Bešpelj
utorak, 24.06.2008.
Ivandan
Danas, 24. 06. se u Podmilačju, malenom mjestu nadomak Jajca, slavi blagdan sv. Ive. Osim što se smatra jednim od najvećih svetišta u ovom dijelu Europe, to je i jedno od najstarijih svetišta u Bosni i Hercegovini.
Postoji i predaja o iscjeliteljskim moćima sv. Ive Podmilačkog pa se ovo svetište često naziva i «bosanski Lourdes».
Za blagdan sv. Ive vjernici hodočaste u to malo mjesto iz raznih krajeva BiH, Hrvatske i Europe. Prošle godine je na toj velikoj proslavi bilo 60 000 ljudi.
No, bez obzira da li vjerovali u moć ozdravljenja ili ne, bilo da su vjernici ili ne, tko god je bio na toj velikoj svečanosti nije ostao ravnodušan.
Da je bilo sve kako sam planirala i ja bih danas bila u Podmilačju….ali ima jedna poslovica koja kaže: «Ako želiš nasmijati Boga-napravi plan».
Kako ja volim planirati i pravim planove gotovo za sve što radim-mora da se Bog sa mnom često nasmije 
Prošle godine sam bila u Podmilačju u septembru. Bio je običan dan, sve je bilo mirno i tiho i napravila par fotografija (neke od njih sam već stavljala na blog). Vi si pokušajte zamisliti kako bi to izgledalo sa 60 000 ljudi.
Iako sam već bila u Podmilačju na dan Sv. Ive, teško si na temelju ovih fotografija to mogu predočiti.
Crkva sv. Ive izgrađena je sredinom 15. st. pod utjecajem kontinentalne i primorske tradicije građenja. Bila je to mala srednjovjekovna crkva koja je imala sve elemente srednjovjekovnih sakralnih građevina: lađu, svetište, sakristiju i toranj visok 29 m, s križem-37m. Toranj je izrastao iz pročelja koje je imalo bogato profilirani portal. No, 1910.g. prilikom gradnje nove crkve, srušeno je pročelje i toranj stare crkve te time uništena do tada jedina sačuvana srednjovjekovna katolička crkva u BiH. Međutim, za vrijeme rata-1993.g. crkva je srušena do temelja, kao i sve drugo vezano za to svetište-župna kuća, vanjski oltar, šetnice s klupama za ispovijed, gospodarski objekti.
Danas se u Podmilačju nalazi zavjetna crkvica sv. Ive, izgrađena nakon rata, u onom obliku i dimenzijama kakve je imala crkvica iz 15. st.
Na drugoj strani, u stijeni, gradi se nova crkva.
Zavjetna crkvica sv. Ive
Unutrašnjost crkve.
Pročelje crkvice s dva kipa.
Brat mi je ispričao zanimljivost vezanu za ta dva kipa. Naime, kipovi potječu od prije rata. Iako je crkva bila sravnjena do temelja, ova dva kipa su se sačuvala-potpuno neoštećeni!. Pronađeni su pod blokovima razrušene crkve.
Nova crkva u izgradnji
Naravno, nisam ove podatke izvukla iz rukava, a niti iz glave već sam to pronašla na web stranici Župe Podmilačje.
nedjelja, 15.06.2008.
Pouka
Ovu priču u slikama sam dobila mailom od kolege i ne mogu a da to ne podijelim s vama jer je jako poučna.
Svatko od nas nosi svoj križ.
On nije lagan, grub je i neugledan, ali upravo skrojen po našoj mjeri.
Zato ne tražite lakši teret vec prihvatite i nosite svoj križ, on je Vaš i ne pripada drugome.
Koliko puta se žalimo da nam je jako teško a tek poslije shvatimo da je to upravo bio preduvjet da nam se ostvari nešto dobro i lijepo u budućnosti.
Mi smo u svojim razmišljanjima kratkoročni....onaj gore misli na nas dugoročno.
Nemojte se žaliti na težinu svog križa...jer s njim smo dobili i potrebnu opremu.
Glavu gore, sve se u životu događa s nekim razlogom-i dobro i loše.
ponedjeljak, 09.06.2008.
Mamine ruke
Tetoviranje, tattooing tako popularno u današnje vrijeme ili izvorna riječ teutaniranje (preuzeto od Tahićana, a znači tuckanje) seže u daleku prošlost.
I dok danas tetovaže predstavljaju, uglavnom, modni izričaj, u prošlosti su se tetovaže koristile kao oblik označavanja pripadnosti obiteljima ili plemenima, zatim kao način obilježavanja kriminalaca i izgnanika ili se tetoviralo u obredne svrhe.
U Bosni su, za vrijeme Turaka, katolici-pogotovo žene- tetovirali svoje tijelo kršćanskim simbolima. Tetovirale su se po nadlanici i rukama i to gornja, vidljiva strana.
Tetovirale su se iz dva razloga:
-radi očuvanja katolicizma i sprečavanja prelaska na islam (iako je bilo i dalje prelazaka, unatoč tetovažama, ali manje)
-radi sprečavanja da budu silovane-ukrašene kršćanskim simbolima tako su postale odbojne turskim osvajačima.
Bosanskim katolicima, dakle, tetoviranje je služilo za oznaku vjere i u doslovnom smislu predstavljalo neizbrisiv simbol katolicizma.
Ti običaji tetoviranja su se zadržali i dugo nakon turskih osvajanja, sve do iza drugog svjetskog rata, a dokazi se mogu pronaći kod mnogih žena koje još nose takve tetovaže.
Ove običaje istraživao je arheolog i povjesničar Ćiro Truhelka , a više o ovoj temi možete čitati tu i tu .
Ali zašto vam ja pišem o svemu tome?!
Zato jer jedna od tih žena koje i dan danas imaju takve tetovaže je i moja mama. Kao mala nisam pridavala pažnju tim «šarama po njenim rukama», a i nisu bile ništa specijalno s obzirom da je bilo još dosta žena u selu koje su to imale.
Međutim, čitajući nedavno na jednom forumu o tom običaju i samom značenju i porijeklu tih tetovaža, shvatila sam koliko su one posebne (imaju i povijesnu vrijednost 
).
Kad sam ju pitala zašto se je ona tetovirala i kada, rekla mi je da se tetovirala s nekih 15-16 godina zato što je to bilo moderno.
A kako je tekao postupak?
Odgovorila je slijedeće:
Zapalio bi se gaz (petrolej) i ona saja (čađ) bi se navatala u kutiju pa se pomiješala s čelijim medom (pčelinjim) i od toga napravila maza (mast). Zatim se iglom bocalo po rukama po prethodno odabranim i iscrtanim simbolima . ( pa tko shvatio shvatio )
Ispričala mi je još dvije anegdote vezane za njene tetovaže po rukama.
Naime, kad smo kao izbjeglice došli u Hrvatsku jedan joj je muškarac prijetio i htio ju tući zbog tetovaža, ali je drugi muškarac priskočio u pomoć i stao u njenu obranu 
.
A druga anegdota zbila se u bolnici, također u izbjeglištvu.
Mama je u Bešpelju bila pala na zaleđenoj cesti i slomila obadvije ruke. Bolovi u rukama se, zbog te nezgode, javljaju i dan danas.
Jednom tako, zbog neizdrživih bolova u rukama, završila je u bolnici, a doktorica sva u čudu počela pregledavati tetovaže i pitati ju da zašto je to napravila, misleći da ju ruke bole zbog tetovaža .
A da ne ostane sve na riječima tu su i slike maminih ruku.
I kao bonus (a usput da ponovim gradivo ), pjesma od Karin Kuljanić
"Materine ruke"
srijeda, 04.06.2008.
Pita od juka
Evo dok sam još u poslu, za sve vas vjerne posjetitelje ovog bloga-jedan recept jela koje smo često pravili u Bešpelju.
Povod? Nedavno sam bila nećakinji na prvoj pričesti (otud inspiracija i za prethodni post ) gdje je, između ostalog, bilo pripremljeno i ovo jelo, a uspjela sam i fotografirati jednu fazu pripreme .
Radi se o slaganoj piti. (tako mi to zovemo u Bešpelju, ne znam slično jelo da bih mogla usporediti ).
Slagana pita se obično pravila za svečanije prilike (vjerojatno zbog toga što je trebalo duže da se napravi nego obična pita)-za Božić, Uskrs, vjenčanja, oproštajne i sl. prigode kad su dolazili gosti i kada se pripremala hrana za veći broj ljudi.
I. faza –izrada juka za slaganje
Zamijesi se tijesto tako što se u brašno stavi malo soli (neki stavljaju i malo ulja da se tijesto bolje razvlači).
Tijesto se zatim razvija (raširi) po stolu. U Bešpelju smo imali jako niski drveni okrugli stol-sopru (sofru) koja nam je služila za razvijanje tijesta za pitu. Morao si kleknuti da bi to napravio . Za razvijanje smo koristili drveni štap (oklagiju, ili kako smo mi zvali kolagiju )
Uglavnom, tijesto se razvije, što tanje to bolje, nareže na komade i peče direktno na peći.
Obzirom da smo i inače kuhali na šporetu na drva to nije bio problem (ne znam kako bi se to napravilo na plinskom štednjaku )
Tako dobijemo juke. One se mogu napraviti (a obično su se i pravile) par dana prije same izrade pite.
II. faza-slaganje pite
Za ovu fazu imam foto dokumentaciju
Juke
Pripremi se mljeveno meso u koje se stavi soli, papra, vegete i crvenog luka-kapule.
Zatim vruća voda u koju se stavi ulja i soli ( u nju se zamaču juke)
Juke se prvo zamoče u vodu, pa onda poslože po tepsiji, na njih se stavlja meso, pa opet juke i tako naizmjenično do vrha tepsije.
Pita se ispeče (ne znam točno koliko dugo i na kojoj temperaturi, to se kod nas sve radilo odokativno-dok ne porumeni, a znalo se da se treba dobro naložiti šporet za ispeći pitu. ) i papa. 
Dobar tek!
