovu doline-jedino kad se govori o pojedinoj dolini doda se ime vlasnika kako bi se razlikovale-pr. Ivina dolina, Čovinova dolina, Stipanova dolina itd.)



Čudno su me gledale kao da se pitaju: Tko je sad ova i što to drži u ruci? Što to stalno bljeska, zar nije malo čudno da sijeva, a ne grmi

Nisam im puno smetala. Uslikala sam par fotkica i lagano krenula natrag. Ipak ne treba izazivati sudbinu. Nisam gorila od želje da se sretnem oči u oči s gospon Medom





U povratku sam među sveprisutnim zelenilom ugledala i ove ljepotane koji su svojim bojama upotpunjavali ovaj prekrasni prirodni pokrivač.





Kad sam htjela skočiti s kamenog zidića ugledah i ovog ljepotana na kamenu.





Dok sam ga slikala izdaleka sav se bio raširio i radoznalo pružao svoje pipke, ali kad sam mu prišla malo bliže skupio je svoje pipke i kao da sam ga čula da govori- odi od mene i pusti me da uživam na miru u svojoj jutarnjoj šetnji!

Poslušala sam ga , ali prije toga napravila sam još par fotki

ponedjeljak, 11.08.2008.

Neočekivano, neplanirano...

Ajmeeeeee....koliko dugo me nije bilo!!!!. tctctctctc

Sigurno mislite da se negdje na plaži izležavam i uživam u ljetnim radostima ,



ali niste u pravu.

Da da...uživala sam ja, ali u sasvim drugačijem okruženju.




Bila sam na godišnjem i putovala sam, ali ne bilo kamo nego na Bešpelj!
(ovo na Bešpelj zato što se nalazi na brdu i da bi se došlo do njega mora se ići gore-penjati, zato nitko ne koristi izraz u Bešpelju, nego na Bešpelju).

Iako je bilo neočekivano, neplanirano, a razlog jako jako tužan-teško je otići tamo i ne vratiti se pun, uglavnom pozitivnih, dojmova.

Nije bilo izležavanja, nego puno šetnje i pješačenja.

Bilo je tu puno sunca....







Hladovine




a bome i oblaka i kiše







...zapravo ne kiše nego pljuska i proloma oblaka.
Sijevanje i grmljavinu nisam ulovila fotoaparatom


Bilo je i tužnih i veselih događanja, starih-već poznatih, ali dugo neviđenih lica kao i nekih novih lica.

Ukratko, bilo je i veselo i tužno, a vrijeme i lijepo i ružno.
Vratila sam se puna dojmova.

Više o nekim pojedinostima u idućim postovima. Za sada samo kratak pozdrav.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv